Ivana Marić: Javnim mnijenjem upravlja većina ili glasna manjina

Koliko puta ste krenuli da iznesete svoj stav ili mišljenje pa ste se predomislili jer znate ili mislite da vaši prijatelji i šira javnost imaju suprotne stavove i mišljenja? Pri tome se može raditi o podršci osobi koju drugi (bez argumenata) napadaju, odbrani stava koji nije popularan, kritici nekoga ili nečega što jeste popularno, podršci okupljanju koje većina ne odobrava, smijanju šali u kojoj drugi vide uvredu sl. Znajući sve to, da li ste ipak javno iznijeli svoj stav ili ste se povukli i samocenzurisali kako ne biste bili izloženi kritikama, imali probleme u društvu, porodici ili na poslu pa čak možda i riskirali da vas na neki način izopće iz društva? Ako znamo da mnogi ljudi sami sebe cenzurišu tj. da ih drugi indirektno ušutkuju, da li je onda ono što čitamo po forumima i po društvenim mrežama zaista stav većine ili je to stav manjine koja je prva zauzela prostor i nametnula svoj stav kao poželjan i dominantni stav o određenoj temi ili osobi, kojem su se ostali onda prilagođavali? Da li je ono što čitamo stav većine ili je glasna manjina ušutkala većinu?

Društvene mreže su novi kanal komunikacije na koji se ljudi polako navikavaju i čija pravila uče i prilagođavaju im se. One su postale najvažniji izvor informacija bilo da se radi o političkim vijestima, katastrofama širom svijeta, vezama poznatih osoba ili o tome šta je ručao, gdje je i s kim bio naš stvarni ili virtualni prijatelj. Preko društvenih mreža ljudi, ne samo da dobijaju informacije, već imaju mogućnost da daju svoj komentar, ali i da sami postanu izvor vijesti i započnu diskusiju o određenoj temi. To ima određenih prednosti jer pametnim i zanimljivim ljudima daje prostor da kažu ono što misle i da široj javnosti ponude neku drugačiju sliku od one koju dobijaju preko zvaničnih kanala. Međutim, to sa sobom nosi i određene rizike jer daje prostor i bolesnim, retrogradnim i radikalnim pojedincima i grupama da šire svoje ideje koje uključuju mržnju i pozive na likvidaciju drugih i drugačijih.

Da li nas ušutkuju drugi ili sami sebe cenzurišemo

Kada pratite postove i komentare na društvenim mrežama, možete uočiti da većina dijeli slične stavove i mišljenja o zadanoj temi. Zbog toga pomislite da o toj temi većina zaista ima iste ili slične stavove. Međutim, da li je to zaista tako? Da li je ono što čitamo na društvenim mrežama mišljenje većine ili je to mišljenje određenog broja ljudi koji su prvi iznijeli svoj stav i počeli ga širiti i na taj način su postepeno ušutkivali sve one koji imaju drugačiji stav, a koji se nisu željeli izlagati neugodnostima zbog različitog stava. Tako se dešava da nešto što mnogi odobravaju, ipak ostane bez podrške šire javnosti jer je neka prividna većina prva zauzela poziciju i nametnula svoj stav kao ispravan. Ostali će, u strahu da će biti kritikovani, prešutjeti svoj stav, a možda ga čak i prilagoditi stavu većine da ne bi morali da se osjećaju loše zbog toga.

Upravo iz tog razloga sve više političkih stranaka angažiraju i plaćaju svoje članove i simpatizere, a nekad i samo ljude željne zarade, da određeni stav nametnu kao dominantan. Te osobe nazivaju trolovima, koji namjerno truju i unese zbrku u virtualni prostor, a preko njega i realni svijet. Rijetko su to inteligentni i obrazovani ljudi jer je njih teže kupiti, već se obično radi o ljudima oskudnog obrazovanja i znanja, a bez ikakvog morala, koji samo šire ono što im narede. To je razlog zbog kojeg u virtualnim bitkama možete pronaći apsolutno iste rečenice, fotografije, argumente i stavove jer te osobe nisu u stanju da svojim riječima prenesu ono što im je došlo s vrha već bukvalno prenesu naredbu. Te osobe često uopće nemaju ni osnovna znanja o temama o kojima je riječ pa zato na pokušaj diskusije o tome, oni posežu za uvredama i prijetnjama jer je to za njih jedina opcija.

Nije teško uočiti kada „centrala“ pošalje vojsku na one koji su se usudili iznijeti stav koji njima ne odgovara. Ti „hrabri“ virtualni ratnici su spremni virtualno poginuti za stranku koja ih redovno isplaćuje. Žalosno je što neki ljudi nisu svjesni toga pa se dobrovoljno i besplatno priključe vojsci plaćenika. Trolovima, koje kod nas zovu botovima, na ruku ide i nefunkcionalno pravosuđe, mediji željni zarade i troma opozicija, tako da brojne uvrede i prijetnje ostaju nekažnjene i samo dodatno ohrabruju virtualne vojnike da nastave i pojačavaju intenzitet napada. Ukoliko tome ne stanemo u kraj, pitanje je dana kada će virutalni napadi masovno preći u realne napade na neistomišljenike.

Pri svemu tome je jako bitno da ne zaboravite koji profil ljudi ima toliko slobodnog vremena da komentira sve što se dešava, kao i to koji profil ljudi je spreman napasti, izvrijeđati i prijetiti osobama koje ne poznaju i koje im nisu ništa loše uradile, osim što drugačije razmišljaju. Rijetko će to biti uspješni, pametni, dobri i sretni ljudi. Većinom se radi o nezadovoljnim, nesretnim i neuspješnim ljudima koji na taj način pokušavaju dati bilo kakav značaj svom životu. To sigurno nisu ljudi zbog kojih biste trebali da se osjećate loše i da se povlačite pred njima. Sjetite se toga kada se naredni put uzrujete jer vam je neko koga ne poznajete i ne cijenite rekao nešto ružno. Da li vas zaista zanima šta takva osoba misli o vama?

Ne dozvolite da vas ušutkaju jer to najčešće nije većina već glasna manjima potpomognuta vojskom plaćenika. Mislim da je kranje vrijeme da prestanemo primjenjivati izreku „Pametniji popušta!“, jer nas je to i dovelo do stanje u kojem manje pametni ljudi upitnog obrazovanja upravljaju javnim mnijenjem, pravosuđem, državom i svim drugim sferama društva.

Kruha i igara

Interakcija je jako bitan element i vjerovatno najveći razlog za popularizaciju društvenih mreža i web portala. Mediji koji dozvoljavaju komentare, posebno one s uvredama i prijetnjama, su često popularniji od portala koji takve komentare cenzurišu. Zašto ljudi imaju potrebu za tim? Koju njihovu potrebu zadovoljava čitanje uvreda, prijetnji pa i poziva na linč osoba čiji je grijeh najčešće samo to što imaju drugačije životne stavove? Da li je moguće da čovječanstvo nije napredovalo od doba „kruha i igara“ kada su podignutim ili spuštenim palcem odlučivali o životu i smrti gladijatora u areni? Kakve li ironije da sada mase korisnika društvenih mreža o sudbini „osoba u areni“ odlučuju podignutim ili spuštenim virtualnim palcem. Jedina razlika je što ih sada više ne ubijaju odmah već ih svojim napadima, uvredama, ismijavanjem i slično ponekad navedu da sami sebi oduzmu život. Po tom pitanju smo izgleda slabo evoluirali.

Svaka društvena mreža koristi svoje formule tj. algoritme kako bi svakom korisniku pružili što više sadržaja za koji smatraju da je njemu zanimljiv kako bi ga što duže zadržali i na njemu profitirali. U tome im umnogome pomaže poznavanje psihologije. Ljudi se nerado izlažu suprotstavljenim stavovima jer im to stvara nelagodu tako da izbjegavaju teme ili ljude koji imaju mišljenja različita od njihovih. Kada pogledate svoj zid na društvenim mrežama rijetko ćete naići na objavu u kojoj neko od vaših virutalnih prijatelja ili osoba koje pratite, iznose stavove suprotne od vaših. To se najbolje prati na velikim temama, od političke stranke ili političara kojeg pratite, do stavova o ratu i uopćeno o istoriji, o vakcinama, koronavirusu, o LGBT populaciji i sl.

Većina objava, koje društvene mreže vama prezentiraju će sadržavati stavove slične vašima. Algoritmi prate vaše ponašanje na društvenim mrežama, koje teme, ljude, timove, političare pratite, a posebno to koje objave lajkate i komentirate jer će vam upravo takve objave sve više slati. Pa će tako, recimo, antivakseri dobijati sve više objava koje će se slagati i podržavati njihove stavove. Ljudi koji nisu upoznati s načinom selekcije objava koje vide na svojim profilima stoga pomisle da je to mišljenje većine jer im dolaze samo takvi sadržaji. Sve to stvara pogrešnu percepciju ljudi o tome šta većina zaista misli.

Prethodna vijest

Održana Povorka ponosa: Niko nije rođen da živi u okovima zidova

Naredna vijest

Ludnica od države!