Sead Đulić: “Uspavanka za Mladenku” je priča o stradaloj djeci u svim ratovima

Sead Đulić je pozorišni redatelj i dramski pedagog, aktivista te umjetnički direktor Mostarskog teatra mladih (MTM) kojeg je pokrenuo 1974. godine sa prijateljima. Također, predsjednik je i UABNOR-a Mostar. Iza njega su dvije objavljene knjige i stotine izvedenih predstava kao i veliki broj osvojenih nagrada. Neki ga zovu i neumornim graditeljem pozorišnih mostova, a mnogi su nakon njegovih predstava ostali dirnuti i šokirani u toj mjeri da nisu mogli pljeskati. Za Interview.ba govori o predstavi “Uspavanka za Mladenku” i razlozima zbog kojih je napravljena; o Mostaru, o antifašizmu i fašizmu te o borbi normalnog čovjeka protiv zla kojim smo okruženi.

NIKAKAV ZLOČINAC NE MOŽE BITI MOJ: “Na 25. godišnjicu zločina u Grabovici rekao sam da imam želju i potrebu, kao bivši oficir ARBiH, da o tom zločinu progovorim i napravim predstavu. Mojih osam mladih glumaca teatra nisu imali pojma o Grabovici, neki nisu znali ni gdje se nalazi. Predstavu nisam pravio protiv svojih, nego protiv zločina i zločinaca. Nikakav zločinac ne može biti moj!”
 
INTERVIEW.BA: “Uspavanka za Mladenku” vaše je autorsko djelo koje govori o zločinu u selu Grabovica kraj Mostara. U predstavi igraju mladi ljudi od kojih se većina nije rodila kada je zločin počinjen. Bilo je jako hrabro upustiti se u ovaj projekat? 

ĐULIĆ: Kako se primicala 25. godišnjica zločina, predložio sam članovima tetara, svojim glumcima, da napravimo pozorišno djelo koje će podsjetiti na zločin, suočiti nas sa onim što se dešavalo u ratu.
Rekao sam da imam želju i potrebu, kao bivši oficir A RBiH koji je u tom periodu bio na visokoj armijskoj funkciji da progovorim o Grabovici, ali i da je odluka na njima. Rekao sam im, “guglajte”, pitajte roditelje, pa ćemo odlučiti. Nakon desetak dana svi su rekli da o ovome moramo govoriti, ali kako? Zanimljivo da sa njihove strane, nije bilo straha, valjda to mladost nosi i nedovoljno poznavanje u šta se zapravo upuštamo. Polako smo počeli istraživati, čitali dokumente, izjave, presude, čitali o Grabovici gdje je, šta je i ko je tu živio, čitali podatke o stradalim. Što smo više čitali, bilo je više boli, tuge i suza na probama. Onda smo krenuli u proces osvještavanja tog materijala u scenska sredstva. Htjeli smo napraviti predstavu koja će na kraju imati poruku, naš stav, i moj kao autora, ali i njihov generacijski stav o tom zločinu, i o svim sličnim zločinima i posljedicama zločina na njihovo odrastanje i na njihov život. Kad je došlo do toga šta će nam biti lajtmotiv predstave, šta će povezati mnoštvo dokumentarne građe, jer ako nema emocije između gledališta i njih na sceni, onda je to kao da ljudi otvore dokumente i čitaju. Rekli smo, 33 civila su stradala u dubini teritorije koju kontroliše vojska od koje su stradali. Najstarija osoba je imala 87 godina, većinom su stradale žene, a najmlađe dijete imalo je svega četiri godine. U jednom danu ubijeni su djed i baka, njihov sin, žena i unuka Mladenka.
Dva unuka, dječaci od 10 i 12 godina slučajno su se sklonili, vidjeli šta se dešava i pobjegli u šumu. U konačnici, dijete je postalo poveznica, jer ono ne može nikome biti krivo. Dijete je čista tabla, čista bijela hartija, čista nevinost. Tada smo se dogovorili da pričamo priču o Mladenki, priču o svoj stradaloj djeci kroz Mladenku u svim ratovima. Ta odluka i pjevanje uspavanke na samom početku predstave praznoj kolijevci je ono što zapravo zgrabi publiku, što je veže da izdrži do kraja, da čuje priču.

INTERVIEW.BA: Kazali ste kako ovo nije predstava protiv “naših” nego protiv zločinaca. Bili ste oficir Armije RBiH u vrijeme zločina? 
 
ĐULIĆ: Predstava je odigrana deset puta do sad, pred različitom publikom. Nije još gotova, i dalje skupljamo građu. Uskoro ćemo od porodica žrtava dobiti jedan važan dokument koji mnoge stvari oko zločina u Grabovici rasvjetljava. Ono što je bitno, nismo se stavili ni na jednu stranu. Kazali smo, samo ono što su sudovi rekli, stvari koje su van razumne sumnje dokazane. Svidjelo se nekome ili ne. U tom procesu, kad se saznalo, imali smo puno pitanja i komentara zašto ne radimo predstavu i o Vranici gdje su stradali vojnici Armije BiH. To treba raditi, ali mislim da za budućnost ove zemlje za pomirenje i sučeljavanje s prošlošću, to treba da uradi neki hrvatski autor kad se steknu uslovi i okolnosti. Mi treba da govorimo o onom što su uradili vojnici vojske kojoj sam ja konkretno pripadao, odnosno vojnici koji su to uradili, kako kažu, i u moje ime. Mislim da je ovo predstava koja na najčasniji način „pere“ A RBiH, jer kad se svi na taj način očistimo, kad svi pometemo svako ispred svojih vrata, onda će zajedničko dvorište biti čisto i to je suština. I da, ovo nije čin hrabrosti, hrabrost je šutjeti o svemu. Mi smo uradili jednu normalnu ljudsku gestu, a biti čovjek nije hrabrost.
 
INTERVIEW.BA: Predstavu su nedavno gledali i članovi ubijenih porodica u selu Grabovica. Kakve su bile reakcije? 
 
ĐULIĆ: Jako teško, mnogo je to bolno, jer nije lako gledati predstavu i imati ubijenog oca i majku koje još nisi sahranio, 25 godina nakon zločina, i ne znaš hoćeš li. I sad to doživljavaš ponovno. Tako da je taj susret bio vrlo emotivan, ali s druge strane vrlo prijateljski, s puno zahvale i razumijevanja i želje da zajedno predstavu obogatimo, da jedni drugima pomognemo da se priča o Grabovici vrati u žižu i onih koji po službenoj dužnosti moraju zločin istražiti. Mnogo ozbiljnih ljudi nam je čestitalo, zvalo, uputilo poruke, na ulici prišlo, čak ljudi od kojih po političkom uvjerenju i stavovima koje javno iznose, ja konkretno nisam očekivao. Zvali su me i neki oficiri ARBIH koji su po komandnoj dužnosti bili uključeni u tu operaciju u okviru koje se desila Grabovica i pominjemo ih u predstavi. Zvali su me da čestitaju, da ponude pomoć. Neki su slali materijale i čovjeka obraduje da se to dešava.

INTERVIEW.BA: Osim kao umjetnika, ljudi vas prepoznaju kao aktivistu ili kako vi često volite reći deklariranog antifašistu. Zašto je danas u BiH teško reći da ste antifašista, posebno u Mostaru? 
 
ĐULIĆ: Zato što mi objektivno živimo mnoge oblike fašizma. Jer ako po definiciji gledamo šta je fašizam, jedna od prvih definicija kaže da je to autoritarni nacionalistički režim. Ako je tačno šta enciklopedije kažu, onda mi to živimo. Sve ove vladajuće stranke su vrlo autoritarne, sve su vrlo nacionalističke. U Mostaru hodamo ulicama koje nose imena najzloglasnijih fašista osuđenih i prepoznatih od cijelog svijeta kao fašiste. Vlast to neće da mijenja, solidariše se s tim, izjednačava sebe s tim. Imamo jedan od najljepših antifašističkih spomenika u BiH, Partizansko spomen groblje, a možda i šire, proglašen nacionalnim spomenikom BiH, koji je devastiran. I imamo aktuelnu gradsku vlast koja kaže da je vlasnik spomenika, a ne održava ga… Čak neki naručuju rušenje, imamo i te podatke. Jer i nečinjenje ničega je oblik fašizama.
 
INTERVIEW.BA: Da li vas je strah za generacije mladih ljudi koje su odrasle zatrovane politikama?
 
ĐULIĆ: Ako se ovako nastavi, plašim se, jer objektivno generacije rođene 1992. već imaju svoje potomke, a odrasli su na mnogim idejama neofašizma, odrasli su odvojeno. Ne treba zaboraviti na opasnost odvojenih vrtića, odvojenih osnovnih i srednjih škola, univerziteta, pa i mnogih firmi, stvara buduće ratnike i mržnju. Mi objektivno živimo u kulturi rata, a trebalo bi da živimo u kulturi mira. No ima i pozitivnijih priča. U mojim predstavama glume i Turčin i Albanac i Hrvatica i Bošnjak, i nema nikakvih problema i oni imaju jedinstven stav kada je zločin u pitanju. Zato što im je rečeno i omogućeno da zajedno istraže i da zajedno rade. Kada bi se u ovom gradu slične organizacije udruženja, udruge, samo malo pomogle i stimulisale, ja sam uvjeren da ne bi trebalo više od godine da se Mostaru vrati osmijeh na lice i da puno manje ljudi, kada idu sami ulicom, da pričaju sami sa sobom. Jer ovdje je ubijena nada. Nije problem što nema novca, ni radnih mjesta, u mnogim gradićima je ista situacija čak i gora, ali atmosfera je drugačija.
 
INTERVIEW.BA: O ovome navedenom godinama pišete i upozoravate. To ste saželi i u posljednjoj knjizi “Pred zidom”. Zašto pred zidom?
 
ĐULIĆ: Objektivno, koje god pitanje otvorite u gradu, koju god ideju predložite koja nije nacionalno upakovana, vi dođete pred Zid. Nije više bitno jeli on fizički, ili onaj ratni na Bulevaru. Mi smo jedini grad kojem je centar grada periferija dva gradića. Nama je centar grada najpustiji, ulica kojom prođemo, umjesto srce dešavanja. Šta god se pokuša postoji zid, čitav grad je pred zidom i to pred mentalnim zidom kojeg moramo rušiti. Stanje je moguće unaprijediti, ima dovoljno ljudi u gradu koji se ne slažu sa ovim, ali rasuti smo. Intelektualci su pristali da budu nacionalne marionete, dakle nisu intelektualci. Moraju se osvijestiti, moramo sva slobodnomisleća bića natjerati da sjednu i da gradu ponude rješenja. Evo posljednji primjer koji je komičan. Pred Novu godinu organizuju zimski grad. Mostar statistički najmultietničniji, ako je zimski grad , što ga otvaraš na dan ili veče adventa. Što ga završavaš na ratnoj liniji, što ga ne produžiš do Musale. Zašto su u Fejićevoj tri lampiona na Musali malo nekog nakita, dakle praviš doček Nove godine na nekom smiješnom mjestu. Jedini trg je Musala, što doček nije na Musali koja je u uslovno rečeno većinski bošnjačkom dijelu Mostara. A intelektualci šute. I odete u zimski grad i vidite da je bar 60 posto ljudi koji šetaju iz tzv. Istočnog dijela Mostara. Dakle građani hoće da žive bez opterećenja. Priča o Mostaru kao evropskoj prijestolnici kulture 2024. je ideja sjajna, ali ovako kako se kako se to radi, je smiješno. Uz puno poštovanje svih ljudi, to je nedovoljno kompetentno, i licemjerno. U reklamnom spotu sjajno blista partizanski spomenik i to gradonačelnik propagira, a istovremeno svojim nedjelovanjem ruši spomenik.
 
INTERVIEW.BA: Na čelu ste UBNORA. Ove godine od 11.do 16. februara biće održana posebna manifestacija praćena filmskim projekcijama i tribinama. Tradicionalno posjetit ćete i Partizansko spomen-groblje, jedan od simbola Mostara?
 
ĐULIĆ: Mi već tradicionalno radimo te dane antifašizma. Pripremamo pozorišne predstave, tribine, izložbe, posjetu svih spomen obilježja na teritoriji grada, filmske projekcije, svečanu akademiju, dodjelu februarskih priznanja i posjetu Partizanskom spomen groblju, već tradicionalno. Prošle godine bilo je oko 1500 antifašista s prostora bivše Jugoslavije, a ove godine očekujemo još i više.
 
INTERVIEW.BA: Na kraju ovog razgovora, Đuliću često kažete da ste prije svega Mostarac. Koliko Mostara danas uopšte ima u Mostaru?
 
ĐULIĆ: Da nije bilo rata, da je nastavljen razvoj Mostara, on danas ne bi ličio na onaj grad iz devedesetih. Bio bi potpuno drugačiji grad. Taj stari Mostar je rasut od Skandinavije do Amerike i tamo je nostalgija. Ja nisam takav. Ja sanjam Mostar 21. stoljeća, 25-tog, 30-tog stoljeća, bez obzira hoću li ga doživjeti. Mostar sa ovom traumatskim iskustvom, ali naslonjen na ono što smo imali. Neću da se stalno pozivam na Šantića i vrijeme Zore. Hoću da mladi znaju i za Ravijolu Kolak, koja je utemeljila Šantićeve večeri poezije. Hoću da se vratim u vrijeme Safeta Ćišića koji je odgovoran za kulturni identitet Mostara. Na vrijeme Alije Kebe, Vlade Puljića, na vrijeme Tučeka dirigenta u simfonijskom orkestru ali i vrijeme Jove Popare direktora itd. Želim da cijenimo i aktuelno vrijeme Elvedina Nezirovića koji piše sjajne stvari, vrijeme umjetnika Nedžada Maksumića. Da ne nabrajam druge. Samo taj spoj toga može vratiti duh Mostara. Moramo učiti mlade ljude da iz svog rječnika izbace ono što je usvojeno kao pravilo “ova i ona strana”. Kad to vratimo, od medija pa dalje, počnemo tako pisati, onda će biti drugačije, moći ćemo govoriti o kulturi mira. Ispred Udruženje antifašista i boraca NOB-a spremni smo da pokrenemo prijavu Tužilaštvu protiv N.N. izvršilaca zločina nad sedam franjevaca 1945. godine koji su odvedeni iz Franjevačkog samostana od partizanskih jedinica. Jer dok mi to ne istražimo i ne dobijemo relevantnu, bez razumne sumnje, dokazanu istinu, bićemo opterećeni, grad će biti taoc. Zbog ovog zločina, ili navodnog zločina, ne možemo da obilježavamo 14. februar u cijelom gradu. Jer imamo mrlju. To treba istražiti. Istog datuma kada se slavi oslobođenje Mostara od fašizma, u drugom dijelu se obilježava ubistvo franjevaca. To moramo istražiti. Ali se isto tako moramo suočiti i sa 15 momaka koji su zarobljeni u Vranici pa poslije pobijeni. Kao što se moramo suočiti sa Grabovicom, moramo se suočiti i sa ulicama Vokića i Lorkovića, Mile Budaka i sličnih. Kad to sve očistimo, moći ćemo progovoriti o zajedničkom Mostaru, evropskom gradu budućnosti. Tog duha ima, ali je na margini. Čovjek se iznenadi kad vidi te male zajednice, koje žive i kako se okupljaju. I mi smo u teatru jedna takva zajednica. Njih ima na sreću i preživljavaju. I zato nije sve tako crno kako izgleda.

 
Prethodna vijest

IZ ĆORSOKAKA Zlatko Dizdarević: Bakirova kuhinja

Naredna vijest

ISTINOM U GLAVU Dragan Bursać: On meni, nema Josipa!