Šejtan koji nikad ne spava opet negdje iza ćoška zadovoljno trlja ruke. Nove pobjede knjiže oni što znaju da im samo zlo omogućava da ostanu tu gdje su, i odlično im. Posmatrači sa strane, oni iz Brisela, naravno, nastavljaju svojim putem: Nije lijepo to što radite, morate se posvetiti posvećenosti…
Piše: Zlatko Dizdarević za Interview.ba
Bio bi tek nastavak poznate političke šprdačine ono što se dešavalo u Banjaluci povodom 9. januara, da nije u pitanju priča koja je izašla iz okvira poznatog Dodikovog političkog pasjaluka. I ušla u ozbiljne okvire Vučićeve igre koja zvoni onom već viđenom, “Svi Srbi za jedan sto”. Jasno da u normalnim uslovima ne bi bio skandal ni to što je lider jedne političke partije kakvih je mnogo u BiH, ovaj put Dragan Čović, došao na samoproglašeni “državotvorni” rođendan svom drugu po uvjerenju – to je stvar opredjeljenja – da nije tamo oglašen kao “predstavnik hrvatskog naroda”. Po kom osnovu? Pa kao nezaobilazni igrač u suicidnoj, a već rutinskoj igri u BiH – dva protiv jedan! Danas su ova dva protiv onog jednog, sutra u drugom interesnom talu druga dva protiv onog trećeg i tako u krug. Pogubno u svakom slučaju. Da se i ne pominje cinično ruganje onom za BiH egzistencijalnom tri “ni” i tri “i” iz Mrkonjića. Čovićev pristanak u ovom slučaju da bude jadno pokriće u toj igri profiterski falsificirajući interes vlastitog naroda u ime interesa političkog kartela kojem je na čelu, več dolazi na naplatu i njemu i njegovim ulizicama. Podjednako kao i trijumfalizam onih što vjeruju da sada Čovićevu glupost knjiže u svoju korist, ne pokušavajući da mudrošću političkog vizionarstva u korist svih građana BiH zamjene vlastito profitersko likovanje. Ali, i to je slika domaće realnosti.
Šta je ovdje drugačije od svega do sada. Novi momenat, i u kontekstu banjalučkog 9. januara pristiže iz Vučićevog dvorišta. Formalno, naivci bi kazali da pozivi “familiji srpskoj” u Beograd, na druženje povodom Vaskrsa nije ništa više do normalna bratska uljudnost prazničnim povodom. Ali, bio je taj povod i lani, i preklani i prije, pa nije bilo ovakvih skupova političkih predstavnika Srba iz Beograda, Sarajeva, Zagreba, Podgorice, Skoplja…Uz egzaltiranu izjavu domaćina, kako je tim povodom “postignut nivo sloge sa predstavnicima Srba u regionu kakve nije bilo decenijama…” Pusta nostalgija za “onom slogom” prije više decenija, znamo kojih. Dodik mu odgovara epski: “Republika Srpska je sinonim za slobodu, a Srbija za naš život, i tako se ponašamo…”
Na tragu svega toga, posude su spojene uz preciznu podjelu poslova. Vučić unaokolo izjavljuje kako je za mir, ekononmske veze i bezuslovno poštivanje Dejtona! Drugu stranu posla odrađuje prvo ministar spoljnih poslova Ivica Dačić javnom izjavom kako “im” je danas važnija Republika Srpska nego Kosovo. Tačno, iz njihove perspektive. Kosovo još nisu dobili, a Ćosić davno ustvrdio da je “Republika Srpska jedini srpski plen iz devedesetih godina…” Premijerka Ana Brnabić, kao usput, veže provokativne izjave Albanaca o potencijalnom brisanju granica Kosova i Albanije sa, valjda logično, “granicama” Republike Srpske… Premijerki očigledno ni u prinmisli da ovdašnja granica prema Srbiji nije “granica Republike Srpske”, već granica Bosne i Hercegovine. Suverene države. Ili joj je bliže ono što o raspadu BiH piskara okolo izvjesni Timothy Less, bivši britanski konzul u Banjaluci. Baš strateški diplomatski nivo, nema šta.
Ovdje se, u zaigranosti Milorada Dodika ipak dolazi do više stepenice. U Banjaluci Željka Cvijanović, šefov do degutantnosti slijepi poslušnik (imaju ih takve na sve tri strane), uručuje Brnabićki orden kojim su već zakićeni Karadžić, Krajišnik i ekipa pripadajućih ratnih zločinaca. Usput, Zagreb se ovdje uzbudio skoro isključivo jer je isti orden dobio i bivši pukovnik JNA, pokojnik, ranije već presuđen u Hrvatskoj za ratni zločin granatiranja Šibenika. Žrtveni jarac je ispao njihov veleposlanik u Sarajevu Del Vechio koji se u Banjaluci pridružio lideru neupitno sestrinskog HDZ-a BiH. Sad eto nema veze što se minulih mjeseci hrvatska diplomacija na međunarodnoj sceni nije bavila bezmalo ničim drugim do lobiranjem za tog istog Čovića, hladno zatvarajući oči pred činjenicom da je to, zapravo, bilo lobiranje za produbljavanje “nejednakopravnosti” Hrvata u BiH pa i preko leđa temeljnih evropskih principa. Za to, logično, nisu ni mogli dobili podršku u Evropi. Ali jesu nešto “konstitutivnih” glasova za sebe u unutrašnjim bitkama u Hrvatskoj.
Uz navodno iznenađenje potezom svog ambasadora, niko u Zagrebu zvanično nije ni zucnuo riječ o Čoviću, taman kao da se u putu nikad nisu sreli. Pa on je “neovisan” u suverenoj, prijateljskoj državi Bosni i Hercegovini ! Pogrešna procjena Čovića koji spašava glavu u panici zbog gubljenja pozicije kod kuće i može se razumjeti. Mali vazda naivno vjeruju u ljubav velikih prema njima. Ali, tužna je šinjenica za europski Zagreb kako se pokazala kapitalno pogrešnom procjena vanjske politike Hrvatske, članice EU, u spašavanju Čovića pa i uznos evropskim interesima.
No, vratimo se novoj realnosti što se iza brda valja: Vučić je svoju bitku za Kosovo, koju bi volio da ne izgubi a već je praktično tu, samo što to ne smije da prizna (ode u mitologiju uz Vuka Brankovića) vezao za Republiku Srpsku i Dodika. Posebna je priča kako na Kosovu već sada trijumfalistički i loše, nemudro, knjiže tu pobjedu slaveći Ameriku. Dodik je svoj domaći zadatak dobijen od Vučića objeručke prihvatio. Izrežirani incidenti sa zastavom, grbom RS-a na dopisima i čestitkama iz Predsjedništva BiH, priče o bezbjednosti u Sarajevu itd. samo su usputne epizode spram glavne i nove igre. To što ostali u BiH ne znaju da se nose sa tim epizodama i standardima politike druga je priča.
O glavnom u svemu ovome mi je minulih dana jasno govorio Dušan Janjić, direktor Foruma za etničke odnose u Beogradu: “Onoga časa kada je Dodik počeo da promoviše osamostaljivanje RS-a, da eksplicitno istče “ne” Bosne i Hercegovine NATO-u pošto RS to neće dati, kada su počeli namjerno da povezuju Kosovo sa RS-om u raznim prilikama i porukama, Vučić, on, Dačić i Brnabić postali su sljedbenici linije Slobodana Miloševića… Znamo kako je to kasnije završilo.” Sve ovo Janjić je pretočio i u jednom intervjuu u Sarajevu u poziv: “Stanite ljudi, idete u rat s najvećim silama svijeta – NATO-om, uz distancu Rusije”.
Naravno, nije u pitanju samo političko sljepilo. U pitanju je uvjerenje da povećanje proizvednje mržnje i straha, približavaju realnost haosu, uz dodatnu “tribalizaciju”. Za to se onda glasa čuvajući vlasti onih što su već zajahali. Demokratski i uporno tako. Narod se ovdje ciljano trenira da voli mržnju, i nenormalnost. U tome su već postigniuti impresivni rezultati, kako iz EU nazivaju naše “uspjehe” u ekonomskim reformama.
Tačno je, jeste impresivno, ali ne reforme već odricanje od onoga što smo bili i poticanju spremnosti za samodestrukciju.
Eto, to se, očigledno, iza brda valja.
