To Ranka zajedno sa svoje dvije četnikuše gura djetetu među noge trnov vijenac, ne bi li osramotila dijete u predmortalnoj agoniji. Tri godine. A Karmen ječi od bola i sramote. Tri godine. Jer srami se dijete za sve, za ovakav svijet, za ovu zlobu, za svoju nevinu golotinju i na koncu za ove četnike mučitelje oko nje i u njoj. Tri godine. Jer, čisto dijete, ta Karmen, na toj poljani, tog juna ’92 brani ime čovječanstva u očima Boga, a pred zvijerima. Tri godine. Brani ga nevinošću, ljepotom, ponosom i dobrotom. Tri godine.
Piše: Dragan Bursać za Interview.ba
Znate li ko je Karmen Kamenčić? Tri godine! Znate li da je to najmlađa BiH ratna bolničarka? Tri godine! Znate li da je sa nepunih 18 godina papir i olovku zamijenila prvom pomoći, sa nešto gaze i VELIKIM SRCEM? Tri godine! Znate li da je otišla u Armiju BiH da brani zemlju od pomahnitalih četničkih hordi? Tri godine! Bez oružja, samo sa voljom da pomogne unesrećenim. Tri godine!ž
Tri rane neprevijene
I leži Karmen Kamerčić tri puta ranjena na proplanku u selu Radić nadomak Bosanske Krupe. Tri godine! Leži i gleda oko sebe svjetinu. Tri godine! Tri rane je peku, ali malo šta je priprema na ono što slijedi. Tri godine! Zarobile su je četničke jedinice. Tri godine! Mislila je Karmen, dijete drago, da će je nenaoružanu sa bolničkim komlpetom barem previti. Tri godine!
Umjesto toga gleda četnikuše na čelu sa Rankom Tomić, kako joj prilaze. Tri godine. Smiju se. Tri godine. Bol u Karmen se miješa sa strahom. Tri godine. I onda počinje pir pakleni pripadnica ženskog četničkog odreda «Front žena Petrovac”. Tri godine.
Vuku tri četnikuše Karmen u jednu dolinu u blizini škole, tu u mjestu Radić. Tri godine. Vuku je i smiju se, dok krvav trag urezuje bol djeteta u travi. Tri godine.Na sredini polja svjetina, kao u srednjevjekovnim linč-hajkama čeka, gladna mesa i žedna krvi. Tri godine.
Ranka Tomić se dere na Karmen i naređuje joj da skine svu odjeću sa sebe. Tri godine. Djevjčica tako gola, između onog puka puže dok joj granje reže kožu i nova krv se miješa sa onom iz rana. Tri godine.
Da, tri godine, tri po tri, a onda joj Ranka naređuje da kopa sebi grob. Tri proklete godine. Ehej, pameti, nenaoružano dijete među narodom i vojskom kopa sebi grob. Tri godine. I kopa Karmen grob svoj, svoj izlaz iz agonije, svoj spas i svoju svjetlost na kraju ovog tunela zla, kad osjeti među nogama bol. Tri godine. To Ranka zajedno sa svoje dvije četnikuše gura djetetu među noge trnov vijenac, ne bi li osramotila dijete u predmortalnoj agoniji. Tri godine. A Karmen ječi od bola i sramote. Tri godine. Jer srami se dijete za sve, za ovakav svijet, za ovu zlobu, za svoju nevinu golotinju i na koncu za ove četnike mučitelje oko nje i u njoj. Tri godine. Jer, čisto dijete, ta Karmen, na toj poljani, tog juna ’92 brani ime čovječanstva u očima Boga, a pred zvijerima. Tri godine. Brani ga nevinošću, ljepotom, ponosom i dobrotom. Tri godine.
Dva krsta na tijelu djeteta
Tri godine traje u očima Karmen Kamenčić agonija kroz koju prolazi, a trajanje se mjeri minutama i satima u očima četnika. Tri godine. I osjeća Karmen, ako išta može osjećati udarce lopatom po leđima. Tri godine. Osjeća ljeskove štapove po leđima.Tri godine. Gleda Karmen, kao da se nekom drugom dešava, kako joj monstrum Ranka Tomić nožem reže kosu djevojačku. Tri godine preduge! Ćuti Karmen na polju radićkom curke krvi na čelu i crvene kapljice u očima. Tri godine. Tri preduge godine! To joj Ranka urezuje krst na čelu. Tri godine. Vrišti dijete dok je okreću na leđa. Tri godine. Vrišti i glas gubi dok joj Ranka urezuje isti onakav krst i na leđima, samo preko leđa cijelih. Tri godine. Krvi na sve strane. Za tri godine. Narod u ekstazi. Tri godine. Smijeh i bol na livadi. Tri godine. Ali monstrum Ranka Tomić ne postustaje. Tri godine. Monstrum djetetu reže uho. Tri godine. A onda zločinka gura glavu djetetovu u balegu na zemlji. Tri godine. Sve vrijeme Karmen osjeća, ako osjećati može, kako je drugi udaraju po leđima, koja su sad tek fragmenti pokidanog mesa. Tri godine.
“Ostavi to”, začu se ženski glas. “Nećemo ti ništa, ‘ajde ovamo”. Tri godine je vidjela Karmen kad je čula ovo. Ponadalo se dijete da je ubiti neće. Tri godine. I da je samo uludo raku kopala. Tri godine. A onda vidje Kramen dole ispod poljane iskopan grob. Tri godine. Pa to su sa mnom šegu tjerali, a grob me čeka, pomisli posve mirna Karmen. Tri godine. I smogla je snage, prohodala do groba, čula je kako se svjetina glasno smije, legla je u grob bez bilo čijeg naređenja, sjetila se svog oca Velida i sklopila oči. Tri najduže godine!
Smrt dječačkog lica
Očekivala je pucanj, mrak, očekivala je neko čudo, ali onda najednom začu čudan glas. Tri godine. Glas koji mutira. Tri godine. Otvori oči i ugleda dječaka. Tri godine. Posljednje što možete vidjeti u takvom momentu je nekakav dječak. Tri godine. Samo, ovaj se nije smijao, kako su to činili drugi dječaci u njenom prisustvu. Tri godine. Ovaj je škiljio očima i u ruci čvrsto stezao kalašnjikov. Tri godine. Ovaj je isijavao mržnju i po ovoj humci, i po selu Radiću, i po osnovnoj školi u blizini, i po Bosanskom Petrovcu, i Bosanskoj Krupi, i svijetu cijelom. Tri godine. Ovaj je slušao naređenja svog superiornog monstruma Ranke Tomić. Tri godine.
Jedan rafal, sedam metaka. Tri godine.
Ubijena je bolničarka Karmen Kamenčić. Tri godine. Ponos Velidov, ponos Sanskog Mosta, ponos Bosanske Krajine, ponos Bosne i Hercegovine. Tri godine.
Tako to biješe u julu ’92 na nekoj cesti petrovačkoj, samo četnicima premreženoj. Tri godine.
Karmen je sahranjena tek 2016. u rodnom selu Trnova kod Sanskog Mosta. Tri godine. Njen otac Velid umro je ranije i nije ukopao svoju kćerku. Tri godine.
Koliko vrijedi dječiji život?
A žena montrum, žena koja je mučila Karmen na smrt, šta je sa njom???
TRI GODINE!
Eto, toliko je dobila Ranka Tomić za ubistvo nevinog djeteta u bolničkoj odori. Tri godinice za smrt koju je posijala negdje kod petrovačke ceste. Tri godine.
Objašnjenje beogradskog Suda, objavljeno ovih dana i glasi-«Protok vremena i nemogućnost ponavljanja krivičnog djela su olakšavajuće okolnosti za optuženu za ratne zločine Ranku Tomić.»
Tri godine, dobri čovječe! Za ubijanje djece. Pa da je Ranka znala kako je lako i nekažnjivo ubila Karmen, ubijala bi ona još jače silnije i više. Jer, protok vremena je čudo za srbijanski sud. Ako na vrijeme bježite i skrivate se od pravde, sve od druge polovine devedesetih, pa do hapšenja u 21. vijeku, pa vi ste spasen čovjek ili barem slobodna dvonožna kreatura.
Ratne drugarice po krvi su već slobodne osobe, a onaj mali koji se odaziva na ime Veselko Đukić kada je počinio ubistvo po naredbi Ranke Tomić bio je maloljetan. Ubica je danas slobodan čovjek.
I leži Karmen, najveća BiH heroina-bolničarka mrtva na groblju u selu Trnova kraj Sanskog Mosta, pored svog oca Velida, koji je umro tražeći ubijeno dijete i ne našavši ga. Leži za vječnost, za narednih tri milijarde godina i tri eona pride.
Iznad nje svi mi, Branka ubica i njeni pomagači, jer šta je mučenje, ranjavanje, ponižavanje i ubistvo djeteta, do li tri godine u svijetu nakaradnom?!
Tri godine za Karmen, a koliko za nas?
