Kako ono reče in vivo doktor Radovan Karadžić, u krvi nam se rađa država, a vi bi da izbjegavate transuziju. Pa ne ide to, mili republikosrbijanci, red je da i vi dobrovoljno pustite malo krvi. Svoje! Ovaj put. Za Republiku Srpsku!
Piše: Dragan Bursać za Interview.ba
Kažu da istina oslobađa, a ja pak mislim da tamnica oslobađa istinu. I to jako, a opet nehajno i opuštajuće. Pa se čini da je sužanj u tamnici kao u nekom launge baru, koji je oblikovan francuskom prosvetiteljskom arhitekturom. Naprosto te one malene rešetke i zaobljeni zidovi gone na istinu. I još ako imaš slobodan pristup WIFI-ju ili SIM karticu, nema kraja tvojoj sreći istinoljubivoj.
Ma, Dođe ti da okreneš +382, pozivni za Crnu Goru i ostaviš poruku cijelom svijetu:
“Ako želiš da imaš nešto svoje i da bude tvoje, a to je država i dijete, da ne bude tuđe, ono se rađa u krvi”.
Naravski, ovo nikako ne mora da bude samo san ukoliko si Radovan Karadžić, monstrum pravosnažno osuđen za genocid i masovne zločine u BiH. Onda imaš pristup i internetu i telefonu, kad god poželiš. A imaš i pristup medijima, skupovima i ostalim opskurnalijama, napravljenim negdje južno, tebi u čast.
Pa jel’?
Krvavi haiku
Kad je onomad Ratko Zločinac Mladić, mogao pozdraviti RUrbi et orbi pučanstvo sa ljubi vas deda Ratko, kod budalastog Milomira Marića u «Ćirilici», što se ne bi javio malo državotvorniji Karadžić nekoj «SrBskoj kući» u Podgorici? Dabome! Nije kažnjivo, kako vidimo, dobro je i za promociju i za samopromocijau, a i može neka para da kane od autorskih prava. Vidite, genocid, zločini i ostale trice i kučine su jedno, a živ Karadžić, koji će pisati memoare i društvenu teoriju nekad primijenjivanu u praksi, su sasvim druga stvar. Jer, znate o čemu se radi, Radovan će i iz zatvora praviti hiljade, desetine hiljada eura, naravno za sebe i svoju familiju, a sva ona mrtva usta koja je njegov režim na čelu sa njim pobio, neće raditi ništa. Niti oni, niti njihove familije.
I to neki zovu pravdom?!
Nego, kako to biješe pa da se Karadžić javi uživo sa svojim najnovijim državotvornim haiku-programom?
Jednostavno, da jednostavnije biti ne može., javio se čovjek telefonom za vrijeme tribine u Crnoj Gori koji je vodio jedan drugi ratni zločinac, nejgov habab – Momčilo Krajišnik.
O radosti, velika, sveta, pa to nije jedan, to su dva ratna zločinca pod jednim, digitalnim krovom. O radosti, velika, sveta, pa to svjetina aplaudira, to se masa raduje ovim «herojima» pomračenog uma, koji sad slobodnije nego ikada propagiraju svoje monstruozne ideje.
Raduje, nego šta, kad nema zakona koji će ih spriječiti!
I kažem vam ja da su zatvorske rešetke djelotvornije u istjerivanju istine iz čovjeka od bilo kakve slobode na Palama i Romaniji ravnoj.
Slatka li si krvi tuđe djece
Pa tako, kad Radovan Zločinac kaže: ««Ako želiš da imaš nešto svoje i da bude tvoje, a to je država i dijete, da ne bude tuđe, ono se rađa u krvi», on dabome misli na krv tuđe djece, kao što je uvijek i mislio.
Da pojasnimo:
Kada izgovara ovu monstroznost praćenu apaluzima hipnotisanog naroda, treba pratiti šta ne kaže paljanski krvolok, a šta mu je na umu, a nekad bilo i na drumu, ne ponovilo se.
Ne kaže samo da se njegova tvorevina, Republika Srpska, rađala i nastajala na krvi druge i tuđe djece, na krvi nejakih, u genocidu od Prijedora do Srebrenice pobijenih. Ne kaže, a misli, da je takva tvorevina stvorena na vatri živih ljudskih tijela u Višegradu, u agoniji masovnih silovanja po istočnoj Bosni, u ubijanju djece, masovnom protjerivanju, etničkom čišćenju, paljenju kuća i vjerskih objekata…Ne kaže, kako je u temeljima Ferhadije i Aladže ugrađen ekslpoziv, e da bi se vinule put neba i strmoglavile u nekakav srBski zaborav, obogaćen osiromašenim kosovskim mitom, kako bi nastali temelji Republike Srpske.
Naravno da ne kaže, to se podrazumijeva!
Jer, te kosti, te uplakane majke, ta djeca stradalnici, te žrtve genocida, navijek su bile druge, ine, tamo otpreka, nečije, turske, majka im kalcijumska! Lako je tuđom krvlju i tuđim kostima praviti svoju paradržavu!
A paradržava Repubika Srpska, ne laže Karadžić, otac joj, navijek je po svojoj unutrašnjoj dijalektici bila samo i jedino eksluzivitet jednog naroda, srpskog, kojeg je ironično, vodio jedan Crnogorac, pomenuti Radovan Zločinac. Ne vjerujete? Pitajte Banjalučane, od Aljaske doslovno do Australije koje je Karadžićev režim u svom akušerskom činodejstvovanju porađanja države SrBske raselio diljem svijeta. I to su bili oni srećniji. Jer su Banjalučani. Da su Prijedorčani, Fočaci, Višegrađani ili Srebreničani, pa njih nemate šta pitati, jer mrtva usta ne govore.
I kakva je onda sadašnjost i budućnost tvorevine nastale na tuđoj, nevinoj krvi???
Rekao bih vrlo dobra, odlična čak.
Republika Srpska, na dan kada je prije 26 godina srušena Ferhadija živi svoj Drugi Karadžićev San. Dijete odraslo, osamostalilo se, onaj eksploziv iz temejla spomenika pod zaštitom UNESCO-a, preselio se u mozgove ljudi i izazvao lanačane nacionalističke detonacije u obe moždane hemisfere. Pa je danas više nacionalizma u Republici Srpskoj nego ’92 i ’93. Kilotonima puta više.
Povampirilo nam se dijete
Upamtite, tad je RS bila beba, a ovo je deran od 26 godina u punoj snazi, zaštićen kao mrki medvjed na čijem je čelu ideološkom i istinskom medvjed Dodik, pod zaštitom onog ruskom medvjeda Putina. U takvoj konstalaciji snaga, «dijete rođeno u krvi», kako mu tepa Karadžić, razvilo se u pravog odraslog vampira, koji je nakon sisanja krvi nesrbima prešao na autotransfuziju. Sada i Srbi, koji su tako glasno ćutali devedesetih hodaju blijedi, sparušeni dok im Srpska Republika pije dragocjenu tečnost, a sa postera ih pozdravljaju i nadgledaju arhitekte niske gradnje genocida, deda Ratko i doktor Rašo.
Pa se onda našao još neko da se čudi što se vampir- dijete, nastalo na tuđoj krvi, Republika Srpska okomila na svoju djecu? Pa se onda našao neko da se čudi, što malokrvna raja po kiši o Đurđevdanu, namjesto ispred slavskih stolova u redu čeka pred slovenačkim Konzulatom?! To organele, otpadaju i bježe od svog bolesnog tijela koje ih u malignoj metastaziranoj gladi izjeda, jer nema šta drugo jesti.
Kako ono reče in vivo doktor Radovan Karadžić, u krvi nam se rađa država, a vi bi da izbjegavate transuziju. Pa ne ide to, mili republikosrbijanci, red je da i vi dobrovoljno pustite malo krvi. Svoje! Ovaj put. Za Republiku Srpsku!
