Možda bi Josip Pejaković i bio operisan u kakvoj prestižnoj klinici, sve za svoje ili državne pare, da je šutio i mutio kao kakav uhljeb, da je pognute glave glasao za one što su pucali po narodu aprila ’92. Ali, eto nije!
Piše: Dragan Bursać za Interview.ba
Čitam i ne vjerujem.
Piše ovako: «Kako operacija košta 35.000 eura, krenulo se u akciju prikupljanja novca za Josipa Pejakovića. Bosanci su krenuli u akciju spašavanja svog Conje koji ih je toliko puta nasmijao do suza. Švedski Radio Geteborg prenio je apel Facebook grupe “20 kruna za čovjeka” da se Bosanci i Hercegovci sa adresom u toj skandinavskoj zemlji odazovu za pomoć Josipu Pejakoviću, doajenu bh. glumišta, koji je već duže vrijeme teško bolestan.”
Vrag je u socijalnom detalju
Ma nije vrag, ima svakojakih lažnih vijesti danas. Ljudi dušu đavolu prodaju za par stotina klikova i pregleda. Nije, taj isti vrag da nam država Josipu ne može pomoći? Ili barem doznačiti finansijsku pomoć, pa da se veliki Josip podvrgne operativnom zahvatu u inostranstvu?! Čitam dalje, “Josip je trenutno u bolnici u Njemačkoj, gdje čeka operaciju koja će mu spasiti nogu od amputacije. Socijalno osiguranje koje ima u BiH, nije mu odobrilo plaćanje troškova ove operacije – navedeno je u apelu.”
Da, da, od svih riječi u saopštenju prepoznajem istinu. Ne, ne znam da li je Josip toliko teško bolestan, ne ne znam u kojoj je bolnici, ali ZNAM da socijalno osiguranje u BiH ne odobrava troškove plaćanja ove operacije. Jeste istina je, ošinu me u glavu spoznaja! Dabome da je istina, jer nema zemlje u svijetu koja tako mučki okreće guzicu svojim velikanima, poput Bosne i Hercegvoine. Nema zemlje pod šarom nebeskim u kojoj je tako kratak put od gore pomenutog doajena glumišta do osobe kojoj dijasporci sakupljaju novce za liječenje.
I sve mi prođe kroz glavu na mah, i sudbina Jadranke Stojaković i godišnjica smrti Nijaza Durakovića, Duška Trifunovića i smrt Zdravka Grebe, sve se to smuti u jednu kašu u mozgu, pa tugom udari u srce.
«Nagrada» za Bosnu u srcu
A jednako srce kuca u svih nas. I u ovog velikog Josipa što je išao po onoj velikoj zemlji Jugoslaviji i poput narodnog tribuna govorio ljudima da IMA BOSNE! Jednako srce sa komorama i pretkomorama je i o onih šupaka na vlasti, koji kroje sistem napravljen po mjeri nepsimenih kabadahija, što jede svoje najumnije ljude. Jednako srce je i unog Pelihvana, što je prodavao diplome na državnom kruhu, u svih je jednako srce, ali eto nije zdravstveno i socijalno.
Možda bi Josip Pejaković i bio operisan u kakvoj prestižnoj klinici, sve za svoje ili državne pare, da je šutio i mutio kao kakav uhljeb, da je pognute glave glasao za one što su pucali po narodu aprila ’92. Ali, eto nije! On je baš tog aprila ’92, sa sada već pokojnim profesorom Grebom stajao na Marijin Dvoru, podignutog čela, stisnute ruke, dubokog glasa i uzviknuo: «Ne dozvolimo da nam ovo Sarajevo netko sruši. Izađimo na ulice! Krenite rudari iz Breze, iz Zenice! Ne damo Bosne!»
Bosna, zemlja bez države
Je l’ Sarajevo gdje je nekad bilo, teško je reći. Čudni su putevi geostrategije i pomjeranja tektonskih ploča našeg srca, tek novce namiču za Pejakovićevo zdravlje dijasporci u Skandinaviji i Njemačkoj. Da li zaista moraš otići 4 ili 5 hiljada kilometra od Sarajeva, pa da nađeš Bosnu ili je sve laž? Ili nema nigdje više ni Sarajeva, ni one zemlje Bosne ni onog naroda za koji je Pejaković dizao glas i pesnicu? Tek, pouydano znamo, oni dobri rudari iz Breze su u još dubljim jamama, u još većem grotlu zemljinom, neoliberalnom, privatnim svrdlom izbušenom, ali šta je sa svima nama?
Iko smo to svi mi, što pristajemo da se se političari namiruju iz državnih (naših) novčanika, a da se djeca, veliki ljudi, borci i najbolji u nas liječe nafakom??? Ovo, ovo smo izabrali, da se vrzmamo po društvenim mrežama, ne bi li kome pomogli, dok se oko nas razmeću novcima našim.
Dobrim ljudima veliko HVALA, na pomoći velikom Josipu, dobri ljudi su sakupili 17 hiljada eura, od potrebnih 35, ali, šta je sa državom? Koliko je ona dala za operaciju?
«Moje srce je Bosna i ako mi neko može transplantirati Bosnu, ja ću živjeti vječno…”, kaže na jednom mjestu Josip Pejaković. Koliko simbolike! Može li čovjek sada reći, moj Josipe, nema više Bosne, barem ne u Bosni? I kako bi to smio reći čovjek pred gromadom ljudskom, što nam je i tekst za himnu napisala? Kako čovjek da se uspravi i kaže, nema Bosne Josipe, kada sa druge strane huči:
«SRAM TE BILO! Da imaš imalo duše k’o što je nemaš ti bi znao, dok god te rijeke teku Bosne ima, a tebe, tebe nema ni u onoj šubi na mom plafonu đe se đahkad hajvani zavlače. Jer u moju šubu i kad se hajvani zavlače postaju domaće životinje, a ti ni to ne moreš, znaš. Joj, kad te ‘nako jal za mali, jal za vel’ki nožni prst svežem kanafom pa te pustim niz Vrbas… «
SRAM ME BILO! I mene i bilo koga ko pomisli da Bosne i Bosanaca nema! Ima, da su koliko zrno bibera na planeti! Ima, al’ su po svijetu rasuti, pa ih ne vidiš i ne čuješ, dok ti ne zatrebaju! Ima ih da spasu Josipa i tebe i mene, i sve nas! I možda su veći, baš zato što u Bosni nisu.
Pitaš li me u ime Josipove noge, njegovih komora i pretkomora srca našeg velikog, ima li DRŽAVE Bosne i Hercegovine, ne zemlje, nego države? Nema! Nema odavno, nema posve sigurno, nema u onom pasusu koji ti kaže da «socijalno osiguranje u BiH nije odobrilo troškove operacije». Pojelo nam Bosnu, državu bosnu, moj Josipe socijalno i sva druga osigruanja, koja kao prestarjela mačka na materinoj sisi usisavaju i ono malo života preostalog.
Ali sve će dobro biti. Ima još nade i to konkretne. Jer, akcija za pomoć Josipu Pejakoviću će trajati do 31. januara, a operaciju će izvršiti hirurg svjetskog glasa Milomir Ninković, Sarajlija koji živi i radi u Minhenu.
Ima, ima i Bosne i Sarajeva, možda su se malo uspavali, možda su se malo relocirali, ali ne bojim se ja za Josipa velokog Pejakovića. Strah me za nas preostale!
