rat3
rat3

Ivana Marić: Hoćel’ bit’ rata?

04.11.2021.

Ukoliko ste zadnjih dana u web pretraživač ukucali pojam „hoće li biti…“ na prvom mjestu će vam izbaciti preporuku pojma koji ljudi najčešće ukucavaju, a to je „hoće li biti rata u BiH “.

Početkom 90′ neki vodeći političari su poručivali „Spavajte mirno, rata biti neće“, da bi nas nedugo nakon toga probudila pucnjava, dočekale barikade i smrt.

Ovih dana ponovo slušamo poruke kako možemo mirno spavati, jer rata biti neće. To da rata biti neće, ovaj put možemo biti sigurni, ali što se tiče mirnog sna, to će već teže ići. Većina ljudi neće moći mirno spavati, ne zbog rata, već zbog toga što nemaju dovoljno novca da prehrane svoju porodicu, zato što nemaju posao, zato što im je posao nesiguran, zato što ih poslodavac iskorištava, zato što nemaju novca da si priušte odmor i putovanje, što se boje da li će moći ispuniti nove namete države i što ih svaki dan dočeka neko novo poskupljenje.

Kako bi građanima „pomogli“ da ne troše vrijeme na razmišljanje o tim problemima koji ih muče, političari su izmislili priču o ratu, tako da sada svi samo o tome razmišljaju i niko se više nit’ pita, nit’ brine što ekonomski propadamo. Za koji mjesec kada političari prestanu zveckati oružjem, kojeg niko od njih i nema, građani će se probuditi sretni jer nema rata i jer „ne puca“ i s osmjehom će otići da kupe malo manji kruh i koji litra ulja manje, jer neće imati dovoljno novca da kupuju kao prije „najava rata“. Pri tome, niko više neće pitati da li su ti isti političari ljude ubijali nekvalitetnim respiratorima ili industrijskim kisikom, jer gdje sada da se bavimo desecima izgubljenih života, kada su nam „poštedjeli“ hiljade života time što nisu počeli rat. Pa jel! To i jeste bila svrha ove njihove najnovije halabuke. Ni dalje nećete moći mirno spavati, jer će do izbora 2022. oni nama prijetiti sa još kojim ratom, odcjepljenjem, centralizacijom, autonomijom i ko zna sve čime još. Za to vrijeme, njihovi bankovni računi će i dalje bujati, a naši će se topiti.

Pričama o ratu prikrivaju afere

Neoprostivo je da se političke stranke igraju s tako ozbiljnom stvari kao što je rat, na koju su građani, s razlogom, jako osjetljivi. Mnogima još uvijek nisu zarasle rane od zadnjeg rata, a pitanje je i da li će im ikada i zarasti, no to ne smeta korumpiranim i nesposobnim političarima da se poigravaju sa zazivanjem rata. Nadmeću se oni u priči ko će prvi stati u odbranu svoga naroda, kao da smo svi zaboravili da niko od njih nije stao na prvu liniju odbrane svog naroda prije 30 godina, kada im je to bila i obaveza, već su se prihvatili biznisa, šverca i skrivanja u podrumima.

Sve tri strane su svjesne da rata biti neće, ali su još više svjesni da će ljudi i na sam spomen rata zaboraviti na sve realne probleme, a pogotovo na afere korumpiranih političara. Od silnih zastrašivanja ratom građani su zaboravili da su političari u jeku pandemije nabavili neadekvatne respiratore, zaboravili su i sve ostale nabavke po višim cijenama za niži kvalitet, zaboravili smsuo i da je ulje poskupilo i da umjesto 100 litara sada trebaju kupiti 67 litara, zaboravili su i da su građani na nedavnim protestima u Banja Luci nedvosmisleno rekli da im je dosta Dodika i njegovog (bez)vlašća… Zbog prijetnji ratom ne brine nas to što će plin poskupiti, što je poskupio kruh, što je poskupila struja za privrednike, koji će taj teret prebaciti na potrošače, ne brine nas što cijene neprestano rastu, dok su plate ostale iste, bar za one koji plate imaju. Samo nek’ ne puca!

Ništa nas to ne brine jer smo im povjerovali da bi rata moglo biti, a oni se rata samo igraju. Međutim, ta igra bi im mogla prisjesti i to već na sljedećim izborima, ako ne i ranije.

Rata biti neće, ali ni mirnog sna

Rat je ozbiljan biznis za koji je potrebno puno novca i još više planiranja i organizacije. Oni nemaju ništa od toga. Nemaju robne rezerve, nemaju oružje, nemaju municiju, nemaju obučene ljude ili kraće rečeno, nema šta nemaju. Jedino što imaju je novac, i to novac koji su ukrali od građana, ali taj novac sigurno ne žele trošiti na rat jer su mnogo truda i rada uložili da taj novac iz javnog, završi na njihovim privatnim računima.

Zar mislite da Čović, Dodik i Izetbegović nisu svjesni da oni imaju najviše za izgubiti i da bi njihova nemala imovina bila prva na meti ratnih profitera i pljačkaša? Zar mislite da samoprozvane vođe naroda nisu svjesne da u ratu ne bi mogli profitirati, kao što profitiraju u miru? Zar mislite da bi selektori nacionalnih reprezentacija dozvolili da propadnu poslovi koje su od države dobile firme u vlasništvu njihovih sinova i kćeri, njihovih kumova, zetova i prijatelja? Zar mislite da će nacionalne vođe dozvoliti da svi ti silni uhljebi (žene, djeca, ljubavnice, zetovi, prijatelji) ostanu bez posla u državnoj službi i da padnu njima na teret? Zar mislite da će vladajući političari dozvoliti da počne rat pa da se njihove supruge, sinovi i kćeri nemaju gdje pohvaliti svojom skupocjenom i markiranom robom? Zar mislite da će Hrvatska mirno posmatrati osamostaljenje Republike Srpske i gledati kako se granica Hrvatske, ali i EU, sa Srbijom širi za stotine kilometara? Zar mislite da će Vučić mirno gledati kako mu propada imidž mirotvorca i faktora stabilnosti na Balkanu, samo da bi zaštitio Dodika od suočavanja s pravdom? Zar mislite da će Rusija svoj novac trošiti na rat u BiH, u kojoj im poklanjaju ukradene ikone? Zar mislite da će Rusija, Amerika i EU svoje ljude slati da ginu u ratu u BiH, u kojem se ne zna ko pije, a ko plaća? Zar mislite da će bilo ko razuman ostati da se bori za svoje nacionalne vođe, nakon što su vidjeli kako tretiraju RVI i nakon što su vidjeli da su vodeći političari,, svi redom iz rata izašli mnogo bogatiji, dok su oni koji su rat proveli u rovovima iz rata izašli „bogatiji“ samo za PTSP?

Lakovjerni Bosanci i još lakovjerniji stranci

Jasno mi je da su brojni građani nasjeli na njihovu priču o ratu, ali mi nije jasno zašto su stranci povjerovali da oni ozbiljno misle o ratu, a ne da im je to samo dimni paravan za kriminal i nerad. Umjesto da ih puste da potonu u živi pijesak u koji su sami uskočili, oni im pomažu da se izvuku.

Umjesto da pregovaraju sa predstavnicima zvaničnih bh. institucija oni pregovaraju sa samoproglašenim nacionalnim vođama koji nemaju ni legalitet ni legitimitet da odlučuju u ime građana. Na taj način oni im daju legitimitet i u stvaraju dojam da su oni zaista predstavnici naroda, a pri tome zaboravljaju da su sve tri nacionalne stranke zajedno na izborima dobile oko 25% glasova. Umjesto da puste opoziciju i narod da ih smjene na izborima, jer rezultati istraživanja javnog mnijenja pokazuju pad podrške nacionalnim strankama, oni svojim proglašavanjima zakona za koje nisu osigurali provedbu, davanjem značaja navodnim vođama i hitnim slanjem svojih izaslanika u BiH, samo pomažu da im se popravi rejting.

Umjesto da ih puste da provedu ono čime prijete, jer oni to niti mogu, niti žele, niti smiju provesti, od referenduma, odcjepljenja, vraćanja nadležnosti pa sve do rata, oni im pomažu da se izvuku i izađu kao pobjednici. Razumljivo je da je međunarodna zajednica izgubila volju i interes da nam pomaže, ali bi bilo dobro kada bi nam prestali odmagati, jer to je ono što zadnjih godina intenzivno rade, odmažu građanima time što pomažu korumpiranim političarima.

Ne tražite krivce, krivci smo mi

Na izborima svojom voljom izaberemo određene političare da zastupaju naše interese u predstavničkim organima. Oni koji uspiju okupiti većinu, onda izaberu izvršnu vlast. Za to dobijaju jako dobre plate, neki čak mjesečno primaju platu u iznosu godišnje plate pojedinih radnika. Ako nismo zadovoljni sa politikom koju vode političari koje smo izabrali, bilo bi logično da od njih zahtijevamo da promijene politiku i da preuzmu odgovornost, a zajedno sa njima i mi da preuzmemo svoj dio odgovornosti jer smo izabrali loše predstavnike. I još veću odgovornost i krivicu snosimo svi mi jer godinama, pa čak i decenijama, tolerišemo iste greške istih političara, bez da od njih tražimo odgovornost ili da bar prestanemo glasati za njih.

Umjesto toga, mi na prvi znak problema, pomoć tražimo ne samo izvan parlamenata i vlada, već i izvan države. Zašto biramo i plaćamo domaće političare, ako će stranci raditi njihov posao? Proteste održavamo ispred stranih ambasada i međunarodnih organizacija. Toliko nisko mišljenje imamo o političarima koje smo sami izabrali da znamo da je njima manje stalo do svog naroda i svoje države, od onih koji su ovdje došli na mandat od par godina i to da zastupaju prvenstveno interese država i organizacija koje su ih imenovale i poslale u BiH. Koliko smo svi skupa zastranili, najbolje govori podatak da se čak i ti političari, koje smo izabrali da vode državu, obraćaju stranim predstavnicima u BiH i od njih traže da rade njihov posao. I to rade bez imalo stida i nelagode. Nije to da vodeće stranke ne mogu da se dogovore, dogovore se oni jako dobro i brzo oko stvari koje su njima u interesu. No, ta njihova spremnost na dogovor se izgubi čim se radi o stvarima od kojih bi građani imali neku korist.

Građani su izabrali ove i ovakve političare i građani trebaju da budu jedini koji će smijeniti svoje dželate i izabrati nove ljude, koje će kontrolirati i od kojih će tražiti da rade u interesu građana, a ne u sopstvenom interesu. Građani nisu žrtve, građani su saučesnici i kad to shvate i prihvate bit će im lakše da razumiju da će tek njihova promjena dovesti do promjene cjelokupne situacije.

Idi naVrh

Don't Miss