Na mnoga pitanja u BiH ne postoje racionalni odgovori. Na primjer, zašto bh. političari dozvole, a u nekim slučajevima čak i insistiraju na tome, da stranci rješavaju unutrašnje i vanjske probleme Bosne i Hercegovine? Zašto o sudbini BiH odlučuju političari iz Hrvatske, Srbije, Turske, Rusije, SAD i EU? Još jedno zanimljivo pitanje je i zašto bh. političare niko u svijetu ne shvata ozbiljno? Kada su bh. zvaničnici zadnji put bili u službenoj posjeti nekoj državi, a da se nije radilo o tome da su ih pozvali da im očitaju bukvicu zbog nerada? Kada su zadnji put u zvaničnu posjetu BiH došli predsjednici drugih država? Tu, naravno, ne računamo strane državnike koji su u BiH došli privatnim poslom, pa su se usput sastali i sa članovima Predsjedništva BiH.
Dalje, zašto bh. političari ne koriste sve zakonske mogućnosti da sankcioniraju one koji ne rade svoj posao, koji bojkotuju institucije, onemogućavaju izbore i sl, već ispraznom pričom koriste takve prilike za skupljanje političkih poena?
I na kraju, zašto su građani odustali od institucionalnog djelovanja i korištenja zakonskih mogućnosti da pokrenu krivične prijave protiv političara i svih drugih koji ne obavljaju svoj posao, koji nelegalno zapošljavaju, koji namještaju tendere i slično? Opravdanje pronalaze u stavu da to neće ništa promijeniti. Šta bi se desilo da je porodica Dženana Memića odustala od traženja pravde pod opravdanjem da to neće ništa promijeniti?
Diplomatski šamari samima sebi
Često se dešava da se političari iz susjednih država izravno upliću u unutrašnja pitanja BiH. To i ne treba da nas čudi jer im bh. političari dozvoljavaju da prođu nekažnjeno. Umjesto da iskoriste diplomatske mogućnosti i jasno im stave do znanja da neće tolerirati takvo uplitanje, bh. političari to iskoriste isključivo u populističke svrhe. Pa tako, umjesto da službenim putem pošalju diplomatsku notu i zaprijete prekidom odnosa, oni preko medija pošalju neformalne „oštre“ odgovore. Korist od toga imaju političari s obje strane koji se na taj način predstavljaju patriotama, iako svojim postupcima pokazuju upravo suprotno.
Slična reakcija je bila i na nedavno hapšenje bh. državljanina u Srbiji za navodno počinjeni ratni zločin na teritoriju BiH. Predsjedavajući Predsjedništva BiH, Željko Komšić, nije iskoristio diplomatsko pravo, ali i obavezu da na razgovor pozove ambasadora Srbije, kako bi dobio sve informacije vezane za to hapšenje. Umjesto toga, ambasadora Srbije je, prema njegovim tvrdnjama, na neformalan način pozvao Komšićev savjetnik i to na kaficu, na koju je on odbio doći zbog zauzetosti. Time je Komšić ponovo nanio veliku štetu i osramotio državu koju predstavlja. Na ovaj način je u svijet odaslana sramotna poruka da ambasador jedne države može odbiti poziv člana Predsjedništva BiH i proći nekažnjeno. Da je Predsjedništvo BiH poslalo zvaničan poziv ambasadoru Srbije, a on to odbio, to bi bio dovoljan razlog da mu se uskrati gostoprimstvo. Ukoliko je Komšić poslao službeni poziv, kao što tvrdi, zašto to nije objavio i zašto nije tražio sankcije za ambasadora koji ne poštuje institucije zemlje domaćina, već je taj slučaj ostavio nedorečen. To nas navodi na zaključak da je ambasador Srbije govorio istinu, za razliku od Komšića.
Takvim postupcima bh. političari prvenstveno sramote sebe i pokazuju koliko su nesposobni i koliko nisu dorasli funkcijama koje su zauzeli, ali sramote i nas građane jer smo izabrali tako nesposobne ljude da nas predstavljaju u zemlji i u svijetu.
O BiH se odlučuje svugdje, samo ne u BiH
Građani na izborima biraju političare koji bi trebali da zastupaju njihove interese i koji su plaćeni da rješavaju probleme građana. Međutim, kad se pojavi neki problem političari, pa i građani, rješenje tog problema traže od međunarodne zajednice!?! Političari to pravdaju nefunkcionalnim sistemom pretvarajući se kao da ništa ne mogu da urade i nadajući se da građani neće shvatiti da su upravo ti i takvi političari stvorili tako nefunkcionalan sistem, kako bi mogli decenijama vladati bez ikakvih rezultata. Građani su političare birali da navodno štite njihove nacionalne interese pa su svjesni da su ti političari nesposobni da riješe ijedan konretan problem. Zato nikoga i ne čudi što je njemačka kancelarka tokom službenog posjeta Srbiji, o Bosni i Hercegovini razgovarala na bilateralnom sastanku sa predsjednikom Srbije umjesto sa zvaničnim predstavnicima BiH. Lažna obećanja, međusobne optužbe, nepostojanje reformi, neispunjavanje EU uvjeta i korupcija, su samo neki od razloga zbog kojih ni Merkel niti bilo koji drugi važan diplomata, ne razgovaraju s bh. zvaničnicima.
Populizam umjesto institucionalnog djelovanja
Zašto niko o parlamentarnih stranaka nije poduzeo ništa konkretno po pitanju neposluha tj. bojkota institucija BiH od predstavnika iz Republike Srpske? Zašto to nisu uradili i mnogo puta ranije kada su predstavnici različitih stranka postupali nelegalno i neparlamentarno? Da li je moguće da ne postoji član zakona koji omogućava da se takvo ponašanje sankcionira? Građani ne smiju odbiti da dolaze na posao ili da kažu da će dolaziti ali da neće obavljati svoje zadatke, ali toleriraju kada to rade političari, koji za svoj nerad primaju mjesečnu platu u iznosi polugodišnje prosječne plate. Parlamentarne stranke ne pokreću pitanje neodgovornosti zvaničnika iz RS s jedne strane jer ih nije briga ni za državu ni za građane, a sa druge strane jer svima njima odgovara atmosfera uzavrelih nacionalnih tenzija jer je to savršena platforma za lažno pokazivanje ko je najveći patriota. Za to vrijeme su ukopali BiH u mjestu i ne pokazuju ni najmanji interes da učine nešto da se BiH pokrene na svom putu ka EU.
Europski parlament je napokon shvatio kakvi su političari u BiH, ali i na cijelom ovom području. Naime, EU je za zemlje jugoistične Evrope, koje su na putu prema članstvu u ovoj zajednici, odobrila pretpristupnu pomoć u iznosu od 14,2 milijardi eura. Ono što je novo je to da EU dobijanje ove finansijske pomoć uvjetuje poštivanjem evropskih vrijednosti. Tako će novčana pomoć EU biti obustavljena u državama u kojima ne bude napretka u području demokratije, ljudskih prava i vladavine prava. Nije teško prtpostaviti da BiH, uz ovakve političare, neće dobiti mnogo novca iz ovog fonda.
Tužbe mijenjaju sve
Veliko je nepovjerenje građana u institucije, posebno u pravosudne institucije. Međutim, to ne smije biti razlog ni opravdanje da potpuno odustanemo od institucionalnog djelovanja i da bez pogovora tolerišemo nelegalno djelovanje institucija, organizacija i pojedinaca. Dobar primjer za to je godišnje okupljanje četničkih pokreta u Višegradu. Do 2019. godine bošnjački političari su to okupljanje koristili za samopromociji i pokazivanje verbalne hrabrosti šaljući isprazne prijetnje organizatorima skupa i onima koji stoje iza njih. Niko od njih nije poduzeo ništa konkretno da se tome stane u kraj. Oni kojima su usta puna BiH i patrotizma godinama su dozvolili da se takve stvari dešavaju jer ih podizanje nacionalnih tenzija održava na vlasti. Da su odmah podnijeli krivične prijave protiv organizatora, to se sigurno ne bi ponavljalo iz godine u godinu. Ali kako bi onda oni vladali, ako ne na osnovu sukoba.
Nakon okupljanja 2019. godine premijer Kantona Sarajevo, Edin Forto je, uz pomoć vrhunskih pravnih stručnjaka, pripremio prijavu protiv Ravnogorskog četničkog pokreta i poslao je Tužilaštvu BiH, koje je potvrdilo optužnicu. Još uvijek traje proces protiv organizatora skupa koji se terete za izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti. Krivični zakona BiH za ovo krivično djelo predviđa kaznu zatvora od tri mjeseca do tri godine. Sigurno je da će se optuženi, ali i svi ostali, dobro zamisliti prije nego se upuste u planiranje narednog skupa jer oni koji ih navode na to sigurno neće ići u zatvor umjesto njih.
Građanski (ne)posluh
Još jedno važno pitanje je zašto građani ne koriste mogućnosti koje im zakoni pružaju? Zašto ne podnose prijave zbog neregularnosti, zbog nepravde, namještanja tendera i konkursa. Da li je moguće da su odustali od borbe ili se boje odmazde ili je ipak u pitanju to da se nadaju da će naredni put oni biti ti kojima će namjestiti posao, tender ili će im protuzakonito omogućiti nešto što im ne pripada. Građani čak izbjegavaju da napišu prigovor za bahato i neprofesionalno ponašanje radnika u državnoj službi, medicinskih radnika, profesora, vozača, dostavljača, redara, policajaca… Ne poduzimamo ništa, a čekamo da se stvari same od sebe promijene. Situacija će se pogoršavati sve dok ne shvatimo da smo mi ta promjena koju očekujemo i da će se teško nešto promijeniti dok se mi ne promijednimo i dok svako ne uradi ono što je u njegovoj moći. Dok se to ne desi, preostaje nam da šutimo, trpimo i čekamo da neko drugi riješi naše probleme, baš kao i naši političari.
