Nekada je 25. maj bio Dan mladosti. Titov rođendan. Tako i poslije njega, godinama. Sve manje formalno ali, ljudi dolazili da se sjećaju, u Kuću cvijeća u Beogradu, u Kumrovec, pred stare biste i spomenike…
Piše: Zlatko Dizdarević
Onda je Tito postao “komunjara, zlotvor i diktator” za one što sad utvrđuju druge istine o juče i danas. A ono sutra bi odmah pretočili u fašizam. Moderno je i profitabilno. O notornim činjenicama će formirati komisije. Da se utvrdi koliko je ljudi u logorima i jamama, kažu, “poginulo”. Čuj poginulo! Baš ko da je bila saobraćajna nesreća.
I ide im. Samo da je nekako satrati još ono malo smradova što se sjećaju Tita, s nostalgijom. Zato valja ukinuti i žal za prošlošću i sve u njoj drago, odlukom neke napredne komisije. Slute da je i to moguće.
Sjećam se još lani na sve strane razaslatog teksta “Politika nostalgije” izvjesnog Diega Rubia. Doktor filozofije, Oxford, Sorbona, Columbia. Profesorski uvjereno veli, recimo, da je nostalgija opasna jer je nazadna! Pa potura “istraživanja” koja pokazuju da prošlost nije bila nikad ni po čemu bolja…! A partije desnice koriste nostalgiju za “lukavo plasiranje ksenofobičnih, seksističkih i izolacionističkih programa i sprečavanja napretka…” Nostalgija, kaže, vodi na putovanje u nemoguće…
Je li to sve jučer trebalo biti prekriženo jer je “opasna nostalgija” proglasiti sretnim vrijeme nekadašnje nade, velikih i mudrih ljudi, pobjedu nad fašizmom, entuzijazam.
Nalazim po fasciklama stare storije o “mračnjaku iz prošlosti” što nas je okretao radu i istosti, besplatno školovao, omogućavao posao pametnim, obrazovanim i ne samo njima. Liječili smo se džaba i svako malo ustajali uz zajedničku himnu jer smo pregazili ovu ili onu silu na nekom svjetskom takmičenju. I pravili nuklearne reaktore onda, slali optiku Amerikancima za “Apolo”, gradili brane i hidroelektrane po svijetu, pravili avione i učili naukama studente iz zemlje i svijeta. I onda krenuli da mu sjeme sataremo jer miševi u onom društvu nisu bili sretni. Pa sada nadomiruju.
Sve mi to nekako padalo na pamet ovih dana premećući po rukama malu plastičnu kutiju u koju sam smjestio davno opušak cigare “Cohiba”, jednostavno kubu. Ostao je iza Tita u pepeljari lože Stadiona JNA u Beogradu, 25. maja 1971. godine, odakle je gledao majski slet priređen uz Dan mladosti. Štafetu mu tada predala radnica iz Prištine Nemzija Jenjeva. Bio sam tamo, omladinac u organizaciji sleta. I uzeo na kraju taj opušak “kube” iz pepeljare, napisao odakle je i stavio među vječne knjige u mojoj biblioteci. Da se sjećam. Nisam slutio koliko će mi lijepo i bitno to sjećanje jednom biti. Uz opušak je i fotografija nakon sleta, sa
prijema kada smo predstavljeni Predsjedniku kojeg smo voljeli. Dok gnjide ne proglase i to zločinom, u ime nove sreće.
I onda, eto baš u petak, 25 – og, dopadne mi u ruke tekst što izmami slatki smijeh. Javljaju iz Vatikana da je objavljen, uz odobrnje pape Franje, dokumenat Kongregacije za nauk vjere, koji se temeljno okomio na “kratkovidi egoizam u svijetu koji zanemaruje raspodjelu bogatstva i eliminaciju nejednakosti, toliko naglašenu u naše vrijeme…” Citiraju u izvještaju i raniju Papinu nedvosmislenu osudu nesputanog kapitalizma kao “nove tiranije” i “idolatrije novca”, odnosno “ekonimije koja ubija…” Ukratko, eto i Pape Franje komunjare. Poludio krupni kapital i loža biskupa mračnjaka. A Papa poručuje: “Molim Gospoda da nam podari političare koji će zaista biti uznemireni stanjem u društvu, narodu, životima siromašnih…”
Eto, imali smo takvog i svijet sa nama, a danas je uz zabranu sjećanja pa i nostalgije koja je s razlogom – komunjara i tvorac naše nesreće. A onda na istoj strani (šta je tu uopšte ideologija), sa duhovnim svecem koji je za mračnjake također komunjara. U istoj onoj priči o dobru i zlu, ruku pod ruku.
Kada mi pogled padne na plastičnu kutijicu, a sve je češće, i misao zapati manji ili veći dio onih pola stoljeća, pomislim – ma gonite se jadni mali miševi u duhovnu i ljudsku pustoš iz koje ste izmilili! A ni tamo nećete dugo opstati. Jer kad sve prođe, opstaje se samo u sjećanju. Ovakvom ili onakvom. Makar i uz obični opušak jedne “kube” koji čuvam. I baš me briga zna li još iko odakle je i čiji je. Sjećam se ja dobro, i dovoljno.
