November 2019

Maja Gasal-Vražalica THE BEE: Mi, izbjeglice

Ovo nije priča kojom će se usporediti ili suprotstaviti životi, traume i iskustva onih koji/e su ostali/e sa onima koji/e su izbjegli/e. Ovo je priča o posljedicama rata. Izbjeglištvo je traumatična posljedica rata.

U Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine otvorena je izložba pod nazivom „Mi, izbjeglice“. Zavirih neki dan u prostoriju, prvu s lijeve strane. Namještena je predmetima iz perioda devedesetih, ali i ponekim ličnim stvarima osoba koje su tih devedesetih godina silom prilika preko noći postale izbjeglice. Na zidu uramljeni pasoši bivše države i države Bosne i Hercegovine. Odmah do tog rama, ram sa štembiljom DULDUNG. Nekima od nas vrlo poznata imenica, sinonim za gledanje u pod, stajanje u redu po dva dana i dvije noći, te molitve svevišnjem da službenik/ica iza stakla sutra bude nagodna za štembiljanje . Svi/e mi koji/e smo se tako preko noći našli/e pod tuđim nebom, svake godine smo morali/e ići na policiju da nam ili udari novi štembilj Duldung-a ili pak da nas vrate odakle smo i došli/e. Duldung nije ništa drugo do prolongiranje institucionalnog vraćanja izbjeglica odakle su i  došle. Nijedan dokument nije bio vrijedan kao taj i kad se u krugu izbjeglica, kako konstitutivnih tako i nekonstitutivnih, spomene riječ Duldung, svi/e bi na istom jeziku zanijemili/e.

U toj istoj prostoriji u Historijskom muzeju BiH mogu se pogledati životne priče izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. Većina, ako ne i svi/e, su se vratile u svoju domovinu i hrabro stale pred kamere i podijelili/e svoju priču sa nama. Hvala im na tome, jer su upravo bosasnkohercegovačke izbjeglice iz devedesetih najzapostavljenija skupina ljudi, kada govorimo o periodu rata i nakon njega. Oni/e se nerado spominju, mnogi ih osuđuju, a s vremenom se i same bivše izbjeglice počele stidjeti svog tadašnjeg stausa, koji/e je posljedica rata, a ne turističkog aranžmana. Historijski gledano, kako osobe koje su preživjele ratne strahote u Bosni i Hercegovini trebaju pričati o ratu i ratnim strahotama, tako i osobe koje su zbog rata postale izbjeglice trebaju to činiti, kako bi iz oba ugla osvještavali/e nove generacije o strahotama koje rat nosi sa sobom, te svi/e zajedno radili/e na izgradnji i očuvanju mira.

Ja kao devetogodišnjakinja sam doživjela rat, a već sa deset i pol godina i izbjeglištvo. I jedan i drugi period me obilježio za života. Ne smatram se jedinstvenim primjerom, naprotiv mislim da sam samo jedna u nizu. Nisam baš bila načisto sama sa sobom i razlozima zbog kojih smo se tako odjednom našli u stranoj zemlji, iako je sam odlazak i dolazak do te destinacije više ličio na neki horor film. Sve ono što je nekad bilo djetinjstvo je ostalo tamo negdje. Čini mi se da smo prelaskom granice i dobijanjem Duldung-a odjednom postali roditelji svojim roditeljima. Strani jezik smo morali pod hitno savladati, uklopiti se u okruženje i prevoditi sve što ima veze sa Bosnom i Hercegovinom, ali i sa Duldungom. Iako smo bili miljama daleko od rata i sveg zla koji je on nosio sa sobom, proživljavali smo ga, samo na drugi način. Nije bilo kanala, a ni novina koji su izvještavali o Bosni i Hercegovini, a koje mi nismo morale starcima prevoditi. Često se, dok gledam svog jedanaestogodišnjeg sina i njegovo odrastanje, zamislim i vratim u godine kada sam ja bila njegovih godina. Isto činim i sa roditeljima koji su mojih godina bili izbjeglice, koji su vjerovali da će se za samo par mjeseci vratiti u svoju domovinu i da im ne treba strani jezik, jer su oni tu samo privremeno i tako su prošle godine. Obilježeni i oni, a i mi.  Onda smo se vratili. Više ništa nije bilo isto. Ni zemlja, a ni ljudi. Tamo smo svi bili izbjeglice, a sada smo se trebali opredijeliti za nove “štembilje”, konstitutivne ili nekonstitutivne. Pored toga dobili smo i etiketu koju nosimo i danas. Mi smo oni koji su pobjegli, mi smo oni koji bismo se trebali stidjeti, bez da nas je nekad neko pozvao i upitao a kako to vama bi tamo. Smatram da je za razumijevanje svih nesreća koje rat nosi sa sobom neophodno čuti i priče o izbjeglištvu, jer je izbjeglištvo posljedica rata, a ne turistička destinacija. Danas se iz naše zemlje iseljava više nego ikada. Danas nema emisije u kojoj se taj fenomen ne spomene, a na kraju se pusti prilog osobe koja poziva na stvaranje konekcije sa našom dijasporom. Redovno se poentira i s tim da su to najbolji od nas, a koji su nažalost otišli. Ne sumnjam da jesu među boljima, ali mi pomalo licemjerno pozivanje na konekciju i iskorištavanje njihovih potencijala za doprinos trulom sistemu koji ih je natjerao da odu. U kontekstu devedestih i danas, izbjelištva i migracija, mi koji smo se vratili dobili smo samo etiketu. Nečiji dan na straži ili u trezoru je više cijenjen nego bila koja vrsta naše pomoći “odozgo”. Neki/e koji/e su se vratili/e oduzeto je pravo na rad, neki/e su izolirani/e i odbačeni/e. Većina njih je opet bila primorana otići. Nekad izbjeglice, danas migranti.  O nama, izbjeglicama, se ne govori naglas, a svaka priča bi bila odmah osuđena na propast, jer bi oni vješti to uvijek podveli pod upoređivanje i suprostavljanje dviju skupina, onih koji su ostali i onih koji su otišli. Tako i kad čujem priču da se treba raditi na stvaranju uvjeta za povratak onih koji su otišli, mogu samo pretpostaviti koju etiketu će dobiti. Njihov potencijal je prepoznat samo dok su tamo negdje i dok šalju devize trulom sistemu. Već pri povratku slijedi pitanje “Gdje si bio ti tad kad je bilo najteže?”.

Hvala Goethe-Institutu Sarajevo što priča o bosanskohercegovačkim izbjeglicama.

GOLA ISTINA Adin Šabić: Gdje bh. političari kriju pare?

Obnovljeni imovinski kartoni pojedinih političkih izabranika s posljednjih Općih izbora koji su održani u oktobru 2018. godine, govore dvije stvari. Prva je da su poprilično pošteni, te da su za skoro 25 godina trljanja guzica po foteljama državnih institucija zaradili svega 10 do 15 hiljada KM. A druga stvar je da sigurno imaju specijalna mjesta gdje kriju novac.

Piše: Adin Šabić za Interview.ba

Nekako je više isfurala i ona priča kako novac kriju u bankama drugih država, iako je istinita. Mislim da su se nekako odlučili za skrivanje novca na jedan tradicionalan ili krajnje futuristički način.

Pošto je riječ o hiljadama i milionima malo je nerealno da se te pare sakriju ispod tepiha, u vazu, njedra, ispod gaća… kao što to rade obični smrtnici. Njima je potrebno nešto veće, jer je ipak riječ o koferima, kesama i svemu onome gdje se već trpaju tolike pare. 

Tavan

Osim što služi za odlaganje igračaka i million nekih drugih nepotrebni stvari, tavani mogu biti savršeno mjesto za ostavljanje para i odlaganje vatrenog i hladnog oružja. Na tavan niko ne ide, ako ne mora, tako da su male šanse da neko šnjuha i pretura po prašnjavim stvarima, gdje se inače u filmovima skrivaju duhovi. Drugo, tavani su poprilično visoko, tako da se često niko ne usuđuje pentrati na ljestve od 3,5 metra da bi ga zapahnula prašina i da bi se izubijao od mali ulaz na tavan.

Kokošinjac

Za one koji nemaju tavan, a imaju neku staru kuću i pored nje kokošinjac koji godinama niko nije otvorio, pa čak se ni lisice nisu pojavile, jer nema koka, vjerovatno će razmisliti o tome da jedan ovakav prostor iskoristi za njegovanje novca do nekih 100 hiljada KM. Pošto inače ima mnogo ovih koji se diče svojim selom, a bome i trebaju, vjerovatno će više vjerovati kokošinjcu, nego nekoj pristojnoj banci, jer su manje mogućnosti da neko zaviri u kokošinjac, nego da opljačka banku.

Podignute tri daske od poda u špajzu

Iako se nekada ova taktika koristila za odlaganje krompira ili neke druge zimnice kako bi se odbranilo od miševa i štakora, danas se ovaj metod koristi kako bi se novac zaštitio od lopova. Tako da ovi koji žive u stanovima i koji su se malo obogatili, trznu jednu-dvije daske poda i gruhnu novac na sigurno mjesto. Nijedan lopov neće ulaziti u špajz, a pogotovo dizati daske…pa jel?

Sef ispod slike gole ženske

Vjerovatno su se mnogi od njih naložili da u svojim skupocjenim kućama, koje imaju po četiri spavaće sobe i najvjerovatnije isti toliko broj toaleta, da imaju neki zidni sef koji su vidjeli na nekom dobrom filmu. Međutim, ti zidni sefovi nisu nekih kapaciteta, pogotovo ako se radi o onima koji se pokrivaju slikom, tako da je to ze neku sitniju buraniju do 200 hiljada KM.

Pod na daljinski otvarač

Iako zvuči poprilično futuristički za Bosnu i Hercegovinu, novcem koji su neki uspjeli zaraditi godinama unazad, mogli su da naprave jedan ovakav način skrivanja novca. Zamislite sobu, police i novčanice, poredane hiljade, milione… Za ove koji su godinama sa šeikovima sarađivali nisu isključene ni zlatne poluge, lančići, prstenje za kažiprst, poneka debela narukvica, naušnice i tako dalje.

Soba s laserskim alarmom

Zašto se mučiti kada je vrlo lako omogućiti da tvoje pare leže tebi na očima, jer imaš ogromnu zaštitu, mali million tjelohranitelja i sobu koja je laserski osigurana. Ne moraš se  nešto pretjerano truditi ni da slažeš novac, možeš ga bacati onako kao što su to radili faraoni na pod.

U suštini jedina briga je kako sakriti taj novac od svih mogućih institucija i znanja o njegovom postojanju, barem dok se još baviš politikom i kad izađeš pred građane i građanke da budeš čista obraza i da ti piše da imaš 10 hiljada na računu, iako imaš jedno pet kuća, šest automobila, bijelog tigra, pomoćnice itd. 

Kasim Porić: Politike koje dolaze moraju biti orjentisane na mlade u BiH

U okviru projekta „Mobilizing Youth for Reconciliation – Be the Inspiration” (Animiranje mladih za pomirenje – Budi inspiracija) koji je podržan od strane Agencije Sjedinjenih Američkih Država za međunarodni razvoj (USAID BiH), a implementira ga Nacionalni Demokratski Institut (NDI BiH) u saradnji s Inicijativom mladih za ljudska prava u Bosni i Hercegovini (YIHR BiH) i Fondacijom INFOHOUSE (IH), u Tuzli je početkom oktobra održan je okrugli sto s ciljem prezentacije dokumenta „Vizija mladih o budućnosti BiH“. Član Youth Vision-a Kasim Porić naglašava kako su mladi kategorija društva koja ima interes da riješi probleme i popravi stanje za njih, ali i za sve druge dijelove društva.

POLITIKE KOJE DOLAZE MORAJU BITI ORJENTISANE NA MLADE: Činjenica je da su mladi zapostavljeni. Bitno je mlade staviti u prvi plan i dopustiti im da pokažu sve svoje kapacitete.

INTERVIEW.BA: U imenu projekta stoji – Animiranje mladih za pomirenje – Budi inspiracija. Šta su to okrugli stolovi kojima ste prisustvovali pokazali, koliko su mladi upoznati s temom pomirenja?

PORIĆ: U skorijoj prošlosti je tema pomirenja pronašla svoje mjesto u edukaciji iako još uvijek nedovoljno. Još uvijek postoje sadržaji koji ne nude puta ka pomirenju nego ga uništavaju. Kad je riječ o mladima, vrlo je važno iz obrazovnog sistema, ali i iz medija ukloniti sadržaje koji sputavaju put ka pomirenju.

INTERVIEW.BA: Da li je određeni vid netrpeljivosti među mladima primjetan u okolini iz koje dolaziš?

PORIĆ: Bužim kao nacionalno homogena sredina nema problem netrpeljivosti i time je netrpeljivost na nacionalnoj ili religijskoj osnovi nemoguća. Pozitivni primjeri postoje u našoj blizini, a to su naprimjer Bihać i Bosanska Krupa. To područja multikulturalnih zajednica gdje žive pripadnici različitih grupa, a koji žive u harmoniji i na takve sredine se ugledamo.

INTERVIEW.BA: Koliko je učešće u projektu doprinjelo povezivanju mladih iz svih krajeva BiH?

PORIĆ: Dokument „Vizija mladih o budućnosti BiH“ osmišljen je na način da na njegovom kreiranju rade mladi ljudi što govori da je korak ka povezivanju napravljen. Mladi različitih nacionalnosti, sa različitih fakulteta ili iz različitih političkih stranaka su prilikom ove saradnje pokazali odličnu volju za napredak. Također, publika kojoj se prezentuje dokument je raznovrsna i samim tim kroz razgovor o temama koje se potencijalno mogu biti tabu, dolazimo do povezivanja i pomirenja. Zajedničke teme za sve u BiH su nas povezale.

INTERVIEW.BA: BiH je zemlja koja se suočava sa velikim valom odlaska mladih iz zemlje. Šta je to što se može i mora uraditi da se taj val zaustavi?

PORIĆ: Politike koje dolaze moraju biti orjentisane na mlade. Činjenica je da su mladi zapostavljeni, da nisu najbitnija kategorija društva, a vlasti im ne daju tu ulogu koja im pripada. Bitno je mlade staviti u prvi plan i dopustiti im da pokažu sve svoje kapacitete.

INTERVIEW.BA: Dokument „Vizija mladih o budućnosti BiH“ podijeljen je na četiri dijela javne politike, država sigurnosti, država ekonomskog prosperiteta, država društvene pravde i država kvalitetnog obrazovanja. Koliko su mladi spremni i otvoreni za promjene na polju društvene pravde?

PORIĆ: Rad na rješenjima problema na polju društvene pravde odnosi se na tri kategorije, beskućnike, osoba sa invaliditetom i osoba koje trpe neki oblik nasilja, možda ne spada u teme od šireg društvenog interesa jer ne donosi profit, ali ključna stvar je da su problemi ove tri kategorije društva primječeni i označeni kao nužni. Zainteresovanost mladih varira u zavisnosti od činjenice da li su upoznati sa situacijom da li u njihovoj sredini postoje žrtve nasilja u porodici ili beskućnici. Imali smo priliku čuti iskustva mladih koja govore da se društvo ne želi suočiti s problemima na polju društvene pravde, a da oni jasno vide da problemi postoje. Dokument na kojem radimo želi približiti problem i donijeti rješenje poželjno za sve.

INTERVIEW.BA: U dijelu  dokumenta na kojem si radio govori se i o povećanju broja asistenata u školama, za učenike sa poteškoćama u razvoju. Šta je to što predlažete kao rješenje?

PORIĆ: Kada govorimo o uvođenju asistenata u škole, primarno mislim na sferu inkluzivnog obazovanja. Određene škole i kantoni su uspješno proveli takvu vrstu javne politike gdje su asistenti pomogli učenicima sa poteškoćama u razvoju da na jednostavan način pobjede probleme sa kojima se susreću. Važno je istaći i to da rješavanje arhitektonskih barijera ne predstavlja uslugu tim kategorijama već njihovo nužno pravo.

INTERVIEW.BA: Poruka mladima?

PORIĆ: Moramo nastaviti i onda kada izgleda se situacija nepovoljna za sve, jedina kategorija koja ima interes da riješi problem smo mi mladi.

Ovaj tekst je urađen u okviru projekta “Bosna i Hercegovina: Animiranje mladih za pomirenje – Budi inspiracija” koji se  sprovodi uz podršku USAID BiH, a implementira ga Nacionalni demokratski institut BiH (NDI BiH) uz podršku YIHR BiH i Fondacije INFOHOUSE. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost redakcije.

 

Maja Gasal-Vražalica THE BEE: Na epitafu tvom pisat će…

U povodu dana državnosti Bosne i Hercegovine, a nakon stravičnih slika zlostavljanja djece u Zavodu za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine Pazarić, na epitafu Bosne i Hercegovine pisat će: „Udavljena pohlepnim rukama vlastitih uhljeba“.

 

Nedavno sam bila na jednom skupu na kojem predavačica prije početka predavanja pozva sve nas da se zapitamo, šta bismo željeli da piše na našem epitafu, spomeniku preminuloj osobi?“ Niko nije odgovorio, ali smo se svi/e zamislili/e i vjerovatno mnogi/e od nas i dan danas razmišljaju o tome. „Vaše djelovanje, činjenje kroz život“, nastavila je predavačica, „na kraju završava natpisom na epitafu i imajte to na umu“.

Zbog svih silnih dešavanja u Bosni i Hercegovini i floskula kako je Bosna i Hercegovina trajna, kako bi neki da je nema, ali nje ipak ima, kako ona usprkos težnji i želji vanjskih, a i ponekih unutarnjih neprijateljski nastrojenih faktora, ponosno stoji i ne da se, te joj niko ništa ne može zahvaljujući njima – plaćenim patriotama čiji se patriotizam mjeri u konvertibilnim markama kroz upravne, nadzorne odbore, silne pozicije na koje ih se imenuje ili bira, možda je konačno vrijeme da se jasno i glasno kaže da ona, ponosna i gorda baš i nije toliko ugrožena od tih vanjskih i ponekih unutarnjih neprijateljski nastrojenih faktora oličenih u pojedincu, koliko od unutrašnjih plaćenih patriota, a takvih je mnogo.

Kada danas upitamo politički aktivne osobe, odnosno članice i članove političkih subjekata u Bosni i Hercegovini, ko je za njih osoba koja ima radikalno negativne stavove te koji su to stavovi, od većine ispitanih dobije se odgovor da je to Milorad Dodik. Njegovi stavovi o secesiji, prijetnjama o raspadu Bosne i Hercegovine su najstrašniji i zbog njega mi, koji smo za Bosnu i Hercegovinu, ne možemo naprijed ni u kojem smislu. Jasno mi je da se pod utjecajem medija i opće klime koja vlada u Federaciji teško može drugačije misliti, ali sposobnost za drugačije mišljenje ne leži u intelektu svakog od nas već u sitnošićarskom opredjeljenju da je bolje tako misliti i upirati prstom u tamo nekog preko puta i biti na listi za delegiranje u neki od upravnih, nadzornih i inih silnih odbora, direktorskih i ministarskih pozicija kroz koje ćemo se lično okoristiti za stoju i više, nego preispitati šta se to svih silnih godina dešava ovdje u našem najužem okruženju, partiji, te gdje su evaluacije rada i implementacije političkih programa i politika svakog pojedinca/ke koji/a su od strane partije bili/e delegirani/e u sve te silne odbore i na sve te pozicije.

Slučaj Pazarić nije od jučer. Prije desetak godina jedna novinarka se uhvatila u koštac i pokušala raskrinkati krimina i korupciju, te nehumano tretiranje štićenika/ica u Zavodu, ali kako je sva priče bila bazirana na ciframa, a mi baš i nismo osjetljivi na cifre, tako njena priča i nije imala neki značajniji epilog, osim onoga da su one koje su stale pred kamere kao i sama novinarka kažnjene. Mi, javnost, nismo ništa poduzeli. Nismo se petljali na način da se suprostavimo sistemu, već smo s vremena na vrijeme pomagali/e na način da doniramo stavari, odemo u posjet, poklonimo im predstavu i slično. Niko nije imao hrabrosti sistemski se uhvatiti u koštac sa nehumanim praksama u Pazariću i pazarićima. Onda zastupnica Sabina Ćudić iznese slike koje šokiraju veliku većinu nas. Vezanje djece za krevete i radijatore – tek tada se mi kao javnost probudimo, jer nama trebaju takve slike da bi se srce smekšalo, da bismo se trznuli, nama treba šamar da nas osvijesti. Ne volimo mi cifre i nije nama baš svako ko klepi neku cifru kriminalac. Mi kriminalce mjerimo na osnovu partijske pripadnosti, ne na osnovu visine cifre. Preispituje se potez zastupnice Ćudić, jer otkud njoj sada slike, koliko su stare slike i za vrijeme čijeg mandata se taj užas dešavao, te je li moguće da je Sabina čuvala slike kod sebe par dana i gdje joj je bila savjest, zašto nije odmah reagirala, da bi ju se na kraju nazvalo i „kučketinom“, jer kako drugačije nazvati ženu s mudima u bosankohercegovačkom društvu?! Da je sve ovo odradio muškarac iz bilo koje partije, on bi bio Apolon, Zeus, Samson, oličenje boga svih konfesija, muškarčina, pametnjaković, heroj, … Preispituje se Sabina i dovodi u pitanje njena svijest i savjest, a pri tome se niko ne pita ko su osobe koje su 1992. bile postavljene za direktore/ice Zavoda, ko su članovi/ce UO i NO Zavoda od 1992. i koje su to partije koje je bilo briga i koje su u Zavod Pazarić i mnoge druge slične zavode postavljele svoje uhljebe kako bi uhljebi imali koristi i bili poslušnici/e sistemu, u kojem najranjivija kategorija ispašta i biva tretirana na najnehumaniji način??? Od 1992. do 2010. Socijaldemokratska partija BiH je suvereno vladala Zavodom Pazarić u smislu menadžmenta, nakon njih ista osoba nastavlja biti direktor samo u promijenjenom partijskom dresu SDP BiH – SBB, te nakon njega sadašnji direktor SBB.  Korisno bi bilo da partije koje su svoje uhljebe delegirale na pozicije direktora/ice i u UO i NO sada preispitaju njihovu odgovornost i u skladu s tim pristupe sankcijama, kada već kao ozbiljni politički subjekti to nisu činili na godišnjem nivou za vrijeme njihovih mandata. Poenta ovoga svega jeste da sve što se dešava u društvu generiramo svi/e mi, bilo kroz političke subjekte bilo kao obični smrtnici koji smatramo da je bolje ići njima niz dlaku, jer možda nam nekad zatrebaju za neku našu koristi ili pak mislimo da mi kao pojedinci/e koji/e nigdje ne pripadamo ne možemo apsolutno ništa promijeniti. Poenta je također da se osvijestimo i o tome da nije samo do Dodika, Čovića, Izetbegovića i da ne nebrajam dalje, jer oni su pojedinci koji nisu sami od sebe takvi, iza njih je masa koja ih podržava na način da je nama u ovom dijelu Bosne i Hercegovine za sve kriv onaj u onom dijelu, a ove vladajuće ovdje ni ne analiziramo, jer oni su patriote i oni nisu tako loši kao što je onaj tamo. I dok se većina krije iza prijetnje od secesije i raspada Bosne i Hercegovine, postali smo društvo u kojem se bez da smo se raspali stidimo da s nekima udišemo isti zrak. Stidimo se reći da nam je državljanstvo isto. Zar je veći strah od raspada Bosne i Hercegovine negoli od ovakve Bosne i Hercegovine sa Zavodom Pazarić? Meni lično više nije kriva direktorica KCUS-a, niti njen suprug, niti Dodik, a ni Čović. Ja više ne vidim njih, ja vidim masu doktora u bijelim kutama, medicinskih radnika/ica koji su 20 i više godina posvetili svom obrazovanju, a koji su na jednom od ispita ostali bez hrabrosti, te se odlučili prikloniti sistemu i pogaziti Hipokratovu zakletvu. Nije moguće da punoljetna osoba može posvetiti život obrazovanju i humanom pozivu, a da ne smije ustati i reći „Ovo nije u redu, ovo ubija Bosnu i Hercegovinu“. Čega se boji? Otkaza? Pa ako i ostane bez posla, nije valjda da takva struka neće moći naći posao negdje gdje nema te strahovlade i gdje je Hipokratova zakletva prestala postojati. Ali, ne. Ovdje većina sebe gleda i stoji u redu da sebe još dodatno negdje smjesti. Nisu mi više krivi/e ni oni/e koji/e su bili/e protiv i suzdržani/e na sjednici Parlamneta FBiH, koliko su mi jadni/e njihovi/e partijski/e kolegice/e koji/e ne smiju javno da osude i odmah kroz organe partije upute zahtjev za sankciju. Ali, kako to da učine kada su i oni/e u redu za neki UO/NO osobito sada kad će se još koje ministarstvo ušićariti na državnom nivou.

Zato će na mnogim epitafima pisati „Uhljebi“.

Kažu da je davljenje najgnusniji čin ubistva, zato će na epitafu Bosne i Hercegovine pisati da je udavljena. Davi ju se već tri decenije. Ona grca, koprca se, ali džaba. Sistemska pohlepa pod plaštom patriotizma u rukama uhljeba mnogo jača je.

POVRATAK OTPISANE Dženana Alađuz: Šta znači sanjati Čovića Dodika i Fadila – Udruženi zločinački san ili nešto više?

Sinoć sam sanjala Dragana Čovića. Kao putujemo skupa u Drvar. Prije mjesec Fadila Novalića! In bitvin Dodika i Komšića.

Piše: Dženana Alađuz za Interview.ba

Umjesto da sanjam vruće snove sa Idris Elbom, kako plivam, letim čak ili da me neko obasipa draguljima dok  jedem čokoladne bonbonice…ja sanjam ove baksuze. Prijatelj mi kaže da je to siguran znak da se veliko nevrijeme sprema. A ja nešto mislim: ili patim od ptsp-a ili u najmanju ruku lošeg ukusa.

Da sam barem kao ovi političari. Njih nimalo ne opterećuje što imaju izrazito loš ukus ili šta je češće, uopšte ga nemaju. Neki dan se Bakir Izetbegović pojavio u javnosti u pristojnom odijelu. Kakvu je senzaciju izazvao! Skoro ko onda kad je njegova žena nalakirala nokte.

Nekako je to i tužno. Za sve ove godine njegovog predsjednikovanja sjetićemo ga se samo po tom jednom sakou. Ja na primjer I da se podvrgnem hipnozi ne bih se mogla sjetiti neke njegove odluke, akcije ili djela za vrijeme njegovog mandata po kojem ću ga pamtiti. Zajebancije sa Zarom, 100.000 radnih mjesta i raskidu veze sa najvećim graditeljem poslije Gazihusrefbega ne pikam…

A ostali? Samo po outfitu možeš prepoznati iz koje stranke dolaze. Što će biti iznimno korisno u naredne 4 godine jer će ih biti teško razlikovati. Svi isto pričaju, svi imaju istu agendu, iza kojeg god akronima se krili…

Na primjer svi istaknuti SDA-ovci starijeg kova, znate oni koji se sjećaju Alije, imaju odreda prevelike sakoe, neodređene miš antracit zelenkaste boje, dizajn kasne 70te, praćene predugim nogavicama koje im se srolaju oko članaka kao prevelike čarape. Sigurna sam da je samo krajnji očaj naveo šefa ovogodišnje kampanje da naruči zelene maramice kao piece de resistance. I uspio je. Ona zelena nijansa i tekstura je bila toliko odvratna da nisi bio u mogućnosti, i da si htio, gledati čitav outfit, već si samo mogao tiho kriknuti i pokriti oči.   

Ovi iz SNSD/SDS-a pak redovno imaju premale košulje, bar za vratove na koje ih navlače. I sakoe koje ni uz pomoć čarobnog štapića ne bi mogli zakopčati preko junačkih prsa. Doduše jednom sam vidjela Mektićevu fotografiju na facebooku – farmerice, džemper i navijački šal u okviru od bijelh velana zavjesa. Tačno mi nezgodno bilo.

A hrvatska komponenta? Jasno se vidi zapadni uticaj. Generički, ali uredan. Osim naravno specijalnoplave majice Lijanovića koja zaslužuje da bude proglašena modnim deliktom.

Ponekad mediji objave fotografije I “zaboravljenih” asova. Ona sa Silajdžićem i bijelim molitvenim šalom, ležerno ovješenog oko vrata dok pije čaj po indijskim ashramima, spade u antologijske.

Taj neukus, na žalost, ne zadržavaju samo u modnom portfoliju. On se odražava u njihovim svakodnevnim odlukama. Danas proslavljamo 2 rođendan najskupljeg trotoara s ove strane Mjeseca, koji niti jednim svojim centrimetrom nije doprinjeo boljem životu građanina/ke Sarajeva a ni povremenog turiste.  Na planinskim poljima su pustinjska arapska sela. Autdejtiranim režiserima se nude razvojni projekti. Hej ovu godinu će nam za Novu godinu pjevati Hari Mata Hari. Ponavljam Hari Mata Hari!!!

I hajd onda da se ne plašim zaspati. Dovoljno mi je što jedva preživljavam zbilju…

Sanja Lepić: Osobe s invaliditetom u ustanovama nemaju slobodu odlučivanja, čak ni o tome kako će se ošišati!

Kako se ustanove odnose prema osobama s invaliditetom i djeci s poteškoćama u razvoju najbolje smo mogli vidjeti prethodnih dana u medija kada su procurile strašne fotografije nehumanog tretiranja djece u Zavodu Pazarić. Iako u drugim ustanovama nisu zabilježeni ovako drastični primjeri kršenja ljudskih prava, projektna koordinatorica People in Need Sanja Lepić ističe kako postoje brojen restrikcije, od toga da osobe s invaliditetom imaju striktan raspored aktivnosti, te da kafu ne mogu popiti kada žele, do toga da im je oduzeta poslovna sposobnost i da nemaju pravo da odlučuju o tome kako će se šišati. To je bio jedan od okidača da People in Need pokrene projekat projekta “Naši glasovi – zagovaranje za prava osoba s invaliditetom u BiH”, a u okviru njega kampanju kojom se zalažu za deinstitucionalizaciju.

PRAVO NA IZBOR: „Oduzimanje poslovne sposobnosti je jedna stvar koja u stvari treba da bude prevaziđena kroz proces deinstitucionalizacije, jer osobe s invaliditetom gube pravo na glas, na sklapanje braka i time se potpuno narušava njihova sloboda“.

INTERVIEW.BA: Šta podrazumijeva proces deinstitucionalizacije osoba s invaliditetom?

LEPIĆ: Deinstitucionalizacija je proces napuštanja  rezidencijalnog oblika zbrinjavanja osoba s invaliditetom i prelazak na humaniji, inkluzivniji način zbrinjavanja tih osoba u lokalnim zajednicama uz podršku. Jasno nam je da BiH kao potpisnica Konvencije o pravima osoba s invaliditetom je obavezna da donosi niz mjera koje će poboljšati život ove populacije i zaista mi imamo i Strategiju unapređenja osoba s invaliditetom i Strategiju deinstitucionalizacije i transformacije ustanova socijalne zaštite, ali sve se to jako sporo implementira. Od potpisivanja konvencije do danas, imamo svega stotinjak osoba koje su deinstitucionalizirane, dok imamo oko 3000 osoba koje stanuju u rezidencijalnim ustanovama.

INTERVIEW.BA: Na kojem principu funkcionira proces deinstitucionalizacije?

LEPIĆ: Jedan od načina je da bližnji vode brigu o osobi s invaliditetom u njihovim domaćinstvima, a u slučaju da nemaju nikoga, oni mogu i dalje biti u našoj društvenoj zajednici, s tim što brigu preuzimaju oni sami uz podršku asistenata. Tu bi trebalo da imamo multidisciplinaran pristup, da imamo podršku centara za socijalni rad, domova zdravlja, centara za mentalno zdravlje, a u svakom slučaju u zavisnosti od invaliditeta tih osoba treba osigurati podršku asistenata osam sati ili 24 sata. Na Alipašinom Polju imamo dvije stambene jedinice u kojima žive po četiri osobe. Oni imaju svoje asistente, ali su potpuno samostalne osobe.

INTERVIEW.BA: Koliko se deinstitucionalizacija pokazala kao funkcionalna i kako osobe koje imaju određene poteškoće žive samostalno, da li su sretnije i zadovoljnije, nego u ustanovama?

LEPIĆ: Oni su jako zadovoljni! Osobe koje nisu stanovale u institucijama su sretni što na neki način nisu bili tamo i kroz razgovor s njima možete doći do takvih zaključaka. Bila sam s djevojkom koja je živjela dugi niz godina u jednoj od naših institucija i nije joj bilo dozvoljeno da ima dugu kosu. Nije imala slobodu odlučivanja o nečemu što mi smatramo banalnom stvari, jer donosimo takve odluke sami za sebe. Tokom kampanje osmislili smo poruku „Moja odluka da li i kako se šišam“ i to je zaista zaintrigiralo javnost. Ta djevojka sad živi u Travniku u jednoj stambenoj jedinici uz podršku, ima dugu kosu i sretna je. Druga poruka je bila „Kad i s kim pijem kafu“. U ustanovama se sve dešava po ustaljenom rasporedu, ne možete odlučivati kada ćete ići u šetnju, kad ćete piti kafu, sve je nekako po tom ustaljenom rasporedu, što je direktno narušavanje sloboda i prava čovjeka, a da ne govorimo o krupnijim odlukama kao što su gdje i s kim živite. Kroz kampanju smo željeli poručiti da treba napuštati i institute starateljstva, gdje se osobama s invaliditetom oduzima poslovna sposobnost. Jednom kada to uradite, oni ne mogu donositi odluke, a ako je smješten u instituciju, ne može reći ja neću sada više da živim tu. Oduzimanje poslovne sposobnosti je jedna stvar koja u stvari treba da bude prevaziđena kroz proces deinstitucionalizacije, jer osobe s invaliditetom gube pravo na glas, na sklapanje braka i time se potpuno narušava njihova sloboda.

INTERVIEW.BA: Kako građani i građanke reagiraju na model koji vi predlažete, a kako nadležne institucije?

LEPIĆ: Kada su građani u pitanju mislim da su nedovoljno informisani i oni jednostavno ne znaju da postoje novi modeli zbrinjavanja osoba. Ako upitate nekog na ulici šta biste uradili s nekim ko nema roditelje, a ima intelektualne poteškoće, vjerovatno bi odgovor bio da ga treba smjestiti u instituciju. Međutim, ovi novi modeli su mogući, i to pokazuje 100 osoba koje žive u lokalnim zajednicama. To su ljudi koji su korisni članovi našeg društva. Imamo jednog momka koji redovno sudjeluje na specijalnim olimpijadama, pobjeđuje, koji je aktivan samozastupnik, koji radi u jednoj društveno odgovorne kompaniji. Kada su u pitanju naše institucije, mislim da se u zadnji izvještaj o napretku EU od pet preporuka koje se tiču ljudskih prava, tri odnose na osobe s invaliditetom. Kritika je da kod nas još uvijek preovladava taj institucionalni model zbrinjavanja, da je jako puno osoba smješteno u takvim ustanovama i da relevantne institucije ne rade svoj posao. Dodatni problem je naša organizaciona struktura, dodatni nivoi i nadležnosti. U ZE-DO imamo 16 stambenih jedinica gdje osobe s invaliditetom žive, dok u nekim kantonima nemamo nikako. Ne postoji sveobuhvatni pristup.

INTERVIEW.BA: Naše je društvo u potpunosti neprilagođeno osobama s invaliditetom, institucije bez adekvatnih prilaza, javni prijevoz….koliko treba raditi na ovim stvarima koje nas samo vraćaju korak unazad kada su u pitanju osobe s invaliditetom?

LEPIĆ: To je nešto što se mora raditi paralelno. Proces deinstitucionalizacije se ne može desiti preko noći, to je dugotrajan proces. U okviru našeg projekta najviše smo radili s fakultetima. Imali smo jedno literarno takmičenje gdje smo pozvali studente da napišu neke tekstove koji se tiču prava osoba s invaliditetom i jedna djevojka je fotografisala i opisala prilaze svih naših visokoškolskih ustanova u Kantonu Sarajevo. Moramo krenuti od nečega, mislim da je dobar pristup da se krene od javnih institucija, obrazovnih i zdravstvenih institucija. U našim općinama imate šalter gdje piše „šalter za invalide“, što je neprihvatljivo da stoji u jednoj državnoj instituciji. Radimo s tri fakulteta u Sarajevu, jednim u Banjaluci i jednim u Zenici. Studentima smo izlistali prihvatljive i neprihvatljive termine. Od osnovne škole treba uvoditi kroz neke predmete ovu terminologiju i učiti djecu.  

GOLA ISTINA Adin Šabić: Veži ga za radijator, ne daj joj da se liječi

U Bosni i Hercegovini su institucije najfunkcionalnije, pogotovo ove što rade s djecom. Sve je tako prilagođeno djeci da mi nemamo potrebe obilježavati Svjetski dan djece uopće, jer naš nivo implementacije svih zakona i poštivanja svih prava odavno je premašio sve države svijeta! 

Piše: Adin Šabić za Interview.ba

Ako si zdrav svi ti kažu šuti „Ne daj Bože naše bolnice da dočekaš“. A kada dočekaš onda se i uvjeriš zašto: nemaš adekvatnu ishranu, fasuješ još neku bakteriju, dozivaš po svunoć da te neko presvuće ili ti da lijek protiv bolova ili jednostavno ti kažu „ovo dijete, od ovakvih roditelja niko ne želi da liječi“. Pritom te ne pitaju da li to tvoje dijete ima lijek, hoće li ono umrijeti bez tog lijeka, jer nikog nije briga za tvoje dijete i što bi? Sam si ga sebi pravio!

S druge strane pošalješ dijete u JU Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine Pazarić u nadi da će imati adekvatnu brigu, međutim umjesto toga na portalima osvane kako je vezano za radijatore i ne samo to, nego svo od modrica, u neprirodnom položaju postavljeno u krevet, na podu vezanih ruku. Djeca koja imaju mentalne poteškoće smještena su u Zavod, koji u svom nazivu koristi nepravilnu terminologiju nazivajući ih „invalidima“ i trpe zlostavljanje!

Pošalješ dijete u vrtić jer ne stižeš od posla da preuzmeš brigu o njemu, a koji ti s druge strane obećava adekvatan tretman djeteta, prema visokim standardima i s visokom posvećenošću i neko ti „namlati“ dijete zato što je ono zaplakalo ili ne daj Bože nešto zatražilo. 

Dijete ti krene u školu, kao i sva druga djeca, saznaš kako ga druga djeca maltretiraju, kako trpi međuvršnjačko nasilje, ode kod psihologa isprestravljeno, odredi mu dijagnozu, pričaš s direktorom i pedagogicom škole koje ti kažu da nikakve promjene u ponašanju vašeg djeteta nisu vidjeli, iako su ga druga djeca mjesecima maltretirala, te da se oni ne smatraju odgovornim. 

Upišeš dijete u crvku ili džamiju jer želiš da jačaš njegov pogled na religiju, pošto ti je želja da bude sličan tebi i da se imaš čim kasnije ponositi, ma koliko ono to ne željelo ili se opiralo i pošalješ ga, ne s namjerom, nekom hodži ili svećeniku koji je pedofil.

I najzad spustiš se na nivo porodice, gdje djeca svakodnevno trpe nasilje, pa čak i ono „to ja radim za njegovo dobro“ i opet naiđeš na zlostavljanje. Neki roditelji, siluju, tuku, ubijaju i maltretiraju djecu, a da se zato i ne zna i izostaje odgovornosti.

Gdje su naša djeca u svemu ovome, u društvu gdje se njeguje nasilje, gdje govorimo da činimo sve radi njih, a ne znamo koliko im štetimo, gdje ne preispitujemo one koji rade s djecom… Nama više nego ikome treba današnji dan, Svjetski dan djece da nam bude opomena i podsjetnik da SVAKO DIJETE ZASLUŽUJE DA BUDE VOLJENO!

Slavo Kukić: Duh Herceg-Bosne redovno tjera mlade sa stoljetnih ognjišta

Tradicionalno obilježavanje dana Herceg Bosne, velikohrvatskog državotvornog projekta 90-tih godina, uspostavljenog prvobitno kao zajednice, a potom i kao Republike,  paradržavne tvorevine koja je ukinuta potpisivanjem Washingtonskog sporazuma 18. marta 1994. godine,  danas je u znaku neradnog dana u jednom dijelu BiH. U Zapadnohercegovačkoj županiji danas tako nisu radila državna preduzeća i svi budžetski korisnici, javne institucije i državne ustanove u kojima istina, određeni broj uposlenika (i uposlenica, pod ovim misleći na mlađu populaciju), nije bio ni rođen kada je Mate Boban, prema svom konceptu pravio veliku oazu za Hrvate. Haški procesi i presude velikohrvatskim nalogodavcima i njihovim pulenima, rasvijetlile su i drugu stranu rata u BiH kada je u pitanju činjenje zločina nad nehrvatskim narodom, a samo za Interview.ba , univerzitetski profesor, akademik, politički analitičar, čovjek od pera i otvorenog uma, govorio je o prosperitetu hrvatskog naroda u zemlji zarobljenog uma,  paradržavnoj tvorevini Herceg-Bosni, zatupljenosti našeg naroda koji samog sebe koči u prosperitetu 25 godina od potpisivanja Dejtona, uz svo takvo strijemljenje političkih elita da se održe na vlasti i podupiru takvu nepismenost i neznanje stanovnika naše zemlje, politički dilentantizam, primitivizam i građansku inertnost biračkog tijela etnonacionalnih političkih oligarhija.

ŠTA ZNAČI SLAVITI HERCEG-BOSNU: “Najjednostavnije, što bi poglavar Katoličke crkve rekao, znači slati poruku „Urbi et orbi“ da nisi normalan – ili ti ili sav ostali svijet koji o toj tvorevini sudi temeljem presuda Haškog tribunala. A podsjetio bih da je za strahote koje je Herceg-Bosna proizvela u Hagu izrečeno 111 godina zatvora samo šestorici ljudi koji su je personificirali”. 

INTERVIEW.BA: Neradni je dan u Županiji Zapadnohercegovačkoj. Koliko po Vašem mišljenju hrvatski narod, koji će u svojim općinama ovaj dan obilježiti kao neradni, apelirajući pri tome ponajviše na mlađu populaciju, a među kojima mnogi od takvih u godinama stvaranja tvorevine Herceg Bosne nisu bili ni rođeni, imaju znanja o povijesti i koliko je ono iskrivljeno?

KUKIĆ: Prvo, danas je na prostoru, kojeg kontrolira HDZ, zapravo samo na dijelu tog prostora, u zapadnoj Hercegovini, bio neradni dan, i to isključivo za budžetske korisnike na općinskoj i županijskoj razini – za državnu upravu, škole, možda još neke institucije općinskog ili županijskog karaktera. Radile su, međutim, federalne institucije, primjerice općinske ispostave porezne uprave, a radila su i sva privatna poduzeća – i to je podatak kojeg ne bi bilo korektno ignorirati. Što se, pak, tiče znanja o suštini Herceg-Bosne, nisam siguran – iako nemam empirijske pokazatelje za drugačije tvrdnje – kako je ono utemeljeno na historijskim faktima. Naprotiv. Jer, ako je suditi po porukama koje u javni prostor plasira politička klasa u ovom dijelu zemlje, ona ne priznaje ono što je utvrđeno u Hagu, o Herceg-Bosni ima svoju „istinu“ i ne dvojim da tom „istinom“, koristeći instrumente koji joj stoje na raspolaganju, u sustavu obrazovanja posebice, pokušava trovati i mlade ljude, prikazujući je kao jedino relevantnu i sve drugo prokazujući dijelom već uhodane urote protiv Hrvata.  

INTERVIEW.BA: Šta nam govori činjenica da se toliko godina nakon rata i dalje slavi paradržavna zajednica Herceg-Bosna, pored svih zločina, razaranja te posebno osuđujućih presuda suda u Hagu za njene čelnike?

KUKIĆ: Svjedoči, nažalost, na najuvjeriljiviji način da se, barem što se tiče onih koji sebi prisvajaju pravo ekskluzivno nastupanja u ime Hrvata, nismo ni centimetra odmakli od prvih postratnih dana. Da se, naprotiv, logika prve polovice devedesetih pokušava reinkarnirati, nanovo revitalizirati i rat nastavljati, istina sada drugim sredstvima – iako, nisam siguran da bi se zadovoljili i time da imaju barem 10 posto garancija kako bi za drugačija rješenja imali, koliko-toliko kritičnu masu sljedbenika. No, i njima samima je jasno da ovaj put u avanture ne bi mogli gurati druge, i da bi opasnostima morali izlagati sebe i članove svojih obitelji – a to je posljednje na što promicatelji sjećanja na Herceg-Bosnu, i promicatelji duha te tvorevine spremni.  

INTERVIEW.BA: Kakva je uopće koncepcija u glavama običnih ljudi u općinama u BiH s hrvatskom većinom, i šta su oni dobili od Herceg-Bosne?

KUKIĆ: Što se obična svijeta tiče, vjerujem da mu nije ni do čega – ni do Herceg-Bosne, ni do priče o historijskim bitkama, vođenih tobože kako bi svi oni mogli biti svoji na svome. Dapače, običnu svijetu je sve jasnije da je kao topovsko meso iskorišten devedesetih, ali i da je priča o zaštiti njegova interesa danas najobičniji paravan iza kojeg se kriju kriminalci i hohštapleri koji, svugdje gdje ima pravne države, završavaju s drugu stranu brave. U prilog tome, uostalom, govore i statistike koje su i više nego poražavajuće. Broj Hrvata u BiH je sveden na četrdesetak postotaka s početka devedesetih, mladi ljudi, koji to još nisu učinili – a takvih je sve manje – sve intenzivnije razmišljaju da spakiraju kofere i odu s kartom u jednom smjeru. I to je glavni „dobitak“  kojeg im svakodnevno isporučuje duh Herceg-Bosne – da ih tjera sa stoljetnih ognjišta.

INTERVIEW.BA:  Koliko vremena treba proći da građani shvate političke spinove, koji su u službi isključivo interesa predstavnika nacionalnih partija?

KUKIĆ:  Nažalost, trebaće još puno. Podsjetio bih, njemački je narod nakon Drugog svjetskog rata, usprkos činjenici da su mu istinu o Hitlerovom fašizmu svakodnevno servirali saveznici, katarza počela zahvaćati tek sredinom šezdesetih godina, 20 godina, dakle, nakon okončanja zla za koje su odgovorni oni koji su ga, tobože, činili iz ljubavi za taj isti narod. Ovdje, nažalost, nemamo te vrste kontrole procesa kritičkoga preispitivanja vlastite prošlosti. Naprotiv, oni koji bi trebali odigrati ulogu saveznika iz njemačkog iskustva danas preko BiH nastoje ostvarivati svoje geopolitičke interese, a time širom otvaraju vrata za revitalizaciju političkih filozofija koje su za ratnu kataklizmu i najodgovornije. A time, onda, po zakonu spojenih posuda, proces katarzičnoga preispitivanja i kod pojedinaca i kod etničkih zajednica dodatno obeshrabruju, zapravo čine ga u sve većoj mjeri gotovo pa mislenom imenicom. Dokle tako, što bi narod rekao, sam Bog zna. Ali, da će mo se na proces katarze, pa i svega ostaloga što bi on mogao kao promjenu pokrenuti, načekati – hoćemo.

INTERVIEW.BA:  Prema Vašem mišljenju šta znači slaviti Herceg-Bosnu?

KUKIĆ: Najjednostavnije, što bi poglavar Katoličke crkve rekao, znači slati poruku „Urbi et orbi“ da nisi normalan – ili ti ili sav ostali svijet koji o toj tvorevini sudi temeljem presuda Haškog tribunala. A podsjetio bih da je za strahote koje je Herceg-Bosna proizvela u Hagu izrečeno 111 godina zatvora samo šestorici ljudi koji su je personificirali. I koliko god hoćete godina zatvora još onima koji nisu bili dio te grupe. I to je osnova na kojoj se, pa mislite što vam drago, gradi uvjerenje svijeta. I historijska istina koja, barem što se svjetske historiografije tiče – a i naše kad nam dođe iz dupeta u glavu – ima šansi na dugo trajanje. I svi pokušaji da se takva istina osujeti su samo za dnevnopolitičke potrebe – i medveđa usluga vlastitu narodu u ime kojega se sve to čini. 

 

 

Hrvatska se prisjeća najbolnijih dana Vukovara

Cijela Hrvatska prisjeća se u ponedjeljak, na 28. obljetnicu sloma obrane Vukovara, najbolnijih dana tog grada heroja, a kolone hodočasnika slijevaju se od ranih jutarnjih sati prema bolnici gdje će u 10 sati započeti komemorativni program “Vukovar – mjesto posebnog pijeteta”.

U ranim jutarnjim satima djeca vukovarskih osnovnih škola upalila su više od 3.000 lampiona duž 5,5 kilometara dugog Križnog puta od Opće županijske bolnice Vukovar i Bolnice ratnih veterana do memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata.

Tokom gotovo tromjesečne opsade Vukovara stradalo je 2.717 hrvatskih branitelja i civila, a grad je gotovo sravnjen sa zemljom.

 Na obilježavanju Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991.-2019. “Vukovar – mjesto posebnog pijeteta” sudjelovat će i predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović, predsjednik Sabora Gordan Jandroković i predsjednik Vlade Andrej Plenković.

 Državni vrh će se pridružiti Koloni sjećanja, koja u 12,15 sati stiže na Memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata. Ispred Spomen-obilježja žrtvama iz Domovinskog rata molitvu za vukovarske žrtve predvodit će Đuro Hranić, đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit nakon čega će biti odane počasti žrtvama Vukovara polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća.

 Misu za sve pokojne i nestale u Domovinskom ratu u 13 sati predvodit će mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić.

(Fena, Interview.ba)

Maja Gasal-Vražalica THE BEE: Dijaspori u čast!

Mnogi narodi svijeta imaju svoju dijasporu, pa tako i naši konstitutivni imaju svoju. O dijaspori se piše u sklopu izvještaja o iznosu novčanih doznaka koje iz dijaspore stižu u Bosnu i Hercegovinu. Na doznakama ne piše ni B, ni H, ni S, ali ni O. Tokom čitave godine pristižu novčane doznake od naše dijaspore, rasute po bijelom svijetu. Ljeti i zimi na smjenu dolaze u svoje rodne krajeve, bližoj i daljoj rodbini donose poklone, šurkaju koverte, obilaze grobove, neki se spuste i do mora ili obližnjih ski staza i taman što su došli i opustili se, vrijeme iscurilo. Pakuj se, stegni srce i ne okreći se.

Za vrijeme tih mjeseci, a u zadnje vrijeme sve češće, društvene mreže preplave komentari o dijaspori, koja eto uskoro dolazi ponovo u svoj grad, u svoju domovinu. Pa idu komentari, sad će nam ponovo okupirati grad, zubne ordinacije i frizerske salone, ćevabdžinice, buregdžinice, restorane, slastičarne i šta sve ne. Dok sam tokom ljetnih mjeseci pratila komentare na društvenim mrežama, sjetih se nekih osoba koje ni zuba u glavi nisu imali, a kamoli da su znale gdje je zubna ordinacija dok tetka iz Njemačke ne posla za protezu, neki ne bi ni tačke vozali da opet tetka ne posla da se položi vozački ispit a kasnije i da se sjedne za volan, ali se uvijek u familiji krije izvor koji je pogurao sa lovom, jer krije tetka od svojih, a i ova druga strana od rodbine koja bi se mogla, ne daj bože, nakačit na tetkin budžet. Mnogi/e u frizerski odu baš tih mjeseci kada dijaspora dođe, kada dijasporci povedu čitav komšiluk sa sobom da i njih počaste frizurom, a nakon toga sve ih povedu na ručak, kafu, kolač.

Sada je valjda postalo cool i fancy izrugivati tu dijasporu koja većinu godine puni budžet Bosne i Hercegovine sa 3 i više milijarde maraka, s naznakom povećanja priliva novčanih sredstava u narednim godinama. Pored novčanih sredstava koje šalju od svog krvavo zarađenog novca, teško da postoji osoba koja sa sobom nije povela još nekoga bilo na privremeni rad kako bi na brzinu zaradio za auto ili motor bilo na dugoročniji period, ono dok se ne snađe u tuđini. 

Kako su moje veze sa dijasporom tokom čitave godine, a ta dijaspora nije samo moja uža i dalja rodbina, već i njihovi/e prijatelji/ce koji/e su stekli/e tokom svih ovih decenija života u izgnanstvu, a kako su njihovi načini života podjednaki u kontekstu njihove empatije prema nama koji ostadosmo u svojim toplim domovima, u svojoj domovini, okruženi svojom kulturom i bez jezičkih barijera, tako imam potrebu pisati baš o njima i njima u čast. Da, oni/e su ti kojima realno treba samo radno odijelo i piđama, jer rade puno radno vrijeme, rade teške fizičke poslove, njihovo tijelo je u konstantnom grču jer nisu sigurni da li dovoljno razumiju taj strani jezik na kojem im se šef/ica obraća, a još manje su sigurni da li njih taj/ta isti/a šef/ica razumije kada oni/e njima odgovaraju sa svojim oskudnim fondom riječi, jer se iznenada nađoše u stranoj zemlji, a za usavršavanje jezika se slabo ima vremena, ali i motiva.

Mnogi/e od njih su svoj boravak u tim stranim zemljama smatrali privremenim, pa se nisu mnogo ni trudili oko jezika, a onda trči danas-trči sutra, prođoše dvije-tri decenije. U toku svih tih godina njihova emaptija prema nama nije jenjavala, čak naprotiv. To koliko oni rade i zarade nije tema, tema je da bi oni/e sasvim sigurno mogli/e popravljati zube, frizirati se i jesti i piti u tim zemljama u kojima rade i žive, kada ne bi dio svoje zarade slali nama za naše zubalo, frizure, auta, motore, traktore, ispite, krštenja, maturalne, vjenčanja i šta sve ne. Naravno da bi za novac koji predvide za svoj godišnji odmor mogli obići mnogo ljepše i atraktivnije svjetske destinacije, ležati na suncu, piti koktele i uživati u spa i wellness sadržaju, umjesto da svoj godišnji odmor provode u svojim rodnima krajevima, svojoj domovini koja ih se izgleda davno odrekla, a danas ih ismijava. 

Ali, oni/e to ipak ne čine. Razumijem njihov dolazak u svoju domovinu i trošenje teško zarađenog novca baš tu gdje su rođeni/e, odrasli/e, gdje će se i smijati i plakati na svom jeziku, okruženi svojima, gdje će evocirati i stvarati uspomene koje će im pomoći da predeveraju narednu godinu izgnanstva, ali se nadam da će buduće generacije dijaspore više misliti na sebe negoli na one koji/e iz svojih toplih domova, bez markice u džepu i vizije svog života izrugivaju 3 milijarde maraka. 

 

Riječ dijaspora (grčki διασπορά, rasipanje ili sijanje sjemena) bez velikog slova je naziv za osobe ili za dio jednog naroda koji je bio prisiljen napustiti svoju korijensku zemlju, bivajući tako raspršeni na sve strane svijeta.