Sudija Vrhovnog suda FBiH i član VSTV BiH Goran Nezirović za interview.ba objašnjava stanje u pravosuđu uz ocjene da on ne odgovara standardima pravne države i vladavine prava, da se najveći sporovi u pravosuđu vode oko ocjenjivanja i imenovanja, da loš sistem imenovanja devastira pravosuđe, da je Vrhovni sud BiH neophodan jer bi obezbjedio više pravde za sve građane, da su prisutni različiti oblici pritiska na pravosuđe, te da česte afere, pogotovo one vezane za imenovanja, kompromituju izbor članova Vijeća, diskredituju kandidate i treće osobe i nastavljaju kreiranje opšteg nepovjerenja u rad VSTV.
Razgovarala: Rubina Čengić
INTERVIEW: Kako ocjenjujete stanje u pravosuđu u BiH?
Nezirović: Sistemski nedostaci našeg pravosuđa su odavno identifikovani i potpuno je jasno da naš sudski sistem ne odgovara standardima pravne države i vladavine prava. Stanje je daleko od zadovoljavajućeg. Reforma pravosuđa je prešla put od ograničenog napretka, preko cikličnih zastoja do nazadovanja u pojedinim oblastima. Posljednji izvještaj Evropske komisije, barem kada je u pitanju pravosuđe, je vjerovatno najnepovoljniji u dosadašnjoj praksi takvog izvještavanja, ali ne mogu se složiti s mišljenjem pojedinih kolega da pravosudni sistem u BiH ne postoji i da je potpuno urušen. Naime, za sistem koji nekoliko godina unazad uspijeva da riješi godišnji priliv predmeta i određeni procenat zaostataka iz ranijih godina i koji, istina nedovoljno, poboljšava starosnu strukturu neriješenih predmeta i trajanje postupaka, ne može se prihvatiti takva neizbalansirana ocjena. Ne smijemo podcijeniti ni značajan posao Suda BiH i Tužilaštva BiH u procesuiranju predmeta ratnih zločina, a ne smijemo zanemariti ni činjenicu da u sudskom sistemu BiH postoje gotovo potpuno ažurni sudovi i da neka tužilaštva vidljivo popravljaju svoj rad i proaktivnost. Komparativne analize koje provode koje provode relevantne međunarodne institucije pokazuje da mi po mnogim indikatorima spadamo u evropski prosjek s tim da te solidne ocjene moramo zahvaliti ocjeni zakonodavnog okvira, a ne i stvarnoj uspješnosti njegove implementacije. Najbolji primjer je indikator nezavisnosti sudskog sistema za koji je nesporno da imamo dobar zakonodavni okvir, osim u pogledu finansijske nezavisnosti, ali je stvarna nezavisnost više nego upitna. Najzad, neke slabosti samog VSTV BiH nepravedno se generalizuju na cjelokupan sudski sistem. Činjenica jeste da postoje značajni segmenti u kojima je stanje izuzetno loše i u kojima je potrebno provesti brze i snažne reformske mjere čiji će rezultati biti vidljivi.
INTERVIEW: Koji su ključni problemi?
Nezirović: Jednostavno ih je identifikovati na osnovu prioriteta reforme. Neophodno je unaprijediti odgovornost, nezavisnost i integritet, kako VSTV BiH, tako i svih nosilaca pravosudnih funkcija. Rezultati u borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala moraju biti vidljivi, a mora biti unaprijeđen i rad tužilačkog sistema i krivičnog sudovanja. Treba intenzivirati efikasno procesuiranje ratnih zločina kako bi se spriječilo probijanje roka određenog revidiranom državnom strategijom. Nužno je unaprijediti sistem ocjenjivanja i imenovanja nosilaca pravosudnih funkcija s tim da unaprjeđenje opšte efikasnosti i kvaliteta ostaje stalni cilj i zadatak. Pozitivni rezultati, uz proaktivnu i bolje kreiranje komunikacijske strategiju VSTV BiH, riješiće još jedna problem pravosuđa, a to je izuzetno nizak stepen povjerenja javnosti.
INTERVIEW: Šef delegacije EU je pozvao na promjenu pravosudne kulture u BiH – kako to razumijete?
Nezirović: To je jedna složena i značajna tema za reformu pravosuđa u BiH. Da pokušam objasniti: BiH je prije tranzicije pripadala socijalističkom pravnom sistemu za koji autori koji imaju izuzetno kritički odnos prema tome sistemu i pravnoj kulturi navode da je služio očuvanju interesa vladajuće strukture, bio obilježen velikim brojem odluka koje ukazuju na pretjerani politički uticaj, te pretjerano pravnim pozitivizmom o formalizmom koji nije vrijedio jednako za sve. U karakteristike socijalističke pravne kulture spada i visok stepen birokratizacije, nedovoljna procesna disciplina, mali broj poravnanja, neracionalno trošenje resursa i prekomjerno trajanje sudskih postupaka, složena procesna pravila i neracionalne rasprave, neracionalan sistem pravnih lijekova, nepredvidivost sudske prakse i njen mali značaj, pretjerano detaljna obrazloženja sudskih odluka, izostanak ekonomske analize pravne zaštite, zanemarivanje značaja efikasnosti sudskog sistema za privredni razvoj i stvaranje pozitivnog privrednog okruženja, indiferentan odnos sudija i tužilaca prema dugim periodima neaktivnosti tokom sudskih postupaka i izostanak sankcija za takvo ponašanje. Nema sumnje da je naša pravna tradicija imala i pozitivne elemente kao i da su pravni sistemi mnogih evropskih država koje nisu pripadale socijalističkom krugu bile obilježene sličnim slabostima. Neću se osvrtati na komentare da mnogi moderni evropski ssistemi brzinom žrtvuju kvalitet sudske zaštite i da su naklonjeni globalističkim interesima kapitala, ali ključno za mnoge postsocijalističke i tranzicijske zemlje imaju negativan odnos prema nužnim reformama i pribjegavanje izgovoru da stanje nije toliko loše i da je problem izmišljen. Mnoge negativne karakteristike te socijalističke kulture obilježavaju naš sudski sistem i to u daljoj reformi treba otkloniti Ne znam da li je gospodin Satler sve to imao u vidu, ali sam siguran da je mislio na promjenu kulture kao jačanje odgovornosti, integriteta i nezavisnosti sudskog sistema, a tu mislim na jačanje odgovornosti i integriteta članova VSTV BiH i svih članova pravosudne zajednice, odnosno dosljednu primjenu i poštivanje najviših standarda profesionalne etike. Suština je u tome da se ta odgovornost ostvaruje i snosi, a ne samo objašnjava i proklamuje. Neophodna je promjena naše svijesti o društvenom značaju funkcija koje obavljamo i naše odgovornosti prema građanima, te raskid s mentalitetom poslušnosti, komformizma i lažne kolegijalne solidarnosti.
INTERVIEW: Kako poboljšati kvalitet sudskog sistema?
Nezirović: Pored unaprjeđenja sistema imenovanja i ocjenjivanja, potrebno je ojačati sistem edukacije, uvesti mentorstvo za novoimenovane sudije, uspostaviti vertikalni i horizontalni unutarsudski dijalog, unaprijediti rad Panela za ujednačavanje sudske prakse, te dalje razvijati rad odjeljenja za evidenciju sudske prakse koja su formirana u najvišim sudskim instancama. Neophodno je objavljivati odluke entitetskih vrhovnih sudova i unaprijediti bazu sudskih odluka Centra za sudsku dokumentaciju. U budućnosti treba razmotriti potrebu eventualnog osnivanja državne ili entitetskih pravosudnih akademija, reformu obrazovanja na pravnim fakultetima i uspostavljenje pravosudnih katedri, reformu pravosudnih ispita,a li i uspostavljanje platnih razreda po ugledu na neke evropske zemlje što bi moglo povećati motivaciju i konkurentski duh među nosiocima pravosudnih funkcija, a samim tim i podići kvalitet rada. U okviru projekta Unaprjeđenje kvaliteta pravosuđa koji VSTV BiH provodi s kolegama iz Nizozemske i Norveške izvršena je evaluacija određenog broja presuda iz građanske oblasti, a jedan od zadataka je i izrada priručnik za pisanje obrazloženja sudskih presuda. Ovo je samo kratak pregled mogućih mjera koje su detaljno obrađene u reformskom programu koji VSTV upravo finalizira. No jedno od najznačajnijih pitanja kvaliteta sudskog sistema u BiH je osnivanje Vrhovnog suda BiH, ali je to pitanje nepotrebno ispolitizovano i pretvoreno u razmatranje pitanje da li postojanja tog suda znači više države, a manje entiteta ili ne. Suštinsko pitanje je da li bi osnivanjem tog suda bilo više garancije za pravnu sigurnost i jednakost građana pred zakonom. Po mom mišljenju odgovor je potvrdan. Specifična ustavna struktura države i autonomnost entiteta u oblasti pravosuđa nisu prepreka za uspostavljanje jasne stvarne nadležnosti tog suda.
INTERVIEW: Kako teče rad radne grupe za izmjenu Zakona o VSTV BiH?
Nezirović: Evropska komisija je 2019. godine pozvala Ministarstvo pravde BiH u Vijeću ministara BiH da završi nacrt zakona o VSTV BiH i to na osnovu zakonodavne inicijative koju je VSTV BiH izradilo i predstavilo u junu 2018. kao i na osnovu mišljenja Venecijanske komisije i izvještaja grupe eksperata o vladavini prava u BiH. Ministarstvo pravde BiH je formiralo radnu grupu koja je održala više sastanaka, ali su rezultati prilično obeshrabrujući. Ovo tvrdim na osnovu ličnog uvida jer sam sudjelovao u radu te grupe na dva sastanka. U međuvremenu je došlo do djelimičnih izmjena preporuka EU koja je pozvala Ministarstvo da pripremi nacrt hitnih izmjena Zakona o VSTV BiH koje bi trebale biti usvojene do kraja ove ili početkom naredne godine. Koliko mi je poznato – izmjene i dopune su napisane i dostavljene VM BiH. Izmjene i dopune Zakona o VSTV BiH treba da uspostave rigorozan i kredibilan sistem provjere izvještaja o imovini i sukobu interesa nosilaca pravosudnih funkcija, ali i da unaprijede odredbe o odgovornosti članova Vijeća, o postupku njihovog razrješenja, o sukobu interesa i disciplinske odgovornosti sudija i tužilaca. Ovim hitnim izmjenama je predviđeno i uvođenje mogućnosti sudskog preispitivanja odluka Vijeća o ocjenjivanju, imenovanju i disciplinskoj odgovornosti sudija i tužilaca, a nacrtom je predviđeno je i da Parlamentarna skupština BiH u roku od godinu dana od stupanja Zakona na snagu donese novi zakon o VSTV koji će biti usklađen sa standardima EU, kako je to i predviđeno u mišljenju EK po zahtjevu BiH za članstvo u EU.
INTERVIEW: Očekujete li usvajanje tih hitnih izmjena?
Nezirović: U BiH je sve moguće, ali ništa nije izvjesno. Iskustvo sa Zakonom o sudovima BiH čija je izrada počela prije devet godina i još nije okončana ili nedavno iskustvo s pokušajem usvajanja Zakon o sukobu interesa ne daje osnov za optimizam. Ostaje činjenica da međunarodna zajednica šalje jasnu poruku da očekuje izmjene Zakona o VSTV i da je to crvena linija ispod koje se neće ići, te da će u protivnom biti uskraćena druga tranša finansijske pomoći. Moguće je da Parlament usvoji hitne izmjene, ali da problemi nastanu pokretanjem postupka pred Ustavnim sudom BiH ili pred Agencijom za zaštitu ličnih podataka, a nije isključena ni mogućnost podnošenja i usvajanja amandmana koji mogu obesmisliti cilj i svrhu zakona. U svakom slučaju biće to test stvarne reformske volje domaćih vlasti, ali i test odlučnosti međunarodne zajednice.
INTERVIEW: Kako komentarišete pisanje pojedinih medija da prvi čovjek VSTV BiH radi protiv predsjednika Suda BiH i slično?
Nezirović: Prirodno je da se mediji ne zadovoljavaju samo izgledom stvari, nego pokušavaju otkriti šta se krije ispod površine prezentovane stvarnosti. Ponekad u tome uspiju, a ponekad, namjerno ili nenamjerno, završe u štetnim senzacionalističkim analizama koje ignorišu činjenice. Ne mogu konkretno odgovoriti na vaše pitanje jer bi to bile špekulacije ili trač, ali ono što je očigledno jeste da postoje određene tenzije i neriješeni problemi u radu između pravosudnih institucija na državnom nivou. Različiti stavovi o pojedinim važnim pitanjima funkcionisanja sistema nastaju i po redovnom toku stvari i ne predstavljaju nužno negativnu pojavu, ukoliko postoji međusobno povjerenje i razumijevanje. Trenutno su predmet sporenja naročito pitanja vezana za normiranje i ocjenjivanje rezultata rada, za kvalitet optužnica i garanciju materijalnog ispitivanja optužnica što je potpuno legitimno, ali na dnevni red dolaze i problemi koji po redovnom toku funkicionisanja ne bi smjeli nastajati kao što su tvrdnje o međusobnim obračunima unutar pravosuđa putem disciplinskih ili krivičnih prijava. Čelni ljudi pravosudnih institucija na državnom nivou prečesto komuniciraju putem saopštenja i medijskih istupa čiji sadržaj ponekad daju povod medijima za zaključak da su njihovi lični odnosi poremećeni ili uzrok međuinstitucionalnih problema. Krajnje je vrijeme da se ti problemi počnu rješavati na institucionalan način, a naše kapacitete trebamo usmjeriti na kvalitet upravljanja institucijama, međusobnu saradnju, ujednačavanje sudske prakse, prenos predmeta ratnih zločina na entitete, kvalitet optužnica i presuda….
INTERVIEW: Ako već govorite o imenovanjima – relativno nedavno je VSTV BiH, nakon jednog «kruga» imenovanja imao saopštenje u kom izražava žaljenje što nisu imenovani najbolji, ali da boljih kandidata nije bilo.
Nezirović: Ne mogu se sjetiti tog saopštenja, ali je sigurno da se na konkurse javlja relativno veliki broj kandidata. Jedan broj njih se ponavlja, ali redovno ima i novih imena. Sigurno je da postoji određen broj izuzetno kvalitetnih sudija i tužilaca koji ne apliciraju za više pravosudne instance, ali to nije specifičnost samo našeg sistema. Profesionalne ambicije, lični i porodični prioriteti i interesi, prihvatanje ili ne posljedica preseljenja u drugu sredinu lična su procjena svakog pojedinca. Problem postoji ukoliko najbolji kadrovi ne vjeruju u pravičnost sistema imenovanja ili ukoliko sudski sistem ne koriste sve mogućnosti da motiviše najbolje kadrove da apliciraju na pozicije koje objektivno zaslužuje. Osnovno je pitanje da li naš sistem prepoznaje najbolje kadrove, pa je unaprjeđenje sistema ocjenjivanja i imenovanja jedan od najvećih izazova dalje reforme sudskog sistema. Povezanost imenovanja, nezavisnosti, odgovornosti, integriteta i efikasnosti je tako snažna da loš sistem imenovanja predstavlja najsigurniji put za devastaciju pravosuđa. U našem sistemu postoji i bliska veza između ocjenjivanja i imenovanja jer se najveći broj bodova u konkursnoj proceduri dodjeljuje na osnovu trogodišnje ocjene rada i ako ta ocjena nije realna, odnosno ne daje pravu sliku o profesionalnim i ličnim sposobnostima kandidata – jasno je da će i rezultati postupka imenovanja biti pogrešni. EK je reformu postupka ocjenjivanja smatrala prioritetom procijenivši da je naš sistem ocjenjivanja loš jer je gotovo isključivo fokusiran na statističke podatke o kvantitetu i kvalitetu rada, a zanemaruje analitičke elemente kvaliteta rada i odlučivanja. Stoga je VSTV, u skladu s preporukama evropskih eksperata, krajem 2018. usvojilo novi Pravilnik o postupku ocjenjivanja i nove kriterije za ocjenjivanje nosilaca pravosudnih funkcija, ali su ti akti ukinuti odlukom Suda BiH u maju 2020 i još uvijek čekamo odluku Suda BiH u postupku po vanrednom pravnom lijeku. Pomenuta odluka Suda BiH, bila pravilna i zakonita ili ne, proizvodi ozbiljne i pravne i praktične probleme u sistemu imenovanja. Novi zakon o VSTV BiH treba da unaprijedi sistem i ocjenjivanja i imenovanja. Konkretna rješenja, koja nisu jedina moguća i nužno najbolja, ponudili smo u našoj zakonodavnoj inicijativi koja je dostupna javnosti na web-strani Vijeća. Naime, nema idealnog zakona koji garantuje izbor najboljih, odnosno selekcije na osnovu objektivnih zasluga. Bez ljudi, odnosno članova Vijeća koji to žele, Zakon ne može isključiti arbitrarnost. Bez sumnje su neke naše odluke o imenovanjima bile kontroverzne, pa i pogrešne i davale povoda za tvrdnje da su odluke o imenovanju generator neetičnosti u pravosuđu. U svakom slučaju, do donošenje novog zakona o VSTV preostaje nam da poboljšamo podzakonski okvir u oblasti ocjenjivanja i imenovanja, a naročito našu praksu. Pored ostalog, proces imenovanja u pravosuđu je neophodno ubrzati i otkloniti opravdane prigovore rukovodilaca pravosudnih institucija u tom pogledu.
INTERVIEW: Nedavno smo imali aferu u kojoj je kandidatkinja za članicu VSTV BiH u medijima tvrdila da joj je nuđeno mjesto u tužilaštvu u Bijeljini ako odustane od kandidature za članicu VSTV BiH – kako je to moguće?
Nezirović: Ranije sam govorio o potrebi unaprjeđenja postupka izbora članova VSTV BiH i izložio moguća zakonska rješenja, ali sam ukazao i na to da se neke stvari ne mogu regulisati isključivo izmjenama zakona. Naime, pored kvalitetnog zakona, za izbor članova Vijeća je u istoj mjeri važan i integritet glasača tako da proces izbora mora biti lišen poslušnosti, nedozvoljenog lobiranja i međusobnih i klanovskih suparništava u pravosuđu. Slučaj o kome govorite, ako je istinit, dao bi mi za pravo, ali samo djelimično jer nisam predvidio mogućnost tajnih dogovora koji bi uključivali trgovine pozicijama u pravosuđu. Predlagao sam Vijeću da povedemo raspravu o predmetnom slučaju jer sam smatrao da je naš interes da se otkloni svaka sumnja o upletenosti članova VSTV BiH u taj slučaj, ali mi je odgovoreno da Vijeće nema osnova da otvori raspravu jer to spada u nadležnost disciplinskog tužioca. Ne znam da li Ured vodi istragu o ovom slučaju, ali je zanimljivo da je medijska pažnja bila kratkotrajna, a da je, što se tiče međunarodnih institucija, zabilježeno samo kratko saopštenje ambasade SAD-a. No posljedice su jasne: kompromitovan je izbor članova Vijeća, diskreditovani kandidati i treće osobe i nastavljeno kreiranje opšteg nepovjerenja u rad VSTV, naročito u oblasti imenovanja.
INTERVIEW: Postoje li politički pritisci i uticaj na pravosuđe i ako da – u čemu se ogledaju?
Nezirović: Teško je uspješno osporiti mišljenje da je u našem društvu život bez uticaja politike moguć. Društveni odnosi funkcionišu na principu razmjene moći i uticaja. Sprega između vlasti, s jedne strane, i kapitala, medija, religijskih zajednica, obrazovnog sistema, zdravstvenog sistema, pa i kulture, s druge strane, vidljiva je golim okom i niko više ne vjeruje da je pravosuđe izuzetak. Svaka politička vlast koja ne djeluje u interesu građana i opšteg dobra svjesna je opasnosti od nezavisnog, odgovornog i efikasnog pravosudnog sistema po vlastite pozicije i interese i želi ovladati ključnim polugama tog sistema. Teško da postoji politička vlast koja povremeno ne padne u takvu kušnju, niti postoji pravosuđe koje je imuno na pokušaje podmićivanja, pritisaka, instrumentalizacije i drugih neprimjerenih uticaja. Relevantni međunarodni izvještaji pokazuju da postoje indicije o postojanju uticaju politike na pravosuđe u BiH i da je jedan od indikatora tog uticaja odsustvo procesuiranja visokopozicioniranih dužnosnika za djela korupcije i organizovanog kriminala. Ističe se da je korupcija raširena i da svi nivoi vlasti pokazuju da su pod kontrolom politike što iznimno utiče na svakodnevni život građana, da tužioci nisu proaktivni i da su finansijske istrage i oduzimanje imovine uglavnom neefikasni. Naglašena je hitna potreba depolitizacije pravosuđa i jačanje nezavisnosti. Među metode političkog pritiska ili pokušaje uticaja na pravosudni sistem spada i neprimjereno komentarisanje sudskih postupaka odluka od strane političara ili političkih stranaka kojima se narušava autoritet i integritet sudskog sistema i postupaka, krši pretpostavka nevinosti ili vrijeđa dostojanstvo sudija i tužilaca. Mogući su i pokušaji instrumentalizacije pravosuđa u svrhu obračuna s političkim protivnicima pri čemu treba primjetiti i da se neki opravdani zahtjevi za djelovanje pravosuđa pokušavaju predstaviti kao politička zloupotreba. Zabrinjavajuće je da se o montiranim procesima govori u javnom prostoru kao o uobičajenim pojavama u pravosuđu. Mora se priznati da je i samo VSTV upozoravano da nekim svojim odlukama daje povoda zaključku o vlastitim podložnostima političkim uticajima. Sudski sistem može biti kontrolisan i zloupotrebljen i od uskog broja sudija i tužilaca na moćnim pozicijama koji ne moraju služiti promociji političkih interesa, već promociji vlastitih ili grupnih interesa. Takva kontrola i zloupotreba sistema može se izvršiti putem imenovanja i ocjenjivanja ili napredovanja i disciplinovanja neposlušnih sudija i tužilaca. Ne treba međutim zanemariti ni fenomen autocenzure kod pojedinaca koji svoje odluke prilagođavaju pretpostavljenoj volji političkih struktura ili moćnih pojedinaca. Razlozi za postojanje autocenzure mogu biti strah i nezamjeranje, ali i stvaranje pretpostavki za moguće lične benefite. Da bi se izborilo s pritiscima i uticajima bilo koje vrste, te otklonilo sumnju u zavisnost od političkog sistema, VSTV BiH mora prije svega razumjeti da je odgovornost suštinski element koncepta nezavisnosti sudskog sistema, te nedostatak kulture odgovornosti otkloniti prvo u svojim redovima, a nakon toga i u ostatku sistema. To znači da treba efikasno ispitati sve navode o povezanosti nosilaca pravosudnih funkcija s političkim centrima moći i utvrđene nedozvoljene veze sankcionisani. Pravilo da su svi jednaki pred zakonom i da nema nedodirljivih i privilegovanih mora biti provedeno u djelo. Sve do tada građani će pravosuđe smatrati tjelohraniteljem i logističarem moćnih pojedinaca i grupa ili sluškinjom politike.
INTERVIEW: Ko je odgovoran za stanje u pravosuđu?
Nezirović: Najodgovorniji je svakako VSTV BiH koje je zakonom dobilo obavezu da reguliše sistem. Kao dugogodišnji član tog kolektivnog tijela i sam snosim odgovornost za njegov rad. VSTV je već nekoliko godina institucija u krizi i institucija koja proizvodi krize i koja se prečesto bavi sama sobom umjesto strateškom regulacijom sistema. Dovoljno je pročitati izvještaj koji je sačinio Rajnhard Pribe, izvještaj Evropske komisije ili OSCE-a, sjetiti se saopštenja Vijeća za implementaciju mira, OHR-a ili ambasadora zemalja KVINTE i zaključiti da Vijeće mora promijeniti način rada i na djelu pokazati kompetentnost za provođenje reformi. Izmjene zakona o VSTV trebale bi da unaprijede odredbe o odgovornosti i integritetu članova Vijeća, kao i odredbe o uslovima i načinu njihovog izbora. Naravno da postoje stvari koje se ne mogu riješiti isključivo normativno. Promjena ponašanje članova Vijeća o kojima govori Pribeov izvještaj podrazumijeva otklanjanje svake sumnje da je rad Vijeća politički kontrolisan ili zasnovan na raznim kalkulacijama, tajnim dogovorima, kršenju utvrđenih principa rada ili znanju koje je lišeno morala. Neophodno je unaprijediti organizaciju rada unutar Vijeća. Trenutno vlada svojevrsna dezorijentacija i nije jasno ko i u kojoj mjeri upravlja procesima – članovi Vijeća, Sekretarijat ili projektno osoblje. Članovi Vijeća moraju biti mnogo posvećeniji kreiranju i provođenju reformi, saradnji i razumijevanje između članova Vijeća, rukovodstva Sekretarijata i projektnog osoblja mora biti na daleko višem nivou, a projektne aktivnosti, od kojih neke zaista imaju reformski potencijal, moraju se efikasnije, brže i do kraja realizovati i nadzirati uz znatno veći angažman Vijeća. Projektne aktivnosti i reformske mjere moraju biti mnogo bolje posredovane s profesionalnom zajednicom. Trenutna saradnja s druge dvije grane javne vlasti, udruženjima sudija i tužilaca, advokaturom i notarijatom, akademskom zajednicom, nevladinim organizacijama i medijima mora biti unaprijeđena. Vijeće mora vratiti izgubljeno povjerenje profesionalne zajednice kao što svi zajedno moramo vratiti ugled sudijama i tužiteljima koji obavljaju jedan od najodgovornijih intelektualnih poslova. Na kraju, da bih otklonio bilo kakvu dilemu, moram reći da mislim da je Vijeće institucija neophodna našem pravosudnom sistemu čiju nezavisnost treba jačati i u dogledno vrijeme i ustavno pozicionirati, ali u narednom periodu moramo dokazati da instrumenti samonadzora regulatora efikasno djeluju pri čemu mislim na usvajanje najviših standarda odgovornosti, transparentnosti rada i uspostavljanja sistema pravnih lijekova protiv odluka Vijeća o ocjenjivanu, imenovanju i disciplinskoj odgovornost. U suprotnom postoji opasnost da Vijeće izgubi nadležnosti, naročito u oblasti imenovanja i da se uspostavi vanjski, odnosno formalni vansudski nadzor nad njegovim radom što po mom mišljenju, imajući u vidu društveni kontekst, ne bi bilo dobro rješenje. Sudije i tužioci moraju prihvatiti činjenicu da smo svi zajedno odgovorni za uspostavljanje postojećeg sistema i da smo sukreatori, ali i da postoji odgovornost i za ćutanje i pasivnost. Udruženja sudija i tužilaca moraju preuzeti ulogu u reformi sudskog sistema, biti konstruktivan kritičar rada VSTV BiH, ali i podrška radu kada je to potrebno i opravdano jer odgovornost za stanje u pravosuđu snose i članovi profesionalne zajednice. Neophodno je unaprijediti upravljačke sposobnosti rukovodilaca pravosudnih institucija koji moraju preuzeti punu odgovornost za rad institucija kojima upravljaju. No moram da naglasim da VSTV BiH nije jedino odgovorno za stanje u pravosuđu. Značajan dio odgovornosti snose i zakonodavna i izvršna vlast, odnosno vladajuće političke nomenklature. Neprikladnim uticajima, neprimjerenim pritiscima, neodmjerenim kritikama i osporavanjem legaliteta predstavnici političke vlasti potkopavaju nezavisnost i nadležnosti VSTV BiH i pravosuđa, ugrožavaju pravosudne institucije na državnom nivou i dodatno kreiraju nepovjerenje javnosti u pravosuđe. Uspješnu reformu nije moguće provesti bez sve tri grane javne vlasti, ali je evidentan nedostatak stvarne reformske volje kod vladajućih elita. Mnogo je dokaza za njihovu nezainteresovanost za suštinske promjene i ostvarivanje vladavine prava. Politička vlast je, čini se, više zainteresovana za održavanje postojećeg stanja ili uljepšavanja prošlosti, nego za stvaranje uslova za bolju sadašnjost i budućnost građana. Prošlost je njihov program. Kultura sjećanja je pogrešna – umjesto stida, katarze i empatije za stradanja drugih, političke nomenklature u prošlosti traže isključivo dokaze istorijske nepravde učinjene samo njihovom narodu i time generišu strah i nepovjerenje. Takav društveni kontekst nepovoljan je za rad pravosuđa, naročito na državnom nivou. Ratna prošlost nije prerađena, nema potrebnog nivoa društvene saglasnosti o njoj tako da se odluke Tužilaštva i Suda BiH, od slučaja do slučaja, od jednih prihvataju kao akti pravde, a od drugih kao akti očigledne nepravde.
INTERVIEW: Šta to govori o bh-društvu u cjelini?
Nezirović: Mi živimo u preddemokratskom društvu i zarobljenoj državi. U takvoj situaciji se od pravosuđa traži da oslobodi državu i društvo iako je i samo djelimično zarobljeno pri čemu mu treba pomoć onih koji su ga zarobili. Naravno da se to mora tražiti od pravosuđa jer ono mora biti generator demokratizacije društva, ali se mora razumjeti da je to složen i mukotrpan proces koji moraju pratiti sveobuhvatne reforme jer rad pravosuđa ne zavisi od njega samog. Nosioci zakonodavnih aktivnosti su izvršna i zakonodavna vlast, ali na mnoge inicijative pokrenute od sudske vlasti nije odgovoreno donošenjem neophodnih zakona, a donoseni propisi su ponekad imali negativne efekte na rad pravosuđa. Dovoljno bi bilo izvršiti analizu stepena implementacije aktivnosti predviđenih Strategijom za reformu sektora pravde za period 2014 -18 i akcionog plana da bi se moglo zaključiti da rad izvršne i zakonodavne vlasti nije zadovoljavajući. Naredni period bi trebao biti obilježen velikom zakonodavnom aktivnošću na svim nivoima. Pored novog zakona o VSTV BiH, potrebno je usvojiti zakon o sudovima, izmijeniti zakone o tužilaštvu BiH, o krivičnom postupku, o parničnom postupku, o izvršnom postupku, potom izmijeniti entitetske zakone o sudovima kako bi se omogućilo efikasnije ustupanje predmeta i raspoređivanje sudija, izmijeniti Zakon o upravnim sporovima, harmonizovati zakone o stečajnom postupku, o alternativnom rješavanju sporova, ali i donijeti zakon o alternativnom rješavanju sporova kao i nove zakon o arbitraži, o medijaciji, potom unaprijediti zakon o prijaviteljima korupcije, o sukobu interesa, o javnim nabavkama, o mirnom rješavanju sporova u FBiH, riješiti pitanje Zakona o suzbijanju korupcije i organizovanog kriminala i otkloniti prvostepenu nadležnost u postupcima revizije boračkih prava. Spisak zakona koje treba izmijeniti je lako napraviti, ali je ključno pravilno utvrditi šta mijenjati u zakonima i naći kvalitetnija rješenja. Najzad, dio odgovornosti za stanje u pravosuđu snosi i međunarodna zajednica koja dugi niz godina ima savjetodavnu i nadzornu ulogu. Njihov angažman je ponekad edovoljno transparentnost, njihove preporuke nekada nedovoljno jasne i konzistentne. Izostanak odlučnosti u situacijama opstrukcija i devijacija, oslanjanje na pragmatično manevrisanje, predugo bavljenje ili dozvoljavanje bavljenja etničkim parcelizacijama umjesto demokratizacijom države i društva usporava reforme.
INTERVIEW: Mnogo je tužbi za klevetu među članovima pravosudne zajednice – kako to komentarišete?
Nezirović: Ne raspolažem tačnim podacima iz evidencije sudova i ne mogu tvrditi da se radi o većem broj tužbi zbog klevete, ali ta pojava, ako se radi i o malom broju tužbi, simptom je stanja u pravosuđu jer je način komunikacije i dijaloga između nosilaca pravosudnih funkcija takođe odlika ili pokazatelj pravne kulture. U razmatranje treba uzeti i neprimjerena saopštenja kojima pravosudne institucije komuniciraju među sobom umjesto da probleme u radu rješavaju na prigodnim sastancima, kao i neprimjerenu komunikaciju između predstavnika sudske i druge dvije grane javne vlasti. Članovi pravosuđa imaju pravo na slobodu izražavanja, kao i svi drugi građani, ali pod uslovom da se ponašaju na način koji čuva dostojanstvo njihove funkcije kao i ugled, nezavisnost i nepristrasnost pravosuđa. Oni moraju biti oprezni sa tonom i jezikom koji koriste u komunikaciji, te svoje kolege, kao i druge sagovornike, tretirati s poštovanjem, a ne koristiti drušvene medije za međusobne diskvalifikacije, prizemne uvrede i iznošenje netačnih činjenica kojima se vrijeđa nečija čast i ugled. Kodeksi sudske i tužilačke etike sadrže odredbe koje regulišu pitanje javnih istupa sudija i tužilaca tako da je moguće njihovim kršenjem ostvariti i disciplinski prekršaj, ali to ne znači da se disciplinski postupci smiju koristiti da se drži pod kontrolom ono što mora biti slobodno, a to je kritičko i argumentovano mišljenje. Usvajanje nove komunikacijske strategije VSTV BiH trebalo bi otkloniti komunikaciju kojom se krše standardi prihvatljivog dijaloga između članova pravosuđa. U suprotnom etiketiranje i spletkarenje će sve više postajati, ne samo komunikacijski stil, nego i metod funkcionisanja sistema. Estradizaciji i tabloidizaciji pravosuđa smo svakako odavno odškrinuli vrata, nešto vlastitom krivicom, a ponešto zbog medijske želje za senzacionalizmom.
