Četiri od deset žena u Bosni i Hercegovini (BiH) pretrpjelo je psihološko, fizičko ili seksualno nasilje, pokazalo je istraživanje „Dobrobit i sigurnost žena“ koje je krajem prošle godine objavila Organizacija za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE). Prije proglašenja vanrednog stanja zbog širenja korona virusa žene žrtve nasilja su utjehu i pomoć mogle da potraže u sigurnim kućama kojih u BiH ima osam, no sada je ta situacija nešto drugačija.
Naime, sigurne kuće tokom izolacije nemaju mogućnost pružanja utočišta ženama koje već nisu smještene u njima, a više o ovoj temi za Interview.ba govori Mubera Hodžić-Lemeš, menadžerica Sigurne kuće u Sarajevu.
Polovinom mjeseca marta smo bili prisiljeni da donesemo odluku o privremenoj obustavi smještaja novih korisnica u Sigurnu kuću, a zbog pandemije COVID-19 i preporuka Kriznog štaba FBiH jer nemamo izolacionih prostorija u kojima bi provele potrebno vrijeme izolacije. U skladu s tim je najveći problem s kojima se suočavamo tokom pandemije nemogućnost pružanja smještaja odnosno zaštite i sigurnosti za žrtve nasilja na području Kantona Sarajevo (KS) – objašnjava Mubera.
No, sve to svakako ne znači da uposlenici Sigurne kuće ni na koji način nisu na raspolaganju ženama kojima je pomoć potrebna.
Vodimo SOS telefon za prijavu nasilja koji je dostupan 24/7, a na kojem smo pojačali naše aktivnosti. Preko ovog telefona pružamo direktnu psihološku podršku tokom kriznih intervencija, dajemo informacije o daljim koracima, a imamo i telefonsku i mail pravnu podršku – objašnjava Mubera i dodaje da je SOS telefon za KS 033/222-000, a za FbiH 1265, dok je 033/570 560 broj telefona za besplatnu pravnu pomoć koju možete potražiti i putem maila pravna.podrska@bih.net.ba.
Mubera ne krije da se tokom perioda izolacije povećao broj SOS poziva žena kojima je pomoć potrebna.
Pratimo porast broja SOS poziva tokom mjeseca aprila u odnosu na mjesec mart koji se udvostručio. Mi ne raspolažemo podacima o broju prijava nasilja na području KS koji su realizovani u MUP-u i Kantonalnom centru za socijalni rad. Kada bismo podatke navedeni institucija objedinili s našim podacima prijava na SOS telefon i uporedili s istim vremenskim intervalom u prošloj godini, mogli bi imati egzaktan podatak o tome da li je i za koliko došlo do povećanja nasilja u porodici, a zbog pandemije COVID-a – kaže ona.
Mubera ističe da vanredno stanje i preporučena izolacija utiče i na žene koje se trenutno nalaze u Sigurnoj kući.
U Sigurnoj kući imamo 25 žrtava nasilja od čega je 12 žena, a ostatak djeca, tačnije mlade djevojke. Sada već možemo reći da smo prošli fazu adaptacije na uslove života. Trudimo se da im olakšamo i pojačali smo psihološki rad sa svim ženama i djecom koja su smještena u Sigurnoj kući, te direktno radimo na jačanju otpornosti i podizanju ličnih resursa za prilagođavanje. Izolacija može da utiče negativno na njih i može da dođe do retraumatizacije jer su, dok su živjele s počiniteljima nasilja, najčešće bile u izolaciji i bez socijalnih kontakata. Sada u periodu izolacije ispoljavaju niz simptoma koji upućuju na proces retraumatizacije, te im je potreban dodatni psihološki tretman. Nastavljamo s terapijskim tretmanom koji uključuje individualni i grupni terapijski pristup. Pojačan je radno okupacioni tretman, kao i onaj rekreativni koji im pomaže da se na lakši način nose s izazovima krizne situacije – objašnjava ona.
Mubera nam na kraju razgovora otkriva kako žene i djeca koja se nalaze u Sigurnoj kući provode vrijeme tokom izolacije.
Prilagodili smo rad i funksionisanje Sigurne kuće trenutnoj situaciji. Imamo osmoro školske djece koja pristvuju online nastavi, te smo im omogućili nesmetan pristup i pomoć u učenju. Obzirom da su sve korisnice zajedno u objektu, prilagodili smo tretman kategorijama korisnika/ca i trudimo se da im okupiramo što više slobodnog vremena – kaže ona.
(Interview.ba)
