Pa se moramo onako ljudski zapitati, hoće li u muzeju Dražinom biti skalp ubijenog Boška Buhe, hoće li biti kosti pobijene porodice Miše Janketića, hoće li biti ugljenisani ostaci odjeće hiljada naživo spaljenih Bošnjaka u Istočnoj Bosni, hoće li u muzeju biti izložen dogovori o primirju i nenapadanju sa ustašama, Italijanima i Nijemcima, jer i to su sve, “predmeti, dokumenti i literatura posvećeni njegovoj borbi”?!
Piše: Dragan Bursać za Interview.ba
27. septembar 1943. godine. Kolona partizana povlači se iz Pljevalja prema Prijepolju preko Jabuke. U koloni iscrpljeni ljudi, šute sa kamenom sjenom na licu. Nekoliko kamiona sa ranjenicima među njima. Znaju samo da se iz Crne Gore moraju povući prema Sandžaku. Svakog časa onako premoreni trzaju se na zvukove pored puta. Jer, četnici, hijene stare, obožavaju ovako sa strane da napadaju. Nošeni ofanzivom Vermahta, osokoljeni poput kakvih bradatih bumbara zalijeću se u kolonu i bježe nazad prema Pljevljima u fašističko sigurno okrilje.
Pop Maca
U partizanskoj koloni je i Radomir Janketić, komandant bataljona. Heroj. Lice tamnije od Durmitora krije brigu za ženu, za djecu. I ne zna komandant Janketić da će mu i ženu i još osam drugih žena partizana ubiti pop Maca u Ševarima. A, eto pop Maca, četnik, prepoznao je Milicu Janketić i ubio je. Samo da se zna i ovo, nije popu četničkom nadimak Maca od neke lijepe dobre milošte, nego od macole. Štedio je taj monstrum metke, pa je djecu i žene macolom ubijao.
Gazi tako prema Jabuci komandant Janketić, ne zna za ovo zlo četničko ali sluti. A ni mi ne bi znali za silne zločine u Pljevljima da nije velikana našeg glumišta Miše Janketića. Svjedoka užasa i tragedije. Eto, njemu su četnici pobili sve najdraže. Eto, to je sin velikog partizanskog heroja Radomira.
Dječak ispod cerade
No, ovo je tek početak priče o jednoj partizanskoj koloni u koju je povijest sabila toliko heroja i kukavica i sa kojom se ista ta povijest poigrala na do sada nezapamćen način. U jednom od kaminona kao obezbijeđenje ranjenicima sjedi golobradi momčić. Opasan bombama gleda po izmučenim tijelima, koja se sve jednako tresu i teško dišu pod ustajalim ćebadima.
Momčić se zove Boško. I nije rijetko ime Boško. Ali, preziva se Buha. Da, sa nepunih 17 godine on je živa partizanska legenda. Iz Virovitice pa sve evo do Sandžaka, prošao je sito i rešeto. Sad je u koloni sa Radomirom Janketićem. Ide prema Prijepolju. Nešto mu se i ne sviđa ovaj zadatak, da sjedi u kamionu. Išao bi on ganjati četnike, pse fašističke, ali naredba je naredba.
Tek, pucanj, pa još jedan i još jedan. Kiša metaka koji zvižde kroz ceradu. Boško se dohvati opasača da pogleda gdje su mu bombe, a onda tup udarac u grudi. Crvena mrlja. Vazduh mu se stapao sa memlom u kamionu. I na koncu ništa. Tišina. Boško Buha gine tog 27. septembra 1943. godine u selu Jabuka nadomak Prijepolja. Ubili su ga četnici. Kasnije u borbama gine i partizanski komandant Radomir Janketić, otac našeg proslavljenog glumca Miše Janketića.
Boško Buha je posthumno proglašen narodnim herojem Jugoslavije, a na mjestu pogibije, u selu Jabuka podignut je Memorijalni centar u spomen na narodnog heroja i najmlađeg bombaša NOR-a.
Boško Buha na dobošu!
Idemo brzo u sadašnjost!
“Prodaje se Memorijalni centar podignut u spomen na Boška Buhu, narodnog heroja i najmlađeg bombaša NOR-a, sagrađen u selu Jabuka blizu Prijepolja, na mjestu njegove pogibije 1943. godine. Centar će zajedno sa domom omladine, muzejom i spomen domom, uz hotel, dvije vile i smještajne paviljone ići na licitaciju koja će biti održana 28. februara u Beogradu kao dio imovine preduzeća u stečaju Putnik iz Prijepolja.”
Tako je narode moj. Ode Boško Buha na doboš. Na koncu konaca, on je obično «crveno derle», «partizanče», koje se borilo protiv «prave stvari», preciznije protiv «kralja i otadžbine». Zanimljivo je da će kupac moći da radi šta hoće sa kompleksom Memorijalnim, uz malu opasku kako će morati da se pobrine za bistu Buhinu, pa makar je i premjestio. Ostatak kompleksa- od volje kupcu. Još zanimljivije, u početnoj fazi, ovaj kompleks je nastajao akcijom „pionirskog dinara” i donacijama, na inicijativu pionira Pljevalja i Prijepolja. No…
No, nema više pionira, nema više pionirskog dinara, nema više partizana, nema više Boška Buhe, pa eto, vrijeme je da se rasformira i Memorijalni kompleks. Samo jedna riječ još o spomen-kompleksu. Memorijalni kompleks je još 1986. dobio status nepokretnog kulturnog dobra od izuzetnog značaja, za koji je nadležan Republički zavod za zaštitu spomenika kulture Srbije.
Svaki narod ima muzeje kakve zaslužuje
A, kad smo kod Republičkog zavoda Srbije, imaju oni prečih poslova. Prisjetimo se «heroja» iz naslova. Ne, ne Boška, nego Draže. E, taj Draža komandant četnika, fašističkih kolaboracionista, komandant zvijeri što su ubijale, klale, palile, sve što im na put stane od Dinare, preko Krajine, Centralne i Istočne Bosne, sve do Crne Gore, Srbije i Sandžaka, e taj čiča će, kako sada stvari stoje, dobiti svoj muzej u Beogradu.
Kako navode mediji, iza ove inicijative stoji Dražin unuk, Vojislav Mihailović i grupa poštovalaca ravnogorske tradicije, a ideja je da se na jednom mjestu sakupe lični predmeti, dokumenti i literatura posvećeni njegovoj «borbi». Mjesto ove sumanute postavke još nije određeno, ali je moguće da će biti na mjestu gdje se nalazi kuća u kojoj je Mihailović sa porodicom živio prije rata – u Bregalničkoj 24 u Beogradu.
Pa se moramo onako ljudski zapitati, hoće li u muzeju Dražinom biti skalp ubijenog Boška Buhe, hoće li biti kosti pobijene porodice Miše Janketića, hoće li biti ugljenisani ostaci odjeće hiljada naživo spaljenih Bošnjaka u Istočnoj Bosni, hoće li u muzeju biti izložen dogovori o primirju i nenapadanju sa ustašama, Italijanima i Nijemcima, jer i to su sve, “predmeti, dokumenti i literatura posvećeni njegovoj borbi”?!
Da se mi razumijemo, nije se ideja za otvaranje muzeja u glavama neočetnika stvorila zato što je Draža nekakva mirotvorac i predhipi iz Drugog svjetskog rata, naprotiv. Svi ti silni revizionisti i svi ti silni negatori zločina černičkih, baš i štuju četnike zbog njihovih pokolja. Za njih je milozvučan povijesni artefakt da su četnici ubili Boška Buhu. E tome u čast, oni bi podigli svoj antiljudski spomenik.
I bila bi ovo jedna krvava priča, samo priča da država Srbija ozbiljno ne stoji iza revizije. Pa pogledajte, veću su četnike nagurali na «pravu stranu povijesti», partizani se izbacuju iz udžbenika, priča se o nekakvom «sverspskom pomirenju», umjesto borbe protiv fašizma.
I nećemo još dugo čekati, a Boško Buha će u pretopljenoj bronzi biti istjeran i iz udžbenika i iz pamćenja, kao što ga tjeraju s Jabuke, a Draža i četnici će «oslobađati» srBske zemlje.
No, čemu ova priča, upitaće skeptik?
Zato što mi u Bosni i Hercegovini znamo i u ovom ratu kako je bilo kada su ljudi pod kokardama ulazili u bošnjačke kuće. Sjetite se Foče, Višegrada, Srebrenice, sjetite se ubistava, spaljivanja živih ljudi, sjetite se masovnih silovanja i genocida na koncu. Hoće li i taj «herojluk» biti u Dražinom muzeju? Hoćemo li svi zajedno sa rezignacijom konstatovati tek puki fakat da svaki narod ima muzeje kakve zaslužuje?
