October 2018

Vedran Mulabdić: Političari treba da se suzdrže komentarisanja slučaja ubistva policijskih službenika

Prema najnovijim informacijama u Tužilaštvo Kantona Sarajevo privedeno je i ispitano oko od 50 osoba u vezi ubistva policijskih službenika Adisa Šehovića i Davora Vujinovića 26. oktobra. Ministar unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo Vedran Mulabdić govorio je za Interview.ba o ubistvu policijskih službenika, sigurnosti građana u Sarajevu, insinuacijama da se dvostruko ubistvo proglasi terorističkim činom, unapređenju sigurnosne situacije, kao i mogućnosti MUP-a KS da se bori protiv organiziranog kriminala.

NEKA SVAKO RADI POSAO ZA KOJI PRIMA PLAĆU! “Zamolio bih i tog jednog načelnika, kao i ostale pojedince i političke stranke da se suzdrže od bilo kakvog komentarisanja ili klasificiranja ovog djela, posebno u interesu promocija ili politiziranja, makar do momenta dok se istraga ne završi, a počinioci ne privedu pred lice pravde. Neka se svako bavi svojim poslom, odnosno poslom za koji prima plaću”. 

INTERVIEW.BA: U posljednjem napadu na policijske službenike život su izgubili Adis Šehović i Davor Vujinović. Ako su napadnuti policijski službenici, prema Vašem mišljenju, koliko su onda sigurni građani u Sarajevu? 

MULABDIĆ: Tokom prvih devet mjeseci 2018. godine registrirano je nekoliko napada na policijske službenike MUP-a KS. Nažalost, 26. oktobra desio se onaj najgori, gdje su ubijena dva časna policijska službenika Adis Šehović i Davor Vujinović. Težina, specifičnost i rizičnost karakterizira posao policijskog službenika, što je ovom slučaju završila ubistvom naša dva pripadnika. Međutim, policijski službenici MUP-a KS učinit će sve da građanima osiguraju sigurnost, ne štedeći ni u budućnosti, kao niti do sad, svoje zdravlje, ni spostvene živote. Poručujem građanima da samo zajedničkim naporima i uzajamnim povjerenjem možemo učvrstiti veze i osigurati sigurnost svih nas. Država mora biti, i uistinu jeste, jača od svakog oblika kriminala i mora učiniti sve kako bi se zaštitili svi građani! 

INTERVIEW.BA: Jedan od načelnika Sarajeva zahtijevao je da se dvostruko ubistvo policijskih službenika klasificira kao teroristički čin. Prema dosadašnjim podacima da li postoji ikakva osnova za to? 

MULABDIĆ: Istraga o ubistvu policijskih službenika vodi se pod nadzorom nadležnog tužilaštva. Mišljenja sam da smo Tužilaštvo KS, odnosno postupajući tužioci, mogu klasificirati koje krivično djelo je u pitanju, ne samo kada je ovo krivično djelo u pitanju, nego kada su u pitanju i druga krivična djela. Zamolio bih i tog jednog načelnika, kao i ostale pojedince i političke stranke da se suzdrže od bilo kakvog komentarisanja ili klasificiranja ovog djela, posebno u interesu promocija ili politiziranja, makar do momenta dok se istraga ne završi, a počinioci ne privedu pred lice pravde. Neka se svako bavi svojim poslom, odnosno poslom za koji prima plaću. 

INTERVIEW.BA: Kojim podacima trenutno raspolažete kada je riječ o ubistvu dvojice policijskih službenika? 

MULABDIĆ: Sve informacije koje su dosad mogle biti javne iznesene su u ime MUP-a KS i Tužilaštva KS. Sve dalje informacije u vezi ovog slučaja davat će Tužilaštvo KS. Istraga je još uvijek u toku, intenzivna je, kao i potraga osumnjičenim. 

INTERVIEW.BA: Kako podići sigurnost na veći nivo kada je u pitanju Kanton Sarajevo?

MULABDIĆ: Mišljenja sam da je neophodna što jača suradnja sa svim policijskim agencijama u BiH. Onda mora biti kontinuirana kako bismo imali uvijek adekvatan odgovor kada je u pitanju suzbijanje i sankcioniranje krivičnih djela, organiziranog kriminala, kao i ostalih prijetnji, kako se nikad i nikom više ne bi ponovila smrt policijskih službenika. Već sam napomenuo da je bitan segment saradnja s građanima. U sigurnosnom sistemu Bosne i Hercegovine mislim da imamo jedan hendikep, a to je svakako nepostojanje Instituta subordinacije. 

INTERVIEW.BA: Zbog komplikovanog ustavnog ustrojstva Bosne i Hercegovine, gdje mislite da su najveći propusti u koordinaciji policijskih i drugih sigurnosnih institucija, konkretno kada je u pitanju autokriminal, ali i drugi oblici kriminala? 

MULABDIĆ: MUP KS je i ranije upozoravao da se u rješavanje autokriminala na području KS moraju uključiti sve policijske agencije i da MUP KS ne može sam “uzvratiti udarac”. Borba protiv organiziranog kriminala nije jednostavan posao. Toj vrsti krivičnih djela treba prići strateški, s jasnim ciljevima i jasnim pristupom svih policijskih, tužilačkih i sudskih institucija. Problem organiziranog kriminala ne traje od jučer, to traje od 1996. godine. Poslije akcija koje su bile provedene 2010. i 2013. godine problem teških krađa jeste smanjen, ali nije riješen, jer nije postojala adekvatna saradnja s drugim policijskim agencijama. Mišljenja sam da privedene osobe jednostavno nisu adekvatno sankcionirana. Naravno govorim za ove dvije spomenute akcije. Smatram da se organizirani kriminal teških krađa motornih vozila i ne može rješavati parcijalno na način kako je to dosad rađeno, jednostavno se moraju uključiti i sarađivati sve policijske agencije. Dok se to ne desi mislim da ovaj problem neće biti riješen. 

INTERVIEW.BA: Spomenuli ste da su izvršena određena hapšenja, ali da počinioci tih krivičnih djela nisu sankcionirani. Da li nas koči pravosudni sistem? 

MULABDIĆ: Mislim da svakako sankcije za kriminalce moraju biti puno veće. One naravno moraju biti i u skladu sa zakonima. Ne prebacujem lopticu odgovornosti na druge. Kazne moraju biti najveće moguće. 

INTERVIEW.BA: Da li raspolažete s dovoljno policijskog kadra da se možete suprotstaviti autokriminalu i kriminalu općenito? 

MULABDIĆ: U principu kada je u pitanju organizirani kriminal ne mislim da je jedini hendikep nedostatak samo u ljudskom resursu. Organizirani kriminal je problem, jer naše ustavno ustrojstvo je tako da je MUP KS samo nadležan na području KS. Kada u potjeri kriminalci pređu granicu, mi smo već u nemogućnosti da nastavimo daljnju potjeru jer nismo nadležni. Konkretno govorim na područje RS ili čak nekog drugog kantona. U Upravi policije KS trenutno je upražnjeno oko 410 radnih mjesta policijskih službenika. Navedena radna mjesta obuhvataju mjesta za sve činove. Vlada KS je na moj prijedlog 16. augusta ove godine donijela odluku i dala saglasnost za raspisivanje javnog oglasa za prijem 230 policijskih službenika od čega je 200 u početnom činu policajac i 30 u činu mlađeg inspektora. Javni oglas za popunjavanje ovih radnih mjesta bit će raspisan u narednom periodu. Nekad ranije, mislim u julu 2017. godine, Vlada KS je odobrila raspisivanje konkursa za upošljavanje 120 novih policijskih službenika. Taj javni oglas je proveden i primljeni kadeti se trenutno nalaze na osnovnoj policijsko obuci na Policijskoj akademiji Vraca.

ISTINOM U GLAVU Dragan Bursać: Četničko Tajkunska Republika Srpska

Ovom prilikom bih čestitao iskonskim Bošnjakinjama i Hrvaticama Sanji i Nini, uz želju da čuvaju bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga. Naravno, one će čuvati srBsko bratstvo i jedinstvo Dodika i Karadžićevih nasljednika, predano kao poslaničku platu svoju.

Piše: Dragan Bursać za Interview.ba 

I vuk sit i ovce na broj. I niko se neće buniti što bi manji BiH entitet komotno mogao nositi ovaj naziv. Nije uvredljiv kao «republika šumska», niti «republika genocidna», koji najčešće koriste bošnjački i hrvatski naci-jastrebovi u obračunu sa srBskom braćom. Ovako lijepo Četničko Tajkunska Republika Srpska i zdravo.

Razvojni put koprofaga

A evo šta je na stvari. Nakon izbora, nakon mjerkanja stolica, neformalog kafenisanja i formalnog rukovanja, sve su prilike da će u Republici Srpskoj biti formirana tzv. svesrpska parlamentarana većina. Za neupućene SNSD će vrlo rado koalirati sa SDS-om, jer to suštinski JESETE isto sranje, samo je sad, čini se i isto pakovanje. Razlika je bila u vremenskoj prilošci odredbi. Prvi, ovi Dodikovi bili su tajkuni, koji su silno željeli oreol ideoloških četnika, a drugi, nasljedinici Karadžićevi, dugo vremena su bili tek razvlašteni četnici sa silnom željom i voljom da sjednu u tajkunske fotelje.

Ekvilibrijum se desio. Ravnoteža kurca i palca je postignuta, zapravo postignut je pansrBski konsenzus po kojem Dodik i paljanski SDS jesu isti klinac. U još jednom prevodu, džaba ste glasali. Zapravo, birali ste između starih Karadžićevih žbirova i novopečenih koprofaga haaškog građanina dr Dabića.

Ne zajebavajmo se, znali ste to od prvog dana. Znali ste da će Karadžićeva kćerka Sonja, za vrijeme rata zadužena za izdavanje ausvajsa novinarskih na Palama, reći kako treba sarađivati sa Dodikom, jedinim pravim, a bogme i pravnim nasljednikom njenog oca. Doduše ponešto poguranim na vlast silnom glupošću američkih tenkova i loše dipotrije Medlin Olbrajt, no nećemo sad cjepidlačiti.

Što bi rekao narod, četnik gore, četnik dole. Samo glupi Krajišnik, ne Momo, nego onaj geografski narodni, nikako da shvati koja je to ljepota u četnicima, istim onim koji su mu klali pretke na Kozari iza Princ Eugen divizije Vermahtove? Pa opet nećemo cjepidlačiti. Jer, suštinski, koja je razlika izmedju Cicka bjelice, Miće Mićića, Obrena Petrovića i tajkuna Dodikovih? Nikakava? Ljudi od vlasti, da ne kažem tiranije i jednoumlja, koji bi (dabome za bolju apanažu) proširili svoju vlast na nivo Četničko Tajkunske Republike Srpske i državice nesrećne.

I nije njima nikakav problem nekakav Vukota Govedarica. Zapravo taj čovjek je sam sebi problem, samo nema dijagnostike niti verbalnog aparata da se izrazi. On se kleo Radovanu Haaškom da će biti isti kao Radovan, samo kad na vlast dođe. Pa eto nije došao i onda se buni. Dok ne ode skroz.

E sad što je naivni tzv. nadnacionalni narod mislio da će biti drugačije, pa se zajebao po šesti put, do naroda je. Što su Bošnjaci i Hrvati vidjeli nekakvu klicu istinske promjene, koja bi osim četnika i tajkuna uključila i nekakve ljude, opet je do njih. Zapravo, kome nije bilo jasno da će tajkunsko-četnička koalicija zaživjeti u punom sjaju tame, ili nije «odavle» ili se informiše preko pogrešnih medija.

Sanja i Nina

A što je danas sve ovo ovoliko bitno i važno?

Evo vam infomacije-priče.

«Sanja Kovačević iz SNSD-a i Nina Bukejlović iz SDS-a ulaze u Narodnu skupštinu Republike Srpske da bi se popunila kvota konstitutivnih naroda u parlamentu Srpske, objavio je CIK BiH.»

 Sanja je naime Hrvatica, a Nina Bošnjakinja. Autor ovih redova nikada nije bio brojač krvnih zrnaca, pogotovo u svjetlu zajebancije sa istim, a sve u svrhu usidrenja guzice u fotelju. Bilo je tih sprdnji i među tzv. «gradžanima». Prostije, neka radi ko šta hoće ili još prostije, što bi rekao naivni reformista, da nam je više Sanja i Nina…

 No stvar je posve drugačija.

Upravo su matične partije jedne Hrvatice Sanje i Bošnjakinje Nine koristile, a Bogme i koriste narativ »prodao je vjeru za večeru». Ta čitava tajkunsko-četnička hunta zapravo i egzisitra uništavajući zdrav razum sterieotipnim haubicama o «stranim plaćenicima i domaćim izdajnicima». Od ere gore pomenute Sonje Zelen Karadžić do Dodikovih šrafova. Sve jednako i isto. I uništiti jedan ljudski život, priveden zdravom razumu nije problem. Nkada nije ni bio. A nije problem sjetiti se šta je npr. stranka Bošnjakinje Nine uradila baš narodu Bošnjačkom tokom rata.

Timovi i pipe

Jednako kao što im nije problem upisati Sanju i Ninu u Hrvate i Bošnjake. Jer, vidite o čemu se radi-Vlasti, vlasti su gladni. Gladni su konzumiranja iste u neograničenim količinama u tajkunsko-četničkom entitetu po pervertiji po kojoj će baš Hrvatica i Bošnjakinja konzumirati tu vlast sa Dodikove i Karadžićeve ideološke pipe.

Jedni će reći da je politika vještina mogućeg u kojoj nema te kuvane žabe koja se ne može progutati, drugi ništa reći neće jer se pakuju koferi za Sloveniju i dalje, tek ostajemo mi sa njima, «na belomelebu», konstatujući navijek isto-Od ’92 do dan danas u provizoriju kojem je Dejton i baza Rajt Peterson potvrdila ime Republika Srpska, navijek postoji samo jedan duel, duel tajkuna i četnika, koji se najčešće završi neriješeno, pa onda svi zaigraju u jednom timu.

Što je predivno za taj tim i ubistveno za sve ostale, ljude i timove, ako ih uopšte ima.

Ovom prilikom bih čestitao iskonskim Bošnjakinjama i Hrvaticama Sanji i Nini, uz želju da čuvaju bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga. Naravno, one će čuvati srBsko bratstvo i jedinstvo Dodika i Karadžićevih nasljednika, predano kao poslaničku platu svoju.

Ili što bi rekla baba Stana, pametnije je sine da si nokte na nogama odsjekao, nego što si po onoj kiši u redu stajao i glasao, kad ti je sve to go’ tajkun i četnik.

IZ ĆORSOKAKA Zlatko Dizdarević: Oteta metropola

Jasno je bilo svakome ko još ima mrvu sjećanja na Grad u kojem smo nekada živjeli šta je značio onaj rafal na Alipašinom kojim su ubijena dvojica policajaca, Adis i Davor. I potom, još gore, šta šutnja tog nekadašnjeg Grada, osim kolega ubijenih i njihovih najbližih. Jer sve mimo izlaska desetina hiljada ljudi na ulice sa pravim pitanjima, pravim zahtjevima i pravom odlučnošću da se stane na put mafijama sa puškama, mafijama u profitersko-političkim klupama, mafijama u pravosuđu, mafijama u cijelom sistemu – jeste sramna šutnja i poraz. Eto ta i takva šutnja, da ne govorimo o političkom diletantizmu novoizabranih “lidera” onih stranaka koje su kobajagi za narod, pa im nije na pamet palo da taj narod pozovu na ulicu ovim povodom, iole normalnijeg građanina ostavlja frustriranim.

Piše: Zlatko Dizdarević za Interview.ba

I kada se učinilo da se tom jadu šutnje nekadašnjeg grada nema šta golemo dodati, pokazalo se da ima. Eto Njega iz sumnjivo pobjedničkog SDA mraka sa urnebesnom izjavom: ” Sarajevo smo doveli na nivo metropole. I sada hoće da nam ga uzmu!”

Većeg poniženja za nekadašnju istinsku metropolu čiji su se gabariti u svjetskim razmjerama mjerili dignitetom i duhom, a danas dimenziraju duhovnim jadom – teško se može smisliti. Što je najgore, on i svi oni njegovih gabarita, doista misle to što veli u babe mali, jer im je to civilizacijski opus. I neka je, njihova stvar. Ali saznanje da većina u eutanaziranom gradu to šutke prihvata mnogo je gore.

Znamo šta se desilo na Alipašinom polju. Užas koji više ne iznenađuje. Ima to veze, naravno, i sa “ovlaštenjima”, i sa naoružanjem i opremom, i sa internom organizacijom i sistemom ali – sve je to puka posljedica “metropolizacije” nekadašnjeg Grada u skladu sa mafijaško korupcionaškim čipom onih što su nas metropolizirali i u nama pobijedili ono što smo bili. Ili, ipak, samo vjerovali da smo to bili ne shvatajući da nas je takvima onda činio sistem a ne naša udvornička i beskičmenjačka hemija.

Evo i da na tren gurnemo u stranu ono što svi znamo i što je notorno: Potpuno, sa političkih vrhova, sistemski i organizovano korumpirana politika i njena kičma – pravosuđe. Pa zato i sva ona zataškavanja, nesuđenja, namještanja, odgađanja, presuđivanja mimo svakog slova zakona, dilovi i talovi, parlamentarna sprječavanja zakonitosti, reketiranja, veze u sistemu sa narko-kartelima i auto-mafijama, bahata divljanja bezakonja gdje i kome treba… Suštinski, u istinskom propitivanju ko smo i šta smo, znamo da sve to nije palo s neba. Pristali smo i kao cilj i kao smisao “vladanja” koji ima dva ključna uporišta:

Prvo je u definitivno dovršenoj i razrađenoj filozofiji vladanja u kojem istinski interes tzv. običnog građanina nije apsolutno nikakav i ničiji cilj. Tu činjenicu, čak više ni prigodno, uz izbore, kao što se radi u svakoj bvjelosvjetskoj vukojebini niko ne smatra ni čudnom, a kamo li skandaloznom. To se zove u svijetu “fait accompli”. Ovdje se konta, Elhamdulillah!

Drugo je sve ono što spada u reakciju takozvanih “malih, običnih građana”. Koji doista jesu mali, a u poređenju sa ogromnom većinom ostalih na planeti što ustaju na noge i mnogo manjim povodima – krajnje neobični. U medicinskom smislu, veoma blizu hroničnom mazohizmu. Ode nekadašnje dostojanstvo, ode kičma, ode dignitet, odoše djeca i ništa. Ispade simpatično šejtanska i doskočica – Bolje da ih želimo nego da ih žalimo.

Ostade kao sasvim normalno, i logično, sve ono gore nabacano tek na prvu, da se u detaljnija kopanja po govnima kojima smo zatrpani, i za njih glasali, ne ulazi. Sasvim je svejedno šta bi se još smrada pronašlo. Onog smrada kojeg proizvodi bahato kriminalni koncept njegovog stvaranja, i onog smrada kojeg kao eho na sve to zajedno donosi gromoglasna šutnja većine jer “ša’ćeš, ionako nema hajra !”

Kad čovjek dobro razmisli, ima Bake pravo. Takvom “sistemu vrijednosti”, jer to jeste to, pripada i ova metropola i kao takva njemu golema. U svakom drugom civiliziranom sistemu vrijednosti Metropola je nešto sasvim drugo. Sjećanje na gabarite koji su je ovdje određivali još postoji ali u poražene manjine. Pobjednici su tu očigledno u većini. Policajci Davor i Adis, nažalost i tragično, ljudski i profesionalno obavljajući svoj posao u davno pokradenoj i poraženoj metropoli, skončali su od nje same. Da nije tako, da je tu išta čudno, Grad bi ustao na noge jer to više ne može pod kožu. I na red za obračun došlo puno onog gore pobrojanog. Ovako, odspavat će “metropola” i ovo. Čekajući nove Adise i Davore, Vedrane i Dženane, Denise, Edite i Selme…Zgražavajući se nad “njihovim žalos’ sudbinama”.

I sve to u metropoli sistema koju, eto, hoće sad da im otmu ! Ma da im majku majčinu, njihovu. Ali naaaarod to neće dati. Eno impresivne šutnje kao čvrstog dokaza.

POVRATAK OTPISANE Dženana Alađuz: Neka je vječna slava i hvala Davoru i Adisu

Piše: Dženana Alađuz za Interview.ba

Adis Šehović (1972.) i Davor Vujinović (1975.) bili su dugogodišnji policajci, porodični ljudi, očevi. Ubijeni su jutros jer su pokušali spriječiti krađu automobila Golf 6 u jednom sarajevskom naselju.

Vlasti kažu “Ovo je usud.,,, Ovo je atak na državu.”

Kao Vaša sugrađanka, koja živi u kvartu u kojem ste ubijeni, kao neko iz generacije 1975-te, kao žena, majka, …kažem: “Ovo nije usud. Ovo nije atak na državu. Vaše ubice su dio Sistema, onog istog koji pušta ubice na slobodu, a kriminalce na vlast.”

Beskrajno mi je žao, i meni i mojoj redakciji, i molimo porodice Adisa i Davora da prime naše iskreno saučešće.

Sarajevska pahuljica Ilma Kazazić: Moj san je osvojiti olimpijsku medalju

Jedan od dokaza da Bosna i Hercegovina nije država sa sivom svakodnevnicom jeste i dvadesetogodišnja Ilma Kazazić, bh. skijašica i čak dva puta predstavnica BiH na Zimskim Paraolimpijskim igrama, i to 2014. godine u Sochiju, te 2018. godine u Pyeongcgangu u Južnoj Koreji gdje je osvojila 12. mjesto. Ilma je sa samo četiri godine prvi put stala na skije, a ljubav prema ovom sportu nije mogao da zaustavi ni urođeni blaži oblik celebralne paralize, za koji tvrdi da joj nikad nije bio prepreka. Danas je najpoznatija bh. paraskijašica sa svjetskom karijerom, a pored svega navedenog Kazazić je i studentica Fakulteta informacijskih tehnologija u Mostaru. Za Interview.ba Ilma govori o svom životu, borbi, istrajnosti i uspjesima.

PRVA BH. PARAOLIMPIJKA „Moj potencijal je jednog dana primjetio, kako ja s ponosom volim reći „ Otac alpskog skijanja za osobe sa invaliditetomu BiH“ rahmetli prof. dr. Senad Turković. Zahvaljujući njemu, BiH nije dugo čekala da dobije prvu predstavnicu na Paraolimpijskim igrama u Sochiju 2014. godine, a čast da budem prva žena u historiji BiH pripala je baš meni!“

INTERVIEW.BA: Kada je krenula tvoja sportska priča, odakle se rodila ljubav prema skijanju?

KAZAZIĆ: Kao mala djevojčica, pokazivala sam želju i ljubav prema sportu. S društvom sam uživala u vožnji bicikla, rolanju i klizanju, a sa roditeljima sam često išla i na terapijsko jahanje. Dugo sam kao mala djevojčica trenirala ritmičku gimnastiku i plivanje, a pored toga rekreativno sam se bavila skijanjem. Mogu reći da je moj otac „krivac“, što mi je fokus ostao na skijanju, jer je on tu ljubav prenio na mene. Zajedno smo skijali, kada god smo imali priliku. On nije bio profesionalni skijaš, ali smo zajedno pokušavali da imitiramo stilove skijanja vrhunskih skijaša. Ponekad smiješno, a ponekad komično, ali kad napravite prvi pravi zavoj, sreći kraja nema.

INTERVIEW.BA: U djetinjstvu ti je dijagnosticiran blaži oblik cerebralne paralize, a aktivno se baviš sportom… Na koji način si se izborila s tim, koja je tvoja motivacija?

KAZAZIĆ: Moja najveća motivacija i uzor su moji roditelji. Bez njihove podrške teško da bih mogla išta postići. Cerebralna paraliza za mene nikad nije bila prepreka i nikad nisam gledala na to kao poteškoću. Sve što sam mogla zamisliti sam i ostvarivala, nadam se da ću i u budućnosti nizati uspjehe.

INTERVIEW.BA: Ti si prva predstavnica BiH na Paraolimpijskim igrama. Kako se osjećaš povodm toga?

KAZAZIĆ: Učestvovati na jednom takvom takmičenju, gdje se takmiče najbolji protiv najboljih, zaista je neopisiv osjećaj. Samo otvaranje igara je spektakl koji ću zasigurno pamtiti čitav svoj život. Zaista je neopisivo. Uvijek kažem da se to jednostavno mora doživjeti, toliko različitih kultura, ljudi, smijeha i suza. Velika čast je biti dio svega toga. Staze su zahtjevne, što se i očekuje na jednom takvom takmičanju, ali to predstavlja samo izazov, posebno za nas paraolimpijce. Naša pravila su ista kao i u olimpijskom alpskom skijanju, broj kapija, staze, oprema, norme, samo što mi imamo još jedno dodatnu prepreku, a to je naš fizički nedostatak. Posebno sam ponosna na igre u Pjončangu u Južnoj Koreji, što sam Bosnu i Hercegovinu na ovo najveće prestižno takmičenje, odvela zasluženo sa ostvarenom A normom, što do sada nijednom paraskijašu iz BiH nije pošlo za rukom. Naravno tu su mukotrpne četiri godine treninga, putovanja, takmičenja i odricanja mnogih  vrijednosti,koje upražnjava moja generacija.

INTERVIEW.BA: Koliko se ulaže u paraolimpijski sport u našoj zemlji? Da li si zadovoljna podrškom države?

KAZAZIĆ: Teško je napraviti rezultat, ako niste u stanju rasterećeno otići na takmičenje, zbog finansijskih poteškoća. Nije jednostavno opremiti takmičara ove vrste na put, uvijek ste pod stresom, kako obezbijediti novac i prevoz. Pogled u oca, u trenera, Paraolimpijski komitet i njihove prijatelje, postale su navika pred svaki odlazak, bilo na pripreme ili takmičenje. Bjeli sport je izuzetno skupa investicija. Dugo sam skijala sa opremom, koja nije bila adekvatna za jednog takmičara. Danas je situacija malo drugačija, jer kada napravite uspijeh, možete  lakše doći do potpore.

Podrška države nije sistemska, zaista nedostaje puno uređenosti. Iako sam redovan student i uspješan sportista, nemam državnu stipendiju, već istu u skromnom iznosu ostvarujem zahvaljujući ljudima iz moje općine. Mislim da su i jedina lokalna zajednica,  koja pored nadarenih učenika, stipendira i uspješne sportiste.

Pričamo ovdje o državi u kojoj dobijete finansijsku nagradu što ste predstavljali državu na smotri najvećih takmičara svijeta, ali da bi novac bio prebaćen na vaš račun, morate sami platiti porez, kao da ste igrali i dobili u kladionici. Mislim da se tu ništa više nema reći

INTERVIEW.BA: Obzirom da si studentica Fakulteta informacijskih tehnologija u Mostaru, kako uspijevaš uskladiti fakultetske obaveze sa skijanjem?

KAZAZIĆ: Zahvaljujući susretljivosti profesora i menadžmenta Fakulteta, sve svoje obaveze uspijevam izvršiti bez većih problema. Kad imam skijaške treninge ili takmičenja, uglavnom učim u vremenu predviđenom za odmor. Jedina poteškoća mi je nedostatak interneta u hotelima, gdje boravim, kada sam van BiH, jer mi je zaista neophodan s obzirom da sam DL student. Ali ne žalim se, zaista sam odlučna da se obrazujem i završim studij. Iako zvuči malo čudno, nije problem spremati ispite, jer mi je većina predmeta na fakultetu interesantna i pokušavam iskoristiti slobodno vrijeme za usvajanje što više znanja od svojih, veoma kvalitetnih profesora.

INTERVIEW.BA: Koje je naredno takmičenje za koje se pripremaš, kako teku pripreme?

KAZAZIĆ: Sezonu ću dočekati spremno zahvaljujući timu PFHSC pod vodstvom trenera Adnana Maljevića. Ovaj tim je u proteklom periodu vrijedno radio na mojoj fizičkoj pripremi i funkcionalnosti mog tijela. Uskoro trebam otputovati u Austriju na svoj prvi skijaški trening ove sezone. Već u januaru me očekuje veliko takmičenje i to Svjetsko prvenstvo u Kranjskoj Gori u Sloveniji.

INTERVIEW.BA: Učestovala si zaista na brojnim takmičenjima i osvojila mnogo medalja, ali šta je to na što si najviše ponosna u dosadašnjoj karijeri?

KAZAZIĆ: Svaka medalja mi je podstrek i motivacija za dalji rad. Najviše sam ponosna što sam ostvarila san svakog sportiste,  učešće na paraolimpijskim igrama čak dva puta. Ali ipak mom srcu najdraža je nagrada mog grada Sarajeva, šestoaprilska nagrada „Sarajevska pahuljica“. Interesantno je da sam nadimak u BH medijima „Pahuljica“,ponijela puno prije osvajanja ove prestižne nagrade.Sretna sam zbog toga.

INTERVIEW.BA: Kako izgleda jedan tvoj radni dan?

KAZAZIĆ: Kada je u toku sezona, moj dan počinje najkasnije u 6 sati ujutro, kada se spremam i odlazim na skijaški trening. Kući ili u hotelskoj sobi sam oko 13-14 sati popodne. Nakon ručka i kraćeg odmora odradim kondicioni trening. Ostatak vremena, kojeg ostane zaista malo, iskoristim za druženje sa svojim prijateljima i učenje. Nedavno sam pokrenula i svoj YouTube kanal na kojem želim ljudima prenijeti,kako to sve izgleda iz moje perspektive na takmičenjima i skijaškim treninzima, kao i pojedine detalje iz svoga života. To će mi vjerujem oduzeti slobodnog vremena, ali kad radite ono što volite, ništa ne predstavlja problem.

INTERVIEW.BA: Koji je trenutno tvoj najveći izazov u životu?

Kazazić: Najveći izazov i moj san je osvojiti olimpijsku medalju i iskreno se nadam da ću uz rad i trud, uspjeti ostvariti svoj san, jer ono najvažnije imam i ne napušta me, a to je želja.

{youtube}7BoXiioVIbU{/youtube}

ISTINOM U GLAVU Dragan Bursać: Bihać nije pao!

Jer, ako iko zna šta je obruč, rat, pakao, okruženje, ako iko zna šta je dijete u snijegu, ako iko zna kako je biti gladan dok ti zima kosti izjeda, to su Bišćani, heroji grada heroja.

„Na cesti Petrovačkoj izbjeglice

i trista djece u koloni.

Nad cestom kruže grabljive ptice,

tuđinski avioni.

Po kamenjaru osniježenom

čelična kiša zvoni…

U snijegu rumena Marija,

mamina kćerka jedina,

bilo joj sedam godina.“

Ovako je prije 76 godina veliki Branko Ćopić pisao. A mi? Znaš ti nas, jebo ti nas, rekao bi Brančilo. Mi ništa iz istorije nismo naučili. Mi smo silovali učiteljicu istoriju, pa nam se danas po Petrovačkoj cesti kreću neke nove izbjeglice, neka nova djeca, nadlijeću ih neke druge grabljive ptice, a sred svih njih neka nova, promrzla djevojčica Marija, mamina kćerka jedina, mamina kćerka jedina, bilo joj sedam godina.

Vapaj iz Krajine

E, moj Branko, preturili smo u ovih osam decenija izbjeglice, bili smo izbjeglice, nema ko nije, naizmjenično i svi zajedno. U tužnom trokutu koji se Bosna i Hercegovina zove mi smo kolektivne izbjeglice u našem malom, ličnom bezizlazu. Ne vidimo, ne čujemo, ne obaziremo se na vapaje iz Krajine.

A tamo, pravo Petrovačkom cestom na milost i nemilost svijeta, ostavljeno je deset hiljada božjaka, sa pedeset hiljada naših odavno ostavljenih ljudi. Znaš Brančilo, to je ta visoka Krajina odavno i oduvijek ostavljena. U ratu od svih, u miru od svih. U uncu jednako. I Bihać-grad heroj, nepokoreni grad, sad pokorava neimaština, bijeda, zima i podla majka država koja nema razumijevanja niti trunke. Nema ni obraza ni empatije. Jer, države, ako ćemo pravo i nema.

Ko je vlasnik ljudske nesreće?

Onaj tvoj đački dom, one tvoje godine magareće, sad su poprište tuge svjetske. Djeca, odrasli, svakojaki od Sirije do Avganistana natiskani su tu. I da, Bišćani im pomažu. Od početka, kako to svijet zove, od početka krize do današnjeg sata. Ali Bišćanima treba pomoć. Osim IOM-A (Međunarodne organizacije za migracije) i UNHCR-a, koji su hotel Sedru iznajmili u privatnoj režiji, nikoga od zvaničnih lelemudana. Eheej, ljudi iz bijelog svijeta u sopstvenoj režiji iznajmljuju objekte, a Sarajevo, Banjaluka i ostali tzv. centri ćute.

Nadjebavaju se u čijoj je ingerenciji ljudska nesreća. Jer, izbori su prošli, pare za djecu promrzlu su se obrnule, pa i nije zanimljivo voditi računa o nevoljnicima. I da, među nevoljnicima ima svakojake fele. Ima onih koji među sobom na nevoljnicima zarađuju, ima klanova, ima zavisti, pljačke…kao i među nama, malo manjim nevoljnicima, ali to nikada neće biti razlog da Bišćani dignu ruke na njih.

Jer, ako iko zna šta je obruč, rat, pakao, okruženje, ako iko zna šta je dijete u snijegu, ako iko zna kako je biti gladan dok ti zima kosti izjeda, to su Bišćani, heroji grada heroja. Pa je najžalosnije, do neba žalosno palamuđenje u kome se iz udobnosti sarajevske i inih čaršija, poziv na pomoć iz Bihaća tumači kao fašizam. Jest, eto Bišćani koji sa stanovnicima Bosanskog Petrovca, Kladuše, Cazina od svoje bijede odvajaju, e da bi pomogli bijedi svijeta, jest, baš su oni fašisti?!

Ne serite!

Nego, svako ko može, neka postane mali šrafić u sistemu države, kad nam je već država u kurcu. Neka pošalje ćebe, bidon vode, koju marku, neka da malo svog rada za ove nevoljnike.

Krajiška zima, znamo to ti i ja Brančilo, ne čeka nikoga. Ne čeka ona da se Mektić usaglasi sa načelnicima opština, da se načelnici opština usaglase sa graničnom službom i da se svi zajedno usaglasimo sa zdravim razumom. Bišćanima i Krajišnicima treba pomoć odmah i sada, kako bi pomogli sebi i nevoljnicima.

A pomoć nije ugurati ljude u onaj tvoj đački dom, jer to i nije više dom, nije to ništa, tek betonom obilježeno stratište.

Ova zemlja je mogla biti solidarna za vrijeme onog povodnja prije pet godina, kada je čovjek čovjeku ruku pružao, ne gledajući na ime i prezime, jer dok ti daš ličnu, odnese nas voda. Ova zemlja i danas može bolje! Jer, ako na svijetu postoji neko ko ima razumijevanje i empatiju prema izbjeglicama, to je ova zemlja. To su ovi ljudi, to je moj svijet, Branko!

A taj svijet mora, mora pomoći Krajini, mora pomoći Bihaću.

I sve je isto, kao i one zime ’42. Kolone idu, kolone praćene pticama- medijskim grabljivicama, od kojih svaka ponaosob opisuje nesrećnike. Za neke su to teroristi, za neke kriminalci, za neke dio svjetskog plana uništenja. A ne vide mediji da je najviše nevoljnika svijeta, sa djecom, koja staklastih očiju upijaju zimu. Ne vide mediji da im prvi pomažu baš Bišćani, koje poneki sramotno zazvaše fašistima. Na svoju sramotu. I ne vide ljudi, ili neće da vide kako su okupljanja Bišćana zapravo urlik za pomoć. Vapaj ostavljenih ljudi, a ne zvuk neke ksenofobične rulje gladne linča. I ako ima takvih, a ima ih u uncu, koliko i spodoba među izbjeglicama, e sve njih će progutati dobrota krajiška.

I zato, Brančilo, moram ti reći, zima ide, situacija jeste teška, čelične ptice svakojake lete nad glavama, lete, pa seru, ali Bihać nije i neće pasti, kao što nikada nije pao. Ima grad heroj 60 hiljada srca za sve nevoljnike, samo mu treba naša pomoć više nego ikada.

Bihać nije zaboravio biti human. Jesmo li mi zaboravili nepokoreni grad?

Marko Bačanović: Osnovni koncept „Dreke“ je zaziv dušina ispunjenja spokojem

Zbirka poezije „Dreka pamtivijeka“, autora Marka Bačanovića, odlukom žirija, našla se u užem krugu za književnu nagradu Aleksa Šantića, koja će biti uručena na “Šantićevim večerima poezije” 2018. godine. Mladi Sarajlija je svojim radom osigurao mjesto u užem krugu uz svega nekoliko drugih kolega. Bačanović je rođen u Sarajevu 1984. godine, gdje je završio osnovnu i srednju školu, kao i studij na Odsjeku za slavenske jezike i književnost. Godine magistarskog i doktorskog studija provodi na Univerzitetu u Varšavi kao dio studentske razmjene između država Evropske zajednice i Zapadnog Balkana. Jedno vrijeme je živo u Minhenu, nakon čega se ovog ljeta odlučio vratiti u Bosnu i Hercegovinu, a sa sobom donijeti i njegov prvijenac. Za Interview.ba Bačanović govori o zbirci, vremenu provedenom u Varšavi, očekivanjima kada je u pitanju nagrada Aleksa Šantić i mjestu poezije u bosanskohercegovačkom društvu.

RAĐANJE ZBIRKE! „Zbirka je nastajala u protekle tri do četiri godine, otkako sam, tako reći, napustio svoju formu i funkciju obezbijeđenog građanina i dao se u bjesomučnu potragu za nekom sebi suštastvenijom prilikom, koju sam, bar tako osjećam, na poslijetku i uspio pronaći, i to, gle čuda, na istom onom mjestu sa koga sam se u istu tu potragu i otisnuo. I to je jedno istinsko čudo, koliko je čovjek u stanju promijeniti kompletan reljef poznatog mu svijeta, jednom kada mora i rijeke salije sebi u krvotok, planine prevrati u vlastite uzvisine duha, a ravnice i udoline u one duši jednako neophodne svagdanje dokonosti, koje je zatim sebi lako moguće oprostiti“.

INTERVIEW.BA: Skoro ste napisali vašu prvu zbirku poezije „Dreka pamtivijeka“. Kako se rodila ideja i o čemu nam govori Vaš prvijenac? 

BAČANOVIĆ: Ne mogu reći da je vezano za ideju postojala neka jasna namjera, niti je tokom samog pisanja bilo mnogo proračunate kombinatorike. „Dreka pamtivijeka“ nastajala je gotovo u jednome dahu kao direktan eho vlastite nutrine, odnosno načina na koji se ona oblikuje pored životnih okolnosti i puteva koji su se u proteklom vremenu rasprostrli za mnom ili preda mnom. Mogao bih jednostavno reći da je i sama knjiga i koncept koji je sačinjava univerzalno primjenjiv na svako ljudsko biće koje se u mladalačkim godinama nađe u situaciji da zaziva neku nejasnost i nepoznatost u cilju nekog vlastitog vida ispunjenja. Kada do istoga najčešće u svoj nestrpljivosti i ne dođe, lutanje se potom nastavlja sve dok se istina i suština ne razotkrije sama. Obično je prisutan veliki nesrazmjer između intenzivnosti naših potraga od koje skoro pa i svisnemo  te one nestvarne lakoće kojom se ta nejasnost za kojom smo tragali sama od sebe razjasni tek jednim izlaskom istočnoga sunca. Mnogo je tu varijacija, ali osnovni koncept „Dreke“ bio bi upravo taj neki zaziv dušina ispunjenja spokojem.

INTERVIEW.BA: Koliko je vremena trebalo da nastane knjiga i zašto baš ovaj naziv, šta nam on poručuje? 

BAČANOVIĆ: Ne liči li vam to bolno zazivanje nejasnosti i neodređenosti upravo na neki vid životinjske dreke? Postoji li iko kome se jednom nije prihtjelo zaurlati i time saopštiti svojoj okolini daleko više nego što je u stanju izreći riječima, kao suštinski najprimitivnijim i najkrivotvorenijim sredstvom komunikacije koji nam svakodnevnica donosi. S druge strane prepoznavanje te vlastite untrašnje dreke i pokušaj njezinog preobličenja u spokojem ispunjenu harmoniju duše je najvažnija faza vlastitog formiranja. Ako ne dozvolimo sebi da se „razdrečimo“ i ne damo sami sebi slobodu da se upoznamo sa svim vlastitim zlima i surovostima koje bespogovorno nosimo u sebi, male su prilike da će iste moći da se jednoga dana pripitome i primire. Lako je smatrati da sva naša djela proističu iz same čistote duha i suštinske dobrote karaktera kakvu samoljubo volimo da si pridjenemo. U najvećem broju slučajeva je upravo suprotno, besramna surovost ta koja nas uputi na izvorište čistote i uzvišenosti duha, a to je, priznaćete pamtiviječno dostignuće za svakoga od nas. Zbirka je nastajala u protekle tri do četiri godine, otkako sam, tako reći, napustio svoju formu i funkciju obezbijeđenog građanina i dao se u bjesomučnu potragu za nekom sebi suštastvenijom prilikom, koju sam, bar tako osjećam, na poslijetku i uspio pronaći, i to, gle čuda, na istom onom mjestu sa koga sam se u istu tu potragu i otisnuo. I to je jedno istinsko čudo, koliko je čovjek u stanju promijeniti kompletan reljef poznatog mu svijeta, jednom kada mora i rijeke salije sebi u krvotok, planine prevrati u vlastite uzvisine duha, a ravnice i udoline u one duši jednako neophodne svagdanje dokonosti, koje je zatim sebi lako moguće oprostiti.

INTERVIEW.BA: „Dreku pamtivijeka“ prepoznao je i stručni žiri za književnu nagradu Aleksa Šantić, tako da ste ušli u uži krug pjesnika, koji bi mogao dobiti ovu nagradu. Kakva su očekivanja? 

BAČANOVIĆ: Izuzetna mi je čast da je žiri u mojoj debitantskoj knjizi prepoznao vrijednost i uvrstio je u najuži krug za Šantićevu nagradu, tim prije što se radi o toliko prestižnom priznanju. Dovoljno je vidjeti imena do sada nagrađenih autora i sve će vam biti jasno, a o samom imenu koje nagrada nosi, suvišno je i govoriti. Iskreno rečeno, očekivanja nemam, niti znam po kojem se kriteriju bira pobjednik. Ne znam da li, kao za pola života mlađi od većine konkurenata, i imam pravo bilo čemu da se nadam. Nezahvalno je o tome govoriti. Nagrade jesu važne, ali je najvažnije ipak da čovjek vjeruje u ono što radi i stvara, a s te strane mogu i samome sebi i onima koji će prepoznati moj rad u budućnosti obećati još jako mnogo toga.

INTERVIEW.BA: Nakon završenog Filozofskog fakulteta u Sarajevu otišli ste na Univerzitet u Varšavu. Koliko je druga kultura i drugačije razmišljanje, utjecala na izražavanje vaših misli na papiru (stil) ?

BAČANOVIĆ: Računajući te godine magistarskog i doktorskog studija provedene što u Varšavi, što putujući planetom, kao i ovih posljednjih nekoliko provedenih u Njemačkoj, ispada da sam u protekloj fazi života najmanje vremena i proveo u svome zavičaju, a pod zavičajem podrazumijevam čitavo govorno područje južnoslavenskih jezika. Ne znam kako bih to na pravi način formulisao, ali kada čovjek dozrije do toga da se sajedini s onime što stvara, onda počinje sve više da osjeća potrebu za svakodnevnim kontaktom sa svim onim što sačinjava kolorit kulture iz koje potiče, za koju ga na kraju krajeva veže i jezik na kome stvara. Postoji nešto i u korijenima i u genima što na kraju ipak odredi način na koji nam se biće može osjećati i (ne)prilagođavati, onda kada ga putevi već nanesu u nemilost neke tuđine. Sama Poljska kultura je, kako bih rekao, prilično opsežna, ali je u današnje vrijeme potpala pod istinski kvalitativno dekadentanan utjecaj one komercijalne, uvezene sa zapada. Stekao sam utisak da su preko dana Poljaci postali najsličniji Njemcima, dok se navečer kada su sve dobro proračunali i dali si oduška, pretvaraju u veće Ruse, nego li su i Rusi sami, što su, da paradoks bude veći, upravo narodi od kojih su (uz još nekolicinu) u istoriji najviše i stradali. Nekako, kao da se u svom tom nasilnom nametanju nekada staljinizma, a danas prozapadne ispraznosti, izgubila njihova autentičnost i iz toga su se i izrodile ove nesrazmjerne krajnosti koje sam spomenuo. Istini za volju, boravio sam uglavnom u velikim gradovima. Kao i bilo gdje drugo, gradovi sve manje predstavljaju mjerilo kulture i folklora jednoga naroda. Tragično je koliko su upravo naši slavenski narodi skloni odbacivanju svojih izvora i vlastitih identiteta i zamjeni istih nečim navodno naprednijim, što po pravilu dolazi sa tog nesretnog zapada. Ne bih rekao da je razmišljanje na zapadu posebno drugačije niti po bilo čemu naprednije. Ako neke razlike i ima, onda bih ga čak okarakterisao i kao mnogo siromašnije nego naše ovdašnje, do te mjere da često i potpuno odsustvuje. To su uređena društva u kojima za razmišljanjem i osjećanjem koje mu prethodi ni nema pretjerane potrebe, što iz nekog praktičnog ugla posmatranja može biti i dobro, jedno vrijeme može čak i prijati, ali kao neko ko nije u stanju na svijet posmatrati isključivo sa te „praktične strane“, prije sam sklon to okarakterisati kao otužno u smislu površnosti, odnosno kao nešto čemu je nasušno potrebno iskupljenje duha, koji se potpuno zagubio tu negdje u nasilnoj tranziciji od istoka, na kojem sunce izlazi, do zapada, na kojem isto uglavnom dogorijeva i vremenom se potpuno gasi. Što se stila tiče, mislim da sam nagonskim neprihvatanjem tih samoproglašeno „naprednijih kultura“, zapravo uspio održati stil onakav, da bi neko teško raspoznao da nisam oduvijek i ostao ovdje između bosanskih i starohercegovačkih planinskih vrleti i južnoga primorja. Opet, onaj zavičajni dio zbirke, da ne biješe tog zapada, vjerovatno ne bi ni postojao, i s te strane je i ta vrsta iskustva za mene i moje formiranje bila neprocjenjiva.

INTERVIEW.BA: Koliko je poezija poželjna u BiH i da li je naši građani shvaćaju na pravi način? 

BAČANOVIĆ: Mislim da tu nema šta puno da se shvaća. Poezija, onako kako bi trebala da postoji, zapravo je odjek vlastite duše – njezin istinski derivat, nepokrenut i nezavistan od ostale dostupne poezije i njezine kritike, već isključivo od svoga istinskog izvorišta, a to ste vi, to sam ja, to je sedam milijardi potencijalnih pjesničkih svemira. Na isti način kao što se piše, ona bi trebalo i da se čita. Problem je u tome što poezija, kao takva, danas postoji malo ili nimalo i opet insistiram na tome da to nije slučaj samo kod nas, nego i u čitavom zapadnom svijetu, za kojim se i u umjetničkom svaranju nastojimo povoditi . U najvećoj se mjeri svela na nekakvo nabrajanje svakodnevničnih okolnosti, intertekstualno razmetanje drugim tekstovima ili pomodnim ovovremenostima i kao rezultat tome i imamo to što imamo. Mnogo ko je piše, a malo ko je ispiše, čitaju je svi, a ne iščita je gotovo niko, a između stvaraoca i čitaoca obično se nađe i nepremostiv zid dežurne kritike, koja je tu da je po interesnoj potebi nahvali, a u protivnome ili tek konstatuje ili svojski popljuje. Dušnost i suština poezije sasvim se izgubila u onom njenom obliku za kojim se najčešće i povodimo. Mislim da je to problem koji se reflektuje i na umjetnost uopšte. Zapadni čovjek i zapadni stvaralac nekako se otuđio i potpuno izgubio u toj ideji imanja, dok na istoku ipak još možete da pronađete istinsku i nepomućenu stvaralačku  ideju. Naša sreća je što je u današnje digitalno vrijeme to sve ipak u najvećoj mjeri dostupno i potrebno je samo pružiti mu šansu – sebi, svome izvorištu i ishodištu sunca.

INTERVIEW.BA: Bačanović: U kojem književnom pravcu se najviše prepoznaje Vaš rukopis?

BAČANOVIĆ: Ja ga volim nazvati jednostavno „poezija“. Sve drugo je stvar nekakvih nauka o književnosti, kojima, iskreno rečeno, i ne dajem puno na značaju, iz razloga što pokušavaju svojim priučenim metodama analizirati nešto posve neopipljivo, odnosno dostupno jedino nepriučenoj duši, koju je najveći broj tih „naučnika“ zagubilo tu negdje u naslagama akademskog stečenog znanja. Pa ti pjesmu neće pročitati na način da je osjete, već da je premjere bezbrojem književnih teorija i aršina. Istinska kreacija može se pronaći samo iza znanja koje se ne zna, već osjeti, i koje nas zatekne iznenada, poput ljetnog pljuska, stvori ugodniju klimu….stvori, a zatim ode. To je taj trenutak sajedinjenja sa stvaralačkim svemirom, a koji nećete pronaći ni u jednoj knjizi, već jedino u vlastitoj duši. To je jedini književni pravac. To je umjetnost življenja. To je Poezija.

Mirsad Hadžikadić: Platforma za progres nudi građanima BiH drugačiji pristup politici i društvu

Politička priča Mirsada Hadžikadića počela je u Bosni i Hercegovini 2018. godine, kada se prvi put odlučio predstaviti domaćoj javnosti. Ovaj Banjalučanin je 1984. godine napustio Bosnu i Hercegovinu i otišao u Sjedinjene Američke Države na doktorski studij. Nakon završenog studija s porodicom se vratio u Bosnu i Hercegovinu 1989. godine, kako bi ponovo otišao početkom rata. Tokom godina provedenih u SAD-u postao je profesor na Koledžu za informacione tehnologije Univerziteta Sjeverne Karoline u američkom gradu Šarloti. Hadžikadić se 2018. godine vratio u svoju rodnu zemlju i kandidovao za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, a nakon što nije prošao s 57.000 osvojenih glasova, najavio je zvanično osnivanje političke stranke Platforma za progres. Za Interview.ba Hadžikadić govori o prošlosti i budućnosti, o nadama i očekivanjima.

PLATFORMA ZA PROGRES VS DRUGE STRANKE?! „Platforma za progres je pokret koji prihvata u svoje članstvo i ljude koji su članovi drugih stranaka, a koji prihvataju principe na kojima je zasnovana Platforma za progres. Čak i druge stranke su pozvane da učestvuju u radu Nacionalnog vijeća u kojem će se kreirati prijedlog dugoročne strategije za razvoj Bosne i Hercegovine, i kroz koji će stranke članice moći da usaglašavaju svoje aktivnosti u odnosu na druge stranke“.

INTERVIEW.BA: Na dan državnosti Bosne i Hercegovine 25. novembar najavili ste osnivačku skupštinu Platforme za progres. Šta će to ponuditi ova politička stranka/organizacija građanima BiH?

HADŽIKADIĆ: Platforma za progres nudi građanima BiH veoma drugačiji pristup politici i društvu. Njen politički program je baziran na građanskoj državi, državi prava, koja tretira sve građane isto na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine i koja prihvata različitost građana kao izvor njene snage, a ne kao izvor problema. Platforma za progres ima fokus na tri programska elementa: poboljšanje funkcionalnosti države kao prvi kriterij za procjenu vrijednosti svih inicijativa, zakona i projekata; stvaranje zakonskih okvira za jačanje ekonomije i posvećivanje posebne pažnje mladima kao neophodan element budućeg jačanja stabilne i prosperitetne države. To se može postići samo sa sposobnim ljudima visokog stepena integriteta koji stavljaju Bosnu i Hercegovinu prije svega ostalog. Da bi se to sve ostvarilo Platforma za progres insistira na definisanju i prihvatanju dugoročnih ciljeva za Bosnu i Hercegovinu i na preuzimanje lične odgovornosti građana za stanje u kojem se država nalazi.

INTERVIEW.BA: Ko će sve moći postati dio Platforme za progres? Koji su to politički profili?

HADŽIKADIĆ: Član Platforme za progres, iskra u našoj terminologiji, može biti bilo ko bez obzira na njegovu ili njenu stranačku pripadnost, vjeroispovijest, etnički identitet, spol ili bilo koju drugu osobnu karakteristiku. Mi smatramo da Platforma za progres može pozitivno utjecati na prečišćavanje svih stranaka. Naravno, kada budemo birali naše kandidate za različite pozicije na svim nivoima vlasti ili kandidate za upravne organe Platforme za progres insistiraćemo na kandidatima koji nisu članovi niti jedne postojeće političke organizacije i koji uvijek stavljaju Bosnu i Hercegovinu u prvi plan.

INTERVIEW.BA: Po čemu se Platforma za progres razlikuje od drugih stranaka u BiH?

HADŽIKADIĆ: Platforma za progres je pokret koji prihvata u svoje članstvo i ljude koji su članovi drugih stranaka, a koji prihvataju principe na kojima je zasnovana Platforma za progres. Čak i druge stranke su pozvane da učestvuju u radu Nacionalnog vijeća u kojem će se kreirati prijedlog dugoročne strategije za razvoj Bosne i Hercegovine, i kroz koji će stranke članice moći da usaglašavaju svoje aktivnosti u odnosu na druge stranke.

INTERVIEW.BA: Šta vas je ponukalo prije svega da dođete u BiH iz SAD-a, a zatim i da ostanete ovdje i radite na vašem političkom angažmanu?

HADŽIKADIĆ: Na povratak u Bosnu i Hercegovinu me je ponukao moj osjećaj odgovornosti prema domovini. Ova zemlja me je formirala kao osobu. Vrijeme je da joj vratim dug. 

INTERVIEW.BA: Na Općim izborima u Bosni i Hercegovini 2018. pojavili ste se kao neko ko bh. javnosti nije toliko poznat. Da li je to utjecalo na ovakav izborni rezultat?

HADŽIKADIĆ: Pa sigurno da jeste. Bilo nam je potrebno dugo vremena da se predstavimo bh. građanima. Međutim, kad je to ostvareno onda je pokret počeo da raste munjevitom brzinom. Na primjer, u zadnjih desetak dana kampanje prije izbora 7. oktobra mi smo rasli 3-4 puta brže nego bilo koja druga politička opcija. Da smo imali još 2-3 mjeseca kampanje mi bismo pobijedili na ovim izborima.

INTERVIEW.BA: Ako se vratimo korak-dva unazad, koliko se zadovoljni s ostvarenih 57.000 glasova?

HADŽIKADIĆ: Ja sam izuzetno zadovoljan sa tim brojem glasova. Morate razumjeti da sam ja bio relativno nepoznat građanima BiH do janara ove godine. Osim toga, mi nismo imali stranačku infrastrukturu, niti novac za finansiranje kampanje. Uz to, neki mediji su nas potpuno blokirali. Sve u svemu, mislim da je rezultat izvanredan.

INTERVIEW.BA:  Naveli ste da nije bilo izbornih krađa da bi rezultat bio drugačiji. Koliko drugačiji?

HADŽIKADIĆ: Osim izbornih krađa, mi smo se suočavali sa ljudima koji su mislili da nemam nikakvu šansu za pobjedu, pa su svoj glas dali drugome iako su vjerovali da sam ja najbolji kandidat.

Također, bilo je građana koji su glasali za Komšića, kako Dragan Čović ne bi prošao, iako su vjerovali da sam ja mnogo bolji kandidat za člana Predsjedništva BiH nego Željko Komšić. Sve u svemu mislim da naša baza simpatizera u ovom trenutku broji oko 100,000 članova.

IZ ĆORSOKAKA Zlatko Dizdarević: Na koga je mislio  Shakespeare

Pravi ljubitelji genijalnog  tragičara  vjerovatno  će se malkice iznenaditi nad ovako nesuvislim pitanjem iz naslova. Čuj na koga je mislio? Na sve nas, ovdje ili ondje, nekad i sad. Univerzalno. A pitanje mi je došlo jednostavno, konkretnim  povodom i uz dragi susret.

Piše: Zlatko Dizdarević za Interview.ba

U Stonu na Pelješcu, bio sam sa Colum Marphyem, ljudinom iz ratnog Sarajeva. Tada “uenovcem”, potpuno atipičnim. Zato više i nije sa njima. Ne samo jer je nestašni Irac, po karakteru drugačiji od mnogih drugih u Evropi, već i zbog toga što je pregrmio kao mirovnjak puno ratova prije Sarajeva, od Liberije do Somalija i dalje. U nas je našao i snage i poštenja da u knjizi objavljenoj tada – naslov je “Sarajevo, slika u odsjaju svijeća”- napiše i ovo: ” Ja nemam više nikakve vjere u međunarodnu zajednicu, svi isto đubre, UN, NATO, zapadne sile, svi su oni isti. Pusta priča, nigdje konkretne akcije…slijepi zbog svojih vlastitih interesa.”

Pročitao sam tu knjigu ponovo prije sastanka poslije mnogo godina. I sjetio se onoga što sam zaboravio, a jesam puno toga. Kao i Shakespearea citiranog u uvodi. I Julije i Romea koji, naravno povodom ljubavnih muka a smješteni kod Columa u malo drugačiji kontekst, kažu: 

Julija:  O, kupila sam dvorac ljubavi/ A još nije moj/ Zar ideš već? Pa dan je još daleko./ To slavuj bješe, a ne ševa,                                                                                                                                                 

Romeo:  Ne, nije slavuj, ševa je to bila,/ Glasnik jutra; gledaj, mila, kako/ Na istoku se tamo porub zlatni/ Uz rastrgane svija oblake./ Dogorjele su svijeće noći;/ A vedri se dan propinje, na prstima,/ Po vrhovima u izmaglici,/ Ili mi valja poći i živjeti,/ Il ostajući ovdje, umrijeti.

Pričali smo dugo o onda i danas. Nije znao puno detalja o sadašnjim  razlozima za naše  nervoze. O propalim planovima s kraja rata. O novim podjelama uz stare matrice, plus odrođena vlast, mafija, neznanje, sila, moć… Pitao me što sam nemiran. Zar jesam? Kaže, ali sve će to proći, bude loše pa dođe bolje. Pola u šali pola ozbiljno, primjećujem kako je postao dio mentaliteta Švajcarske u kojoj danas živi. I njihovih percepcija iz nebeske ležernosti. Zlo im nikada nije pokucalo na vrata. Kaže, nije tako, Irac sam, znam kako je nama bilo i gdje smo sada. Nabraja, kako ih je bilo osam ipo miliona, bili među sobom “na nož”, polovica stanovnika otišlo. Čista propast. A eto danas sve drugačije.  

Pitam ga, onako kao usput, o Shakespearu u uvodu njegove knjige: “…Ili mi valja poći i živjetiI, / Il’ostajući ovdje, umrijeti.”  Da si sad to citirao, velim mu, niko nas ne bi ubijedio da to nije baš radi nas ovdje, danas. Kao i radi vas onda. Razumije šta mu hoću kazati. Interesuje me onda kako su se stvari tako čudesno promijenile. Veli, prije svega smo “otkačili crkvu” koja je pored neba preuzela i zemlju. Shvatili smo odakle zrači mrak. Onda su došli neki novi, hrabri savremeni ljudi, i narod ih prepoznao i izabrao. Danas nam eto dolaze da rade iz cijele Evrope, mladi, sposobni, zadovoljni.

Ispričam mu slučaj ovdašnjeg uzoritog kardinala koji legalni izbor političara, nelegalnog  samo nacionalizmu, glasno upoređuje sa “legalnošću” izbora Hitlera. Nestaško, poput premijera iz susjedstva koji mrtav hladan kaže da je nemiješanje u unutrašnje stvari suverenih država kategorija iz prošlog vijeka…Nije čuo i bio zblanut. Kažem mu, ok, i mo smo eto negdje na pola puta sa vama onda, onda kada se “…vedri dan propinje na prstima…” Kada tek naziremo kako bi moglo biti bolje da otkačimo one što zaduženi za nebo a imaju drugačijih kalkulacija sa zemljom. Politički legitimirajući i Hitlera kako bi iskazali bijes pri pomisli da bi im se kontrola nad zemljom mogla izmaći. Ili one što bi da nam se miješaju izvana jer je “moderno”.

Za sada, onaj odgovor Romea Juliji – naravno, drugim povodom i u drugom kontekstu (i ljubav je ovdje, danas, podređena političkom čitanju) zvuči kao logično opredjeljenje između života odlaskom, i smrti u ostanku.

A do sretnog dana,  jednom, kada nam se i ako desi polako i redom ono što se desilo Irskoj, valja pričekati. Dolazak tobe važi samo za one koji su sačuvali u sebi elementarnu supstancu vjere i poštenja, pa zalutali na stranputicu privremeno.  Poput, izgleda, onog dojučerašnjeg člana SDA Muhameda Mekotića, kako pišu novine, koji je poručio šefu stranke, još malo pa prvom do najglavnijeg na dunjaluku: “Da, krali smo na izborima predsjedniče, ali ja više ne želim biti vaš podanik…” Lijepo, mada je moglo i prije.

I na kraju šta?  One misli Shakespearea  kroz usta Julije i Romea citirane u knjizi Columa Murphya prije dvadeset i kusur godina evo se potpuno uklopile u sadašnje vrijeme, prije početka puta mnogih prema jutru i istoku. Poruka prevedena na politiku umjesto ljubavi koja kazuje da valja poći i živjeti, a ne ostati ovdje i umrijeti, nikako da izgubi smisao.

Lijep je bio i drag razgovor kroz nijanse dobrohotnosti, prijateljstva i ne promijenjenog razumijevanja. Vječito genijalni pjesnik opet kao orijentir i danas i ovdje. Možda tek treba sačekati onaj drugi dio priče iz Irske, kada se otkači ko mora biti otkačen, a dođe ko mora doći, pa bude odabran, da bi bilo drugačije. Čemu se zalud nadamo evo treću deceniju.

Murphy je ostao čovjek koji u Sarajevu ni onda nije bio “sa strane”. Samo smo mi isuviše umorni da bi dalje objašnjavali naše temeljne istine. Uostalom, ko nas više i pita. On barem jeste. To veče u Stonu smo se razumjeli. Ponovo, kao i onda davno. Barem to.         

POVRATAK OTPISANE Dženana Alađuz: Nova domaća serija “Koalicija” ep 1 “Čiji je u čijoj?”

koalicija • ženski rod Udruživanje, savez; naročito: udruživanje više sila ili političkih stranaka protiv zajedničkog protivnika. (lat.)

Piše: Dženana Alađuz za Interview.ba

Koji smo mi … Ništa ne možemo da provedemo do kraja, ispravno, u duhu riječi. Ne vjerujete mi? Da li da napomenem da ultradesne stranke u BiH u svom imenu obavezno imaju riječ “demokratska”? Dobro da ne žvačem staru čarapu. Hajmo se dotaći evo najvrućeg pojma dana. Famozna “koalicija” za formiranje naredne 4 godine vlasti.

Najprije sama riječ koalicija…koja je ženskog roda. Da krenemo od roda. Ko je vidio ženu na ovim pregovorima? Koja je žena predvodila pres konferenciju ispred svoje stranke? Koja žena je PR svoje stranke i ovlaštena da je pitaju i da da odgovor hoće li ili neće koalirati s nekim? Puni su fejzbuci i tviteri fotografija najužih krugova, mislilaca, donositelja odluka, i pogodite? Sve muškinje na toj slici.

Dalje kaže definicija – koalicija znači Udruživanje, savez. Prije vidim Dodika i Džaferovića u udruženom zločinačkom pardon u udruženom poduhvatu nego što mogu povjerovati da će se evo na primjer Nikšić, Komšić i Kojović udružiti i napraviti savez. I ne samo napraviti već održati kad su 1.) sve učinili da svaki ima svoju strank? I 2) to su isti oni ljudi koji su rekli “Nismo spremni ugasiti stranku koja ima stogodišnju tradiciju radi zajedničkog nastupa na izborima.” Jer je kazao drugi  “Ova kandidatura moja, rekao sam, ovo nema veze s vama” na što je treći izrazio – razočarenje.  

Jasno vam je sad što sam oprezna. I vas srsi prolaze, je l de, i strepite kako će pregovori proći? A tek kad stvarno zagrebemo u puni smisao pojma

Koalicija – udruživanje više sila ili političkih stranaka protiv zajedničkog protivnika.

Ko je čiji protivnik uopšte u ovoj Bosni i Hercegovini? Koje se to sile udružuju protiv zajedničkog protivnika? Svi, ali apsolutno svi lideri na današnjoj sceni su u jednom trenutku svog političkog života bili partneri, prijatelji ili bar podržavatelji jedni drugog! Što kaže moja mama kad prati ove španske i turske serije – pa ti više ne znaš čiji je u čijoj!

Pisala sam nedavno, jedno mlado krilo SDA mi je u predizbornoj kampanji naletilo pa platilo vege burger u jednom sarajevskom grilu. Zahvalila sam im za obrok (ipak me je mama fino vaspitala) uz pozdravne riječi “Hvala vam za obrok ali morate znati da snažno želim da izgubite na izborima.” Ništa te moje riječi neće promijeniti, niti su koga nasekirale, ali ja sam ih i tad i sad stvarno mislila i stojim iza njih.

Iza kojih riječi stoje ovi stari krojači naših sudbina? Ko su im protivnici? I da li su oni zajednički? Nema dovoljno prostora na ovoj kolumni da popišem ko je sve s kim koalirao u prošlosti.

Znam, ne treba biti zlopamtilo, svako se zezne, evo prva ja godinama vjerujem da imam jednog prijatelja a sad vidim da u našoj vezi samo sam ja prijatelj. I što ne bih istu tu slobodu dala i ovim krojačima da imaju pravo jednom da se zeznu, kažete?

Ali stvar je u tome što nije riječ o jednom već hiljadu i jednom putu. Da li treba još 20 godina da čekamo dok ne nauče da je data riječ svetinja, da se ljudi cijene po održanoj riječi, da se ne udaješ za muškarca koji ne drži do svoje riječi i da ne voliš ženu koja ne poštuje svoju riječ?