Ljubitelji horor proze koji pritom prate i domaću scenu, sigurno su u svoje obavezno štivo uvrstili bar jedno od tri objavljena djela mladog bosanskohercegovačkog pisca, jednog od rijetkih autora horor priča, ali i likovnog umjetnika Saše Džine. Njegova prva zbirka je “Srce od plastike”, a radnje kratkih priča u ovoj knjizi dešavaju se u Sarajevu i okolini balkanskog poluostrva. Druga zbirka nosi naziv “Mrtvačke mrlje” u kojoj pet tematski uvezanih priča govore o ljepoti umiranja, estetici raspadanja ljudskog tijela i poetici smrti. Posljednje objavljeno djelo “Šejtanov goblen” ujedno je i Sašin roman prvijenac. Zanimljiva činjenica je da ga često možete vidjeti ispred Akademije likovnih umjetnosti i to, vjerovali ili ne, prodavajući svoje knjige.
PISAC, IZDAVAČ, PRODAVAČ „Trudim se da živim od svog pisanja. Ako zaobiđem izdavače i državu, izbjeći ću razne troškove koji su za jednog nepoznatog pisca pogubni. Ovom prilikom želim da se zahvalim mojim čitaocima, oni su ti koji me stalno ohrabruju da nastavim dalje i oni su ti zbog kojih ove knjige uopšte i ugledaju svjetlost dana.“
INTERVIEW.BA: U BiH ne postoji mnogo pisaca koji pišu horor prozu kao ti. Odakle crpiš inspiraciju i zašto baš horor?
DŽINO: Inspiracija prvenstveno dolazi iščitavanjem književnosti, jer književnost je nepresušno more ideja. Kada se pročita neko magično djelo, nadahnuće dolazi, sjeme svakog stvaralaštva. Tek nakon knjiga dolazi sve ostalo, od snova do banalne svakodnevnice. Horor je područje velike slobode, bavi se nekim suštinskim problemima čovjekovog bića. Strah, ta neizlječiva bolest, prisutan je u svakom čovjeku, a horor je tu da mu olakša muke. Kao što bi vrač odjenuo medvjeđu kožu kako bi pokazao da je iznad zvijeri, da je prevazišao strah od zvijeri, tako i savremeni čovjek čitanjem horora prevazilazi strahove svog vremena.
INTERVIEW.BA: S obzirom da si završio si Akademiju likovnih umjetnosti, a svoje ilustracije koristiš i za vizual knjiga, kako se javila ljubav prema pisanju i kada si počeo?
DŽINO: Ljubav prema pisanju se javila čitanjem knjiga. Likovna umjetnost me je zatvarala jer sam joj pristupao iz ugla pripovjedača. Ideje su se gomilale, te sam odlučio da ih oblikujem riječima i ubrzo shvatio da je to pravi medij za kanalisanje haosa u mojoj glavi.
INTERVIEW.BA: U svojim djelima kombinuješ horor i humor, da li takvom smatraš i svakodnevnicu BiH?
DŽINO: Mi smo izuzetno dosadan i nemaštovit narod. Ovdje dominira jedan opšti antiintelektualizam tako da je strah ukorijenjen u društvo. Što je veći strah, manipulacija društvom je lakša. U BiH se još barata starom srednjovjekovnom školom horora, drugi i drugačiji su ti prijetnja, tvoja religija je ispravna, tvoja nacionalnost je čista. Ja se ne bavim tim primitivnim oblikom horora, mene zanimaju neke sofisticiranije i dublje teme.
INTERVIEW.BA: Koje je tvoje mišljenje općenito o piscima u našoj zemlji, u kakvom su položaju i da li se od tog “zanata” ovdje može živjeti?
DŽINO: Iskreno, ne pratim domaću scenu. Što se tiče toga da li se može živjeti od pisanja, zaista nisam siguran. Ako postoji neki recept, volio bih da mi ga neko otkrije, ja se trudim svim mukama da ga pronađem.
INTERVIEW.BA: Pored pisanja i crtanja, šta te još ispunjava, bez čega ne bi mogao provesti jedan svoj dan?
DŽINO: Praznina u danu je osjetna ako barem poglavlje knjige nisam pročitao.
INTERVIEW.BA: Šta privatno voliš da čitaš, koja su tvoja top tri književna djela?
DŽINO: Na ovo pitanje se uvijek trudim dati drugačiji odgovor kako ne bih stalno spominjao Viktora Igoa i njegova remek-djela poput Jadnika i Čovjeka koji se smije. U posljednje vrijeme frenetično iščitavam knjige Filipa K. Dika, mračnog pisca distopijske naučne fantastike. Evo, izdvojit ću tri njegova romana: Tri stigmate Palmera Eldriča, Čovjek u visokom dvorcu i Tamno skeniranje.
INTERVIEW.BA: Roman “Šejtanov goblen” je tvoje posljednje djelo, koja je zapravo tvoja ciljna publika?
DŽINO: Šejtanov goblen je roman o nevidljivom svijetu djece. To je ista ona tema kojom se Ray Bradbury bavio u romanu Something Wicked This Way Comes, samo što sam je ja htio produbiti i dodati joj neke unikatne elemente koji nisu baš dovoljno istraženi u književnosti. Prije svega, pokušao sam napraviti svoju verziju filma Jacob’s Ladder. Pakao kao stanje uma u mojoj verziji je u umu djeteta. Svijet djece je prečesto romantiziran u književnosti, a mislim da je to većinom proizvod nostalgičarskog zanosa. Šejtanov goblen je napisan kako bi izliječio amneziju odraslog čovjeka i podsjetio ga kako djetinjstvo nije bilo baš tako lijepo kao što ga je um zamaskirao šarenim bojama.
Ciljna publika su svi ljudi koji moraju ispunjavati samo jedan kriterij, a to je da su napunili osamnaest godina.
INTERVIEW.BA: Kada možemo očekivati novo djelo, da li već pripremaš nešto ili?
DŽINO: Pišem novi roman, a kada će biti gotov to stvarno ne znam.
