IZ ĆORSOKAKA Zlatko Dizdarević: Oteta metropola

Jasno je bilo svakome ko još ima mrvu sjećanja na Grad u kojem smo nekada živjeli šta je značio onaj rafal na Alipašinom kojim su ubijena dvojica policajaca, Adis i Davor. I potom, još gore, šta šutnja tog nekadašnjeg Grada, osim kolega ubijenih i njihovih najbližih. Jer sve mimo izlaska desetina hiljada ljudi na ulice sa pravim pitanjima, pravim zahtjevima i pravom odlučnošću da se stane na put mafijama sa puškama, mafijama u profitersko-političkim klupama, mafijama u pravosuđu, mafijama u cijelom sistemu – jeste sramna šutnja i poraz. Eto ta i takva šutnja, da ne govorimo o političkom diletantizmu novoizabranih “lidera” onih stranaka koje su kobajagi za narod, pa im nije na pamet palo da taj narod pozovu na ulicu ovim povodom, iole normalnijeg građanina ostavlja frustriranim.

Piše: Zlatko Dizdarević za Interview.ba

I kada se učinilo da se tom jadu šutnje nekadašnjeg grada nema šta golemo dodati, pokazalo se da ima. Eto Njega iz sumnjivo pobjedničkog SDA mraka sa urnebesnom izjavom: ” Sarajevo smo doveli na nivo metropole. I sada hoće da nam ga uzmu!”

Većeg poniženja za nekadašnju istinsku metropolu čiji su se gabariti u svjetskim razmjerama mjerili dignitetom i duhom, a danas dimenziraju duhovnim jadom – teško se može smisliti. Što je najgore, on i svi oni njegovih gabarita, doista misle to što veli u babe mali, jer im je to civilizacijski opus. I neka je, njihova stvar. Ali saznanje da većina u eutanaziranom gradu to šutke prihvata mnogo je gore.

Znamo šta se desilo na Alipašinom polju. Užas koji više ne iznenađuje. Ima to veze, naravno, i sa “ovlaštenjima”, i sa naoružanjem i opremom, i sa internom organizacijom i sistemom ali – sve je to puka posljedica “metropolizacije” nekadašnjeg Grada u skladu sa mafijaško korupcionaškim čipom onih što su nas metropolizirali i u nama pobijedili ono što smo bili. Ili, ipak, samo vjerovali da smo to bili ne shvatajući da nas je takvima onda činio sistem a ne naša udvornička i beskičmenjačka hemija.

Evo i da na tren gurnemo u stranu ono što svi znamo i što je notorno: Potpuno, sa političkih vrhova, sistemski i organizovano korumpirana politika i njena kičma – pravosuđe. Pa zato i sva ona zataškavanja, nesuđenja, namještanja, odgađanja, presuđivanja mimo svakog slova zakona, dilovi i talovi, parlamentarna sprječavanja zakonitosti, reketiranja, veze u sistemu sa narko-kartelima i auto-mafijama, bahata divljanja bezakonja gdje i kome treba… Suštinski, u istinskom propitivanju ko smo i šta smo, znamo da sve to nije palo s neba. Pristali smo i kao cilj i kao smisao “vladanja” koji ima dva ključna uporišta:

Prvo je u definitivno dovršenoj i razrađenoj filozofiji vladanja u kojem istinski interes tzv. običnog građanina nije apsolutno nikakav i ničiji cilj. Tu činjenicu, čak više ni prigodno, uz izbore, kao što se radi u svakoj bvjelosvjetskoj vukojebini niko ne smatra ni čudnom, a kamo li skandaloznom. To se zove u svijetu “fait accompli”. Ovdje se konta, Elhamdulillah!

Drugo je sve ono što spada u reakciju takozvanih “malih, običnih građana”. Koji doista jesu mali, a u poređenju sa ogromnom većinom ostalih na planeti što ustaju na noge i mnogo manjim povodima – krajnje neobični. U medicinskom smislu, veoma blizu hroničnom mazohizmu. Ode nekadašnje dostojanstvo, ode kičma, ode dignitet, odoše djeca i ništa. Ispade simpatično šejtanska i doskočica – Bolje da ih želimo nego da ih žalimo.

Ostade kao sasvim normalno, i logično, sve ono gore nabacano tek na prvu, da se u detaljnija kopanja po govnima kojima smo zatrpani, i za njih glasali, ne ulazi. Sasvim je svejedno šta bi se još smrada pronašlo. Onog smrada kojeg proizvodi bahato kriminalni koncept njegovog stvaranja, i onog smrada kojeg kao eho na sve to zajedno donosi gromoglasna šutnja većine jer “ša’ćeš, ionako nema hajra !”

Kad čovjek dobro razmisli, ima Bake pravo. Takvom “sistemu vrijednosti”, jer to jeste to, pripada i ova metropola i kao takva njemu golema. U svakom drugom civiliziranom sistemu vrijednosti Metropola je nešto sasvim drugo. Sjećanje na gabarite koji su je ovdje određivali još postoji ali u poražene manjine. Pobjednici su tu očigledno u većini. Policajci Davor i Adis, nažalost i tragično, ljudski i profesionalno obavljajući svoj posao u davno pokradenoj i poraženoj metropoli, skončali su od nje same. Da nije tako, da je tu išta čudno, Grad bi ustao na noge jer to više ne može pod kožu. I na red za obračun došlo puno onog gore pobrojanog. Ovako, odspavat će “metropola” i ovo. Čekajući nove Adise i Davore, Vedrane i Dženane, Denise, Edite i Selme…Zgražavajući se nad “njihovim žalos’ sudbinama”.

I sve to u metropoli sistema koju, eto, hoće sad da im otmu ! Ma da im majku majčinu, njihovu. Ali naaaarod to neće dati. Eno impresivne šutnje kao čvrstog dokaza.

Prethodna vijest

POVRATAK OTPISANE Dženana Alađuz: Neka je vječna slava i hvala Davoru i Adisu

Naredna vijest

ISTINOM U GLAVU Dragan Bursać: Četničko Tajkunska Republika Srpska