Maja Gasal-Vražalica THE BEE: Mi, izbjeglice

Ovo nije priča kojom će se usporediti ili suprotstaviti životi, traume i iskustva onih koji/e su ostali/e sa onima koji/e su izbjegli/e. Ovo je priča o posljedicama rata. Izbjeglištvo je traumatična posljedica rata.

U Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine otvorena je izložba pod nazivom „Mi, izbjeglice“. Zavirih neki dan u prostoriju, prvu s lijeve strane. Namještena je predmetima iz perioda devedesetih, ali i ponekim ličnim stvarima osoba koje su tih devedesetih godina silom prilika preko noći postale izbjeglice. Na zidu uramljeni pasoši bivše države i države Bosne i Hercegovine. Odmah do tog rama, ram sa štembiljom DULDUNG. Nekima od nas vrlo poznata imenica, sinonim za gledanje u pod, stajanje u redu po dva dana i dvije noći, te molitve svevišnjem da službenik/ica iza stakla sutra bude nagodna za štembiljanje . Svi/e mi koji/e smo se tako preko noći našli/e pod tuđim nebom, svake godine smo morali/e ići na policiju da nam ili udari novi štembilj Duldung-a ili pak da nas vrate odakle smo i došli/e. Duldung nije ništa drugo do prolongiranje institucionalnog vraćanja izbjeglica odakle su i  došle. Nijedan dokument nije bio vrijedan kao taj i kad se u krugu izbjeglica, kako konstitutivnih tako i nekonstitutivnih, spomene riječ Duldung, svi/e bi na istom jeziku zanijemili/e.

U toj istoj prostoriji u Historijskom muzeju BiH mogu se pogledati životne priče izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. Većina, ako ne i svi/e, su se vratile u svoju domovinu i hrabro stale pred kamere i podijelili/e svoju priču sa nama. Hvala im na tome, jer su upravo bosasnkohercegovačke izbjeglice iz devedesetih najzapostavljenija skupina ljudi, kada govorimo o periodu rata i nakon njega. Oni/e se nerado spominju, mnogi ih osuđuju, a s vremenom se i same bivše izbjeglice počele stidjeti svog tadašnjeg stausa, koji/e je posljedica rata, a ne turističkog aranžmana. Historijski gledano, kako osobe koje su preživjele ratne strahote u Bosni i Hercegovini trebaju pričati o ratu i ratnim strahotama, tako i osobe koje su zbog rata postale izbjeglice trebaju to činiti, kako bi iz oba ugla osvještavali/e nove generacije o strahotama koje rat nosi sa sobom, te svi/e zajedno radili/e na izgradnji i očuvanju mira.

Ja kao devetogodišnjakinja sam doživjela rat, a već sa deset i pol godina i izbjeglištvo. I jedan i drugi period me obilježio za života. Ne smatram se jedinstvenim primjerom, naprotiv mislim da sam samo jedna u nizu. Nisam baš bila načisto sama sa sobom i razlozima zbog kojih smo se tako odjednom našli u stranoj zemlji, iako je sam odlazak i dolazak do te destinacije više ličio na neki horor film. Sve ono što je nekad bilo djetinjstvo je ostalo tamo negdje. Čini mi se da smo prelaskom granice i dobijanjem Duldung-a odjednom postali roditelji svojim roditeljima. Strani jezik smo morali pod hitno savladati, uklopiti se u okruženje i prevoditi sve što ima veze sa Bosnom i Hercegovinom, ali i sa Duldungom. Iako smo bili miljama daleko od rata i sveg zla koji je on nosio sa sobom, proživljavali smo ga, samo na drugi način. Nije bilo kanala, a ni novina koji su izvještavali o Bosni i Hercegovini, a koje mi nismo morale starcima prevoditi. Često se, dok gledam svog jedanaestogodišnjeg sina i njegovo odrastanje, zamislim i vratim u godine kada sam ja bila njegovih godina. Isto činim i sa roditeljima koji su mojih godina bili izbjeglice, koji su vjerovali da će se za samo par mjeseci vratiti u svoju domovinu i da im ne treba strani jezik, jer su oni tu samo privremeno i tako su prošle godine. Obilježeni i oni, a i mi.  Onda smo se vratili. Više ništa nije bilo isto. Ni zemlja, a ni ljudi. Tamo smo svi bili izbjeglice, a sada smo se trebali opredijeliti za nove “štembilje”, konstitutivne ili nekonstitutivne. Pored toga dobili smo i etiketu koju nosimo i danas. Mi smo oni koji su pobjegli, mi smo oni koji bismo se trebali stidjeti, bez da nas je nekad neko pozvao i upitao a kako to vama bi tamo. Smatram da je za razumijevanje svih nesreća koje rat nosi sa sobom neophodno čuti i priče o izbjeglištvu, jer je izbjeglištvo posljedica rata, a ne turistička destinacija. Danas se iz naše zemlje iseljava više nego ikada. Danas nema emisije u kojoj se taj fenomen ne spomene, a na kraju se pusti prilog osobe koja poziva na stvaranje konekcije sa našom dijasporom. Redovno se poentira i s tim da su to najbolji od nas, a koji su nažalost otišli. Ne sumnjam da jesu među boljima, ali mi pomalo licemjerno pozivanje na konekciju i iskorištavanje njihovih potencijala za doprinos trulom sistemu koji ih je natjerao da odu. U kontekstu devedestih i danas, izbjelištva i migracija, mi koji smo se vratili dobili smo samo etiketu. Nečiji dan na straži ili u trezoru je više cijenjen nego bila koja vrsta naše pomoći “odozgo”. Neki/e koji/e su se vratili/e oduzeto je pravo na rad, neki/e su izolirani/e i odbačeni/e. Većina njih je opet bila primorana otići. Nekad izbjeglice, danas migranti.  O nama, izbjeglicama, se ne govori naglas, a svaka priča bi bila odmah osuđena na propast, jer bi oni vješti to uvijek podveli pod upoređivanje i suprostavljanje dviju skupina, onih koji su ostali i onih koji su otišli. Tako i kad čujem priču da se treba raditi na stvaranju uvjeta za povratak onih koji su otišli, mogu samo pretpostaviti koju etiketu će dobiti. Njihov potencijal je prepoznat samo dok su tamo negdje i dok šalju devize trulom sistemu. Već pri povratku slijedi pitanje “Gdje si bio ti tad kad je bilo najteže?”.

Hvala Goethe-Institutu Sarajevo što priča o bosanskohercegovačkim izbjeglicama.

Prethodna vijest

GOLA ISTINA Adin Šabić: Gdje bh. političari kriju pare?

Naredna vijest

Lejla Šupuk: Mladi su se opredijelili za BiH, zemlju za sve nas