Naša kolumnistica je kao svaka politička životinja pratila osnivanje novog pokreta, jednog potpuno inovativnog pristupa socijaldemokratiji koji donosi nove igrače na izmučenu bh. scenu. Ali iz novog ugla, ugla njihovih roditelja…
Piše: Dženana Alađuz za Interview.ba
Rodiš to Dijete. Prvo ga sanjaš, pa praviš, očekuješ, nosiš 9 mjeseci, karličnu kost pomjeraš, izgubiš urinarne mišiće ali dobiješ hemoroid ko glavušu.
Dođe to dijete u kuću, život ti se promjeni naglavačke, tebe nestane samo je Ono najvažnije na svijetu.
Život ti se svede na elementarna pitanja: je l kakilo spavalo piškilo pa opet piškilo spavalo kakilo, a kad je spavalo kakilo piškilo?
Nakon nekih 6 mjeseci shvatiš da tvoj život nije više tvoj. I ok, prihvatiš to, čak se hvališ, nosiš ono dijete ko majmunče po gostima, u granap, iz lifta u lift I svima pokazuješ kao da nikad niko prije tebe nije ni vidio ni dobio Dijete.
Naravno život kad jednom krene dole, nastavlja inercijom ka propadanju. Ubrzo ti postane kristalno jasno da imaš autoritet jednog rimskog roba. Mir wc-a postane misaona imenica, erotsku literaturu zamjeni Pepa Pig a svake sedmice si u hitnoj, jer si slomio nogu na nekoj od igračaka….
Tvoja odjeća više nije odjeća, ona je krpa za brisanje hrane, bala, slina. To, ženo, nisu grudnjaci to su padobrani.
I sve to nekako ide, znate ludilo smeta samo onome ko ga posmatra sa strane, do osnovne škole. E tad učiteljica me voli ne voli, produženi ne produženi, zadaća ne zadaća, kakva je ovo lektira, šta znači čimbenik otkud ja znam…Učim za sebe. Nije istina učiš za mene dok si pod mojim krovom, ko da je meni do engleskog, plesa, fitnesa, flaute …. to je sve za tvoje dobro.
Srednja škola također prođe u jednom magnovenju, ti si postao ATM koji ne smije ništa da pita treba samo da vičeš Yes i da finansiraš.
A to što ti umireš od straha gdje je, s kim je, neće valjda slušati Bubu?, ako bude Merlina roknuću se, kakav je ono minjak, s kim je sinoć pio, smijemo li reći da je kanabis lijek, …to se Djeteta ne tiče. Jer zna jednu suštinsku istinu – ti si roditelj, ti si želio da se ono rodi, ti si ga sanjao, želio, oblikovao svojim DNK.
Fakultet, ženidba/udaja, kredit, auto…sve to prolazi kao jedna džinovska rata za kredit (moraju djeca negdje živit neće se valjda ko mi patiti 20 godina u podstanarima)…Dijete je počelo živjeti svoj život, jednom sedmično dođe na ručak, a i to ako je kiša, pa im se ne da nigdje hodati (mladi su kad će ako neće sad?)
Ti živiš od sjećanja, listaš one slike iz doba kad si mu trebao, brišeš prašinu sa diploma, nikako da im spakuješ da ih odnesu sa sobom u stan gužva im je, …nikad nisi izbrojao koliko si uložio (pa to je ipak tvoje Dijete), koliko si se puta odricao šta si se kredita naplaćao (pa to je ipak tvoje Dijete)…I onda jednog dana otvoriš novine i vidiš da je tvoje Dijete u 63 godini pokrenulo inicijativu za formiranje Socijaldemokratskog pokreta odnosno Pokreta socijalne pravde i demokratije.
I skontaš, kasno naravno, jer te više niko ni za šta ne pita, da mu nije pametno, da je svaku stranku u koju je ušao upropastio, da ne zna izabrati ljude, da ljudi proklinju što su njega birali, da twitter nije isto što I mišljenje javnosti, njegova doktorska titula je akademska ne znači da može ljude rezati nije hirurg…
Onda ti još muž kaže nije do njega sve je to krivo njegovo društvo uvijek sam ti govorio da onaj mali ništa ne valja a ti neka, nek se druže.
I tako nahajcana na posljednjem subotnjem ručku dok ga gledaš kako srče supu ne možeš da ne kažeš, od stida, “Sram te bilo.”
Od tada subotom kuhaš samo za dvoje.
