Već je doista krajnji trenutak da takozvana međunarodna zajednica, koja je ponovo na noge digla većinu profesionalno naivnog stanovništva Bosne i Hercegovine “konačnom odlukom” o ozbiljnoj posvećenosti svojim obećanjima – učini i iole vidljiviji potez u promjeni svekolike brutalne realnosti ovdje: Da uz neupitnu potrebu promjene ustavno šizofrenog koncepta države, na kojoj jašu braneći striktno dejtonsku “geostrategiju” okončanja rata i sukoba na Balkanu, barem minimalno obrate pažnju na još jedan, izuzetno važan aspekt puzajuće drame. Na činjenicu da suština ovoga do čega smo dobacili u sado-mazohističkom urušavanju nekada funkcionirajuće države i sasvim snošljivih odnosa, zapravo jeste plansko, organizovano i uspješno rastakanje bh društva .
Ovo je ujedno i ključ za razumijevanje rezultata rata, ali i teren na kojem se jedino može tražiti makar i daleko svjetlo na kraju mračnog tunela u kojemu bauljamo.
Činjenica o završenom poslu rasturanja društva u BiH danas zvoni. I po pokazateljima u svakoj ozbiljnoj, neovisnoj analizi bh. realnosti, ali i po dilemi koja je sve uočljivija: Kako je moguće da se tim fenomenom malo ko bavi na iole konkretan način, posebno oni što se satraše da nas uvjere kako se sprema veliki zaokret. Svako ko se malo ozbiljnije pozabavio analizom urušavanja bilo koje države i društva poći će od onoga što je bilo, pa kako se i zašto mijenjalo “to što je bilo”, do pitanja zašto je to tako. I šta je danas sa onima koji su u procesu projekta urušavanja bili “lideri”. Ko ih je doveo i ko ih održava.
Nedovršeni rat
Rat na našim prostorima, ne samo u BiH, završen je bez međunarodno proglašenog pobjednika i poraženog. Poznato je ipak da je većina onih koji su proces raspada “društva” u bivšoj državi započeli, završila u njenim sljedbenicama kao – pobjednici. Čak ni kasnije sudovanje međunarodne zajednice kroz Hag i tamo donesene odluke nije, uglavnom, poskidalo oreole sa glava tim pobjednicima u njihovim sredinama. Bosna i Hercegovina i tu je, za razliku od svih drugih, bila realnost podijeljena sa tri. Istorijski, na tri potpuno drugačija načina od onoga kako se taj odnos zvan “društvo” održavao ranije.
Novo vrijeme sa suštinski nedovršenim ratom – za razliku i od Prvog i Drugog svjetskog rata gdje je ovaj “prostor” bio neupitno involviran – donijelo je drugačije uslove, standarde i ciljeve raspleta. Ona ista međunarodna zajednica koja se temeljem jasnih adresa i pobjednika i poraženih, u slučaju “malog” Balkana primijenila je druge aršine. Naravno, u skladu sa svojim interesima. Cijela priča paralelno sa time formatirala se i u svjetski novim uslovima globalnih promjena, pa i smisla međunarodnih odnosa, prava, principa i interesa. Najveći sa ovih prostora, prema održavanim standardima, nije smio biti poražen. Šta više valjalo mu je i udovoljiti. Malima ostaje ono što su i koliko zaslužili.
Ishodi u postavljanju temeljaca za današnju jadnu realnost, poznati su. Podržane su sve negativne strasti, ambicije, različiti (ne)ljudski profili, mali kalibri i neupitni – strancima potrebni poslušnici, okupljeni oko jednog domaćeg zadatka: Ne smije se pucati, a sve drugo na vama je u mjeri u kojoj se farsa može tretirati kao legalna i legitimna. U ime toga, i koruptivna zarada stiče se na domaćim izvorima. Krađom nekadašnje ekonomije i nekadašnjih statusa i prihoda lčjudi koji su radili i gradili. U međuvremenu nova pamet, struka, znanje, profesionalna sposobnost i razmišljanje nalazit će još uvijek mjesta kod onih vani kojima je to trebalo.
“Lideri” i njihova probrana okruženja, selektirana i postepeno dovođena na razvalinama stare pokradene države, pronašli su naravno najsigurniji zajednički put da “politiku” koja im je gurnuta u ruke zaštite zajedničkim snagama. Urušavanje društva pa u nastavku toga i kakve-takve države, do današnjeg dana je zasnivano na etno-nacionalnoj podjeli i nastavku etničkog čišćenja, kao uslovima opstanka. Taj proces koji traje evo tri decenije uglavnom je dovršen. Tri formirana liderska kartela u ime nacije dobijaju “legitimitet” i “legalitet” na izborima koji se bez velikih napora realizuju ne više uz namještaljke i izbjegavanje svih savremenih sistema kontrole izbornog procesa, već uz izborno tijelo koje se već otvoreno hrani dostignutim nivoom potrebnog nacionalnog animoziteta. I nekadašnje “ljevice” odlaze u zaborav i prilagođavaju se, do nestajanja, novim raspodjelama grupnih i ličnih dobitaka od nove realnosti.
Cijeli koncept urušavanja čak i slutnje na drugačije društvo, sistematski je hranjen adekvatnom okupacijom obrazovnog sistema, medija, kulturnih institucija i promjenom elementarnih ljudskih standarda u svakodnevnom ponašanju, na ulici, u tramvaju, u prodavnici…Crveno svjetlo na svim semaforima sigurnije je za prolaz od zelenog.
Domaća “politika” posebna je priča i kao uzrok i kao posljedica u ovom urušavanju društva. Ništa tu više nije skandal. Ni njen smisao sveden je na perverzne blokade sistema i na uporni rat dva protiv jedan, u šprdačini sa najviših mjesta onim što je u iole normalnijoj državi svetinja, od zastave, himne, granice, istorijskog naslijeđa, institucija i pojedinaca. Eno sa vrha države može se zabraniti upotreba helikoptera u gašenju požara a onda se “državnim helikopterom” ide na privatni rođendan jaranu koji je po potrebi partner a po potrebi “neprijatelj”.
Konačno, cilje je postignut. “Identitet” ljudi i u dobru i u zlu je isključivo biti “Bošnjak” (podrazumijeva se musliman), “Srbin” ili “Hrvat” – a samo u ustavno protokolarnom smislu svi drugi su “ostali”. Pominjani javno sve češće uz manju ili veću ironiju.
Bumerang sljepoće
Oni koji bi morali sebe radi nad ovim da se zamisle, jesu klonirani umovi u i oko kancelarija u kojima evo već 25 godina “kreiraju” rješenja za Bosnu i Hercegovinu po njihovim, svjetskim klasičnim demokratskim standardima. U tim bezbrojnim naputcima, jasno je i amaterima u politici koliko je bespredmetno uporno opterećivanje i njih tamo i ovdašnje javnosti panikama o promjeni granica, podjelama teritorija itd. Znaju oni da za sada ekskluzivno njima to ne odgovara i od toga nema ništa. Mučenje se nastavlja na drugim terenima prilagođenim, zaparvo, “liderima” rasturenog društva i njihovim provokacijama u proizvodnji mržnje i animoziteta. To ih čuva.
Zašto je, uz sve ovo, ipak čudno to što dobrohotni stranci ne vide u za sada navodnom utrkivanju oko sređivanja stanja BiH “na evropskom putu”, da postojeće provokacije nezasitih ovdašnjih političkih fakina u proizvodnji incidenata i animoziteta svake vrste, ima svoj kraj.
Običnom narodnom umu nejasno je zašto stranci vjeruju da se novi putevi mogu graditi sa histeričnim rušiteljima starih. Ciljano kreirane tenzije zarad odbrane profitabilno rušenog su već tolike, ne samo unutar BiH već i između dijelova BiH i važna dva regionalna igrača sa druge strane granica, da ni neki ozbiljniji incident nije isključen. U stranom maniru za njih je i pitanje, zar zaista misle da se ni jedna ovdašnja, za njih mala eksplozija spram aktuelnih svjetskih okolnosti, ne može preliti i preko nekog njihovog interesa. U ubrzanom raspadu društva u BiH već su se rodile mnoge anti-vrijednosti koje aktuelni projekti nebrojenih papira iz EU ne percipiraju.
Čini se, da se “nesvijest” o urušavanju ovdašnjeg društva nastavlja svjesno jer je to nečiji interes u trenutnom odnosu snaga i interesa. Lokalni profiterski fakini sa tim računaju jer im to čuva sve što su osvojili. Bumerang takve sljepoće, ako je samo to u pitanju a teško je povjerovati da jeste, vratiće se prije ili kasnije. Tada se posljedice neće reflektovati samo na nas i među nama. “Reformatori” izvana to moraju razumjeti. Globalizacija interesnog zla je čudo.
