Online ratnici i Facebook revolucionari žale se zbog zagađenja i zgražavaju nad slikama kakve su nam prije nekoliko dana stigle iz Višegrada. Međutim, kada treba poduzeti konkretne korake, većina ih ostaje iza monitora.
Piše: Mirna Stanković – Luković
Prošlo je godinu dana od kada su se građani Bosne i Hercegovine posljednji put pobunili zbog zagađenja u našoj zemlji. U Sarajevu su protesti održani 20. januara prošle godine, a mjesec dana kasnije održan je regionalni protest „Balkan zahtijeva čist zrak“. Protest se istovremeno trebao održati u Sarajevu, Zenici, Beogradu, Prištini, Banjoj Luci, Skoplju, Podujevu, Prizrenu i Podgorici. Sarajevo nije učestvovalo „iz opravdanih razloga“ jer su se prvi slučajevi COVID-19 već pojavili, a u Zenici, jednom od najzagađenijih bh. gradova se okupilo stotinjak ljudi.
Da li je u Bosni i Hercegovinu uopšte moguće okupiti ljude na protestima na kojima bi se tražila zaštita životne sredine od koje zavisi naše zdravlje i naš život?
Vječna boljka bilo kojih protesta u Bosni i Hercegovini održanih nakon 2014. godine jeste slab odziv građana.
Maida Bilal, jedna od žena Kruščice, aktivistkinja i članica Ekološkog društva Bistro, smatra da u BiH nema protesta iz više razloga: na proteste treba da iziđu ljudi koji znaju šta hoće, ljudi koji svojoj Bosni ili svoju zajednicu žele da vide boljom!
– Ljudi koji žele promjene u svakom aspektu života. Mi iz Kruščice smo ljudi koji su tačno znali šta hoće, nismo samo pametovali preko društvenih mreža već poduzeli konkretne korake! Mi svoju Kruščicu vidimo kao oazu mira i dobrog života, ekonomskog i društvenog prosperiteta. Godinama unazad, decenijama nanijeta nam je šteta koja je ta posljedicu imala siromaštvo, loše obrazovanje (naša osnovna škola nema fiskulturne sale, generacije djece ne znaju šta je stunjača, košarka, rukomet itd.), kaže Bilal za Interview.ba.
– Jel to dovoljno? Jel dovoljno da nemamo omladinski centar, jel normalno da se nismo odmakli od rata, jel normalno da eksploatacijom prirodnih resursa JP SBK Šume nemaju momenat da ovu zajednicu gleda kao partnera i pomogne da Kruščicu oslikamo hrabrom i lijepom kao što su to i kruščićke žene.., kaže Bilal.
Faris Fejzagić, sarajevski aktivista je mišljenja da su ljudi u Sarajevu i BiH generalno u stanju apatije.
– Velika većina ljudi sa kojima ja komuniciram je izgubila nadu, interesovanje da se bilo šta može promjeniti, a uzrok je korumpirana vlast na svim nivoima i politička snaga retrogradnih i duboko korumpirane vladajuće “manjine” koja ima snagu u izvršnoj vlasti, to se odlično može kao slučaj uzeti priča o Hastahana parku i ignorisanju želje građana, koju je korumpirana i kriminalna vlast na grub način jednostavno iz ignorisala uprkos prikupljenim i vlastima predatim potpisima. Dakle taj način odlučivanja kroz “kupljene” ruke je doveo građane do stanja hibernacije i gubitka vjere da mogu promjeniti bilo šta, a pogotovu protestima, kaže Fejzagić.
Sanjin Gijo, aktivista koji je inicirao proteste zbog zagađenja zraka u Sarajevu u januaru 2020. godine, za Interview.ba kaže da iz njegovog iskustva, jedan od mogućih razloga zbog čega nema protesta jeste difuzija odgovornosti. Svi su nezadovoljni, ali svako čeka da neko drugi poduzme korake da se građani pokrenu i javno iskažu nezadovoljstvo.
– Dalje, mnogi se vjerovatno boje odmazde, protesti zahtijevaju da se kod zvaničnih organa pojavljuju imena i prezimena, adrese stanovanja, matični brojevi, a malo ko ima tu dozu građanske hrabrosti. Ono što dodatno otežava su i prethodni protesti nad kojim visi zvono nereda koji su uzrokovali materijalnu štetu na zvaničnim institucijama zbog koje su pojedini ljudi na kraju kao potpuno napušteni pojedinci morali lično krivično odgovarati. Na nekim od tih protesta koji su imali velike izglede da prvi put stvore građanski pritisak izostala je istrajnost, a nije isključeno i da su ciljano relativizirani i minirani iz određenih centara moći kako bi građani posumnjali u motive, a samim tim i u što manjem broju se odazvali, kaže Gijo i dodaje da je posebna priča neoprostiva polarizacija građana po pitanju adresa na koje treba uputiti građanski revolt, građanskih zahtijeva i slično.
– Tako da, čak i ako se svi složimo da postoji neki ozbiljan problem u društvu, odmah u startu dolazi do raskola u vezi s tim koja je to odgovorna institucija, koja razina vlasti, šta bi se trebalo zahtijevati i tako dalje…, kaže Gijo.
Nismo dorasli
Jasmkinka Bjelavac, projektna koordinatorica u Fondaciji Heinrich Boll koja se godinama bavi pitanjem zagađenja u BiH, smatra da smo još uvijek daleko ispod zadovoljavajućeg stanja kada je u pitanju svijest o zagađenju i posljedicama zagađenja, ali da se situacija mijenja na bolje.
– Svjedoci smo promjene koja se u KS desila u posljednjih par godina, kada se u početku negiralo uopće postojanje problema sa kvalitetom zraka, dok sada imamo situaciju da to više niko ne dovodi u pitanje. Međutim, oprečna su mišljenja tko i na koji način bi trebao riješiti problem zraka. Također, sve više su ljudi svjesni i trenutačnog neodgovarajućeg načina upravljanja otpadom i pomalo se i tu mijenja stanje, kaže Bjelavac i dodaje da se stanje mijenja nedovoljno brzo i svijet, pogotovo zapadni, nam je sve dalje. Po njenim riječima, da bismo bili u korak sa svijetom treba nam sve više i više novca, jer se problemi sve više i više gomilaju i sve ih je skuplje rješavati, ako ste propustili neke prve elementarne korake. Nadalje, nije ovo jedini problem BiH društva za koji se čini da ne postoji dovoljna svijest.
– Mislim da mi kao građani nismo još dorasli toj razini svijesti o značaju očuvanja životne sredine i dalekosežnim posljedicama nemarnog odnosa prema okolišu. Mediji su prezasićeni, da ne kažem kontaminirani daleko atraktivnijim narativima oko kojih se može daleko strastvenije razglabat na društvenim mrežama. Na kraju krajeva, to su narativi na temelju kojih se “uzimaju” i izbori, kaže Sanjin Gijo. Napominje da je aerozagađenje tihi ubica i da ljudima jednostavno ne dopire do svijesti da je svako propuštanje da se poduzmu mjere praktično saučesništvo u ubijanju građana.
– Problema je previše, možda je i to ključ problema, zašto mislimo da ne postoji svijest. Građani, pa i nadležni između ostalih više ne znaju ni odakle da počnu. Vrlo teško je reći šta ima veći prioritet, okoliš ili borba protiv pandemije. Na kraju i ja sama kao i većina građana imam dojam da nam je sve gore, da smo u sve većoj dubiozi i da teško da nekako izađemo iz svega ovoga, kaže Bjelavac.
Uvijek isti ljudi
Pokrenuti ljude na proteste u Bosni i Hercegovini je, barem se u ovom trenutku čini, nemoguća misija. Faris Fejzagić je učestvovao u organizaciji nekoliko protesta u Sarajevu, od protesta za čist zrak do protesta za Hastahana park. Društvene mreže, a posebno Facebook, su glavni način okupljanja građana oko određenih tema i jedan od najvažnijih alata za organizaciju protesta. Fejzagić kaže da, bez obzira koliko ljudi na Facebooku potvrdi dolazak, na protestu se pojavi jako mali broj ljudi.
– Skoro uvijek su to isti ljudi! Jednostavno, ljudi su prestali da vjeruju u promjenu, uprkos danima unaprijed najavljenim protestima kao po pravilu procentualno na proteste dolazi jako mali broj građana, kaže Fejzagić.
Sanjin Gijo kaže da mu i danas malo ko vjeruje da su prošlogodišnji protesti organizovani potpuno spontano, da iza toga nije stajala nijedna organizacija, nijedna politička partija, nijedna “interesna grupa”.
– Jednostavno me šokiralo da smo jedno jutro osvanuli u svjetskim medijima kao najzagađeniji grad na planeti. U roku od par dana uspio sam okupiti ekipu bliskih prijatelja koji su bez imalo razmišljanja prihvatili inicijativu i na društvenim mrežama najavili smo proteste simboličnog naziva “Kolektivno trovanje pred Vladom KS”, kaže Gijo
Odziv na društvenim mrežama ih je u jednom trenutku zastrašio, preko dvije hiljade ljudi najavilo je dolazak, pa je panično pozivao građane da se jave i preuzmu obavezu redara kako bi mogli garantovati da će protesti proteći onako kako su zamislili – dostojanstveno.
– Ispostavilo se da društvene mreže vrve online revolucionarima koji jednostavno iščeznu kad ih se pozove da poduzmu konkretne korake. Osim jedne djevojke koju dotad nikad u životu nisam vidio, a koja se odmah bez premišljanja odazvala, svi ostali redari na protestima bili su moji dobri prijatelji. Iako sam uporno “trubio” da redari nemaju gotovo nikakvu zakonsku odgovornost, da ja lično snosim svu odgovornost kao organizator, doslovno niko osim te djevojke nije se odazvao. I odlučili smo građanski hrabro rizikovati i iznijeti te proteste bez obzira i ako se na kraju ispostavi da će biti daleko više ljudi nego što je zakonski dozvoljeno na toliki broj redara, sjeća se Gijo.
Kaže da se na kraju ispostavilo da je redara bilo i više nego dovoljno s obzirom da je od preko dvije hiljade online revolucionara njih dvije hiljade ostalo u zoni komfora, ispred monitora i tastature, a samo pedesetak građana se zaista pojavilo pred zgradom Vlade.
– Ono što moram naglasit je da su nas ispoštovali neki bitni ljudi koji se i sami bore za afirmaciju građanskog aktivizma kao što su predstavnici Eko akcije i inicijative Prljavi grad Sarajevo
Mnogima je opravdanje bilo to što je radni dan iako je dosta ljudi koje poznajem najavilo izlaz da bi došli na proteste Čak sam u nekoliko navrata u gostovanjima na radiju pozivao poslodavce da omoguće svojim uposlenicima da izraze nezadovoljstvo. Međutim, ono što je poražavajuće je da je u trenutku dok su se odvijali protesti u obližnjim kafićima bilo sigurno više od stotinu ljudi koji nisu imali drugih obaveza, a nisu našli za vrijedno da dođu i podrže, kaže Gijo.
Postoji nešto, a to vam je srce
Da li postoji bilo šta što se može dogoditi u Bosni i Hercegovini što bi natjeralo ljude da se pobune? Šta je potrebno za pobunu?
– Postoji nešto,a to vam je srce….Ljudska iskrenost, srce i ljubav da opstanete i zaštitite ljude koji ovdje žive, našu djecu koja ostaju i ako mi ovako budemo šutjeli dok se gušimo u smeću, smogu, dimu, dok nam ubijaju rijeke, razaraju slapove, vodu stavljaju u cijevi , ako i dalje budemo šutjeli onda ne treba da živimo!, kaže Maida Bilal, žena Kruščice.
Jasminka Bjelavac iz Fondacije Heinrich Boll, misli da nam treba neko ko će ljude povesti na proteste, objasniti šta je problem i kako bismo ga mogli riješiti.
– Nedostaje nam vizija i malo hrabrosti da poželimo da napravimo promjene u društvu, a i u nama samima. Također, postoji problem da vlasti nemaju akcioni planove sa jasnim indikatorima, za koje biste ih mogli držati odgovornim jesu li ili nisu ispunili ono što su trebali. Previše je igranja ping ponga sa nadležnostima i odgovornostima, kaže Bjelavac. Dodaje da kantonalne vlade optužuju entitetske, oni ove druge i sve tako ukrug bez da se išta konkretno dešava.
– Građani više ne znaju tko je za što odgovoran. Pa na kraju imamo i slučajeve da se zakonska regulativa promijeni na bolje, pa to na kraju nitko ne implementira u praksi. Dobro se sjećam protesta ispred zgrade Kantona u Sarajevu u ovo doba prošle godine kada je premijer pozvao građane da protestiraju ispred Federalnog minisatrstva, jer je to u njihovoj nadležnosti. Kada bi se nešto zaista htjelo riješiti mislim da ne bi bio problem nadležnosti, kada imate viziju naći ćete i rješenje, a naći ćete i novac za to. Ali vizionarima za sada u ovom društvu ni traga ni glasa nažalost, kaže Bjelavac.
Sanjin Gijo smatra da ako sve ono što se izdešavalo u 2020. nije dalo povoda za ozbiljne građanske proteste, pa čak i po cijenu kršenja epidemioloških mjera, onda vjerovatno ne postoji ništa što bi se trebalo dogoditi.
– Poražavajuće je da se više punoljetnih građana organizovalo i uvezalo oko ukidanja Arena nego oko afere s respiratorima. To mnogo govori o našim referentnim okvirima, kaže Gijo.
Jedan od pokušaja protesta kojim bi se skrenula pažnja na klimatske promjene je bio u Sarajevu, u septembru 2019. godine. Na protestimase okupilo nekoliko desetina mladih ljudi, dok su istovremeno održavani masovni protesti u cijelom svijetu. Te proteste, uključujući i onaj u Sarajevu, je inspirisala Greta Thunberg, koja je uspjela pokrenuti cijeli svijet, izuzev BiH. Da li BiH može imati neku svoju Gretu?
– Naravno da može! Postoji cijela plejada mladih uspješnih ljudi u ovoj zemlji. Mislim da je problem školski sistem koji nedovoljno prostora daje ovim aktualnim temama. Kada na drugačiji način uvedete učenike u ovu problematiku i pridobijete ih da se više informiraju i sami istražuju vrlo brzo ti isti mladi požele da se aktiviraju i da nešto promijene ili kod sebe ili u društvu općenito, kaže Jasminka Bjelavac.
Podrška javnosti
Po saznanjima projektne koordinatorice Fondacije Heinrich Boll, u Drugoj gimnaziji postoji veliki broj učenika koji se kroz svoje projekte u zajednici bave ovim temama. Polako se gradi svijest.
– Nažalost, kao što sam ranije spomenula, taj mentalitet da imamo pravo prosvjedovanja za svoja prava i potrebe u BiH skoro da i ne postoji niti kod mladih niti kod onih nešto starijih. Prebrzo smo i zaboravili poplave iz maja 2014. koje su donekle stavile u fokus problem klimatskih promjena, ali o tome više skoro da nitko ni ne govori, a kamoli da su pronađena rješenja da se takvo nešto ne ponovi. O ovome bi trebali i mediji puno više izvještavati. Mislim da bismo svi u okviru svojih mogućnosti trebali da učinimo ponešto. Nažalost mi mislimo da se to događa tamo nekima drugima, da su neki treći pak krivi, a da se nas samih to uopće ne tiče, kaže Jasminka Bjelavac.
Da bi bilo koji protest uspio, neophodna je podrška javnosti. Najbolji primjer za to su Hrabre žene Kruščice koje su svojim tijelima čuvale svoju rijeku skoro dvije godine.
– Trebalo je izdržati 503 dana 24h. To je najuporniji historiski protest na planeti, toliko jake i uz podršku znate da niste sami. Mi nismo bile same, uz nas je od jednog trenutka bila čitava planeta!, kaže Maida Bilal iz Kruščice.
– Mi smo dokaz da se sve može, osvjestite se i krenite od djece i obrazovanja to je nekako najbrži način. Sve se može ako želimo da sačuvamo ljepote Bosne i Hercegovine!!!
Dok se ne pojave nove Hrabre žene Kruščice, ekološki aktivizam će se, najvjerovatnije svoditi na prebrojavanje PM čestica. Aplikacije za zagađenje vazduha koje većina ljudi ima na svojim telefonima, daje nam privid informisanosti i angažmana oko zagađenosti. Do kada ćemo biti „online revolucionari“?
