Vječito sporenje o pitanjima rodne ravnopravnosti svakodnevno nameće predrasude i tabue društva o feministkinjama koje žele promijeniti svijet i osvojiti prostor na štetu „od Boga danog“ jačeg spola. Istovremeno, korporativni kapitalizam i globalizacija čine sve u ime profita, žensko tijelo stavljajući na stub srama i čineći ga jeftinom potrošnom robom. Gdje počiva korijen licemjerja u svim tim pričama o ukletosti frustriranih feministkinja, i zbog čega ne možemo da se oslobodimo rodnih stereotipa o ženama nad kojima se sa jedne strane vrši nasilje, a sa druge one tretiraju kao vještice i prostitutke, razgovarali smo za interview.ba tokom ovogodišnjeg Pitchwise festivala sa Radom Borić . Evo šta nam je ova hrabra žena, borkinja, feministkinja i prva među jednakima na polju zaštite ženskih prava ispričala iz pozicije velike i svjetske aktivistkinje i mirovnjakinje, sveučilišne profesorice, predvodnice globalnog ženskog pokreta V- Day protiv nasilja nad ženama, producentice i glumice u „Vagininim monolozima“, svjetske putnice i prijateljice brojnih slavnih žena poput Eve Ensler, Thandie Newton, Meryl Streep, Hilary Clinton i drugih, a danas zastupnice Nove ljevice u Skupštini Grada Zagreba, te još uvijek „aktivistkinje u politici“.
MUŠKARCI NE ŽELE DIJELITI MOĆ: „Često čujete to pitanje muškaraca – pa dobro, što te feministkinje žele? Onda na to pitanje ja postavljam legitimno protupitanje – a što vi to imate, a da ne želite podijeliti, ne da nam želite dati, nego da želite podijeliti s nama, pa da imamo i jedni i drugi? I onda kad malo stanu ti moji muški prijatelji i znanci, kažu da ustvari imam pravo i da je to moć koju ustvari oni ne žele dijeliti. Moć donosi i sve druge privilegije, a posebice kontrolu na ženskim životima – i sve često onda završava s nasiljem protiv žena“.
INTERVIEW.BA: U feminističkom ste pokretu gotovo tri decenije. Što feminizam jeste, a što on nikako nije i razumiju li današnje žene dobro značenje ovog pojma?
BORIĆ: Puno jednostavnije bi bilo odgovoriti što nije feminizam. Feminizam se može definirati i kao teorija i praksa, tako da će neko odgovoriti da je feminizam borba za žensku autonomiju i ženska prava, drugi će ga posebno označiti kao borbu za seksualna i reproduktivna prava, treći će govoriti o tome da feminizam promovira načelo da su muškarci i žene jednaki, tražiti ravnopravnost u svim područjima života. Feminizmu se često dodjeljuju negativna značenja onih koji se upravo boje podržati žensku slobodu i žensku autonomiju kao i rodnu ravnopravnost. Feminizam ne može biti bauk, ona vrsta bauka kakav je „komunizam koji kruži Europom“ svojedobno bio, jer kada se nalijepi etiketa „bauka“, onda su feministkinje te koje su komunistkinje, koje su prijetnja poretku. Mislim da treba uzeti od Bell Hooks definiciju- Feminizam je za sve. To je za mene politika koja je angažirana i strasna, koja povezuje teoriju, aktivizam, umjetničko, koja povezuje sigurne ženske prostore i ulicu, koja pokušava mijenjati i mijenja političke okvire onoga što smatramo političkim poljem. Dakle, za mene je feminizam ono što se živi, živi tako da žene poštuje sebe, svaku drugu ženu, muškarca koji poštuje i cijeni žene, podržava djevojčice i dječake, brine o životinjama, a posebice i također Majku Zemlju.
INTERVIEW.BA: Da li je feminizam protiv muškaraca?
BORIĆ: Feminizam nije protiv muškaraca. Patrijarhat nije samo na štetu žena već i muškaraca. Netko je, s očitom namjerom, rekao muškarcima da je feminizam protiv muškaraca. Mislim da im netko nije rekao da feminizam želi razriješiti ono što svi vidimo, a to je da ne postoji ravnoteža moći u našim zajednicama. I tako prevladava logika da oni koji imaju moć ili imaju devet desetina moći, da se oni boje da se naruši i promijeni taj odnos moći, i naravno da čuvaju tu moć. Često čujem pitanje muškaraca – pa dobro, što vi feministkinje želite? Tada treba postaviti legitimno protupitanje- a što vi to imate da ne želite podijeliti, ne želite podijeliti sa ženama tako da to „nešto“ imaju i jedni i drugi? I onda kad malo zastanu, ti moji muški prijatelji i znanci, kažu da ustvari imam pravo, i da je moć ta koju ustvari muškarci ne žele dijeliti. Moć donosi i sve druge privilegije, a posebice kontrolu, a posebice kontrolu na ženskim životima – i sve često onda završava s nasiljem protiv žena.
INTERVIEW.BA: Na Forbesovoj listi svjetski najznačajnijih feministkinja, zauzimate istaknuto 7. mjesto. Da li su ovakvi izbori zapravo antifeministički, i šta je uopće dobra ili najbolja feministkinja, postoje li mjerljivi parametri za kreiranje takve ocjene?
BORIĆ: Kad sam uvrštena na Forbesovu listu sedam najmoćnijih feministkinja, pomislila sam da je to ne samo pretjerano već i neprimjereno, jer feministkinje zagovaraju ‘horizontalne strukture’ a ne top liste. Čak i njihove muzičke top liste se razlikuju od mainstream lista. Ovdje je primjer piramide moći, a ja sam tek jedna od 777 milijuna feministkinja, jednako značajna kao i sve druge, međutim, Forbes voli imati takve top liste, kao one o najbogatijima na svijetu, pa se ja znam našaliti da bih voljela da sam možda sedma najbogatija žena, pa da onda novac (ne mislim da ikome treba više od određene sume da bi pristojno živio) podijelim feminističkim udrugama po cijelom svijetu.
INTERVIEW.BA: I vaša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je bila na Forbesovoj listi. Što mislite o njoj?
BORIĆ: Mnoge žene s vremena na vrijeme dolaze na Forbesovu listu, pa je nedavno na listu dospjela i aktualna predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Iako moramo učiti odnositi se podržavajuće prema ženama, mislim o gospođi Kolindi Grabar Kitarović sve najgore kao političarki, ali neću nikada govoriti o njoj omalovažavajući njezin spol. Ono što ćete vidjeti je da se i u medijima, u naslovima, predsjednicu oslovljava samo s Kolinda, još i s „Koli“, jednako se tako i premijerku Jadranku Kosor zvalo „Jaca“, a predsjednika Josipovića nisu zvali „Ivo“, nego je bio „predsjednik Josipović“, a to je nedopustivo. Time se umanjuje, obezvrjeđuje funkcija kada žena dođe na neku poziciju. Nažalost, predsjednica Kitarović nije, osim za potrebe govora u inozemstvu, govorila o položaju žena ili branila ženska ljudska prava. Dapače, nije se niti oglasila oko ratifikacije Istanbulske konvencije kako se ne bi zamjerila desnom biračkom tijelu i Crkvi.
INTERVIEW.BA: Bili ste članica Evropskog ženskog lobija, a sada ste aktivni u politici na domaćem terenu. Šta se desilo sa ovim Vašim angažmanom i koje konkretne poteze ste povukli na polju rodne ravnopravnosti kada je u pitanju i ova sadašnja funkcija zastupnice u Skupštini Grada Zagreba, i ona koju ste prethodno obnašali?
BORIĆ: Europski ženski lobi je najveća ženska mreža Europe, kao ‘službena’ mreža predstavnica svake zemlje-članice EU. Ono što sam uspjela pogurati u Lobiju, s obzirom na to da Hrvatska tada nije bila u EU, jeste uvjeriti kolegice feministkinje da žene u Hrvatskoj ili Srbiji ili BiH ne smiju biti diskriminirane, samo stoga što im zemlje u „čekaonici“ , tj. nisu članice EU i da je baš važno u pretpristupno vrijeme znati što se događa u EU, Europskoj komisiji vezano uz položaj žena. Za mene je bila i čast da sam bila potpredsjednicom Lobija, jer je Lobi najjača „lobistička grupa“ u Europskom parlamentu, koja može utjecati na politike vezane uz žene. K tomu sam dolazila iz bivše socijalističke zemlje, i trebalo je u praksi pokazati da kao žene ne možemo biti različite „sestre“. U periodu od 2000. do 2013. kada se Hrvatska spremala za pristupanje u EU, uspjele smo u Hrvatskoj izboriti se za bolji zakonski okvir, uvesti mehanizme koji bi trebali promicati i štititi ravnopravnost spolova, a sada kada je Hrvatska u EU kao da se zaboravilo na implementaciju načela, direktiva i konvencija koje. Imamo i stalne back lash, pod utjecajem retradicionalizacije koju posebice potiče Crkva. I u zakonodavstvu ima loših, pa i čudovišnih rješenja, npr. kategorija „spolnog odnošaja bez pristajanja“. Možete li mi reći što je to spolni odnos bez pristanka? Dakako, to je silovanje. Ali se „spolni odnošaj bez pristanka“ tretirao drukčije od „silovanja“.
INTERVIEW.BA: Zbog čega ste ušli u politiku i koliko ona sa sobom nosi privilegije koje su u koliziji sa Vašim vrijednostima kao aktivistkinje?
BORIĆ: Ja sam ušla u tu takozvanu mainstream politiku prvenstveno kao politička aktivistica. U Hrvatskoj su „na mjestu“ svi zakoni, dokumenti i tijela kada je u pitanju ravnopravnost spolova, pripremljeni još za njen ulazak u EU, ali je to nedovoljno primijenjeno u praksi. Ne smijemo zaboraviti da je jedan od prvih znakova fašizma, prema Embero Ecovom Vječnom fašizmu vraćanje ka tradicionalnim vrijednostima. Ponekad mi se čini da mi nije trebao ulazak u main stream politiku (za mene je i aktivizam politika), sigurno bih radije i danas radila u Centru za ženske studije. Na Pitchwiseu smo govorile o sigurnim prostorima za žene, ja sam željela učiniti sigurnim i druge prostore, prenijeti feminističke, antifašističke, sekularne vrijednosti u druge prostore: na ulicu, oko pridea ili milijarde ustaje protiv nasilja nad ženama, ili u Skupštini tražiti rodni proračun. Dakle, može se i mora se. Ušla sam u politiku na lokalnoj razini vjerujući da se treba spriječiti dosadašnje loše upravljanje i devastaciju grada Zagreba, grada kojim 18 godina upravlja gradonačelnik Bandić, na štetu građana i grada. Kada imate gradonačelnika koji nema viziju suvremenog grada, pogoduje investitorima i kumovima, koji je danas antifašist a sutra mijenja ime Trgu Maršala Tita, koji je seksist i koji vrijeđa novinarke i zastupnike, ne preostaje vam ništa drugo nego da ovo malo znanja i pameti, te prije svega puno strasti i iskustva u aktivističkoj borbi, usmjerite u političku borbu.
INTERVIEW.BA: Radili ste mnogo sa ženama koje su preživjele ratno nasilje, živjeli ste u Finskoj, predavali i na univerzitetu u Americi. Kakvi su to feminizmi u transnacionalnoj perspektivi i razlikuju li se jedan od drugog u zavisnosti od podneblja na kojima egzistiraju, jesu li žene u nekim sredinama tolerantnije sklonije šutnji i trpljenju?
BORIĆ: Žene u Americi i Finskoj se razlikuju kada su u pitanju ženska prava. Baš sam ljetos bila kod moje prijateljice „Eve Ensler“, autorice „Vagininih monologa“ i feministkinje su govorile upravo o Trumpovoj fašizaciji društva, o fake news… jer ako imate predsjednika koji je seksist, za koga znaju da je zlostavljač, kada utjecajni pojedinci ili mediji ne vjeruju na prijave žena o seksualnom zlostavljanju, kada se pita „Što su se sad sjetile prijaviti silovanje poslije toliko godina“. Nekome tko ne razumije da je ženi koja je silovana potreban dug proces zalječenja i da se žene različito nose s traumom, da mi nismo ti koji trebamo prosuđivati o tome kada će se žena koja nije imala podršku, ohrabriti govoriti o tome, ne možete to objasniti. Sam proces suočavanja s traumom izrazito je dugotrajan i bolan. Ono što je za mene važno je da je stvarni aktivizam koji je pretvoren i u ulični i u politički, počeo u Centru za žene žrtve rata, 1993 godine. Ja sam radila sa ženama izbjeglicama, sa ženama prognanicama, bila sam nažalost i optuživana kroz medije da radim s ne -Hrvaticama, što je posve rasistička izjava. Naravno, feministkinje ne dijele žene niti po nacionalnosti, niti prema seksualnoj orijentaciji, niti prema tome da li su bogate ili su siromašne, stare ili mlade. Naše su se žene iz regije odvažile govoriti o traumatičnim iskustvima rata, ali i otporu ratu, na Ženskom sudu održanom u Sarajevu 2015. Finska je nešto drugo i Skandinavske zemlje su nešto drugo. U Finskoj žene vrlo otvoreno govore o svemu, znaju svoja prava i svoju snagu – ne treba zaboraviti da su pravo glasa dobile još daleke 1907., i tamo se ne može desiti da netko zlostavlja kolegicu na poslu, u instituciji. Neprimjerena sms poruka je koštala glave i jednog ministra.
INTERVIEW.BA: Sa jedne strane danas imamo promovisanje liberalističkog koncepta, ljudskih prava i demokratije a sa druge strane taj isti kapitalizam donosi nam sa sobom globalizaciju gdje žensko tijelo postaje potrošna roba, nasilje nad ženama sadržaj stranica žute štampe i tabloidnih naslova? Da li je ženama danas lakše ili teže nego prije?
BORIĆ: Da, ‘ljudska prava i demokracija’ postali su dio neoliberalnog koncepta. No, zamka koju moramo razumjeti je da neoliberalni kapitalizam čak ni ne zanima da li si lijevo ili desno, zanima ga profit. Tako je neoliberalni kapitalizam postao skloniji feminizmu, pa će sada i različite kompanije podržavati feminističke zahtjeve, npr. osigurati u okviru kompanije dječje vrtiće, ali ne samo zbog ‘zadovoljstva zaposlenica’, dakako, već zato što će žena koja zna da joj je dijete zbrinuto lakše ostati raditi duže. Naravno, znamo da korporacije, velike multinacionalne tvorevine globalnog kapitalizma, zloupotrebljavaju feminizam, ‘dizajniran’ i ‘fino upakiran’ a žensko tijelo je svaki dan tijelo tretirano kao roba, ono što se prodaje. Časopisi, tabloidi, portali valjda misle da su svi muškarci ‘idioti’, pa na posljednjoj stranici ili na bannerina i dalje perpetuiraju polugole žene koje se ‘nude čitateljima’. Jer, sigurna sam, i muškarci su se promijenili, a ne samo žene. Da sam muškarac ja bih se pobunila, rekla bih- vi me vrijeđate, vrijeđate moju inteligenciju. Danas nisam sigurna da baš svi muškarci žele vidjeti tu ženu u bikiniju, čak niti da li je uopće žele vidjeti. Možda žele vidjeti dečka, zašto ne.
INTERVIEW: Kada pogledate današnje mlade djevojke i žene, i sjetite se svojih početaka u aktivizmu, primjećujete li neku razliku u tome i kakvu?
BORIĆ: Prije se mnoge žene nisu deklarirale kao feministice, ali mlade žene upijale feminizam i na ulici i u Centru za ženske studije. Možda bi i rekle- ja nisam feministkinja, ali…i sve iza zareza je odgovaralo feminističkim odlukama. Danas će mlade žene lakše reći da su feministkinje, imat će i ostavljeno u ‘nasljeđe’ niz malih pobjeda vezano uz žensku autonomiju i manje zazora okoline. Prkositi tetovažom ne znači unaprijed da si feministica, kad već pitaš, ali može biti i feministički statement. Razlika je u tome da smo npr. 8. mart nakon devedesetih, kad je bio ‘nepodoban’ praznik, obilježavale tek mi aktivistice iz ženskih grupa i poneka radnica i sindikalka. Posljednjih godina u Zagrebu svake godine na ulicu izađe par tisuća žena i muškaraca, među kojima je, što veseli, 90 posto mladih, jednako je i sa zagrebačkom Povorkom ponosa. Danas su djevojke i mlade žene ‘vratile’ 8. mart na svoj način – obilježava se maršom kroz grad. Svaka generacija donosi nove teme, nastavlja ili obnavlja borbu. Važno je da se ‘feministički valovi’ nastavljaju.
INTERVIEW.BA: Producirali ste „Vaginine monologe“ spisateljice Eve Ensler, čak i glumili u njima, upoznali ste mnoge javne ličnosti i sarađivali s njima. Gdje je feminizam u glavama i sentimentu nama nedostižnih i svjetski poznatih glumica, TV voditeljica, političarki i drugih žena iz javnog života, koliko je feminizam svakodnevno i realno prisutan?
BORIĆ: Glumice koje sam upoznala, a to su one koje su se pridružile ženskom pokretu ili koje se rado odazovu na ženske manifestacije, jesu feministkinje. Jednako su ranjive kao i mi, možda i više, jer su izloženije javnosti, a mnoge su i same preživjele nasilje. Naravno, kada je Rada Borić s Jane Fondom u Stockholmu da podrži žensku feminističku stranku ili s Charlize Theron u Kongu u City of Joy, mjestu gdje Nobelovac doktor Makwege spašava silovane žene, medije pretjerano ne zanima ni priča o feminističkoj stranci ni silovanim ženama. No, da na nekom od tih mjesta nisu bile celebrities da sam bila samo ja, priču bi možda objavio koji ženski magazin, stoga treba biti svjestan da te poznate žene mogu učiniti vidljivijim nepravde. Možda i detalj koji govori o tome kako se kada poznate žene odluče. Kada su 2002. godine „Vaginini monolozi“ izvedeni u Medison Square Gardenu u New Yorku pred 30.000 gledalaca, sudjelovala je, uz brojne poznate glumice, i Oprah Winfrey. Oprah se prvobitno dvoumila, vodila je popularnu emisiju za ‘široku publiku’. Eve Ensler je samo rekla : „Žene trebaju podršku. Ja sam bila zlostavljana od oca, zar vi niste bili silovani od svoga ujaka“?. Kada žene podijele iskustvo, onda nema poznatih i manje poznatih.
