„Molio sam svoju doktoricu da mi kaže da imam rak ili leukemiju te da ću umrijeti za nekoliko mjeseci, ali samo da mi ne govori da imam HIV. Iza mene je bilo dosta neprospavanih noći u suzama i stalnim pitanjima “Zašto baš meni?”, ali onda sam u jednom trenutku shvatio da su to uzaludna pitanja i da na njih nikada neću imati odgovor“. Ovako je počeo razgovor s dvadesetdvogodišnjim Sarajlijom A.B., koji je prije tri godine saznao da ima HIV i to sasvim slučajno kada je njegov uzorak krvi iz zavoda za transfuziologiju prebačen na infektološku kliniku. Za Interview.ba govorio je o reakciji porodice, zaposlenju, stereotipima i predrasudama, seksu i prihvaćanju ove bolesti…jednostavno o životu s HIV-om u Bosni i Hercegovini.
TO NIJE BIO KRAJ, VEĆ POČETAK! „Vaš život se promjeni za 180 stepeni u sekundi, sve što ste nekada znali i maštali za jednu sekundu se uništi, ali ja sada vidim da to nije bio kraj, to je bio početak mog sazrijevanja i shvatanja koliko je život zapravo samo kratak, a to tek shvatite kada negdje postanete svjesni svoje smrtnosti“.
INTERVIEW.BA: Kada ste otkrili da ste zaraženi HIV-om? Jeste li u kontaktu s osobom koja vam je prenijela virus?
A.B: Otkrio sam prije tri godine svoj HIV status, a zarazio sam se tako jer sam imao nezaštićen odnos. Osobu koja me je zarazila nikada više nisam imao priliku sresti u životu, ali mislim da je to jako jadna osoba sa razmišljanjem “ako se desilo meni, zašto ne bi i drugima”.
INTERVIEW.BA: Obično kod određenih oboljenja postoje simptomi. Da li ste vi primijetili promjene na vašem tijelu?
A.B: Pa neke znatne promjene ne možete vidjeti, svaki simptom je kao da imate običnu upalu ili se prehladite, ali zapravo vaš imuni sistem se bori sa virusom. Možete jedino primijetiti da ste češće bolesni nego prije, ali opet ne morate odmah ni kod takvih simptoma skakati u zaključke da možda imate HIV.
INTERVIEW.BA: Kako je živjeti u BiH kao osoba koja ima HIV?
A.B: U našoj zemlji jako teško, ne toliko profesionalno jer vi uz pomoć današnjih lijekova možete imati isti kvalitet života kao i potpuno zdrava osoba, već je teško na tom nekom psihosocijalnom nivou gdje samo prihvatanje bolesti može biti jako traumatičan put. Sa tim dolazi i ta odbačenost okoline i strah od odbacivanja, jer ljudi i dalje vjeruju da se HIV-om možete zaraziti samo ako stojite pored inficirane osobe, i što je još više poražavajuće mnogi stanovnici naše zemlje, a čak i regiona i dalje vjeruju da je HIV zapravo “smrtna presuda”.
INTERVIEW.BA: Iznimno je teško izaći iz komforne zone i otvoriti se prema ljudima, pa čak i onima koje najviše volimo. Kome ste Vi prvi put kazali da imate HIV?
A.B: Svojim roditeljima, jer to je za mene bio negdje finalni test da li će me prihvatiti napokon takvog kakav jesam ili me neće prihvatiti.
INTERVIEW.BA: Nakon što su saznali za Vašu bolest kako su Vas prijatelji i porodica počeli posmatrati?
A.B: Moram da kažem da sam ja bio jedan od onih rijetkih koji je odlučio da pred ljudima do kojih mi je stalo ne krijem svoju situaciju. Nažalost, moj broj prijatelja nije ostao isti nakon toga, ali ja ne krivim te ljude koji su otišli pa čak i razumijem koliko strah može biti jak. Oni ljudi koji su danas moji najbolji prijatelji su ostali uz mene u tim mojim najranjivijim trenutcima u životu i bodrili me da sve prebrodim. Kada vam se desi takvo nešto to je kao da vas udari voz od kojeg ne možete pobjeći i čitav vaš život se promjeni za 180 stepeni u sekundi, sve što ste nekada znali i maštali se za jednu sekundu uništi, ali ja sada vidim da to nije bio kraj, to je bio početak mog sazrijevanja i shvatanja koliko je život zapravo samo kratak, a to tek shvatite kada negdje postanete svjesni svoje smrtnosti. Naučite se da cijenite svaku sekundu koju imate, i da više ne trošite vrijeme na uzaludne stvari.
INTERVIEW.BA: Imate li isti pogled na seks kao prije?
A.B: Naravno da ne, prije bih bez imalo razmišljanja ulazio u nezaštićene odnose, ali danas kako moram misliti na tuđe zdravlje i zaštitu, tako još više moram misliti i na svoje.
INTERVIEW.BA: S kojim se to stereotipima i predrasudama osobe zaražene HIV-om susreću?
A.B: Stereotipi su tu svakodnevno oko nas, od toga da se i dalje misli da je dovoljno da zaražena osoba puhne u vas i da je to to, do toga da ljudi ne žele dolaziti u fizički kontakt sa osobom zaraženom od virusa HIV-a. Diskriminacija je isto tako jako izražena u poljima same medicine gdje se u nekim domovima zdravlja stavlja velikim crvenim markerom oznaka da je ta osoba HIV + pacijent što se nikada i ni po kom zakonskom osnovu ne bi smjelo raditi. Također vam pri zaposlenju traže test na spolno prenosive bolesti.
INTERVIEW.BA: Jeste li odmah potražili liječničku pomoć? Kako se liječi HIV?
A.B: Ja sam sasvim slučajno saznao da sam HIV+ pacijent tako da sam odmah iz zavoda za transfuziologiju u Sarajevu prebačen na infektološku kliniku gdje me je dočekala moja sadašnja doktorica. Kada sam prvi put ušao kod nje sa saznanjem da sam HIV+ mislio sam da su to moji zadnji dani, ali ona mi je objasnila da je to danas zaista jedna hronična infekcija koja se negdje može porediti sa dijabetesom. Proces samog liječenja HIV-a odnosno zalječivanja same infekcije traje do kraja života, ali proces same kontrole viremije i smanjenja broja virusnih kopija vremenski zavisi od stanja u kojem pacijent dođe. Danas postoje ARV terapije koje uspješno blokiraju daljnje širenje virusa te smanjuju u velikom broju već postojeće ćelije virusa.
INTERVIEW.BA: Sam proces prihvatanja bolesti umije biti iznimno težak. Koja je bila Vaša reakcija na početku i šta se to do danas promijenilo?
A.B: Jako teško u početku, mislio sam da je to neka greška. Međutim, umjesto da budem žrtva svoje bolesti odlučio sam da se hrabro borim sa njom i da vremenom u velikoj količini prihvatim tu situaciju.
INTERVIEW.BA: Da li radite? Kakvo je Vaše poslovno okruženje i da li oni znaju išta o Vašoj bolesti?
A.B: Trenutno sam zaposlen, ali niko iz mog radnog okruženja ne zna moj status.
INTERVIEW.BA: Jeste li razmišljali o porodici i da li je to uopće moguće za osobe zaražene HIV-om?
A.B: Naravno da je moguće. Svjedoci smo gdje oba partnera koja su HIV+ mogu imati HIV- dijete. Na nama je samo da budemo odgovorni prvenstveno prema sebi, a onda i prema drugima.
INTERVIEW.BA: Jeste li se pomirili s tim što se desilo, s obzirom na to da znamo da za HIV nema lijeka?
A.B: A da li imam izbora? Ja mislim da ne, sam dokaz tome je da sam još uvijek živ. Nadam se da će za mog života biti pronađen potpuni lijek za ovu bolest.
INTERVIEW.BA: Čega se bojite? Šta je to što Vam prolazi kroz misli kada ostanete sami između četiri zida?
A.B: Iskren da budem nekako se više ne plašim ničega, smatram da će biti ono što biti mora. Moji kvaliteti su ono što mene obilježava, a ne moja bolest.
INTERVIEW.BA: Šta biste savjetovali osobama koje su tek saznale da su zaražene HIV-om?
A.B: Prvo i najosnovnije je da ne poriču sami sebi da su bolesni, potom da se odmah obrate nekom stručnom licu koji će raditi sa njima na njihovom psihičkom zdravlju, a onda uz to možete dodati i vršnjačke savjetnike koji vam iz prve ruke mogu reći kako je to voditi život uz HIV.
