Prošlo je 27 godina otkad je pala granata ispred kuće Safete Hodžić u Srebrenici i ubila njenog oca. Ona je još uvijek bila u majčinom stomaku i nije bila svjesna na kakav će svijet doći. Svijet u kojem će tri godine poslije, tačnije 11.7.1995. godine biti počinjen jedan od najstrašnijih genocida u modernoj historiji, genocid u Srebrenici. Safeta je tad izgubila skoro sve muške članova svoje porodice, samo su trojica uspjeli preživjeti. Porodicu Hate Mehmedović iz Srebrenice su protjerali u Potočare već u martu 1992. godine. Početkom jula 1995. u ovaj grad došli su konvoji kojima su odvezene žena i djeca, dok su muškarci odvedeni u šumu, navodno do puta kojim bi trebali doći do Tuzle, što se nikada nije desilo, baš kao što ni Hata nikada svog oca više nije vidjela. I Safeta i Hata danas su odrasle i uspješne žene. Obje su završile fakultete, zaposlile se, jednostavno nastavile živjeti. Na današnji dan kada se svi sjećamo strašnih zločina u Srebrenici, pitali smo ih šta se to tokom svih ovih godina promijenilo, da li imaju snage otići u Potočare, te da li će ikada moći oprostiti…
PONOSNO KAŽEMO DA SMO IZ SREBRENICE: „Baš 09.07.2019. godine u trenutku kada su tabuti s 33 žrtve genocida prolazile mojim lijepim Sarajevom, ja sam branila svoj magistarski rad, branila sam ga dostojanstveno, ponosno i prkosno. Branila sam ga sa željom da pokažem zločincima da nisu uspjeli u svojoj ideji, iako su nam oduzeli naše voljene, nisu nam oduzeli dostojanstvo, volju i želju da postanemo neko, da ponosno stojimo uzdignutih glava, da ponosno kažemo da smo iz Srebrenice“.
INTERVIEW.BA: Kada ste prvi put otišle u Potočare i kakve je bila prva reakcija, koja je bila prva pomisao?
HODŽIĆ: U Potočare sam išla redovno do unazad tri godine. Otkad je moja mama preselila više nemam snage da gledam bolna lica majki, sestara i supruga. Bolna je činjenica da upravo u Potočarima, u moru bijelih nišana, mirno počivaju i moji najmiliji. Od članova svoje porodice koje sam izgubila 1995. godine, nikoga se ne sjećam. Imam svega nekoliko fotografija koje me podsjećaju na one, moje najmilije, koji su život dali za moju domovinu da bih ja danas mogla mirno spavati.
MEHMEDOVIĆ: Moj prvi odlazak u Potočare bio je 11. jula 2007. godine kada sam ukopala babu. Osjećaje koje sam tada imala kao 13-godišnjakinja teško da mogu opisati. Bila sam jako izgubljena. Nisam znala gdje sam došla, te šta se oko mene dešava. Pitanje koje mi se motalo tada po glavi, a koje se i danas sjećam jeste: Zašto ljudi oko mene plaču? Nije mi bilo jasno, zašto sam ja došla nekom nepoznatom čovjeku na dženazu, čovjeka kojeg sam samo na slikama vidjela. Da li je realno da plačem za čovjekom kojeg znam samo po slikama? Iako mi je mama pričala o svemu tome, jednostavno se nisam mogla pomiriti, ni prihvatiti da je tako moralo biti. Imala sam tako jaku volju i želju i nadala se da će se odnekud pojaviti, a ja odjednom na dženazi. Kasnije kada sam sazrela, i kada sam počela realno gledati stvari oko sebe, pomirila sam se s činjenicom da je to tako, i da se ne može tu ništa promijeniti, te da moraš s tom istinom živjeti!
INTERVIEW.BA: Godine prolaze, vi ste danas odrasle žene, šta se promijenilo?
HODŽIĆ: Čak iako sam odrasla žena još uvijek u meni živi jedan dio djeteta koje je željno ljubavi svoga oca, željno Srebrenice i svojih najdražih. Baš 09.07.2019. godine u trenutku kada su tabuti s 33 žrtve genocida prolazile mojim lijepim Sarajevom, ja sam branila svoj magistarski rad, branila sam ga dostojanstveno, ponosno i prkosno. Branila sam ga sa željom da pokažem zločincima da nisu uspjeli u svojoj ideji, iako su nam oduzeli naše voljene, nisu nam oduzeli dostojanstvo, volju i želju da postanemo neko, da ponosno stojimo uzdignutih glava, da ponosno kažemo da smo iz Srebrenice.
MEHMEDOVIĆ: Mnogo toga se promijenilo. Planovi koje je moja porodica imala srušili su se za samo nekoliko sekundi s nekoliko pucnjeva. Iako sada svi imamo nova mjesta življenja, drugačije poglede na život, Srebrenice će uvijek biti ta koja će nam tjerati suze na oči! Sada kao odrasla osoba nikada mi neće niti jasno kako uopće mogu postojati tako zlobni ljudi koji mogu učiniti ovakav jedan zločini, i šta se to motalo po njihovim glavama kada su ubijali toliko ljudi! U Potočarima sam zadnji put bila prije deset godina kada je tetka ukopala svoga muža, mog tetka. Poslije toga jednostavno sam shvatila da nisam dovoljno jaka da idem 11. jula na dženazu.
INTERVIEW.BA: Niste zapamtile vaše očeve… Koje su to najljepše prepričane uspomene koje nosite sa sobom?
HODŽIĆ: Majka je u našem odrastanju pokušavala da nadomjesti svu ljubav koja nam fali, voljela nas je i za majku i za oca, udovaljala nam, mazila nas i pazila. Danas kada i nje više nema, kao da nema pola moga svijeta. Odrastati bez oca bila je bolna činjenica, dok su ostali drugari i drugarice igrali sa svojim očevima, ja nisam imala nikoga da zovnem babo, da ga zagrlim, da mu kažem da ga volim.
MEHMEDOVIĆ: Oca znam samo preko fotografije, bio je vojnik, mlad i zgodan, koji bi sve učinio samo da njegovim djevojčicama ne fali ništa. Mama kaže da je tom svojom dobrotom osvojio.
INTERVIEW.BA: Izbjegle ste iz Srebrenice u Ilijaš. Gdje osjećate da je vaš dom?
HODŽIĆ: Svoj dom nazivam Ilijaš. To je jedno prelijepo mjesto s predivnim ljudima, koji imaju toplu dušu. Međutim, Srebrenica će uvijek ostati u mom srcu kao moja najveća rana i najveća ljubav, jer tamo u srebrenom gradu zauvijek su ostali one koje beskrajno volim.
MEHMEDOVIĆ: U Ilijaš smo došli 1998. godine. Tetka je sa svojom djecom i mojom sestrom došla ranije, kako bi nas prijavila. Nakon toga iz Živinica smo stigle mama i ja. U Ilijašu sam imala kako predivno, tako i teško djetinjstvo. Kada se malo situacija stabilizovala, mama je počela raditi kako bi sestri i meni omogućila da imamo sve ono što nam je potrebno za normalan i stabilan život. Međutim, sada kad sam odrasla znam da mi je nedostajao babo, kao mala to sam pokazivala na drugačije načine, ali nisam bila svjesna toga. Mogu slobodno reći da je Ilijaš moj dom. Tu sam odrasla, provela najljepše godine. U Srebrenicu ne idemo toliko često, jer sve to jako emitivno doživljavam.
INTERVIEW.BA: Koliko se često sjećate? Da li pričate s vašim članovima porodice i prijateljima o tome što se desilo i šta najviše boli?
HODŽIĆ: Sjećam se priča koje mi je majka pričala o ocu. Ponosno je govorila da je on bio najdivniji čovjek na svijetu, blag i uvijek nasmijan, „imao je najljepše plave oči, baš onakve kekve ti imaš kćeri moja“, zborila je.
MEHMEDOVIĆ: Sjećanja su uvijek prisutna. Najteže i najbolnije doživljavam praznike. Ne volim da slavim bajrame, rođendane i ostale događaje. Bajrame isključivo zbog toga što nemam koga da dočekam s Bajram-namaza, da čujem riječi “Hato, hajde babi popeglaj ovu košulju, hoću je obući sutra za Bajram!”. Nedavno sam diplomirala, i taj dan koliko sam bila sretna što sam završila fakultet, bila sam više tužna što moj babo nije s mnom da mi kaže “bravo, kćeri jako sam ponosan na tebe!”. Tako da šta god se desi bitno u mom životu, uvijek imam scenu u glavi kako bi to izgledao da je i on tu s nama. A svako okupljanje porodice uvijek se spomene Srebrenica i neka nova priča i saznanja. Nisam taj tip osobe da govorim odakle sam, ne zato što se stidim, nego jednostavno ne želim da to toliko potenciram, jer svaka osoba ima različito mišljenje o cijelom tom događaju.
INTERVIEW.BA: Slogan je ove godine „da se ne zaboravi i ne ponovi“. Hoćete li ikada moći oprostiti?
HODŽIĆ: Nikada zločincima neću oprostiti i nikada Srebrenicu NEĆU zaboraviti! Trudit ću se da sutra svojoj djeci prenesem istinu o genocidu. Pričat ću im ko je bio njihov djed, ko su bili svi Srebreničani koji su nevino ubijeni zbog ideala bolesnih umova.
MEHMEDOVIĆ: Srebrenicu ne smijemo zaboraviti zbog majki koje su izgubile svoje sinove, majki koje još i dalje tragaju za kostima svoje djece, majki koje su se vratile u Srebrenicu, majki koje su preživjele silovanje, žene koje su izgubile svoje muževe, žene koje su izgubile svoju djecu, zbog djece koja su ostale bez svojih roditelje, zbog svih njih iz Srebrenica ne smije da se zaboravi i više nikada i nikome ne ponovi!
