8. marta 1857. godine u New Yorku su u štrajk stupile radnice fabrike tekstila, zahtijevajući bolje uslove rada za žene. Na isti dan, na istom mjestu samo 51. godinu kasnije, ponovo je došlo do štrajka žena. Radnice su najprije bile zatvorene u fabrici, iz koje nisu mogle izaći, a potom je izbio požar u kojem je izgorilo 129 žena. U sjećanje na ovaj događaj, godinu dana kasnije, u New Yorku je prvi put obilježen 8.mart, Dan žena.
1910. u Kopenhagenu, na Drugoj internacionalnoj konferenciji žena dogovoreno je da se jedan dan u martu proglasi Danom borbe žena za njihova prava. Tako je za prvi međunarodni Dan žena najprije proglašen 19., a ne 8. mart. Naime, tada su žene Njemačke, Danske, Austrije, Švajcarske i Amerike zatražile pravo glasa.
U Njemačkoj je tako, Klara Cetkin izvela milion ljudi na ulice.
1912. su i žene u Francuskoj zatražile pravo glasa, u koje spada i pravo da budu izabrane, a potom i žene u Holandiji, Švedskoj i godinu dana kasnije, dakle 1913. u Rusiji.
1918. je u Njemačkoj po prvi put uvedeno pravo žena da glasaju ali i da budu izabrane. To je bio prvi veliki uspjeh pokreta žena u ovoj zemlji. Prvi ženski poslanik u njemačkoj Nacionalnoj Skupštini u Weimaru bila je članica socijaldemokratske partije Marie Juchacz:
Dvije godine ranije, 8. marta u Petersburgu, žene,Ruskinje zaposlene u tekstilnoj industriji stupile su, po ugledu na Amerikanke u štrajk. Ovaj štrajk doveo je kasnije do izbijanja februarske revolucije u Rusiji. Na Drugoj međunarodnoj konferenciji žena u Moskvi, 1921-e odlučeno je da se 8 mart, u cijelom svijetu proglasi Međunarodnim Danom žena. Na ovaj dan podsjeća se na njihovu dugogodišnju borbu, u kojoj su najveći uspjesi bili uvođenje 8-časovnog radnog vremena, ujednačavanje plata za žene i muškarce, ali i zaštita majki, te uvođenje porodiljskog odmora.
Žene Bosne i Hercegovine organizovale su prvi masovni javni skup 8. marta 1913. godine, na Međunarodni dan žena. Taj skup se pretvorio u protestni skup na kojem je zahtijevano, prije svega, ekonomsko i političko oslobađanje žena.
Osmi mart u BiH već davno se pretvorio u pomodni praznik, lišen ideje zbog koje se zapravo proslavlja, borbe za prava radnica, koje se ostatak godine suočavaju sa mobingom, diskriminacijom na radnom mjestu, verbalnim i seksualnim nasiljem i ugnjetavanjem.
Radnice u Bosni i Hercegovini, naročito one u realnom sektoru, i ove su godine praznik su dočekale sa nagomilanim problemima, od onog da se 40-satna radna sedmica, propisana Zakonom o radu ne poštuje, da im je prekovremeni rad neplaćen, te da nema regulisanog porodiljskog statusa.
(Interview.ba)
