Međunarodni dan smijeha: Smijemo se i previše, ali pogrešnim stvarima

Bosna i Hercegovina poznata je po dobrom humoru, koji su sada već davno prikazivali Nadrealisti, ali i popularne sarajevske audicije. Zdravog smijeha je tada bilo na pretek, dok je danas stuacija znatno drugačija u bosanskohercegovačkom društvu. Stand up komičar Dino Ćatović kaže da je smijeh konstantno prisutan, ali da se građani i građanke većinom smiju od muke.

– Smijeh nam je jedina odbrana, on je refleks, ali se realnost ne može se zaboraviti. Međutim, postoje i oni koji su svjesno rekli – meni ovo više nije smiješno- ističe Ćatović.

Urednik portala šatro.info Haris Dedović smatra da se oko pitanja podjela u društvu i suživota vodi najviše javnih rasprava i polemika, ali da njih shvatamo preozbiljno,  mada bi se tome trebali smijati, jer među narodima ovih prostora suštinski postoji tako malo razlika.

Foto: N1

– Nimalo nije smiješno kada pročitamo negdje ili saznamo da je načelnik neke veoma male i siromašne općine kupio vozilo od 150 ili 130 hiljada maraka, kada je rekao da on ne može da se vozi u autu u kojem se voze obični radnici, mi se tome smijemo, a to uopšte ne bi trebalo da nam bude smiješno, ili kada se kupi kiosk za 250.000 KM, a procjene su da on košta 20.000 KM, gdje je onih 230.000 KM oprano ili doslovno ukradeno, a vjerovatno i više – ističe Dedović, te dodaje da se mi smijemo stvarima koje uopšte nisu smiješne, poput svakodnevne političke situacije u bh.društvu.

Pojašnjava da postoji drastična razlika između smijeha i ismijavanja, čiji je korijen u namjeri, koja ukoliko je dobra, može učiniti pozitivnu stvar da smijehom destigmatiziramo neke stvari poput npr. invaliditeta ili poteškoća u razvoju, ili suprotno od toga ima jedini cilj da degradira drugoga.

 

– Neko ko npr. slabije čuje ili vidi, možemo se našaliti s tim, ali ne i ismijavati.To ismijavanje je uzdizanje sebe nad drugima, u slučajevima kada nismo postigli neki veliki uspjeh u životu, onda vrijeđamo, ismijavamo, ponižavamo druge ljude, da bismo mi ispali nešto veći u svojim i u očima drugih. Sa mnogim svojim prijateljima koji imaju neku poteškoću u razvoju ili invaliditet, smijem se tome na način da to kroz smijeh destigmatiziramo, a ne u stilu i u fazonu „šuti, on je u kolicima, nemoj pričati, nemoj ga dotaći“ ističe Dedović te dodaje da je jedan od njegovih prijatelja npr., koji je mnogo toga na takav način uradio na podizanju svijesti o pravima osoba sa invaliditetom, stand up komičar Jasmin Đemiđić.

Navodi da se niko ne smije bez razloga, te da koliko god takve ljude okarakterisali kao „budale“, neki razlog za to uvijek mora da postoji.

– Kažu da se budale smiju bez razloga, no neki razlog uvijek postoji. Smijemo se sami sebi, smijemo se drugima, smijemo se Trumpu, Dodiku, Bakiru, Željku. Ljudi to ispoljavaju na razne načine – neko se smije od srca, grohotom, zaraznim smijehom koji onda i vas vuče da se smijete. Neko se samo osmijehne, bez da pusti glas. Uvijek sam volio ljude koji se glasno smiju, s njima je sve veselije i omiljeni su u raji – ističe Ćatović.

Psihologinja Tihana Majstorović ističe da smijeh pomaže optuštanju hormona u našem tijelu zbog kojih se osjećamo dobro, i za koje možemo reći da imaju ljekovit efekat.

Foto: psihodrama.ba

– Pomaže relaksaciji tijela i uma i osjećaju zadovoljstva. Ono što bi bio problem sa smijehom primjećujemo vrlo izraženo u našem društvu, a to je da humor postaje dominantni odbrambeni mehanizam nošenja sa teškoćama i ozbiljnim društvenim nedaćama sa kojima se suočavamo zadnjih decenija – kaže Majstorović.

Ćatović pojašnjava da ljudi u bh. društvu žive stand up komediju na svakodnevnoj osnovi, te da je teško razlučiti ko je u tome zapravo komičar, a ko nije.

– Mi prije svega živimo stand up komediju na dnevnoj bazi. Neki su samo smiješni ili tragikomični. Stand up generalno može ponuditi interesantne stavove i ideje koji nama samima ne padaju na pamet. Mi nemamo stand up klubove s redovnim repertoarom, ali i Zagreb i Beograd imaju po jedan. Ostalo je kako gdje i kako ko naleti. Bilo bi dobro da je više stand upa, ali zato nam treba i više domaćih komičara. Čini mi se da je publika željna takvih stvari – tvrdi Ćatović te dodaje da „akademski humor“ ne postoji, već je suština u tome da je, „ako nam je nešto smiješno, onda to-to“.

Dedović navodi da su ljudima u bh. društvu uglavnom smiješne gluposti, koje i nisu pretjerano kreativne, ali koje su povezane sa njima samima i njihovim svakodnevnim životnim situacijama.

– Smijemo se stvarima u kojima se pronalazimo.To su npr. vicevi i pričamo najbolje viceve o Bosancima, i niko ih ne može bolje smisliti nego mi sami. Najčešće se smijemo sebi i svojim greškama, navikama i nečemu što mi volimo, malo se smijemo i mentalitetu, ponašanju i svemu onome što je očigledno da je tako, ali kada se to stavi vani, tome se jako puno smijemo – ističe Dedović i dodaje da nije siguran da se dovoljno smijemo, ali da se smijemo „nekim stvarima kojima recimo ne bismo trebali, dok istovremeno neke druge stvari koje ne bismo trebali, shvatamo preozbiljno, pa je to neprepoznavanje razlike u tome, naš ključni problem“.

Majstorović pojašnjava da čim se odigra neka teška situacija, imamo čitav niz (jako dobrih) viceva, karikatura i šala na društvenim mrežama , što na kolektivnom nivou pomaže da umanjimo neprijatnost, međutim, suštinski ne rješava problem.

– Istina, pomaže da umanjimo neprijatnost na kolektivnom nivou, međutim, time nam i pomaže ujedno da ostanemo u stanju letargije i uljuljkanosti bez pokretanja pravih promjena. Smijeh čini sve podnošljivim i lakšim za trpljenje, što nekada nije baš najzdravija opcija. Isto može da vrijedi na individualnom, jednako kao na kolektivnom nivou, za osobu kao i za društvo – smatra Majstorović..

Ćatović ističe da je najteže smisliti nešto jednostavno i razumljivo svima, a opet pametno, te dodaje da „nije svakome smiješna ista stvar“, te da ljude nije moguće natjerati da se smiju.

– Nekad se desi da imaš jednog takvog čovjeka, nekad deset, ali nikad pedeset. U humoru nema zabrana, publika je najbolji filter i odmah da do znanja ako je komičar prešao granicu – izviždi ga dok sam ne ode, ali to su rijetki slučajevi i kod nas ne zabilježeni.Obično kažu da je humor “na prvu” najlakši, i on dođe do najviše ljudi. Drugi preferiraju suptilnije provale, da ne skontaš baš odmah, nego malo dok mozak procesira – pojašnjava Ćatović te dodaje da su „i jedno, i drugo i treće kvalitetan humor, samo zavisi od preferenci publike“, međutim da je „sretao ljude koji se naljute ako se publika ne smije, pa onda krenu da je vrijeđaju“.

Dedović kaže da su njemu uglavnom smiješne svakodnevne situacije koje se dešavaju njemu i njegovim prijateljima.

– Neko nešto pogriješi ili ispriča što nema veze s vezom, nešto kaže, to su mi najsmješnije situacije. Bavim se humorom pa ne mogu reći da mi je baš nešto mnogo smiješno nešto čemu se mnogi smiju, ne sad da bih ja uzdizao sebe u tome i glumio da se ja sad tu smijem nekim posebnim stvarima, ali su mi najčešće smiješne neke stvari među prijateljima koje nisu smiješne vani nikako, o nekim uvriježenim stanovištima mojih prijatelja o meni, mojih o njima, o situacijama i slično- navodi Dedović i dodaje da se on i njegovi prijatelji mnogo smiju na račun međunacionalnih stvari i pojava u društvu, te da uvijek pričaju viceve o tome „koje, da nas neko čuje, možda bi mislio da smo baš idioti potpuni, ali to je neki naš odbrambeni mehanizam, jer se stalno time bavimo, pa nam je lakše da se i smijemo tome“, pojašnjava Dedović.

Naučna istraživanja potvrdila su da je nekadašnji prosjek bio 18 minuta smijeha na dan, dok je današnji njegov prosjek svega šest minuta. Istovremeno, istraživanja su pokazala da se djeca prosječno smiju čak 400 puta dnevno, dok odrasli to čine samo 15 puta.

(Milica Bonar, Interview.ba)

Prethodna vijest

SIPA i MUP RS-a uhapsili jednu osobu na Palama

Naredna vijest

Ročište u slučaju Memić: Povrede nastale tupim udarcem, članica sudskog vijeća napustila sudnicu