Čitulja za Eskobara. Tako se zove srbijanski film iz 2008. godine, koji na relativno duhovit način posmatra beogradski kriminalni milje. Uglavnom je to primitivan i brutalan svijet, a reditelj i scenarist Predrag Milinković kao naratora uvodi Anđela, koji ima funkciju grčkog kora. Ne znam zašto, ali za vrijeme posjete specijalnog izaslanika Sjedinjenih Država taj mi se naslov stalno motao po glavi, a ne onaj Preživjeti Escobara, puno poznatije i razvijenije kolumbijske serije. Možda i zbog toga što visoki činovnik američke administracije, definitivno, mora ispisati neke političke smrtovnice, ukoliko svi skupa želimo da ne bude rata.
Iz posjete Gabriela Escobara se još uvijek ne da iščitati šta je tačno razgovarao s trojicom plemenskih subaša, ali je jasno da će „sankcija biti i da se one odnose na privatne osobe.“ To u praksi treba da znači da treba demontirati tajkune iz Dodikove blizine, koji su, zapravo čuvari njegovog blaga. Ono što nije do kraja jasno je koliki procent Srba u BiH zaista misli ono što Dodik govori. Taj procent vjerovatno nije mali, ali broj onih koji bi ratovali za to – jeste. U tom smislu je spominjanje proxy Rusa, koji bi, kao, došli ratovati za svet Republike Srpske, zvuči nevjerovatno, ali je strah ljudi opravdan. Što bi se u Hercegovini reklo koga su zmije ujedale, bježi i od gušterice.
Najgore dolazi na kraju
Ono gdje je Dodik stvarno pretjerao je simbolički nivo: a Amerikanci na to znaju biti jako osjetljivi. Znate li, recimo, zašto se kolege novinari mrznu i čekaju njegovu izjavu ispred Predsjedništva? Zato što neće da se slika ispred bosanskohercegovačkog grba ili zastave. Znate li, nadalje, da u svečanom salonu Predsjedništva stoji slika austrijskog slikara Franza Lea Rubena, nastala oko 1897. godine, na kojoj su, između ostalog, motivi starog Sarajeva, žena u dimijama i munara u maloj mahalskoj džamiji. Ruben je bio „dvorski“ slikar historijskih scena i pejsaža, i živio je na raznim destinacijama. Među ostalim u Rimu i Veneziji. Slike iz njegovog sarajevskog perioda na međunarodnim aukcijama dostižu relativno visoke cijene, ali slika se, kad je Milorad u Predsjedništvu, mora prekriti. Da ne gleda dimije. I džamije. I to sve skupa. Stvarno, kakav komad primitivca treba biti, pa se tako ponašati? Press konferencije redovno drži u Istočnom Sarajevu, isključivo s oznakama RS-a, a u državnim institucijama je oko 7000 ljudi iz RS-a, koji državni budžet koštaju kao Svetog Petra kajgana. Paradoks je da su u zemlji u kojoj se niko ne osjeća sigurnim, najveći potrošači SIPA, koordinacijska policijska tijela, i Ministarstvo odbrane, koje je Dodiku najvći trn u oku. Većini tih ljudi isplaćuju se putni troškovi po kilometraži, i većina ih živi na Palama, a prijavljeni su širom RS-a. Da se može prikazati više kilometara. Plus topli obroci, regresi i sve ono što daju blagodeti Državne službe.
Eto, to je dio istine o Dodiku, koji vrijeđa koga i šta stigne, ali je i njega nešto stiglo: u nedavnoj posjeti Erdoanu ipak morao pred novinare ispod bosanske zastave. Sila, dakle, boga ne moli, ali to pokazuje i slabost namjera. Jer, on, i to ga apsolutno povezuje sa Čovićem i Izetbegovićem, nema političku viziju budućnosti. Osim ostajanja na vlasti. On, istina slijedi velikosrpski plan o Srpskom svetu, ali to nije bilo njegovo izvorno opredjeljenje: na scenu je stupio kao socijaldemokrat i anti- Karadžićevac, i kao takav imao američke simpatije. Ispada da je to vrijeme prošlo, i da najbolje, odnosno najgore dolazi na kraju.
Trešnja na vrhu kolača je Derek Chollet, viši savjetnik državnog sekretara Anthony Blinkena, kojeg zovu čovjekom za specijalne političke zadatke Josepha Bidena. Koji obično provede ono što je naumio. „Mali Holbrooke“ kako su ga u dijelu administracije imali običaj zvati, imao je ozbiljnu ulogu u kreiranju mirovnih procesa na Balkanu, bio pisac govora za tvorca Daytonskog sporazuma i, praktično, kreirao Oružane snage BiH. On je u prilici i mogućnosti da sačuva ono što je napravio, ali treba poslušati i Escobara koji poručuje: „građani BiH se više moraju boriti za vladavinu prava u svojoj zemlji.“
Stoga su protesti pred OHR-om i stalno adresiranje problema na međunarodnu zajednicu – uglavnom besmisleni. Sve dok se sve rješava između predstavnika naroda, a na čelu bošnjačkog i hrvatskog budu kriminalci koji bi najradije da njihove probleme rješava neko drugi, a da oni beskrajno i neometano vladaju – neće biti sreće.
Sve ima rok trajanja, pa i Dayton
Daytonski mirovni sporazum, kao i svaki papir, ima svoj rok trajanja. U međuvremenu, nije se pojavilo ništa drugo što bi ga moglo zamijeniti, a stvari na terenu se, ipak, ne mogu uređivati nečim što je, zapravo, ugovor o potpisivanju primirja.
Dakle, ako se ne depolitizira pravosuđe i osigura nesmetan rad nekolicine tužilaca koji bi mogli neovisno djelovati, i ne uvede elektronsko glasanje na izborima, neće biti efekta da se kazne Dodik i njegovi tajkuni.
Dotad, državni službenici koje je Dodik nakrcao u službu za svog mandata, a danas im ne da ići na posao će grickati svoje sendviče – da ne potroše nijednu marku na svom poslu, kod „neprijatelja“ – i prekrivati slikarska platna na kojima su džamije. Jer im se može.
I jer oni koji su trebali, nisu učinili ništa da to ne bude tako. I ne bi bilo ni pravo ni pošteno da oni i dalje ostanu tu, a da se Dodika odstrani.
Jer, Bosna i Hercegovina može postojati samo u integrativnom procesu, i uz zaštitu SAD-a, kad su na vlasti Demokrati: naci-populisti ne mogu graditi građansko društvo.
To će, jednom, morati shvatiti i Specijalni izaslanici.
Koji rade posao naših političara.
