Čudno, sin mi iz Rima poslao minulog četvrtka sms poruku sa slikom jedne sarajevske smrtovnice (?!), sasvim uobičajene, osim detalja – crvene petokrake. To već poodavno nije baš često…Uz još jedna neuobičajenost. Pisalo je Milan Ačić, a ispod general-pukovnik JNA u penziji i učesnik NOR.-a. E, ovo danas već izaziva podizanje obrve, najmanje. Učesnik NOR-a i nekako, iako evo niču i oni drugi “borci”, nekad gubitnici a danas baš i ne. Petokraka je još rijetkima sentiment, više iznenađenje, a ovima što dolaze provokacija. Kao kruna “neuobičajnosti” (blago kazano) jeste ono, general-pukovnik JNA ! Zamišljam iznenađenja i interne komentare. Istorija nam se poodavno približila u drugom ruhu.
Piše: Zlatko Dizdarević za Interview.ba
Uz iznenadnu “sliku” osmrtnice pristigle iz Rima bilo je i kratko pitanje: “Znaš li ko je ovo?” Moje kontra-pitanje bilo je: “A odakle ti ovo tamo i zašto mi šalješ…evo od tebe čujem da je general umro”. Piše da je sahrana odmah sutradan, u petak, u Sarajevu na Barama. Tog četvrtka ništa u medijima u nas. Odgovor iz Rima, poslao mu drug iz Sarajeva. Kontam, snimio na vratima u Trampinoj, gdje je general živio. A zašto? Pa eto mlada raja, petokraka im neuobičajena a poznata valjda porodično, i zato moj Ogi pita mene da li sam znao Milana Ačića. A jesam, tragom najmanje tri slučaja. Prvi je stjecajem okolnosti, drugi kao simpatična uspomena, a treća priča je za mene ozbiljna ratna priča. Važna do danas. I često mi padne na pamet.
Onaj prvi slučaj je da smo šezdesetih stanovali kod pivare, u istom stubištu gdje se doselio i general Milan Ačić sa familijom. Bili smo, eto, komšije. Ačić se tada penjao prema mjestu komandanta Sarajevske armijske oblasti. Komšiluk je bio važna i ilijepa kategorija u životu.
Ona druga, simpatična uspomena je iz vremena kada sam kasnije bio u vojsci, u Tuzli. Odjednom je u kasarnu na Gradini stigao general Ačić. Postrojilo nas, dotjeralo, ukipili se a general krenuo u obilazak stroja. Za njim pratilac, pod miškom mu neka kutija. Došao general do mene, pa zastao, uzeo od vojnika onu kutiju i pružio mi je uz osmijeh: “Vojniče Dizdareviću, majka Šefika poslala ti je nešto pite koju voliš i koju tufahiju. Eto pa uživaj sa drugovima. Kakav si vojnik, kazat će mi komandant jedinice kasnije. Očekujem da ti ocu mogu kazati da si dobar…” Svi smo bili iznenađeni, čuj general mi donio od mojih paket iz Sarajeva, i nije mu bio problem da mi to onako da… Jedan me zastavnik poslije peglao što im nisam kazao da tako znam generala. Godinama kasnije, pa povremeno i u ratu, sretali smo se po Titovoj i pričali o svemu, pa se sjetio i one Tuzle. Kaže, pa to je bilo normalno, moja ga mati zamolila i on rado učinio…
Treći je slučaj onaj povodom kojeg sam otišao u petak na sahranu. Tog 22. juna 1992. godine, tako mi piše u bilješkama, general Jovaj Divjak poveo me na važan sastanak za koji se, inače, nije znalo. Bio sam jedini “vanjski svjedok” tamo. Uvažavalo se silno “Oslobođenje” odakle sam došao. U podrumu zgrade Predsjedništva BiH bilo je puno ljudi iz armijskog vrha, među njima i više generala JNA. Sjećam se, uz ostale, Milana Ačića, Džemila Šarca, Mirka Vranića, Sakiba Pozderca…Kasnije je došao i Alija Izetbegović. Sve ih je prvo pozdravio komandant Sefer Halilović. Biranim riječima posebno se zahvalio njegovim “učiteljima” iz Armije koji su ostali u domovini i došli da se stave na raspolaganje odbrani Bosne i Hercegovine…
Dugo je trajao taj sastanak na kojem su generali, jedan za drugim, do u detalje poznavajući armiju u kojoj su odrasli, ljude, opredjeljenja, kapacitete, opremu, taktiku itd. predlagali ono što je za nas najbolje, najrealnije, moguće i izvodivo do pobjede. Vranić je dugo na ogromnoj karti na zidu objašnjavao vojnu doktrinu, taktiku i “logiku druge strane, predlagao da se štab Armije Bih izmjesti obavezno iz Sarajeva koje je na svaki način pa i komunikacijski zatvoreno, da se poveže sa Hercegovinom, Krajinom…Šarac je zagovarao otpor na temeljima partizanskog iskustva i ratovanja pitajući zašto nema diverzantskih akcija u pozadini neprijatelja, Pozderac uz ostalo objašnjavao kako se mogu onesposobiti novi tenkovi koji su sijali smrt na sve strane, Ačić je poznavao u dušu sarajevsku vojnu oblast, mjesta magacina i pristupe, raspored fortifikacija, ljude koji su ostali na onoj strani i njihove slabosti… Analizirali su se razni detalji kapitalno korisni za Armiju BiH.
Naravno, znalo se tada da su ovi javno još 8.aprila te ’92. godine, glasno, uz veliki odjek i na našim prostorima ali i u svijetu, potpisali čuveno Saopštenje 13 generala u kojem je rečeno sve o “agresiji na Bosnu i Hercegovinu izvedenu snagama nacionalizma i neofašizma…” Pored Ačića, Vranića i Šarca tu su bili i generali Milenko Anđelić, Idriz Čejvan, ing.Adolf Dančević, Abaz Deronja, Ahmed Džubo, Ahmet Hodžić, Džemal Muminagić, Sakib Pozderac, Milan Vuković i Anton Lukežić.
Sjećam se kako je na kraju sastanka toga dana predloženo da se formira grupa koja bi pomagala savjetima i znanjem Vrhovnoj komandi Armije BiH. Tako je i bilo. Njih trojica, Ačić, Šarac i Vranić postali su kičma novog Vojnog savjeta…Jedini koji se usprotivio njihovom angažovanju bio je tada pukovnik Rifet Bilajac rečenicom Aliji: “Predsjedniče, može li im se vjerovati…” optužujući njih trojicu da su eto baš oni dodjeljivali generalske činove “sadašnjim četnicima” uz zamjerku kako njemu, Rifetu, taj čin nisu dali…Otud i njegova završna rečenica tada: “sumnjam u mnoge od vas koji ste ovdje prisutni…” Usprotivio mu se prvo energično komandant Halilović pa polako još poneko.
Godine su pokazale da pukovnik Bilajac, kasnije Alijin general, nije bio u pravu. Mnogo je prethodno školovanih oficira i podoficira iz JNA što su dobrovoljno i iz patriotskih razloga pristupali Armiji BiH pa polako zamjenjivani “provjerenim stranačkim kadrovima” bez ikakvih vojnih znanja i iskustva. Ova je “mudrost” plaćena životima mnogih boraca. O tome se dosta zna, ali još uvijek rađe šuti.
Nekoliko mjeseci nakon sastanka u podrumu Predsjedništva sreo sam Ačića i Vranića u Sarajevu i pitao ih kako ide sa Vojnim savjetom. Kazali su mi – nikako. Samo su od Divjaka i Halilovića, kada su mogli da se sretnu, dobijali informacije o zbivanjima na terenu.
Mirko Vranić, Titov general iz Sanskog Mosta, tamo zaboravljen, a patriota od glave do pete, ostao je u Sarajevu do kraja, a mogao je kako je htio i u Beograd i u Zagreb. Opredijelio se bez trenutka dileme za svoju Bosnu. Umro je i tiho pokopan u Sarajevu 2002. godine. General-pukovnik Džemil Šarac isto tako. I on je sahranjen u Sarajevu 2002. Obadvojica, naravno, sa petokrakom na smrtovnici. Prije šest godina to je bilo manje čudo nego danas. I evo sad general-pukovnik Milan Ačić, prvoborac sa 17 godina iz Bastasa kod Drvara. Tito je tamo često dolazio a Milan ostao njegov vojnik do kraja. Samo koji dan prije kraja, kazao je najbližima da želi biti sahranjen na Barama, tamo gdje je i većina onih drugova sa spiska trinaestorice iz aprila 1992. godine. Društvo antifašista koje je otišlo tiho jer im mnogi, kalkulantski, nisu vjerovali.
Bio sam u petak na generalovoj sahrani sa porodicom bivšeg komšije “ispod”, iz Talirevićeve. Mimo brojne porodice, na Barama nas je bilo još – petoro. Trubač je odsvirao “tišinu”.
Nešto kontam, ispotiha mi je drago što me sin iz daljine pitao “znam li tog čovjeka”, a povodom petokrake. Eno je i na ratnoj fotografiji mog oca, njegovog dede. Bila mu je i na osmrtnici ’94. Nekako baš ne bih volio da mi sinovi žive u neznanju kome vjerovati a kome ne, i na osnovu čega u ljudima. Pa i mimo ikakve “ideologije”.
