Alban Ukaj: Brzo zaboravljamo i to je prokletstvo savremenog čovjeka

Predstava “Nigdje nikog nemam” po tekstu Edwarda Bonda 11. januara će imati svoju premijeru u Sarajevskom ratnom teatru (SARTR). Reditelj, ali i jedan od glumaca u predstavi je Alban Ukaj koji je za Interview.ba govorio o predstavi, emocijama, otuđenosti…Osim Ukaja, u predstavi igraju Snežana Bogićević i Jasenko Pašić. Za muziku su odgovorni Basheskia & Edward EQ. Predstava je nastala u koprodukciji Udruženja Kontakt i SARTR-a.

SIRIJSKE IZBJEGLICE: Ko bi pomislio da ljudi koji su nedavno doživjeli jedan od najbrutalnijih krvoprolića nakon drugog svjetskog rata, ne mogu podnijeti sirijske izbjeglice. Oni na društvenim mrežama i portalima pišu komentare tipa, “sve su to kriminalci”, “neka se vrate odakle su došli” i tome slično. Brzo zaboravljamo i to je prokletstvo savremenog čovjeka.

INTERVIEW.BA: Pripremate novu predstavu “Nigdje nikog nemam” čija se premijera očekuje 11. januara u SARTR-u, koliki je to izazov biti istovremeno u ulozi i režisera i glumca?

UKAJ: Snežana, Jasenko i ja, već dugo godina želimo da radimo nešto zajedno. Pošto smo svo troje članovi udruženja Kontakt i dio ansambla Sartra, usaglaili smo se da to bude „Nigdje nikog nemam“ od E.Bonda. Ovo je zajednički čin bez obzira na to što se ja potpisujem kao redatelj. Režirati i u isto vrijeme igrati u predstavi je velik zalogaj. Vilim Matula mi je u procesu jedne predstave rekao kako najbolje uloge u karijeri su mu napravili kolege. I vremenom sam se uvjerio da je to tačno. Gradimo jedni druge, podržavamo u hrabrim rješenjima, a i surovi smo jedni prema drugima. Ne znamo kakav će nam biti rezultat! Htjeli smo da u ovu avanturu zajedno zaronimo. Eksprimentisali smo, istraživali, probali probijati svoje granice. Imali smo lijep proces koji ćemo kolektivno dugo pamtiti.

INTERVIEW.BA: Radnja u predstavi se bavi teškom tematikom inače, samo u našem slučaju bh. problematikom (genocid, kolektivna krivica, ratni zločini itd.) koliko je zahtjevno raditi na takvm jednom komadu?

UKAJ: Iako se Bond više bavi posljedicama društva u surovom kapitalističkom sistemu, mi smo se više fokusirali na negiranje zločina, kolektivnu krivicu, genocid, i suočavanje s prošlošću jer Bond to također nudi. Zahtjevno je šutjeti i ne raditi ništa na tu temu. To umara i duh i um. Mi tome pristupamo racionalno, priupitamo sebe.

INTERVIEW.BA: Bondova drama zabranjuje osjećanja, emocije – da li je moguće i na koji način ste uspjeli riješiti to „odsustvo emocija?“

UKAJ: Sistem u Bondovoj drami zabranjuje sjećanja. Kao i svaki totalitarni sistem tako i ovaj u našoj drami, ima za cilj kontrolu nad ljudskim emocijama. Bondova fikcija je inspirisana stvarnim represivnim režimima. Ništa nam novo nije otkrio, samo nas je iznenadio načinom koliko nas to brzo sustiže. Prestravio nas je činjenicom da mi odbijamo priznati da tonemo u sve veći mrak. Mi ne isključujemo emocije, naprotiv. One su jače kad su zabranjene.

INTERVIEW.BA: Šta su po vama problemi savremenog bh. društva, odnosno pojedinca, otuđujemo se, ne slušamo jedni druge, empatije je manje ili je rezerivisana isključivo unutar porodice?

UKAJ: To je globalni problem, a ne samo bh. društva. Ko bi pomislio da ljudi koji su nedavno doživjeli jedan od najbrutalnijih krvoprolića nakon drugog svjetskog rata, ne mogu podnijeti sirijske izbjeglice. Oni na društvenim mrežama i portalima pišu komentare tipa, “sve su to kriminalci”, “neka se vrate odakle su došli” i tome slično. Brzo zaboravljamo i to je prokletstvo savremenog čovjeka. Time se zapravo bavi Bond.

INTERVIEW.BA: Da li „Nigdje nikog nemam“ može nešto promijeniti ili prodrmati nas iz kolotečine u kojoj se nalazimo već duži niz godina?

UKAJ: Možda malo. Pozorište više nema tu moć koju je nekada imalo. Ali je nama zanimljivije i primamljivije da djeluje baš pod ovakvim okolnostima. Nas može promijeniti obrazovni sistem koji ima samo jednu istinu, a ne pet. Može promijeniti jedna riječ koja je postala teška za izgovoriti, IZVINI.

INTERVIEW.BA: Otkuda saradnja s muzičkim dvojcem Basheskia & Edward EQ? Da li je za to „kriv“ Mehmed Begić, te šta mislite o njegovoj poeziji?

UKAJ: Zapravo Nedim Zlatar je kriv za saradnju između mene i Mehmeda Begića. Ja i Mehmed se nismo nikada upoznali uživo a čini mi se da ga jako dugo poznajem. Mi smo drugovi iz pjesme. Ponekad se dopisujemo i moram priznati da mi se sviđa taj odnos jer mi da mogućnost da Mehmeda zamišljam u svijetu njegove poezije. U nekom praznom stanu sa smeđim drvenim podovima, širom otvorenih prozora, gdje vjetar ljulja bijele tanke zavjese, i gdje svjetlost jedva prolazi.Tu sjedi moj Mehmed Begić i pije vino s Leonardom Cohenom i Ninom Simone. Mehmed zna da u našim prostorima postoji više istinskih pjesnika nego čitatelja poezije. Zato se on nikome ne udvara. On piše za nekoliko nas. A što se tiče saradnje s Leom i Nedom to je krenulo davno. Oni sviraju kao što Mehmed piše. Jedni od rijetkih koji se nisu prostituisali. Jako sam sretan što radimo zajedno.

Prethodna vijest

ISTINOM U GLAVU Dragan Bursać: Kilo genocida od buta

Naredna vijest

Budimir Lončar: Ovakav mir na Balkanu legitimira nepravde rata (II)