Sve je više formalnih i neformalnih grupa u BiH koji se bave zaštitom okoliša.
Jedni kupe smeće, drugi sade drveće, treći protestvuju malo glasnije i čuvaju rijeke od gradnje mini hidroelektrana. Postoji još mnogo raznih grupa aktivnih građana koji su svjesni potrebe zaštite životne sredine.
Neki budu jako uspješni u svojim akcijama i zaustave uništavanje rijeka i šuma. To daje vjetar u leđa ostalima da istraju u svojoj borbi.
Ono što pada u oko, jeste da su ove grupe slabo povezane između sebe i taj njihov nedostatak koriste vladajuće strukture. Često je neka grupa već uspjela da zaštiti rijeku u svojoj općini, ali kada se sličan problem pojavi na drugom kraju BiH, ta druga grupa građana polazi iz početka. Ne uči na greškama ili uspjesima onih koji su ranije imali sličan problem. A vlast koristi uvijek iste metode i korake. Daleko od očiju javnosti se dijele razne građevinske i okolišne dozvole, a ugroženi građani za njih saznaju tek kada se pojave bageri da kopaju temelje.
Dakle, potpuno je jasna potreba koordinacije rada na nivou BiH velikog broja aktivnih grupa građana. I mislim da se to počinje prirodno i događati. Prave se koalicije, dijele se iskustva i savjeti. Još uvijek nedovoljno i sporo, ali sve pokazuje da smo shvatili da samo uz solidarnost na nivou BiH možemo zaista i napraviti korake ka očuvanju okoliša.
Sloboda rijekama
Razni su načini borbe za očuvanje prirode i svaki nosi sa sobom dozu rizika. Aktivisti su uvijek izloženi policijskom maltretiranju, privođenju u stanicu, javnim prijetnjama na koje niko ne reaguje, čak i kada bi morao po službenoj dužnosti. Na to se nadovezuju finansijski pritisci u vidu kazni za ometanje javnog reda i mira (500 KM po osobi prosječno), kao i sudski postupci sa enormnim odštetama radi „ometanja komunalnih službi da rade svoj posao“.
Trenutno, jednu moju prijateljicu optužuju da ona lično koči zapošljavanje 7,500 ljudi koji bi navodno radili na mini hidroelektranama, samo da ona prestane pričati kako su male hidroelektrane velika šteta.
Drugog prijatelja općina tuži za štetu u iznosu od cca. 700,000 KM jer komunalna preduzeća nisu mogla odvoziti smeće, dok je trajala blokada ulaza u deponiju, koja od decembra 2019. radi bez ijedne dozvole. Federalni inspektor odbija da je zatvori, iako bi to trebao po zakonu uraditi. A grad je bio jednako zatrpan smećem i prije i poslije blokada.
Pouka iz ovih priča bi mogla biti: Ako tražiš provođenje zakona, izdajnik si svog naroda.
To je i najčešći način pritiska na aktiviste, da ih državni aparat proglasi „izdajnicima svog naroda“. Time se proglašava slobodan lov na njih od strane raznih nivoa vlasti i onih bliskih vlasti. Često se čovjek upita, „Šta će mi sve ovo?“ Ali kada jednom shvatite da bez čiste zemlje, vode i zraka nema ni nama života na ovom komadiću planete zemlje, nemate baš puno izbora.
Trenutno su najviše u opasnosti rijeke Balkana. Vlade svih država Balkana dijele dozvole za velike i mini-hidroelektrane kao da se radi o dozvoli za kiosk za prodaju brze hrane. Vjerujte, u kioscima brze hrane radi više ljudi nego što će ikada biti zaposleno na mini hidroelektranama.
Bez obzira na pandemiju, četvrti ili ko zna već koji val, poveća grupa aktivista Balkana, koji rade na zaštiti rijeka, zraka i zemlje okupila se u Beogradu ovih dana.
Dva dana smo pričali jedni drugima o problemima i pritiscima sa kojima se nosimo u nastojanjima da zaštitimo prirodu: šume, rijeke, vodu, zrak… Učili smo jedni od drugih kako motivirati ljude da nam se priključe u toj borbi.
Ljude ne Balkanu, osim prirode povezuje i još nešto. Imamo jako slične korumpirane poltičare na vlasti.
Da bi bili u stanju nositi se sa korupcijom i ostalim problemima, trebamo biti koordinirani na nivou Balkana. Tako ćemo pomagati i štititi jedni druge. Jer tek pod pritiskom javnosti korumpirana vlast počinje da rješava problem.
Solidarnost na nivou Balkana bi pomogla svima da se lakše nose sa izazovima koji su pred nama. Evropa nas i onako malo ili nikako ne razumije. Mi, Balkanci, jako se dobro razumijemo između sebe.
Negdje na pauzama Konferencije angažovane demokratije stidljivo se počelo pričati i o potrebi političkog djelovanja okolišnih aktivista. A onda smo o tome počeli razgovarati i tokom službenog dijela konferencije.
Jasno je da se protestima, blokadama ulica i drugim uličnim akcijama može puno postići. U većini slučajeva sigurno se može postići da cijela javnost bude upoznata sa određenim problemom i njegovim uzrocima. Ali put do rješenja tj. ukidanja građevinske ili okolišne dozvole je dug i težak. Ulične akcije tu ne pomažu.
Pa, vi ste već u politici
Jedino pravo rješenje za spas okoliša je sistemsko rješenje, brisanjem mini hidroelektrana iz prostornih planova, proglašavanje određene teritorije zaštićenom zonom, čime se štiti od nelegalne gradnje i uništavanja.
Sistemska rješenja donose razni nivoi vlasti. Ova sadašnja, korumpirana, pogoduje raznim lobijima. Da bi počeli dobijati bolja sistemska rješenja, koja će štititi prirodu i voditi računa o potrebama ljudi koji žive na određenom području, u sistem trebaju ući oni kojima je zaista stalo do toga.
Dakle, možete 100 godina biti na ulici i protestvovati, ništa ili jako malo ćete uspjeti sistemski riještiti. Ali ako okupite istomišljenike oko sebe i zajedno uđete „u sistem“ onda ste korak bliže sistemskom rješenju.
Zašto da moljakate nekog od parlamentaraca da stavi neki zakon u parlamentarnu proceduru, kada vi možete biti taj parlamentarac?!
I nemojte da vas obeshrabruju time što govore da politizirate određeni okolišni problem. Pa, vi ste već u politici, jer se bavite pitanjima od javnog interesa! Samo nemate političku moć da nešto zaista i trajno promijenite.
Smatram da je krajnje vrijeme da se u BiH okupe hrabri ljudi koji se već godinama bore za očuvanje okoliša i hrabro zakorače u nove pobjede.
Pokušali smo očistiti zemlju za jedan dan. Jesmo li uspjeli? Naravno da nismo. Pa nismo je ni isprljali za jedan dan.
Ne prave se promjene preko noći. Za promjene je potreban kontinuirani rad, strpljenje i ne odustajanje kad se dođe do prepreke. To ekološki aktivisti jako dobro znaju.
