U nastavku intervjua Lončar govori o novim odnosima u svijetu uz vraćanje na geostratešku scenu Rusije, jačanjem Kine i drugih država, posebno o posustajanju Evropske unije kao nekada nezaobilaznog učesnika u međunarodnim zbivanjima. U tom kontekstu i o stanju i odnosima na Balkanu. Uz konačnu procjenu – kako i kuda dalje?
INTERVIEW.BA: Uz zanimljivu konstataciju Gorbačova – na kraju prvog dijela intervjua – o tome kako je Zapad propustio u vrijeme pada Sovjetskog saveza da provede i svoju perestrojku plaćajući danas cijenu za to, čini se da je vidljiva i njihova svojevrsna zatečenost ovakvom povratku Rusije na veliku scenu što je ponovo čini apsolutnim partnerom u geostrateškim igrama najjačih na svijetu.
LONČAR: Tačno je, Rusija se snažno vratila na svjetsku političku pozornicu zahvaljujući obnovi svoje vojne snage i prisutnosti te energetskim potencijalima, što je u velikoj mjeri koincidiralo s iscrpljenošću i zasićenošću Amerike vlastitim dugotrajnim ratnim angažmanom na Bliskom istoku i ulaskom liberalnog kapitalizma u fazu potpune socijalne bešćutnosti, te procesima dezintegracije što su zahvatili Europsku uniju poslije financijske i ekonomske krize 2008. i 2009. godine. Na sve veći stupanj jednostrane i slijepe rusofobije, koja dobrim dijelom proizlazi iz danas besmislenog antikomunizma i antisovjetizma, Rusija je odgovorila izvozom svog utjecaja u različite dijelove svijeta različitim sredstvima i metodama.
INTERVIEW. BA: Očigledno i uz mudro okončanje dugotrajnog “komunističkog” rivalstva sa novom Kinom?
LONČAR: Kina je i uz to, s druge strane, iskoristila globalizaciju da se nametne kao nezaobilazan ekonomski pa onda i politički faktor protiv kojeg se Trump odlučio boriti protekcionizmom. To će se pokazati pogrešnim pristupom, jer je globalizacija snažniji i moćniji trend od vraćanja protekcionizmu i samodostatnosti. Indijski ekonomski svestrani uspon, pa napredak Južne Afrike, Brazila i drugih zemalja u razvoju povijesno je najveći pomak u izlasku svijeta iz siromaštva i u pretvaranju ogromnog ljudskog potencijala u svjetsku ekonomsku aktivnost. Ako se uzme da samo Kina i Indija predstavljaju petinu čovječanstva, to je veća njihova uloga u međunarodnim odnosima, a predstavlja vrlo progresivnu činjenicu i doprinos traženju veće stabilnosti u svjetskim razmjerima.
Znači, nalazimo se u jednom novom geopolitičkom stanju u kojem su se promijenili dojučerašnji dominantni faktori, prije svega Amerika, Europa i Rusija. Traži se novo prilagođavanje realnim promjenama za što je potrebna svijest o tome da je vrijeme dominacije iz prošlosti nemoguće više održati. Došli smo u situaciju kada se mora stvoriti nova svijest i nova odgovornost prema problemima i neravnotežama koje su došle sa spomenutim promjenama.
INTERVIEW.BA: Evropa uočljivo “gubi dah”. Prošle godine u ovo doba upozoravali ste na četiri velika izazova, tada pred Njemačkom, Francuskom, Italijom i Velikom Britanijom. Danas je “saldo” poprilično jasan. Francusku potresaju nemiri, Njemačka ostaje bez Merkelove i ko zna šta poslije, Britanija “stenje” povodom Brexita, Italija zaostaje. Evropa razjedinjena, uspaničena izbjeglicama. Jednoglasja je sve manje, Balkan se rješava mnogo teže nego što se očekivalo. Na vrata kucaju ekstremisti do fašizma. O čemu se tu radi?
LONČAR: Ključni i suštinski problem Europske unije jest nedostatak unutrašnje solidarnosti: iz tog vrela počeli su se napajati razni nacionalizmi i pretvarati EU u nešto nalik raštimanom orkestru, a raštimanost orkestra uvijek je posljedica pomanjkanja zajedništva i unutrašnje kohezije, pomanjkanja unutrašnjeg povjerenja i konstruktivne energije. Bez te solidarnosti europsko ujedinjavanje gubi smisao. Nečemu sličnom, uostalom, svjedočili smo kod nas u godinama uoči raspada Jugoslavije. Na to se nadovezao Brexit i valovi migrantske krize, pa se u Europi počela stvarati svojevrsna „nacionalistička internacionala“. Zanimljivo je da tu situaciju povremeno i vješto koristi Rusija, premda mislim da se tu radi o taktici, a ne o strateškoj orijentaciji ruske politike.
INTERVIEW.BA: Gdje tu “svjetlo na kraju tunela”?
LONČAR: Europa mora krenuti u smjeru veće unutrašnje integracije, prije svega u područjima vanjske politike i sigurnosti, s time da se pritom moraju reafirmirati vrijednosti i principi socijalne države te da se, na kraju krajeva, Europa mora osloboditi američkog tutorstva, ponajprije, u pogledu omogućavanja enormnih profita i posljedičnog uništavanja srednje klase. Također, mora se smanjiti utjecaj izvršnih i birokratskih struktura u Briselu na razvoj EU, a drastično povećati ulogu izabranih političkih tijela i na razini Unije i na državnim razinama, posebno kad je riječ o parlamentima. Čini mi se da bi dobar put moglo biti formiranje gornjeg doma Europskog parlamenta, doma u kojem bi sve države bile ravnopravno zastupljene i u čijoj bi nadležnosti bile vanjska i sigurnosna politika te politika proširenja.
INTERVIEW.BA: U zemljama u kojima mi ovdje živimo i onim u okruženju, kao da smo potpuno i klaustrofobično okrenuti sebi i unutrašnjim, sada civilizacijski najčešće retrogradnim procesima. Da li po Vama ima razloga za strah od svega ovoga što se dešava u načinu “razlaza” između Srbije i Kosova, u tenzijama u Makedoniji, posebno i otvoreno u BiH. Vidne su unutrašnje podjele u Crnoj Gori usprkos novom “kišobranu” NATO-a, ali i neobjašnjiva eskalacija “sentimenata” spram NDH-ovske prošlosti u Hrvatskoj, sve češće i javno legitimirane i bez minimuma zvanične reakcije. Da li je raspad Jugoslavije doista i kraj svih raspada na ovom prostoru?
LONČAR: Naša regija, ili regija zapadnog Balkana, nosi dvostruki teret: teret rata, koji je užasan i traumatičan sam po sebi, i teret mira koji je takorekuć zakucao i legitimirao nepravdu proizvedenu ratom. U tom pogledu, najteži i najdublji problemi koncentrirani su u Bosni i Hercegovini te u srpsko-albanskim odnosima. Što se tiče Bosne i Hercegovine, pored unutrašnjeg vrtloga međunacionalnog nepovjerenja proizišlog iz rata i teške ekonomsko-socijalne situacije, vrlo je važan negativni utjecaj najbližih susjeda – Srbije i Hrvatske. Srpsko-albanski odnosi, pak, određeni su još uvijek neriješenim pitanjem Kosova. Srpski nacionalizam na tom je pitanju dobio novi zamah i na neki način se vratio svojim korijenima, a ni među kosovskim Albancima nema mnogo razuma, jer je i kod njih nacionalizam pomiješan s brzim bogaćenjem uskog kruga ljudi. Nikako da se odlijepimo od prošlosti koja generira nestabilnost i napetost.
INTERVIEW.BA: Kako to da je Evropska unija toliko “nesnađena” u svemu tome?
LONČAR: Europska unija nema kapaciteta da se prema Bosni i Hercegovini i ostatku regije postavi s više energije, ambicije i brige, jer je unutar EU ojačala nacionalistička sebičnost, koja će se kad-tad pokazati pogrešnom i kontraproduktivnom. Sjedinjene Države, pak, nalaze se u raskoraku između onih koji zagovaraju opciju po kojoj bi Amerika i dalje vojno i politički intervenirala širom svijeta, i onih koji se zalažu za odustajanje od takve strategije. Predsjednik Trump malo je na jednoj strani, pa onda malo na drugoj. Bez posvećenosti Unije i Amerike problemi regije teško se mogu početi rješavati, a dvije temeljne stvari koje treba napraviti jesu smanjivanje nepovjerenja i etničkih tenzija te ekonomsko jačanje koje bi se trebalo bazirati na stranim ulaganjima u reindustrijalizaciju. Do toga, međutim, ne može doći mimo uspostave stabilnosti i vladavine prava, jer nitko ozbiljan neće ulagati svoj novac u pravno i politički nesigurna područja. Mislim da bi Hrvatska svoje predsjedanje Europskom unijom 2020. trebala iskoristiti upravo za inzistiranje na takvom pristupu regiji i preko toga ohrabriti Uniju za daljnje proširenje na zemlje zapadnog Balkana.
INTERVIEW.BA: Iz Vaših odgovora sluti zabrinjavajuća slika svijeta, mada nagovještavate i ponešto nade pa i optimizma. Kako vidite daljnji globalni razvoj u svijetu koji se transformira ali, reklo bi se, prilično haotično a što je najgore,izrazito neusaglašeno?
LONČAR: Kratkoročno, veoma sam zabrinut da će se produbiti postojeće neravnoteže i da će situacija ići prema eskalaciji. Dugoročno, u izvjesnom smislu sam relativni optimist i gajim nade u novi početak. Najviše me zabrinjava mogućnost da dođemo do nekontroliranog ili slučajnog aktiviranja nuklearnog oružja, jer se stvara atmosfera napetosti i nepovjerenja. Vojni faktor i naoružavanje postaju sve važniji, od Hladnog rata naovamo globalna količina naoružanja povećala se za 100 posto. Nalazimo se, dakle, u začaranom krugu, ali ovakav razvoj ima svoje granice i očekujem da se te granice dosegnu, odnosno da se formira kritična masa za otvaranje novih, pozitivnih pravaca, unutar idućih godinu-dvije.
