March 2019

Lilo o Seven Up-u: Bili smo shvatljivo neshvatljivi, šokantno prihvaćeni

U trenucima kada se ratovalo u Bosni i Hercegovini  1993. godine, nekoliko mladića iz jednog sarajevskog naselja odlučili su da se plesom i pjesmom bore protiv surove stvarnosti i tako je nastao Seven up band, prvi boys bend koji je na području nekadašnje Jugoslavije izdao više od tri albuma. Godinama su trajali na bh. sceni, punili su dvorane, klubove, a njihove pjesme ostale su do danas upamćene, čak ih i najnovije generacije poznaju. Nažalost ovaj bend raspao se 2004. godine s posljednjim albumom pod nazivom „Kraj“. Jedan od osnivača grupe Elvir Hadžijamaković – Lilo za Interview.ba govorio je o tome kako je nastala grupa, usponu grupe, promjenama unutar sastava, kako se raspala grupa i da li se može očekivati povratak, kao i o tome kakvu muziku danas slušamo.

POSTIGLI ŠTO DRUGI U BIH NISU: “Bili smo bend koji je razbijao predrasude prema svemu, imali smo težak period, svakakvim imenima su nas nazivali. Bili su muškarci ljubomorni, cure su ludjele za nama, ali ono što je najzanimljivije da smo mi poslije rata bili prvi bend koji je otišao u Zagreb i Beograd, koji se pojavio na Nacionalnoj top listi. Do tada nije niko, apsolutno niko, ni Dino Merlin, ni Hari Matahari, ni Indexi i ostali”.

INTERVIEW.BA: Kako počinje priča jednog od najpoznatijih i najodrživijih boys bendova u Bosni i Hercegovini, čija se slava proširila na čitav region?

HADŽIJAMAKOVIĆ: Sve počinje 90-ih godina kada je bila zastupljena ta dance muzika. Tada se prvi put pojavljuje New Kids on The Block, sluša se muzika Michael Jackson, Janet Jackson, Vanilla Ice…a u Sarajevu se počinje gledati MTV. Moji prijatelji iz naselja Gogi, Zoli, Dino, i ja smo počeli da plešemo tu dance muziku, da skidam pokrete Vanila Ice, da snimamo sa MTV-a. Glavna vodilja nam je bio Michael Jackson jer je on tada izdao album „Bad“, koji je bio planetarno popularan, baš kao i ples moonwalk i sve ono što je on radio. U međuvremenu pojavio se i film „Rhythm Nation 1984“ Janet Jackson, pa smo počeli skidati pokrete i plesati. Vježbali smo u stanu, iznosili smo kasetofon, razvlačili kablovima struju i tako smo se pred curama folirali i pokazivali koreografije.

INTERVIEW.BA: Na ratnom šlageru 1993. godine snimljena je vaša prva pjesma. Koliko je bilo teško u takvim okolnostima snimiti pjesmu i kako su ljudi reagovali?

HADŽIJAMAKOVIĆ: Pojavili su se New Kids on The Block sa pjesmom „Step by step“, koja nam je onako bila simpatična i onda smo mi skontali da ne bi bilo loše da i mi napravimo jedan takav bend. Pred sami početak rata otišli smo u jedan studio, probali naše vokale da vidimo ko bi to mogao pjevati, kako bismo to mogli sve uraditi, međutim, na veliku žalost zaratilo se. Nismo tu stali, tokom rata mi smo i dalje nastavili plesati i pjevati, tako da smo snimili i prvu pjesmu  „Princeza neona“. Pjesma je namjenski napravljena u studiju Marina Meštrovića. Ta pjesma je bila za ratni šlager 1993. godine, a platili smo je nekim cigarama, jer nije bilo novaca. Sve se to snimalo u studiju Televizije BiH.  Producent tog ratnog šlagera bio je gospodin gospodin Arnautalić. Znao nam je reći: sad ćete sačekati da vam dođe struja da se pjesma snimi, pa da se snime vokali itd.  I dolazimo mi sad u studio gdje se snima šlager postavlja se neka scenografija, svi smo tu pjevači, dok drugi štimaju gitare, mi se zagrijavamo…razvlačimo se kao da smo na atletici, ljudi nas gledaju. I naravno počinje „Princeza neona“, nas petorica, tu su naše tri prijateljice Vildana, Danijela i Aleksandra, koje su cure oko kojih plešemo, koreografija se zasnivala na jednoj pjesmi Michaela Jacksona. U studiju nastaje  totalni muk, oni su pustili da mi to otplešemo, zatim nam je reditelj kazao: meni je žao, ali ćemo ovo morati ponoviti nekoliko puta, svi gledaju i ne mogu da se načude, jer od plesa mi smo čak i scenu rastavili. Nakon toga je nastala jedna ratna pjesma opet Michaela Jacksona, gdje smo mi ukrali „Who is it“ i napravili tekst pjesme „Prijatelju moj“. Nekako bilo je to za sve neke naše prijatelje koji su pobjegli iz Sarajeva i pucali po nama.  

INTERVIEW.BA: Donijeli ste dozu novuma u Bosnu i Hercegovinu, nešto čemu su naši građani mogli svjedočiti samo na nekim svjetskim TV kanalima. Da li ste bili shvaćeni u to vrijeme?

HADŽIJAMAKOVIĆ: Ono što mogu reći da smo mi bili shvatljivo neshvatljivi. Bili smo šokantno prihvaćeni u smislu kada vas ljudi vide ne mogu da ne vjeruju šta vide. Ono što moram da kažem jeste da smo mi jedini boys bend na prostoru bivše Jugoslavije, koji je opstao i koji je izdao tri ili četiri albuma. Pokušali su to u Hrvatskoj, Srbiji, ali im nije pošlo za rukom, a nam eto jeste. Bilo je teško zato što smo mi iz ratnog Sarajeva, što u to vrijeme nije bilo You Touba, niti društvenih mreža.  

INTERVIEW.BA: U to vrijeme bilo je već izgrađenih pjevača, koji su bili poznati na našim prostorima, koliko je bilo teško isplivati među najpoznatije? 

HADŽIJAMAKOVIĆ: Jedan od nastupa je bio u Njemačkoj, ne mogu se sjetiti koji grad, između ostalog na toj nekoj zabavi za dijasporu nastupali smo mi i Šerif Konjević. Mi smo prvi izašli, imali smo dva bloka, pa smo prvi nastupali. Izašli smo nas petorica, obratili smo se publici i kazali da nam je drago što smo tu i tako smo krenuli s prvom pjesmom, međutim,  nije bilo  aplauza, ljudi su nas samo gledali. Pozvali smo ih da plešu…druga pjesma ništa, treća…i to je bio neki blok sat vremena koji smo otplesali, otpjevali za nekih 30 minuta, ostali smo u šoku da ljudi na nas ne reaguju. Izašao je Šerif Konjević i tada nastade ludnica u dvorani. Mi u šoku. Tada je bio rahmetli Ruždija Metanović naš menadžer i mi smo njemu govorili: ma daj Ruždija šta ćemo mi više ovdje nastupati, ljudi ni aplauza…ništa, a on nama: budite profesionalci. Mi na to njemu: pa jesmo profesionalci, ali niko nas ne gleda…ništa. I hajde mi smo ostali i sad kako mi izlazimo na tu scenu tako nastaje delirium koji je bio prema Šerifu Konjeviću, međutim, šest puta veći za nas, kontamo da se nije promijenila publika…na kraju smo otpjevali i prvi blok i drugi blok, ljudi nam nisu dali da idemo sa scene, ljudi nisu htjeli Konjevića, htjeli su nas, tu je totalni haos nastao.

INTERVIEW.BA: INTERVIEW.BA: Jeste li ikada saznali zašto je bila takva reakcija ljudi na početku i šta se na kraju s njima desilo pa su željeli više Seven Up, nego Konjevića? 

HADŽIJAMAKOVIĆ: Mnogi su nas povezivali sa „Backstreet Boysima“, a mi njih baš nismo voljeli, niti smo se furali, mi smo najviše voljeli  „Take That“ bend. To je jedan od najboljih boys bendova i to ću potpisati, oni su na muzičkoj sceni bili najoriginalniji, mi smo se na njih furali. Poredili su nas sa Backstreet Boysima zbog Fude i plave kose. Jednostavno naši ljudi u Njemačkoj ostali su u šoku da vide Backstreet Boys koji pjevaju na jeziku koji oni razumiju i da vide pet momaka koji plešu kao na MTV-u. U Beogradu se desila ista stvar izdali smo album „Probudi me“, otišli smo na tadašnju televiziju Pink. Promovisalismo tu album „Seven“ koji je sniman i izdat za Croatia records, a producent albuma bio je Miro Buljan i spot „Probudi me“, čiju režiju potpisuje poznata hrvatska redateljka Katja Restović. Nakon toga za deset dana nas hitno zovu da u Beograd moramo doći da nas čeka milion intervjua, to je bila ludnica za nama.  Mi tada više nismo mogli šetati Beogradom, samo za deset dana, tolika je euforija bila za Seven Up-om. Svi su pjevali naše pjesme, svi su nas željeli vidjeti, imali smo jednu turneju po Srbiji gdje smo obarali rekorde, ni Zdravko Čolić nije punio dvorane kao što smo mi, to je bio totalni haos.

INTERVIEW.BA: Kako se mijenjao sastav grupe Seven Up?

HADŽIJAMAKOVIĆ: Prvi sastav činili smo Gogi, Dino, Zoli, Eldin, Leko i ja, onda su u ratu silom prilika otišla trojica Dino, Eldin i Zoli iz Sarajeva, ostali smo Gogi i ja. Nismo htjeli da odustajemo od projekta Seven up. Znali smo da je u naselju nedaleko od nas živio Dadi, on je znao dobro plesati i pozvali smo njega i pristao je, onda smo našli Nermina koji je bio s nama u tom nekom društvu na trgu i on je isto tako plesao, onda smo našli Aidu, koja je imala izvrstan vokal i  pozvali smo je u tim. Na kraju smo našli Nedima i bilo je pet plus jedan. Pravili smo kombinacije pjevanja i plesa. Aida koja je razvaljivala, nakon izlaska našeg prvog albuma „Noćnih ptica“, se udala i otišla, Nera isto tako. Ostali smo nas četvorica. Jednu noć Gogi i ja smo gledali tada na BH televiziji jednu emisiju „Kad noć kaže laku noć“, gdje je između ostalog gostovo Fudo, koji je tada imao 15 godine i Dalal. Pjevali su pjesmu iz filma „Ljepotica i zvijer“, koju pjevaju Celine Dion i Peabo Bryson, i mi smo mislili sad će to biti provaljivanje, međutim, kada je Fudo pustio glas ja sam rekao to je to, došli smo do njegovog broja telefona i pozvali smo ga. Pojavio se jedan dječarac koji je imao 15 godina s plavom kosom, nekim zelenim pramenom, tada je bio dosta deblji nego što je sada (smijeh), sav uzbuđen gledao je u mene i Gogijai i rekao je da bi volio da se pridruži bendu, ali da prvo mora pitati mamu i tatu. To nam je bilo malo smiješno, ali rekli smo mu da pita mamu i tatu i ako mu dozvole da bi to bilo super. Fudo je bio već izgrađen vokal, to je jedan sigurno od najkvalitetnijih vokala sa područja bivše Jugoslavije, koji kad priča ne falšira, tačno zna intonaciju kad je čuje, to je nešto nevjerovatno. Upoznali smo se sa Fudinim tatom Zaimom Backovićem, koji je rekao da može sve, samo škola mora biti na prvom mjestu, mislimo mi: ma da, kako ne, laže on nas, lažemo mi njega. Nakon toga snimili smo taj prvi album koji se zvao „Otvaram oči“, gdje smo snimali pjesmu „Ti si moja“ i tad je krenula era Seven Up-a u BiH i van granica u BiH.

INTERVIEW.BA: Postigli ste mnogo toga, a sve ste skoro radili samo. Kako?

HADŽIJAMAKOVIĆ: Bili smo bend koji je razbijao predrasude prema svemu, imali smo težak period, svakakvim imenima su nas nazivali. Bili su muškarci ljubomorni, cure su ludjele za nama, ali ono što je najzanimljivije da smo mi poslije rata bili prvi bend koji je otišao u Zagreb i Beograd, koji se pojavio na Nacionalnoj top listi. Do tada nije niko, apsolutno niko, ni Dino Merlin, ni Hari Matahari, ni Indexi i ostali.  Nismo ništa prepuštali slučaju, Gogi je pisao muziku, Zoli isto tako, radili smo koreografiju, odlučivali smo kako ćemo izgledati s jako malo novca, sve smo sami radili. Od ponedjeljka do petka imali smo svaki dan probe, vježbali smo, plesali…živjeli smo taj život, zato smo toliko dugo i  trajali, jer smo to zaista voljeli.

INTERVIEW.BA: Kako je došlo do toga da se čitav bend raspadne?

HADŽIJAMAKOVIĆ: Razišli smo se prije nekih 18 godina. U Domu sindikata u Beogradu je bio naš posljednji  nastup, još jedan nastup bio je otvaranje neke diskoteke, baš kad smo se iz Beograda vraćali u Tuzli, pa smo to usput odradili, ali zvanično je taj neki veliki nastup bio je u Domu sindikata u Beogradu i tad smo se mi razišli. Nismo se posvađali, već je tako to trebalo da bude iz nekih poslovnih razloga, jer je tada Fudo trebao da bude Deen, morao je da snima samostalni album i tako smo se mi razišli. Ostali su Gogi, Nedim, Dadi i oni su snimili još jedan album, to je bio negdje i kraj grupe Seven Up.  Na posljednjem koncertu u Beogradu bilo je više od 2000 ljudi u sali koja prima 1500 ljudi. To je bio totalni haos, niste mogli masama kontrolisati, bilo je mnogo zaštitara, izlazili smo iz dvorane četiri sata.

INTERVIEW.BA: Da li je ikada bilo priče o tome da biste mogli napraviti comeback?

HADŽIJAMAKOVIĆ: Baš u periodu kada je Fudo trebao da ide na evroviziju sa Dalal, ja sam već prije toga imao zamisao da bismo mogli napraviti comeback, međutim, neki su bili za, neki protiv, svi smo već formirane ličnosti imamo svoje porodice, svoje živote i sad je bilo pitanje kako bismo mi to mogli sve izorganizirati i napraviti. Imao sam cijeli koncert isplaniran. Hito sam sasvim slučajno da isprobam kako bi se to odrazilo na publiku, pa sam na svojoj Facebook  stranici napisao sam da je moguć povratak grupe Seven Up. U roku od 24 sata mediji su poludjeli, telefoni su počeli svima nama da zvone. Tada je Fudo bio u Italiji, studirao je, pokušali su do njega doći, do Gogija. To je tako odjeknulo kako u BiH, tako i u regionu. Međutim, mi nismo prepoznali da nas ljudi traže. Svi oni koji su nas u to vrijeme kad samo radili spotove i kada smo se razgolitili osuđivali, odjednom su se počeli javljati i govoriti nam da smo bili korak ispred vremena i da je naša muzika i danas kvalitetnija od ove što se trenutno sluša.

INTERVIEW.BA: Nakon što se raspala grupa koliko ste se vi često viđali i da li ste možda još nekad negdje održali neki nastup?

HADŽIJAMAKOVIĆ: Naš posljednji nastup je bio kada je Deen odlazio na evroviziju sa Dalal, on nas je pozvao da učestvujemo u dokumentarcu, gdje je svako od nas trebao da kaže kako je bilo surađivati sa Fudom. Moram priznati da je to bio prvi put da smo se nas petorica nakon 15 ili 16 godina sastali na jednom mjestu. Uvijek smo se mi viđali, ali nikad nismo bili nas petorica. Tada je Fudo rekao: šta mislite ljudi da otpjevamo jednu pjesmu na tom show programu koji će se snimati u Vijećnici. Rekli smo mu: šta ćemo Fudo mi snimati, nemamo pjesmu, a on je rekao: ajmo neku našu s posljednjeg albuma koji se zvao „Seven“ i mi smo odlučili da bude balada „Kad ti čujem glas“ zato što nismo imali vremena da vježbamo plesne korake. Ono što je simptomatično i što smo zaključili na tom snimanju, nismo imali koreografiju, a u startu smo nas petorica kliknuli kako taj nastup treba da izgleda. U roku od pet minuta smo to uradili, stali smo, pogledali se i rekli jedni drugima: pa ta energija još uvijek postoji, nakon 16 godina, mi kao da smo jedno. Više se poslije toga nismo vidjeli.

INTERVIEW.BA: Kakvu danas muziku slušamo?

HADŽIJAMAKOVIĆ: Danas živimo od bendova stare slave Dino Merlin, Hari Matahari, imate Dubiozu kolektiv i još dva-tri benda i više nemate ništa. Nemate kvalitetnog pjevača, pjevačicu ili neki kvalitetni bend koji dolazi iz Sarajeva. Nemamo više ni glumce, niti voditelje, a nekada je ta bh. scena bila nevjerovatno jaka i stvarala je nove talente. Meni je ideja bila: daj da vratimo tu neku energiju, daj da se mi nešto pitamo, dosta više Beograd i šunda koji nam dolazi  otamo. Iz Hrvatske ipak dolazi bolja muzika, a iz Beograd vidite šta mladi slušaju i čime se truju. I to je muzika i to neko voli, često ja dođem u sukob, voli to omladina jer im to mediji plasiraju i ispiru im mozak. Kakva je to muzika da vi nešto pjevate ili repate, a da vas niko ne razumije i vi morate otići na Google i pronaći tekst da vidite šta on pjeva i šta hoće da kaže. Muzika je totalno ista, copy-paste, od narodnjaka do zabavnjaka. Imate ove show programe za talente, pogledajte te roditelj koji padaju u trans, tresu se, plaču zato što im dijete nije prošlo ili je prošlo, a šta vam to donosi? Donosi vam lažni sjaj i glamur da vas neko iskorištava. Ti pjevači potpisuju ugovore na 15 godina, gdje im uzimaju krv, dušu, tijelo, sve živo, a sve je to televizija i sve to tako lijepo izgleda, hoću reći, to je jako težak i naporan posao. Danas je muzika na prostoru bivše Jugoslavije jako kliska.

IZ ĆORSOKAKA Zlatko Dizdarević: Tragični izbor kukavičluka

Danas je Dan zemlje u Palestini. Praznik dostojanstva i sjećanja na žrtve pobune protiv sile i otimanja 30.marta 1976. godine. Koliko ljudi na svijetu zna šta je Dan zemlje, gdje je i zašto je? Uz mnogima i “realno” pitanje, zašto bi im to bilo važno pored svih njihovih muka. Planetarnih tragedija, velikih i malih, intimnih, bezbroj je, pa ljudi i ne znaju. I misle, pa šta?

Piše: Zlatko Dizdarević za Interview.ba

Prije neki dan  Trump mrtav hladan  poklonio Izraelu Golan koji nije njegov, a Izrael proglasio već odavno svojim to što nije njegovo. Eno u četvrtak u Savjetu bezbjednosti UN-a svi osim Amerike rekli da to ne važi, “nema pravno značenje”, pa Izrael opet ostaje na Golanu. Pa šta? Tako je bilo i ’67. i ’76. i ’81…Uz rezolucija nebrojenio. Bila je eno i preklani, u decembru 2017. kada se 128 država svijeta, hej 128, usprotivilo na Generalnoj skupštini UN-a američkom poklanjanju planetarno svetog Jeruzalema Izraelu. Pa šta. Rekla ona tada tamo ambasadorica Trumpova Nikky Haley “ovo je uvreda koju nećemo zaboraviti”. Ispade onda eto da su u tom takozvanom realpolitičkom svijetu straha i naši politički jadovani bili na “pravoj” strani: Nemajući ni pršljen kičme da se  pridruže onoj ogromnoj većini država što su branile Jeruzalem – a toliko obožavaju i Allaha i Isusa i sve svetinje u Jeruzalemu – svrstaše se uz šaku “uzdržanih”… Kako se onda može očekivati da shvate i u čemu je smisao Dana zemlje kojim Palestinci i svi iole uspravni na svijetu ustaju protiv nepravde, otimačine, mizerije planetarnog kukavičluka, spremnosti da se makar malim gestom naklone ljudskom dostojanstvu.

 

Nema to veze eto baš samo sa Palestinom, već i sa svima nama koji smo na malom kvadratiću planete. I sa spremnošću hladnog  prihvatanja da nas gomila s ljubavlju izabranih nikogovića vuče za nos evo pola godine od izbora, premišljajući se kako posložiti u vlastite džepove  interese onih što su ih birali. I da sve bude po njihovome, uz saglasnost i odobrenje još bjednijeg Bruxellesa, uz matematiku vlastitog dobitka a da je opet “demokratski”, i da se onda  zafrknu oni drugi a mi ostanemo čista obraza, pravedni i merhametli… I da onda pomno pratimo svijet i kažemo, Trump je lud ali ga treba glasno ljubiti tamo gdje treba. Ili, Izraelci su okupatori i to stvaaaaarno nema smisla što rade ali šta ćeš, nije to naša stvar. A Palestinci i njihovi Dani zemlje jesu, naravno važni. Baš ono, kada su i gdje su ono ti dani… Pa zar nisu to obilježili lani… 

 

I jesu, evo 43 godine otkada su izašli na ulice da bace kamen na oklopnjake koji su tada, 30. marta 1976. krenuli da im majku majčinu jer su se drznuli pobuniti protiv novog zakona o otimačini zemlje čije im gruntovnice u kućnim seharama postoje vjekovima. Tada ih je ubijeno šest, a od tada do danas na hiljade. I opet izlaze, i opet će biti ubijeni jer branitelji onoga što im Trump i slični poklanjaju, donose nove i nove zakone da uknjiže sebi silom još više – tuđeg. Uz  naloge vojnicima da snajperima smaknu svakoga koji se tome uprotivi. Tako je bilo lani, preklani i četiri decenije prije, tako će biti i danas. Pa šta?

 

Kazat će neko da je sve ovo potpuno blesavo, kakve veze imaju  Palestina, Trump, Dan zemlje pa i ismijane rezolucije UN- a sa našim izborima, prevarantima i dupeliscima, konvertitima i lažima o brizi za narod, o malim ljudima koji su  na svoj privatni konto uknjižili i današnje nejadankopravnosti  i hiljadugodišnju Bosnu  od Tvrtka do ZAVNOBiH-a. i posebno u tridesetak posljednjih godina. Tačno je, kao da nema nikakve. Ali ima nešto planetarno zajedničko u ovom haotičnom trpanju u isti koš puno toga što se nije ni u putu srelo.

 

Zajedničko je ono “Pa šta?”. I zajedničko je pitanje  kako na svijetu postoje ljudi koji ne odustaju  evo duže od sedam vijekova u svojoj borbi za pravdu, goloruki protiv tenkova i snajpera – uz sve unutrašnje i vanjske  podvale i kupljene duše (o čemu puno znamo iz kuće), kao i oni ljudi koji su se evo izborili protiv tenkova i snajpera, niko više ni na koga ne puca, svi su na svome, a šute kao zadnji miševi. Iako ih se svakodbnevno zajebava u zdrav mozak na svaki način i na svakom koraku. Zajedničko je strašno licemjerstvo onih po raznim un-ima koji decenijama glasaju za isto, a to im moćni uz šprdanje otimaju pokazujući srednji prst, i onda opet svi idu dalje, jako važni i odlučni u zajedničkom stavu “So What ?” Takvima, očigledno, već pomalo idu na živce i “Dani zemlje” i “Nakba”, ovdje bliže dani antifašizma, neovisnosti, ujedinjavanja, ustanaka…Svi oni dani što su se slavili kad nismo bili govna.

 

Kukavičluk je vječiti saputnik čovjeka u istoriji. Bitno je da li je čovjek na njega pristane ili ne.

 

U Izraelu, recimo, živi sjajni i čudesni pisac i novinar Gideon Levy. Svojim je kolumnama u “Haarezu”, novini što je noćna mora Netanyahua koji će i danas pucati na Palestince, zaradio je epitet najomraženijeg čovjeka u svojoj zemlji, ali za ne mali broj njih i najvećega heroja. Jednostavno je objasnio zašto uporno svake sedmice ide na okupiranu palestinsku Zapadnu obalu i odatle hladno faktografski piše o onome što je vidio. Veli, “da ne kažu jednoga dana, nismo znali!”

 

Kako stvari stoje, svijet se, zajedno sa nama malima u njemu, opet bavi samoproizvedenom slikom, a ne namjerno zaboravljanim istinama. I odabrao je kukakvičluk. Pa i nijanse i gradacije u tom kukavičluku, koje su nekako smirujuće za preostalu mrvu savjesti. Već smo se navikli, kao i taj svijet, na “malo teroriste” i na “malo fašiste…”, a počelo je od “pomalo nacionalista” i “pomalo govana…” Nekada toga nije bilo. Baš smo bili grubi.Danas je to dio mentaliteta. Pa šta?

 

Mark Twain je negdje zapisao da “ima nekoliko dobrih zaštita od iskušenja, no najbolji je kukavičluk…” 

 

Svijet je izabrao, od mnogih iskušenja sa kojima je nekada znao da se nosi, kukavičluk kao zaštitu pred silom kojoj služi. I pred malim ljudima, profiterima te sile. A mi, služenje njima, i šutnju uz kukavičluk. Zato Dan zemlje, tamo daleko gdje se i danas, nakon četiri decenije nastavljaju protesti uz krvave rezultate – nije dan kukavica. Za koga je to “Pa šta?” a za koga nije, ostaje svakome da sam odluči. Hrabro ili kukavički.

Izvršna direktorica YIHR BiH Irena Petrović: Mladi nisu ni svjesni koliko mogu postići ako se ujedine

Irena Petrović je izvršna direktorica Inicijative mladih za ljudska prava (YIHR BiH) koja s Nacionalnim demokratskim institutom (NDI BiH) i Fondacijom INFOHOUSE, uz podršku USAID-a, implementira projekat “Budi Inspiracija”, čiji je glavni cilj da kroz različite aktivnosti radi na suočavanju mladih s prošlošću i pomirenju u regionu. Petrović je za Interview.ba govorila o razlikama projekta “Budi inspiracija” i ostalih projekta sličnih ciljeva, MICC WeB sesijama, reakcijama mladih na ratna dešavanja, te o njihovom odlasku iz ove zemlje.

MLADE LJUDE NIKO NIŠTA NE PITA: “Danas su mladi dosta isključeni iz javnog prostora. Ako se i uključe u politiku, ta ista politika ih onda oblikuje prema svojim vlastitim potrebama jer tamo vlada jednoumlje. Mladi ljudi imaju izgrađen stav o ratu, međutim u većini slučajeva s pogrešnim historijskim činjenicama. Sve što je uslijedilo nakon rata jeste manipulacija tih historijskih činjenica koja je rezultirala ovakvim društvom u kojem sad mladi ljudi žive i odakle žele da odu.”

INTERVIEW.BA: Zbog čega je, prema Vašem mišljenju, projekat “Budi Inspiracija” specifičan i drugačiji u odnosu na ostale projekte čiji je cilj pomirenje u region, razbijanje predrasuda i stereotipa i većoj saradnji i mobilnosti mladih?

PETROVIĆ: Različite aktivnosti u okviru projekta “Budi Inspiracija” kao što su sesije simulacije Međunarodnog krivičnog suda, debatne akademije, susreti mladih, te lokalne inicijative mladih čine ovaj projekat drugačijim u odnosu na druge projekte sa sličnim ciljem u smislu da su aktivnosti zaista brojne i da stavljaju akcenat na razvoj više vještina kod mladih ljudi. Kroz sesije MICC WeB-a, odnosno simulacije suđenja, mladi se upoznaju s pravom, pravnom metodologijom i vještinama javnog nastupa. Kroz debatne akademije mladi uče o debati kao vještini iznošenja vlastitih stavova kroz argumentovanu diskusiju, te zajedno s profesorima uče o načinima formiranja debatnih klubova u školama i održavanjima debatnih takmičenja. Kroz susrete mladih, pojačava se interakcija među učesnicima projekta na način da su stvorene veze na projektnim aktivnostima ojačaju i održe, što doprinosi ciljevima projekta koji su osnaživanje razumijevanja među mladima o različitim narativima projekta kao i izgradnja saradnje među mladima koji dolaze iz različitih etničkih sredina. Kroz lokalne inicijative mladih, učesnici projekta će sami osmisliti i implementirati projekte kroz koje će vokalizirati potrebe mladih u lokalnim sredinama i kroz javno zagovaranje aktivno se uključiti u rješavanje konkretnih problema s kojima se susreću mladi u Bosni i Hercegovini. Samo ovaj segment projekta, gdje se mladima pruža prilika da naučene lekcije na projektu sami aktivno primjene, čini ovaj projekat različitim u odnosu na druge u smislu potenciranja aktivnog učešća mladih, ne samo u okviru projekta, već i u svojim sredinama. Sam broj mladih koji učestvuju u aktivnostima na projektu kao i činjenica da učesnici dolaze iz različitih krajeva Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske doprinosi izgradnji atmosfere povjerenja i saradnje na kreiranju zajedničkog narativa među mladim ljudima, a to je da, kroz jačanje vještina na projektnim aktivnostima, budu aktivni mladi građani i kroz aktivizam zaista doprinesu poboljšanju prilika za mlade ljude u BiH i regionu, te da, kako sam naziv projekta kaže, zaista budu inspiracija za druge mlade ljude.

INTERVIEW.BA: U Konjicu i Mostaru dosad su održane MICC WeB sesije, odnosno simulacije suđenja, na kojim su mladi imali priliku naći se u ulogama sudije, tužilaca i odbrane, kao i novinara. Koje su reakcije mladih na teme i događaje koji su se desili prije njihovog rođenja?

PETROVIĆ: Kroz sesije MICC WeB, učesnici u ulogama tužioca, odbrane i sudija te novinara, simuliraju stvarne slučajeve s Nirnberškog tribunala (slučaj njemačkog industrijalca Friedricha Flicka), Tribunala za Ruandu (slučaj ruandanskog umjetnika Simona Bikindija) te Tribunala za bivšu Jugoslaviju, odnosno slučaj Dražena Erdemovića. Kroz simulaciju rada na slučajevima učesnici se upoznaju s historijskim činjenicama koji se odnose na slučajeve na kojima rade. Mimo toga, učesnici se kroz aktivnosti i radionice unutar sesije upoznaju s različitim narativima konflikta u bivšoj Jugoslaviji (radionica “Zašto ratujemo”), te imaju priliku da kroz radionicu “Veče savremenih svjedoka” iz prve ruke čuju priče osoba koji su preživjeli rat, bilo kao ratni veteran ili kao preživjeli logoraši. Sve informacije i činjenice s kojima se učesnici susretnu kroz aktivnosti sesije su uglavnom nove informacije za njih, s obzirom na to da se radi o generacijama koje su rođene nakon završetka sukoba na području bivše Jugoslavije. Reakcije mladih su zaista pozitivne u smislu da cijene činjenicu da uče nove stvari bilo da se radi historijskim kontekstima slučajeva na kojima rade ili o sukobima ’90-tih. Mimo toga stvari o kojima nisu nikada pričali sa svojim roditeljima (generaciji koja pamti rat) su zaista nove za njih i, mimo suočavanja s novim informacijama, mladi ljudi imaju izuzetno pozitivne reakcije na poruke koje proističu iz priča ratnih veterana u kojima se naglasak stavlja na činjenicu koliko je rat užasna stvar te koliko je, naročito u našem društvu, bitno raditi na pomirenju i zalagati se za pozitivne narative u društvu. Mladi sa sesija zaista nose poruku važnosti mira jer kroz slušanje priča i rad na slučajevima, spoznaju da traumatična iskustva regiona koje oni ne pamte se ne smiju ponoviti i svjesni su da su oni ta generacija koja je oslobođena neposredne trauma jer su rođeni nakon rata i znaju da, kroz svoje školovanje i angažman u lokalnoj zajednici, mogu biti predvodnici pozitivnih procesa u regionu.

INTERVIEW.BA: Veliki problem je i odlazak mladih iz BiH, a da li je upravo jedan od razloga to što našim društvom vlada isti narativ već 25 godina?

PETROVIĆ: Jedan od razloga jeste isti narativ koji vlada ovim prostorima. Međutim, mi smo svjesni da se taj isti narativ koristi kao sredstvo manipulacije i segregacije političkih elita radi održavanja vlasti. Mislim da su mladi ljudi prepoznali tu manipulaciju i da su uvidjeli, poučeni dosadašnjim iskustvom, da je nemoguće nešto promijeniti. Nije da oni to ne žele, nego im ne da prostor da išta promijene. Danas niko ništa ne pita mlade ljude i dosta su isključeni iz javnog prostora. Ako se i uključe u politiku ta ista politika ih onda oblikuje prema svojim vlastitim potrebama jer tamo vlada jednoumlje. Mladi ljudi imaju izgrađen stav o ratu, međutim u većini slučajeva s pogrešnim historijskim činjenicama. Sve što je uslijedilo nakon rata  jeste manipulacija tih historijskih činjenica koja je rezultirala ovakvim društvom u kojem sad mladi ljudi žive i odakle žele da odu.

INTERVIEW.BA: Kako bi ih Vi inspirisali da ostanu u svojoj rodnoj zemlji?

PETROVIĆ: Mislim da jedino klima u društvu može to da promijeni. Mi se moramo otvoriti kao društvo, ne samo gradovi nego i male sredine koje su dosta zanemarene. U jednom momentu ćemo morati shvatiti da nismo prijetnja jedni drugima, nego da jedino zajednički možemo napraviti napredak. Mladim ljudima treba obezbijediti bolje obrazovanje, obrazovanje koje prati svjetske standarde i tržište rada kroz praktičnu nastavu. Omogućiti im zaposlenje, a za to se mogu i oni sami boriti. Nisu ni svjesni koliko se toga može postići ako se ujedine i oni iz Širokog Brijega, Zenice, Bijeljine i Sarajeva. 

Ovaj tekst je urađen u okviru projekta “Bosna i Hercegovina: Animiranje mladih za pomirenje – Budi inspiracija”koji se  sprovodi uz podršku USAID BiH a implementira ga Nacionalni demokratski institute BiH (NDI BiH) uz podršku YIHR BiH I Fondacije INFOHOUSE. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost redakcije.

ISTINOM U GLAVU Dragan Bursać: Karadžićevim bulevarom do Mladićevog stadiona

Dakle, budimo posve jasni, kriminalac i ratni zločinac Krajišnik protjera Srbe iz Sarajeva, a RS mu da 30 hiljada maraka?! Ili budimo još jasniji, nećemo dugo čekati pa da pored studentskog doma i kakav trg ponese ime zločinca Karadžića, a za Mladića se očekuje makar naziv stadiona.

Piše: Dragan Bursać za Interview.ba

U Banjaluci je, koliko god to vama bolesno zvuči, stvar dobrog manira poželjeti sreću i dobro zdravlje Karadžiću i Mladiću. I ne samo njima, blago meni. To je nešto kao nepsiano kodno pravilo palanačkog pripadnja svjetini i konformističkog slaganja sa neofašističkom ideologijom. I gotovo je univerzlano.

Postoje ljudi koji otvoreno glorifkuju Karadžića, Mladića i ostalu menažeriju ratnih zločinaca, postoje oni koji to rade «u sebi» što zbog posla, što zbog inih veza sa ostatkom svijeta, sve dok se ne «izlanu» kao onaj nesrećni pekar Trivić. Postoje i oni koji se ne slažu sa afirmacijom zločinaca ali zbog okoline šute, i na koncu postoji na prste jedne ruke nekakva pigmejska šačica «otpadnika», «izdajnika» i «stranih plaćenika», koja javno istupa protiv deluzije uma i misli svojom glavom.

To vam je Banjaluka i RS danas. Na žalost!

 

Šutanje je ponekad zlato

 

Pa se ljudi pitaju, zašto Banjaluka šuti glede presude zločincu Karadžiću? I bolje da šuti, jer kada bi progovorila, ovakva kakva jeste, krv u žilama bi se normalnom čovjeku zaledila! Dovoljan je samo jedan povod, jedan tvit, jedna misao, pa da sva ona silna ksenofobija sukne kao Vrbas poslije poplava i raznese svaki zdravorazumski stav, koji nedovsimisleno osuđuje ratne zločince i još više prateću svenarodnu šutnju.

Da, najbolje je da se mejnstrim svjetina vaistinu okrene otvaranju šoping molova i drugih trivija neoliberalnog kapitalizma, jer kada bi iskreno progovorila o Kradžiću, čuli bi psihopatološke izlive ljubavi prema tom zločincu.

To je taj «srBski heroj», znaju baš Banjalučani, koji je nakon nesrba iz Banjaluke, poslao u smrt studente banjalučkog Univerziteta, to je taj koji je izjavio ko j**e narod i na koncu to je taj koji će biti najzaslužniji za eventualno ukidanje RS-a. I da, njegovo ime se izgovara sa dužnim poštovanjem, a njegov govor nakon izricanja drugostepene presude, emotivna ucjena kojom još jednom uzima srpski narod za taoca, a papazjanija od riječi se tumači kao «Radovanov istorijski govor».

 

Od Novog Zelanda do Mome Krajišnika

 

Ne vjerujete? Hoćete li razmjere necivilizacijskog prostora?

Svi ste čuli, na Novom Zelandu je u terorističkom napadu ubijeno 50 muslimana. Prvu džumu u toj dalekoj zemlji nakon terorističkog napada na džamije u Christchurchu obilježilo je emitovanje ezana uživo na državnim radio i televizijskim kućama Radiju Novi Zeland (RNZ) i Televiziji Novi Zeland (TVNZ). Premijerka Novog Zelanda Jacinda Ardern prisustvovala je klanjanju džuma-namaza u parku Hagley u Christchurchu.

Zašto je to bitno i kakve sve ovo ima veze sa Banjalukom, BiH i RS-om?

Pa u  BiH je pobijeno, spaljeno u genocidu i zločinima bezmalo 70 hiljada Bošnjaka, a Dodik kaže da ezan aralauče. Dodik se sprda sa svim onim što simbolizuje muslimane i Bošnjake, poštuje svog «prvog predsednikaa» zločinca Karadžića koji je obećao bošnjačkom narodu biološki nestanak, otkriva tablu sa njegovim imenom..

I to je ta civilizacijska razlika! Na žalost, još uvijek nepremostiva. Još uvijek je toliko visoko postavljena za neljude da će ju teško biti preskočiti. Možete li zamisliti bilo koga iz Dodikovog režima ili tzv. opozicije RS-a ko javno osuđuje Karadžića i ko podržava haašku presudu? Naravno da ne! Možete li zamisliti da ovaj režim preko školskog sistema namjesto zilotske epske ksenofobije i nacionalizma počne propagirati suočavanje sa prošlošću koje bi dovelo do katarze? Naravno da ne!

 

Karadžićevim bulevarom do Mladićevog stadiona

 

A prije ćete zamisliti kakav bulevar Radovana Karadžića nego li i najmanju uličicu Srđana Aleksića u Banjaluci. Je li tako? Tako je!

Od Banjaluke su ostale kulise, vječno zarobljene u onoj ’92 godini u koje su uskočili kojekavi sumnjivci gorljive ideologije, RTRS je takav da bi se sa njim ponosio i Risto Đogo, a sve ono što je čak i potajice radio Karadžić ovaj režim diže ne nivo herojike.

I navijek isti odgovor zdravom razumu, ako ti se ne sviđa, a ti se iseli iz Banjaluke ili će ti se desiti nešto još gore. Te ’92 su postojale agencije za tzv. humano preseljenje, valjda jedine legalizovane organizacije za etničko čišćenje na svijetu, a danas su to društvene mreže koje samo kanališu nacionalistički konsenzus i poltičku dirketivu. Sa kiflom ili bez nje, potpuno je svejedno.

 

Za zločinca Momu 30 hiljada maraka

 

Ništa se promijenilo nije…

Mnogi su zaludno, infantilno i naivno očekivali kako će se nakon Karadžićeve presude narod opametiti, osvijestiti i otrijezniti. Namjesto toga dobili smo fakat da je Vlada Republike Srpske odobrila onoj hudoj asocijaciji “Stvaraoci Republike Srpske“,  a čiji je predsjednik haaški osuđenik Momčilo Krajišnik, 30.000 KM grant sredstava iz entitetskog budžeta. To im je valjda da lakše i komotnije prebole osudu na doživotnu robiju svoga idola Karadžića, šta li? Apanaža za nanaesnu bol???

Dakle, budimo posve jasni, kriminalac i ratni zločinac Krajišnik protjera Srbe iz Sarajeva, a RS mu da 30 hiljada maraka?! Ili budimo još jasniji, nećemo dugo čekati pa da pored studentskog doma i kakav trg ponese ime zločinca Karadžića, a za Mladića se očekuje makar naziv stadiona.

Tako vam je to u zemlji koja nema Zakon o zabrani negiranja ratnih zločina i genocida i u kojoj su ratni zločinci heroji koji sa svojim porodicama uživaju sve moguće i nemoguće privilegije.

Ne vjerujete i dalje? Dođite na par dana u Banjaluku i otvoreno govorite o ovome, pa ćete osjetiti taj nacionalistički sendvič u kojem ste vi nadjev.

Marina Đapić: Mostar me inspirirao kao „grad slučaj“

Sigurni smo da ste prolaskom ili šetnjom gradom na Neretvi vidjeli impozantne i prekrasne murale i grafite naslikane na mnogim fasadama zgrada i napuštenim prostorima. Svi su nastali kroz Street Art Festival (SAF) za kojeg tvrde da je inicijativa urbane i ulične umjetnosti. Ideja za SAF je nastala 2012. godine u nastojanju da se na jednom mjestu ujedine kreativni i mladi stvaraoci te da im se omogući vrijeme i mjesto da djeluju u javnom prostoru grada. Prema riječima osnivačice festivala Marine Đapić, kroz godine je stvorena prepoznatljiva multikulturalna platforma ulične umjetnosti koja je, zahvaljujući svojoj energiji, povezala više stotina autora iz BiH, regije ali i cijelog svijeta.

RADIMO NA RAZVOJU ULIČNE UMJETNOSTI: “Omogućavamo prostor za afirmaciju umjetnika iz BiH a također nas podržavaju i Street Art umjetnici iz cijeloga svijeta koji su Mostar prepoznali kao plodno tlo za razvoj ulične umjetnosti. Mostar pored bogate kulturne baštine sada ima veliku umjetničku galeriju pod otvorenim nebom koja plijeni pažnju turista iz cijelog svijeta”. 

INTERVIEW.BA: Ko je Marina Đapić?

MARINA: Rođena sam u Livnu 1986. godine, dio djetinjstva sam provela u Kupresu, a tokom ratnog perioda u Splitu. Prva dva razreda srednje škole završila sam u Osijeku nakon čega sam preselila u Mostar i završila Srednju Medicinsku školu. Po završetku upisujem na Sveučilištu u Mostaru diplomski studij Novinarstva, a zatim master iz Odnosa s javnošću. I evo već 13 godina živim u gradu na Neretvi koji je postao dio mene i kojeg jako volim.

INTERVIEW.BA: Otkud Marine u aktivizmu?

MARINA: Tokom prvih godina studiranja nisam bila aktivna u društvenoj zajednici, međutim to se počinje mijenjati kada sam počela dolaziti u OKC Abrašević (omladinski kulturni centar) gdje sam kroz praksu počela učiti novinarski zanat. Pokrenula sam svoju emisiju na AbrašMedia Radiju i tu se također susrećem s Dj opremom i počinjem se baviti Dj-ingom. Pokrećem humanitarne događaje, sudjelujem na brojnim seminarima i postajem aktivna članica Abraševića. Tadašnja direktorica Kristina Ćorić primijetila je da imam energiju i entuzijazam za aktivno djelovanje u zajednici i predložila me kao predstavnicu Abraševića u Vijeću mladih Grada Mostara, gdje pokrećem svoje prve ozbiljnije projekte u kulturi za dobrobit mladih i društvene zajednice. Djelovanje u Vijeću mladih me izgradilo kao osobu i to pamtim kao jedno od ljepših iskustava u svojoj mladosti.

INTERVIEW.BA: Kako si došla na ideju da uljepšaš Mostarske fasade i otkud ideja za Street Art Festival?

MARINA: Sve je počelo 2012. godine kada sam se počela interesirati i istraživati uličnu umjetnost, primjećivati odlične zidne površine, ruševine i napuštene prostore i zamišljati murale na njima. Kada sam pogledala Banksy-ev film „Exit through gift shop“ to mi je dalo vjetar u leđa da pokrenem nešto u gradu vezano za Street Art. Ideja je bila pokrenuti festival i motivirati lokalne umjetnike da rade intervencije u javnom prostoru. Ideju sam podijelila s Ljubicom Bajom, profesoricom na UWC Mostar (United World College) koja je okupila učenike i krenuli smo raditi na realizaciji prvog festivala koji je bio zaista poseban i jedan veliki izazov za nas. Jedan od učenika na UWC i dio tima festivala tada je bio Peter Lorenz iz Austrije od kojeg sam jako puno naučila i koji me motivirao da nastavim razvijati ideju festivala i narednih godina. Poslije se pridružilo još nekih zanimljivih aktivistica kao i učenika i iz godine u godinu festival sve više raste i postaje sve bolji.

INTERVIEW.BA: Street Arts Festival u Mostaru je postao jedan od prepoznatih festivala ulične umjetnosti u regiji. Možemo slobodno reći i dodatni razlog posjete turista gradu na Neretvi?

MARINA: Priča je krenula iz ljubavi prema umjetnosti, gradu i zajedničkom stvaranju i u početku nismo očekivali da ćemo utemeljiti jednu od kvalitetnijih platformi ulične umjetnosti u regiji. Omogućavamo prostor za afirmaciju umjetnika iz BiH a također nas podržavaju i Street Art umjetnici iz cijeloga svijeta koji su Mostar prepoznali kao plodno tlo za razvoj ulične umjetnosti. Mostar pored bogate kulturne baštine sada ima veliku umjetničku galeriju pod otvorenim nebom koja plijeni pažnju turista iz cijelog svijeta. Često nam se javljaju s riječima oduševljenja, šalju nam svoje fotografije, blogove o muralima iz Mostara. S nekima od njih se susretnem i ispričam im kako je sve krenulo i steknem nova prijateljstva.
Street Art u Mostaru širi ljubav i na mnogo načina povezuje ljude iz cijeloga svijeta.

INTERVIEW.BA: Je li bilo problema u organizaciji festivala?

MARINA: Kao i svake godine problem je naći dovoljno sredstva za održavanje festivala, neke druge poteškoće koje se znaju desiti su ipak sastavni dio procesa rada u javnom prostoru. Nekada se zna desiti da netko negoduje što se radi mural na nekoj od lokacija ili vidi „vraga“ u naslikanoj slici. Međutim, taj stres brzo prođe i uspijemo naći kompromis. Uskoro slijedi 8. po redu Street Arts Festival koji će se održati početkom septembra 2019. godine i već se neki građani javljaju da prijave površine svojih kuća i zgrada za oslikavanje. Zaista imamo dosta podrške u lokalnoj zajednici od građana i partnera festivala.

INTERVIEW.BA: Marina koliko ti je kao ženi sa idejama, stavovima i željom bilo teško biti ozbiljno shvaćena u našoj sredini?

MARINA: Naravno da je bilo prepreka i poteškoća, ali se tada nisam toliko obazirala na negativnosti nego sam se vodila entuzijazmom, pokretačkom energijom i velikom željom da realiziram zamišljeno. Nisam bila tip osobe koja će sjediti i čekati da joj stvari dođu same, a pogotovo nisam mogla izdržati da se neka ideja „rodi“, a da od nje ništa ne bude na kraju. Predano sam i marljivo radila te se nisam obazirala na to što će netko reći, naravno uvijek sam prihvaćala konstruktivne kritike. Nažalost u Mostaru kao i mnogim drugim gradovima u BiH postoji sindrom da ljudi puno kritiziraju, a malo rade, ali toga će uvijek biti i na to ne treba trošiti energiju u procesu rada ili stvaranja.

INTERVIEW.BA: Šta misliš o položaju žena u BiH i inače ženama u politici? Vidiš li sebe u politici?

MARINA: Sebe vidim samo u kulturnoj politici. Smatram da smo svi, uključujući i žene i muškarce, trenutno u lošem položaju u BiH. Međutim, može se često primijetiti da nam je kultura takva da se ženu prije vidi za šporetom nego na nekoj funkciji. Tu su i brojne predrasude da li će žena dobro i kvalitetno obavljati dužnosti. Pojavile su se neke liderice koje malo mijenjaju sliku učmale političke stvarnosti u BiH. Želim im puno uspjeha, znam da nije lako.

INTERVIEW.BA: Može li se u BiH živjeti od kulture?

MARINA: Može ali veoma skromno. Nije jednostavno ali primjećujem da se umjetnicima i kulturnim radnicima koji uporno rade i stvaraju, otvaraju mogućnosti koje donose kvalitetne suradnje i brojne angažmane. Kod nas je progres spor i moramo se više truditi i raditi ali nije nemoguće živjeti od svog stvaralaštva. Nekada je teško ali prednost je u tom da svi ti ljudi rade nešto što zaista vole i to je ta neka nematerijalna dobit koja čini život smislenim i ljepšim.

INTERVIEW.BA: Nedavno si sudjelovala u “Budi inspiracija” projektu gdje si zajedno sa djecom iz regije učinili transformaciju javnog prostora u Mostaru. O čemu je riječ?

MARINA: Ja i moja kolegica umjetnica Maja Rubinić smo srednjoškolcima iz BiH, Hrvatske i Srbije okupljenim oko projekta „Budi Inspiracija“ približili što je to zapravo Street Art te razgovarali s njima kako oni vidje umjetničko djelovanje u javnom prostoru. Bilo je zaista inspirativno i zanimljivo. Produkt druženja je bila Paintback akcija – zajedno smo oslikavali zidova koje su stanari prijavili sa željom da nove boje uljepšaju ulaz u njihovu zgradu. Na mjestu gdje su se nalazili nacistički znakovi i uvredljive poruke pune mržnje i ksenofobije, danas stoje poruke pune ljubavi i pozitivne energije. Što bi rekli, mladi su uzvratili udarac a stanari su bili oduševljeni.

Ovaj intervju je urađen u okviru projekta “Bosna i Hercegovina: Animiranje mladih za pomirenje – Budi inspiracija”koji se  sprovodi uz podršku USAID BiH a implementira ga Nacionalni demokratski institute BiH (NDI BiH) uz podršku YIHR BiH I Fondacije INFOHOUSE. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost redakcije.

IZ ĆORSOKAKA Zlatko Dizdarević: Trampova jadna trampa

Po zlu čuveni izraelski general Ariel Sharon svojevremeno je odreagovao na glasove o sitnom komešanju u New Yorku povodom neke arogantne odluke Kneseta ciničnom izjavom: “Šta hoće, pa mi smo u Americi jači od njih”. Mnogi su tada znali da je tako ali su bili zblanuti. Ipak, Sharon je i nakon ovoga dolazio u Washington, u Kongres, Senat i gdje mu se prohtjelo dočekivan srdačnije nego i neki od izraelskih predsjednika. Slušali su ga oduševljeno.

Piše: Zlatko Dizdarević za Interview.ba

Ne dugo nakon ovoga, neko je s velikim razlogom napisao: Ukrali su prvo Palestinu Palestincima, potom SAD Amerikancima a onda i Evropsku uniju Evropljanima. Kasnije i Jerusalem vjernicima svijeta, a poslušne arapske naftne sultane i emire kupili za sebe.  

Nekoliko poteza današnjeg domaćina Bijele kuće ipak nadilazi po svom političkom jadu puno toga na šta se svijet kukavički privikao i u vezi sa Izraelom i sa sobom povodom njih. Kaže minulog četvrtka egzaltirani američki predsjednik da je “nakon 52 godine došlo vrijeme da Sjedinjene Države u potpunosti priznaju izraelski suverenitet nad Golanskom visoravni”. Dakle, sirijskom teritorijom koju je Izrael okupirao u Šestodnevnom bliskoistočnom ratu 1967. a svijet sa UN-om tu okupaciju nije priznao, kao što nije priznao ni četrnaest godina kasnije, 1981., izraelsko pretvaranje okupacije u aneksiju.

Trampovu odluku, pogurao je Netanyahu uz pomoć američkih  kongresmena i senatora Mike Gallaghera, Ted Cruza i Tom Cottona. Njihov “Bibi” ide na nove izraelske izbore 9. aprila i valja ga pogurati jer ne stoji najbolje, pa je sve upakovano u sudbinsku opasnost po Izrael, naravno od Irana: “Visoravan ima stratešku i sigurnosnu važnost za državu Izrael i regionalnu stabilnost”. Predsjednik je opijen osjećanjem da kao “najveći” ulazi u istoriju američkih lidera nečim što nije uspio niko prije njega iz Bijele kuće. A zapravo je na jadan način za ovisnost o Izraelu i vlastitu megalomaniju “Trampio” status vlastite države kojim se ona decenijama  busala u prsa.

Potvrda ovoga, usput, mogla bi biti i mala epizoda iz Texasa. U tamošnjem tv programu    “TruNews”, pomalo kao namrgođeni ali i uvažavani konzervativac, voditelj Rick Wiles pitao je goste u studiju: “Ima li u Americi neko i nešto što se ne može kritikovati, čemu se ne možete suprodstaviti javno, o čemu ne možete slobodno govoriti…I provocirao ih Wiles primjerima svjetske notorne nedemokratičnosti u istoriji pominjući kako se u nacističkoj Njemačkoj nije smjela kritikovati nacistička partija, u Sovjetskom Savezu komunistička, u Kini isto, u Sjevernoj Koreji danas Kim Jong-un, na Kubi Kastro itd…E, pita onda on, koga i šta ovdje, u Americi, ne možete i ne smijete kritikovati? Nakon kratkog muka, jedan od gostiju će kazati – Izrael, izraelski lobi…Drugi će dodati kako to važi za sve, i demokrate i republikance…Treći će dodati kako to važi za sve uzraste, za sve medije…A Rick Wiles će na to: Dakle, prvo, jesmo li onda doista demokratska zemlja sa punom slobodom govora, polemike, kritika i neslaganja kao što tvrdimo da jesmo. Nismo. Drugo, jesmo li slobodna zemlja u kojoj odlučujemo sami tragom svojih interesa, bez ičijeg pritiska i tuđih interesa. Nismo, jer konkretno, evo, protiv izraelskog lobija ovdje ne možemo i ne smijemo ništa !

Naravno da se složena priča o slobodama i demokraciji ne može svesti na samo jedan tv studio. Ali riječ nije o tome, već o realnosti koja je mučna. Šta se to danas još ne može od drugog uzeti ako si sila. Ili svojom a evo i tuđom voljom mimo svih civilizacijskih standarda i pricipa drugome dati, mada je tuđe, samo ako jedan moćni predsjednik Tvitterom saopšti da to hoće i može. Tako i sa planetarno zajedničkim Jeruzalemom, Golanom ili cijelom Sirijom, opsesijom da se može i sa Iranom, sutra Venecuelom. Sve uz otvoreno šprdanje odlukama UN-a, činjenicama sloboda, suvereniteta i nezavisnosti. Da se i ne govori o sankcijama, zabranama u trgovini, korištenju energije, nepriznavanju međunarodnih sporazuma itd. Zapravo, o srednjovjekovnom siledžijstvu uz samoproglašavanje najslobodnijim i najdemokratskijim po šnitu koji mora važiti za sve druge. A onda uz poniznu spremnost da se bude mali pred silom interesa lobija  izvorno mitoloških a zapravo imperijalnih apetita.

Nije ovaj prodavač narcisoidno nezajažljivih apetita na čelu zemlje koja jeste bila sa puno razloga do nedavno uvažavana, jedini u ovoj priči o svjetskoj političkoj dekadenciji. Tu su danas i svi oni  tzv.”Prijatelji Sirije” koji su kao hijene navijali od početka tamošnje interesno izrežirane drame da se satare “diktator” koji je stao na put njihovih bliskoistočnih geostrateških interesa energije i prostora. Ti “prijatelji naroda” svoje apetite  poturili su kao zov u pomoć slobodama, pravima, ljudima i državi  tamo. A evo sada odlučio kobajagi baja, a zapravo poslušnik naloga izraelskog lobija, kako je “došlo vrijeme” da se svi popišaju na Rezolucije UN-a o Golanu, isto kao i one rezultate glasanja u UN-u 2017. o Jeruzalemu. Ništa principi, pravda, svjetski zakoni, UN, više ne igra “prijateljima Sirije”. Čisti politički reality shaw sa kurvanjem, pjevanjem pa zataškavanjem. Jer moraju svi tako, čast rijetkim izuzecima. Stigao  nalog iz sjene.

Ovdje  popravke nema, jer nema više velikih. Otjerali ih mnogobrojniji mali. Otac mi je, sjećam se, uvijek govorio – čuvaj se sine u životu malih ljudi, oni su najgori, ma kako se zvali, koje vjere bili i kakve titule nosili. I bio je u pravu. Mala su i sramna vremena jer su mali ljudi isplivali na vrh pa ta vremena dimenzioniraju prema sebi. Svugdje.

Ima jedna sjajna, kultna  knjiga o izraelskom lobiju, i obrazu, za koju sam davno prvi put čuo u Jeruzalemu, od velikih ljudi raznih imena i vjera. Naslov je u originalu “The Israel Lobby and U.S. Foreign policy”. Autori su dvojica profesora univerziteta, iz Chicaga i sa Harvarda, obadvojica Jevreji iz Amerike – John J.Mearsheimer i Stephen M. Walt. Sve su objasnili do u tančine, iznutra, dokumentovano. Od prvog teksta što im ga je na tu temu naručio časopis The Atlantic Mountly, pa nisu htjeli i smjeli da ga objave, do konačnog izlaska knjige godinama kasnije, uz more sličnih iskustva poput Atlantica, ni za milimetar nisu odustali od istine.  Čitajući, čovjek nerijetko ostane zblanut, ma koliko mislio da o tome dosta zna. Ali, zato su profesori  poštivani i u svijetu i među ne malim brojem Izraelaca.

Golan je dio te priče, otiman danas radi dokazivanja sile i vode sa njega, a ne nabildavane opasnosti od Irana. Amerika sa ovakvom politikom neće još dugo biti percipirana u svijetu kao nekad. A da su im politički gabariti drugačiji, uz više samopoštovanja i realnosti spram sebe i svijeta, dokučili bi kako im je interes da se kao velika država moraju poput velikih profesora držati elementarnih, univerzalnih istina, vrijednosti i principa. Samo mali političari trampe te principe za privremeni i sitni ćar. Od ovakvog Trampa, ta trampa se mogla i očekivati. Eto zato, kao zemaljski mali ne može biti ni istorijski veliki. I neće dugo. Izraelski lobi koji ga vodi i sa tim računa.   

POVRATAK OTPISANE Dženana Alađuz: Romeo i Julija sa Alipašinog

Ovaj tekst naše kolumnistice nastao je bez nekog posebnog povoda ali ipak nosi poruku. Jednu ali vrijednu: u kući uvijek treba držati mast protiv opekotina.

Piše: Dženana Alađuz za Interview.ba

Petak večer. Od nas 4 u autu samo će jedno večeras izaći u život, a to pogađate nisam ja.

Neki dan, što jest jest, dobila sam poziv na večeru a nije od najdražeg supruga. Odbila sam. Momak koji me je pozvao ima 15 godina manje (plus), pametan je (dva plusa) ali pozvao je i zajedničkog prijatelja (minus) u kojeg je, ubjeđena sam, latentno zaljubljen (minus minus) A što je najgore taj zajednički prijatelj, bukvan, to ni ne zna. Dakle od bosanske verzije “Viki Kristina Barselona” ništa, nismo dobacili ni do Želje 2…

Nije meni krivo što je 30neštogodišnjak zaljubljen u ovog 50neštogodišnjaka, već što nije u mene. Osjećam pravu dječiju ljubomoru tipa “zašto on ima 2 kinderjajeta a ja samo jednoooooo urlau!”

Iznenadila me je ta ljubomora. Ne pamtim kad sam imala posljednji napad. Najdraži suprug se dobro pazi da ne pruži nikakav materijalni dokaz,  a slutnje, ljubazan je da me podsjeti, nisu validne na sudu.

Ne pamtim niti kad sam ja dala povoda za ljubomoru. Dekoltei su mi sve kraći kako su sise niže, a minjake ne nosim ni na plažu – kad bi se u modu vratili oni kupaći do koljena prva bi ih kupila…

I znate već kakav je taj ženski mozak, nedostatak nečega nikad ne tretira pozitivno,  pa tako ni taj izostanak ljubomore. Odmah kreću misli “pa ako to nedostaje u našoj vezi, šta još fali???”

I poslije panike krene komparacija. Ne sa parom preko puta koji isto izlazi iz kuće u 7 i vraća se u 7, nego naravno sa bastionima ljubavi. Da li bi naš život živjeli danas Romeo i Julija ?

Nešto ne mogu da vjerujem da bi i oni postali ponosni vlasnici pika kartice, izlazili samo na black friday a veš prali, naravno, na jeftinoj struji.

Izlazim iz auta, saputnike nisam čestito ni pozdravila, nije mi ni do čega.

A u kući me dočeka realnost,  go do pasa, prži pomfrit jer zna da dolazim s puta. I dok ga mažem Jomelopom, pomislim “možda je ta ljubomora ipak precjenjena…”

Josip Muselimović: Presuda Karadžiću je pravedna, Mladić se nema čemu nadati

Josip Muselimović, odvjetnik i književnik, predsjednik Matice hrvatske Mostar, dobitnik je Zlatne povelje za životno djelo Odvjetničke komore Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Vojvodine, Srbije, Crne gore i Makedonije te dobitnik najvećeg hrvatskog državnog priznanja Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Za interview.ba govori o presudi Radovanu Karadžiću, pravosuđu u BiH i autentičnim Hrvatima.

GENOCID JE DOKAZAN: “Nije uopće bitno je li taj genocid bio u svim općinama. Bitno je da je dokazan u Srebrenici i to je sasvim dovoljno. Ostaće zapisano da je vojni i politički vrh RS presuđen za najteže ratne zločine. To bi nekim budućim generacijama trebalo biti dovoljno za promjene”.

INTERVIEW.BA: Radovan Karadžić presuđen je za genocid u Srebrenici i osuđen je na doživotni zatvor. Presuđen je za zločine protiv čovječnosti i zločine protiv zakona i običaja ratovanja. Da li je presuda očekivana?

MUSELIMOVIĆ: Ništa se manje nije očekivalo. Ako su za ova kaznena djela osuđena četiri generala Vojske Republike Srpske onda je posve očekivano da i njihov zapovjednik bude osuđen. Jednako tako i general Mladić se nema čemu nadati ako je njegov šef, odnosno predsjednik Vlade RS-a osuđen na kaznu za ista takva kaznena djela. Po mom osobnom sudu, presuda je potpuno pravična i pravedna. Ona ne može sanirati živote tolikih ljudi ali drugog načina nema. Smrtne kazne kod nas nema i ne postoji. Za vrijeme Ninberskog procesa je postojala, pa je od one silne nacističke ekipe njih deset ili dvanaest pogubljeno. Dakle, Karadžiću je izrečena maksimalna kazna. Pravedno i pravično. Genocid nije dokazan u drugim općinama, ali ne zaboravimo da jesu ratni zločini, što su također teške pravne kvalifikacije.

INTERVIEW.BA: Ipak Srbija se ne spominje u presudi. Čini se da je Tužilaštvo odustalo od dokazivanja međunarodnog sukoba. Hrvatska je sada jedini agresor na BiH?

MUSELIMOVIĆ: Radi se o apsolutnoj povijesnoj nepravdi, ali da bi čovjek to sve skupa komentirao trebao bi malo više činjenica imati iz tog spisa. Prema mojim saznanjima ova drugostepena presuda je napisana na 3000 stranica. Zašto je Tužilaštvo odustalo od dokazivanja međunarodnog sukoba, treba odgovoriti Serge Brammertz.

INTERVIEW.BA: Koliko je ova presuda važna za odnose u BiH? Može li se odraziti na RS?

MUSELIMOVIĆ: Apsolutno će utjecati i mora utjecati. Sada je cjelokupnoj svjetskoj javnosti dokazan genocid. Nije uopće bitno je li taj genocid bio u svim općinama. Bitno je da je dokazan u Srebrenici i to je sasvim dovoljno. Ostaće zapisano da je vojni i politički vrh RS presuđen za najteže ratne zločine. To bi nekim budućim generacijama trebalo biti dovoljno za promjene.

INTERVIEW.BA: Pratite šta se dešava sa bh. pravosuđem. Bili ste u prilici braniti visoke hrvatske zvaničnike. Vrlo često znali optužiti i Tužilaštvo i Sud BiH da su pristrasni?

MUSELIMOVIĆ: Ja sam u bezbroj navrata reagirao i to potpuno otvoreno i rekao da reforma pravosudnog sustava nije dala očekivane rezultate. Mi smo reformu pravosudnog sustava povjerili ljudima bez legitimiteta. Nekim strancima potpuno nekvalificiranim da odlučuju. Mi smo imali vrlo stabilan pravosudni poredak i moguće jedan od najozbiljnijih procesnih zakona ne samo kod nas nego u cijeloj Evropi. Nažalost dogodilo se to što se dogodilo i tu treba jedna hitna i odlučna intervencija počev od visokog sudskog i tužilačkog vijeća pa dalje i niže. Zbog svega navedenog, da, mnoge stvari su politički obojene.

INTERVIEW.BA: U javnosti se digla prašina oko izručenja Marka Radića Hrvatskoj koja kao pravnu kvalifikaciju ne priznaje udruženi zločinački poduhvat. Zbog toga se Marko Radić našao na slobodi. Koliko je to prije svega moralno?

MUSELIMOVIĆ: Ja ću vam odgovoriti kao pravnik. Postoje zakonski propisi. Republika Hrvatska je prihvatila izvršiti, odnosno priznati presudu Suda BiH. Smanjenje kazne Marku Radiću je usaglašeno sa postojećim zakonima u RH. Dakle, ništa nije nezakonito samo je iskorištena prilika da jedan predmet bude prenijet u drugu državu. I ja sam imao takve slučajeve u praksi. Da je u jednom predmetu Sud BiH bitno smanjio kaznu Županijskog suda u Splitu. Jer naš zakon nije tako precizan. On kaže da će preuzeti presudu inozemnog suda, dakle Hrvatske, Srbije ili bilo koje druge države i izreći svoju sankciju. Ako zakon kaže izreći svoju sankciju onda dakle sud može izreći svoju sankciju. Prema našim zakonima. Obzirom da je to bilo učestalo, Vrhovni sud FBiH zauzeo je stajalište da naše pravosuđe nema pravo intervencije u odnosnu na kaznenu sankciju. Prema tome on može samo preuzeti presudu i provesti onu sankciju koju je izrekao taj sud iz inozemstva. Ovi slučajevi poput Make Radić i drugi rezultat su neusklađenosti propisa na prostoru bivše Jugoslavije i to neko iskorištava.
INTERVIEW.BA: Dio ste intelektualne hrvatske zajednice u BiH, kao intelektualca da li vam smeta, da se Hrvati na određeni način djele u BiH? Primjer Martine Sopte i Štefice Galić koje konstantno trpe napade. Da li je loše da se negira pravo na različito mišljenje?

MUSELIMOVIĆ: To ni za koga nije dobro i nijedna podjela nije dobra. Ja sam vodio Mostarsko proljeće 16 godina. I sada ga vodim kao umjetnički ravnatelj, odnosno kao voditelj projekta. Sve što radimo, radimo u zajednici i nikada ništa nismo ogranizirali a da nismo pozvali SPKD Prosvjeta i nikada nismo propustili uputiti poziv Preporodu. Slično je i sa pojedincima. Podjele nisu dobre…Ko god misli drugačije, ko god misli da ovo nije naša zajednička država griješi. Sukobiće se sa poviješću. Trpe ljudi i na drugim stranama, nije samo Štefica Galić i Mlinarevićka. To je obod slobodi. Na žalost.

INTERVIEW.BA: Kako se mjeri danas hrvatstvo u BiH?

MUSELIMOVIĆ: Za mene to je onaj koji živi u ovoj zemlji i koji je poštuje i voli. Ja mogu otići sutra gdje hoću, a nikada nisam htio otići. Imamo sam ponudu 1991. godine da budem prvi Predsjednik Predsjedništva BiH. Ne znate vi to. To je istina. Nakon mjesec dana kada sam vidio šta je na jednoj šta na drugoj strani rekao sam, hvala lijepo. To nije priča za mene. Trebaju se stvari očistiti.

INTERVIEW.BA: Šta mislite o političkoj situaciji danas u BiH?

MUSELIMOVIĆ: Kaos. Nered. Ja sam čovjek koji je posljednji posjetio Predraga Matvejevića pred njegovu smrt. S njim sam razgovarao. Bio je na umoru, ali je bio svježih misli. Još nikome nisam rekao ono što mi je on rekao, to je proročanstvo. Doći će vrijeme i za to. Pazite, Branko Mikulić je iskoristio priliku i otišao, bio je u Zagrebu, otišao kod Miroslava Krleže. Pita Krleža Branka, “kakva je situacija u našoj armiji. Branko mu odgovora da nema baš puno informacija o tome, to je malo zatvorena struktura. Moj dojam je da to Brozu malo klizi s površine. I znate šta kaže. Ne bih želio biti svjedok onom što će se nakon Broza dogoditi. Biće gore nego što je ikada bilo”. Tako je i bilo. Ja se bojim novih vremena, iskreno da vam kažem.

Marko Vešović: Ako umrem sutra umirem kao slobodan čovjek, a Karadžić će umrijeti u zatvoru

Sarajevski pjesnik crnogorskog porijekla Marko Vešović je u mladosti bio prijatelj sa Radovanom Karadžićem, bili su višestruki kumovi, a s ratom u BiH i svim što se događalo kasnije postao je njegov najveći kritičar. Ovaj romanopisac, esejist, književni kritičar, te prevodilac danas živa u Sarajevu, u penziji je, ali aktivan kolikomu to zdravlje dozvoljava i kratko smo porazgovarali o konačnoj presudi Karadžiću.

Vešović je 07.02.2005. za radio Slobodna Evropa takođe govorio o Karadžiću: „Sve na svijetu što je vezano za Karadžića, ja sam zapisao. Tačno je da sam bio s njim prijatelj, tačno je da jedno sedam-osam godina nisam s njim govorio, prekinuo sam s njim prijateljstvo jer sam ga smatrao špijunom. Smatrao sam da je on policijski cinkaroš. Sedam-osam godina s njim nisam govorio. Kad sam ponovo s njim uspostavio komunikaciju, to više nije moglo biti prijateljstvo“.

INTERVIEW: S kojim mislima i osjećanjima čekate presudu protiv Radovana Karadžića?

VEŠOVIĆ: Mene Karadžić više uopšte ne zanima od kako je otišao na pravo mjesto. Naime jedan pjesnik je rekao da postoje stvari koje su toliko dugo mišljenje da se više o njima ne da misliti, a jedna od takvih stvari je i Karadžić. Mogu samo reći da mi nije svejedno hoće li i za koliko genocida će biti osuđen. Imao sam  divnog prijatelja Boru Đukanovića, mnogo sam ga volio, radio je godinama na Karadžiću i volio je da kaže, a ja to ponavljam kao svoje, da ću ako umre sutra – umrijeti kao slobodan čovjek, a  Karadžić će umrijeti u zatvoru i tu je moja prednost nad njime. I još nešto da kažem:  Hannah Arendt je napisala knjigu o banalnosti zločina, a je sam svojim prijateljima često govorio da je Radovan Karadžić priča o banalnosti crnogorskog i zločina i zločinca.

INTERVIEW: Godinama ste ga poznavali – kako razumijete tu njegovu transformaciju od pjesnika do zločinca?

VEŠOVIĆ: Vitomir Lukić, jedan od najpametnijih ljudi koje sam upoznao, a bio je jedan od najvećih jugoslovenskih pisaca iz Bosne, ali mu nisu priznavali da je jugoslovenski jer je bio iz Bosne, govorio je o tome da sve nastaje iz situacije. Prema tome – jedan moj Crnogorac je govorio to jednostavnije: kurve imaju priliku da postanu to što jesu, a  Karadžić je postao to što jeste jer je bio u takvoj situacijiDa nije bilo situacije u kojoj se našao – ko zna, možda bi umro kao poštovan psihijatar. Radi se o tome da je on, ja to dobro znam, primio novac da to uradi. On je bio bogat čovjek i prije nego je počeo rat i, bogami, kada je zagustilo nije mogao reći izvinjavam se, pa okolo-naokolo i izvući se, nego je valjalo vratiti pare. Govorim ono što znam. I vratilo se – ne vratilo, njemu se osladilo da bude vođa i tako dalje. S druge strane ima još jedna crnogorska, a to je da u nama postoji materijal od kog može postati svetac, ali i zločinac, o tome je pisao i Dostojevski, a Karadžić  je jednostavno došao u takvu situaciju da se u njemu rascvjeta zločinac i tačka.

INTERVIEW: Čime se vi inače bavite?

VEŠOVIĆ: Imao sam nekoliko bolesti, ali ja imam sreću da razlikujem one od kojih se umire i one od kojih se ne umire. Ove moje su one od kojih se ne umire, ali bole, Sada sam dobro, ništa ozbiljno nije bilo, nešto raduckam, dosta sam na internetu i važno mi je da mi je mozak vazdan radio, to je moja borba protiv skleroze koja je uspješna i to je sve.

U filmu „Život i priključenije Radovana Karadžića“ Marko Vešović govori: Ima jedan razgovor sa Karadžićem gdje on sa nekim od svojih komandanata razgovara i on mu kaže: „Neće Srbi da uzmu puške“ A on kaže: „Pa streljaj ih, pička im materina!“. Ja to nikada neću zaboraviti. Kako može onaj mlakonja kojeg je zlostavljala njegova vlastita žena, ne samo predamnom, pred desetinama njegovih prijatelja, štiklom ga u nogu pred nama. Kako se taj mlakonja preobrazio odjedanput u čovjeka koji kaže „streljaj ga“? Meni je bilo zaprepašćenje kako je ta pihtija od čovjeka postala krvolok.

Teofil Pančić 2008 o Marku Vešoviću piše:

Marko Vešović, pesnik iz Sarajeva (štono reć “crnogorskog porijekla”), zahvalio se na dodeljenoj mu Ratkovićevoj nagradi – koju dodeljuju “Ratkovićeve večeri poezije” u Bijelom polju – i odbio da je primi, rekavši da je “prisiljen da odbije” nagradu zato što je ova svojevremeno dodeljena Radovanu Karadžiću, tom “durmitorskom istrebljivaču”, kako ga Vešović naziva (i nije nikada opozvana, koliko mi je poznato; opet, doduše, i samo opozivanje bi bilo licemerni akt pranja biografija; tja, kad se jednom učini nešto sramno, nema načina da se to neutrališe). Sarajevski pesnik veli da je “nedopustivo što se u današnjoj Crnoj Gori uporno i metodično ćuti o svemu što se dešavalo u ratu u Bosni i Hercegovini”, pa tako i o dodeli te nagrade Karadžiću usred ratnog paleža Sarajeva. Vešović poentira ovako: “protiv te činjenice ne mogu ništa, ali odbijam da budem umiješan u bilo koji oblik crnogorskog besramlja”.

Slavo Kukić za Interview.ba napravio rang-listu Hrvata u BiH: Kao Hrvati upitni smo i ja i biskup Komarica

U Bosni i Hercegovini postoji veliki broj pripadnika hrvatskog naroda koje nazivaju izdajnicima svoga naroda, samo zbog toga što ne dijele mišljenje Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZ BiH). Izbor Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda samo je zaoštrio tu retoriku i dodatno podijelio prostor. U razgovoru sa akademikom Slavom Kukićem saznali smo na koji način se rangiraju Hrvati u Bosni i Hercegovini, koliko profila Hrvata ima i kako se oni vrednuju. Osim toga Kukić za Interview.ba govorio je o tome zašto je utihnula priča o Deklaraciji o položaju Hrvata u BiH, kao i o izmjenama Izbornog zakona BiH, pomoći Dragana Čovića hrvatskom narodu, te odgovorio na naše pitanje ko je veći Hrvat – Čović ili Komšić.

HRVATI „ARIJEVSKE KRVI“ DRŽE KONCE U BIH: Na vrhu su, dakako, izvorni, nepatvoreni, Hrvati s „arijevskom krvi“, oni koji čine sami vrh interesnog stranačkog kruga – među kojima su pripadnici tzv. Sokolove grupe na pijedestalu svih hrvatskih vrednota.

INTERVIEW.BA: Da li se može u BiH biti Hrvat, a da niste HDZ BiH?

KUKIĆ: Pitate li ljude iz HDZ-a, te dvije stvari se međusobno uvjetuju. Hrvat, drugim riječima, znači istodobno ili članstvo, ili lojalnost ili otvorenu potporu političkoj filozofiji HDZ BiH. Sve ostalo je manja ili veća izdaja hrvatstva. Naravno da je to anakronizam, dio sustava vrijednosti koji neodoljivo asocira na onaj iz prve polovice XX. stoljeća na nekim drugim evropskim prostorima – kojeg je suvremeni svijet osudio a koji je, ne zaboravimo, svoje pipke imao i na prostoru na kojem sami živimo. Po tom pristupu, ne samo da sam kao Hrvat upitan ja, i to samo zato što se ne slažem s pameću koju mi navrat-nanos želi kao moju nametnuti HDZ, nego i svi ostali. Po tom pristupu primjerice, jako upitan je i biskup Komarica, čovjek koji od početka devedesetih proživljava pakao kako bi, pozivom na pravo etničke i konfesionalne različitosti, na prostoru svoje biskupije spašavao pripadnike svoje religijske pastve. A oni su barem 99% Hrvati. No, što mu to vrijedi ako, spašavajući svoj vjernički puk, proziva i vrh HDZ-a koji je, skupa s njemu sličnima u drugim narodima, odgovoran zašto je Komaričina vjernička pastva, koju odreda čine Hrvati, više nego desetkovana – a koja se, nažalost, topi i danas.

INTERVIEW.BA: Kako se vrši rangiranje Hrvata u BiH?

KUKIĆ: Pristupi su, očito, različiti. Oni što polaze od temeljnih principa humanizma, prave razliku između dobrih i loših ljudi, ljudi koji su vrijedni i onih koji nisu vrijedni pažnje. I to se odnosi na sve, ne samo na pripadnike jedne nacionalne ili ine skupine. U tom kontekstu, recimo, vidim razliku i među onima koji se etnički izjašnjavaju Hrvatima.

Po pristupu, kojeg njeguju etnonacionalisti, HDZ kao personifikacija mjere hrvatske vrijednosti osobito, moguće je praviti razliku među nekoliko grupacija Hrvata.

1. Na vrhu su, dakako, izvorni, nepatvoreni, Hrvati s „arijevskom krvi“, oni koji čine sami vrh interesnog stranačkog kruga – među kojima su pripadnici tzv. Sokolove grupe na pijedestalu svih hrvatskih vrednota.

2. Nekoliko kopalja ispod su oni koji svoje hrvatstvo dokazuju članskom knjižicom HDZ-a.

3. Još niže bi se, po tom rangiranju, trebali naći Hrvati koji nisu stranački grupirani ali jesu lojalni politici „arijevaca“.

4. Zasebna, valjda četvrta po redu skupina je rezervirana za one koji ne pripadaju svijetu HDZ-dometa ali, organizirajući se u drugim strankama s hrvatskim predznakom iskazuju lojalnost „temeljnoj“, dakle orijentaciji koju je kroz HNS trasirao HDZ.

5. Ova kategorija Hrvata je već upitna jer okuplja Hrvate politički organizirane kroz druge političke partije s hrvatskim predznakom, ali partije koje život u BiH vide značajno drugačije. To je, siguran sam, pozicija u čiju su nemilost upali svi oni koji pripadaju ili glasuju za Hrvatsku stranku Bože Skopljakovića.

6. Tu je, potom, poprilično velika, rekao bih gotovo dominantna skupina „hrvatskih sumnjivaca“, ljudi koji ne pripadaju nikome, ali ne prihvaćaju niti atak na vlastitu pamet jedne, u biti kriminogene grupacije u ime tobože zajedničkih nacionalnih interesa i ciljeva.

7. Na koncu, nimalo beznačajnu skupinu čine „izdajnici“, hrvatski „kvislinzi“, svi koji pripadaju građanskim političkim partijama, za njih glasuju ili, ne daj bože, ovako kao ja, javno raskrinkavaju logiku „arijevstva“ iza koje kao paravana se skriva vrlo umješna kriminogena grupacija.

INTERVIEW.BA: Za koga se bori Dragan Čović? Kome je pomogao?

KUKIĆ: Teško mi je zamisliti da se za hrvatske nacionalne interese može boriti čovjek koji je koliko jučer iskazivao svoj transnacionalni karakter. Koji je, recimo, svoje jugoslavenstvo – koje je javno, i na popisima iskazivao – dokazivao čak i pismom, preferirajući ćirilično pismo latiničnomu. Time, dakako, ne pravim otklon prema ćirilici kao pismu – naprotiv, u mojem sistemu vrijednosti ona je jedno od pisama kojima se služim – ali želim tu činjenicu iskoristiti kao prilog mojoj sumnji. Teško mi je, potom, spojiti borbu za nacionalne interese s materijalnim bogatstvom koje se zahvaljujući njoj akumulira – a koje se pokazuje kroz srednjovjekovne dvorce, hotele, vile, stanove i kuće po raznim evropskim destinacijama. Ili kroz činjenicu da se protiv tebe svako malo podižu kaznene prijave za kriminal i korupciju, da si zbog njih dobar dio svoga vremena prisiljen provesti po sudnicama itd. Za takve ljude je jedino logično da su im važni jedino njihovi vlastiti, eventualno interesi njihovih interesnih skupina u koje su involvirani i njihovi vlastiti. I da se sve, pa i interes nacije ili konfesije koristi kao paravan iza kojeg se ti pojedinačni ili grupni interesi najefikasnije skrivaju. Pomogao je Hrvatima da ih umjesto 800 tisuća 1991. godine na popisima 2013. oficijelno bude tek 540.000. Kažem oficijelno jer je izvjesno da je njihov broj bitno manji, danas vjerojatno tristotinjak tisuća. Pomogao im je da ih se sve više odriče bosanskohercegovačkog državljanstva za račun državljanstva država s kojima ih ne veže ništa osim činjenice da u njima mogu živjeti kao normalni ljudi. Pomogao im je da su sve više obezglavljeni i da im je prosječna životna dob već danas prešla granicu kritičnoga – granicu iznad koje se populacija po svim demografskim zakonitostima smatra starom. Pomogao im je, hoću reći, da ih je dezorjentirao, u dobroj mjeri uništio i sve to čini i danas nesmanjenim intenzitetom.

INTERVIEW.BA: Šta je s Deklaracijom o položaju Hrvata u BiH, kao i izmjenama Izbornog zakona koje je inicirao Čović, nakon čega je utihnuo?

KUKIĆ: I Deklaracija je u službi grupnih, točnije interesa jedne političke partije. Preko nje HDZ Hrvatske pokušava interes HDZ BiH prikazati kao opći interes svih bosanskohercegovačkih Hrvata. I priča s Izbornim zakonom nema veze s interesima, tobožnjom jednakopravnošću hrvatskog naroda nego isključivo s ambicijom HDZ vrhuške da preko njega ovjekovječi svoju vladavinu. Što se, pak, Hrvata tiče, izmjenama zakona koje predlaže HDZ se samo pojačava diskriminacija koja postoji i po postojećem Izbornom zakonu i po postojećem ustavu – a koja bi se, istine radi, pojačala i prema pripadnicima drugih dvaju naroda i svima ostalima, pripadnicima nacionalnih manjina i onih koji se nacionalno ne određuju. No, i jedno i drugo, i Deklaracija i izmjene Izbornog zakona – a i priča o nacionalnom kanalu također – su samo instrumenti kojima se homogenizira biračko tijelo. Prema tome, sada jedno vrijeme nastupa zatišje u vezi sa svim tim, a iz ladica će se kao krunsko „oružje“ izvaditi pred lokalne izbore. I s tim smo osuđeni živjeti još neko vrijeme – mi koji smo tu, usprkos svemu, odlučili ostati. Ostali su „isparili“ ili će u bližoj budućnosti „ispariti“ tražeći pravo na život i ne čekajući nikakvu, posebice ne budućnost koja je krajnje upitna.

INTERVIEW.BA: Ko je veći Hrvat Dragan Čović ili Željko Komšić?

KUKIĆ: Pitanje nije u tome tko je veći Hrvat, Srbin, Bošnjak, Englez nego tko je moralniji čovjek. A tu, radi li se o navedenoj dvojici – iako štošta u zadnjih nekoliko godina, danas osobito, zamjerim i Komšiću – nema dvojbi. Čak je i pokušaj izlaganja normalna čovjeka zadaći da ih dovodi u istu ravan uvreda za zdrav razum.