Sarajevo se danas prisjeća svih nevinih žrtava koje su poginule dajući život za svoju domovinu, rečeno je danas na zajedničkoj komemorativnoj sjednici Skupštine Kantona Sarajevo, Gradskog vijeća Sarajeva te općinskih vijeća koja je održana povodom Dana sjećanja na poginule građane Sarajeva 1992.-1995. godina i 26. godišnjice stradanja sugrađana na pijaci Markale.
Veliki broj članova porodica ubijenih, predstavnika udruženja, javnih funkcija te diplomatskog kora prisustvovalo je sjednici koju je otvorio predsjedavajući Skupštine KS Mirza Čelik, kazavši da je samo na taj tužni dan, tačno prije 26 godina, ubijeno 68 Sarajlija, a ranjeno njih 142.
Književnica Amina Šiljak-Jesenković prisjetila se života Sarajlija u ratnim danima opkoljenog grada, posebno se osvrnuvši na 5. februar na pijaci Markale.
Istakla je da su to bili dani kada su Sarajlije već ovladale pojmovima ratnog života i da su se vješto kretale kroz stanje u kojem su se nalazile.
– Počela “Sarajevska zima” u subotu 5. februara u Pozorištu mladih, jer kako se mora jesti i oblačiti, mora se uživati i u umjetnosti – kazala je.
Išla je preko Markala do Pozorišta mladih, jer je tim putem ‘zaklonjenije’, ali je na ulazu čula eksploziju.
– Teta Mejra je tražila sir od mlijeka u prahu za bolesnu kćer. Ne znam po šta je došao Sakib Bulbul ili Vaskrsije Bojinović, ne znam šta je trebalo Jadranki Minić ili Ahmedu Šehbajraktareviću. Odkud baš tu Selma Kovač i Marija Knežević. I još njih 60. I više. Poginuli su tu jer su vjerovali da žive glumeći život – kazala je Amina Šiljak-Jesenković.
Prisjetila se da su u svijetu u vijestima to nazivali uznemirujućim snimcima, da žrtve nisu imale imena.
– Zamišljam s kakvim je ko pozdravom otišao iz kuće, kakvom potrebom je izašao tog dana, zamišljam one što su ih čekali, zamišljam kakvu bi čaroliju subotnjeg ručka trebali napraviti sa šakom raštike, humanitarne riže i konzerve da su kojim slučajem došli doma – dodala je.
Prije tog masakra na Markalama, prisjeća se ona, bio je onaj u Ferhadiji, u redu za hljeb, pa onaj u Helačima, u redu za vodu, i u Isevića sokaku, pa na dženazi u Budakovićima i Boljakovom, onda Bakareva ulica, Alipašino, pa Tuzlanska kapija, pa Srebrenica.
– Danas svjedočim 11.541 praznom mjestu u sarajevskim kućama, više od 1.600 praznih stolica u sarajevskim vrtićima i školama. Već odavno smo se odvikli od suza – zaključila je Amina Šiljak-Jesenković.
Tog 5. februara 1994. godine ubijeni su: Senad Arnautović, Ibrahim Babić, Mehmed Baručija, Ćamil Begić, Emir Begović, Vahida Bešić, Gordana Bogdanović, Vaskrsije Bojinović, Muhamed Borovina, Faruk Brkanić, Sakib Bulbul, Jelena Čavriz, Almasa Čehajić, Zlatko Čosić, Alija Čukojević, Verica Ćilimdžić, Smilja Delić, Ifet Drugovac, Dževad Durmo, Fatima Durmo, Kemal Džebo, Ismet Fazlić, Vejsil Ferhatbegović, Dževdet Fetahović, Muhamed Fetahović, Ahmed Fočo, Majda Ganović, Isma Gibović, Rasema Hasanović, Alija Hurko, Mirsada Ibrulj, Mustafa Imanić, Rasema Jažić, Razija Junuzović, Hasija Karavdić, Mladen Klačar, Marija Knežević, Selma Kovač, Ibro Krajčin, Sejda Kunić, Jozo Kvesić, Numo Lakača, Ruža Malović, Jadranka Minić, Safer Musić, Nura Odžak, Mejra Orman, Hajrija Oručević, Seid Prozorac, Smajo Rahić, Igor Rehar, Sabit Rizvo, Zahida Sablja, Nedžad Salihović, Hajrija Smajić, Emina Srnja, Džemo Subašić, Šaćir Suljević, Hasib Šabanović, Ahmed Šehbajraktarević, Bejto Škrijelj, Junuz Švrakić, Pašaga Tihić, Munib Torlaković, Ruždija Trbić, Džemil Zečić, Muhamed Zubović i Senad Žunić.
(Fena, Interview.ba)
