Orhan Maslo: Ono što su meni rat i dječiji dom uskratili, želio sam dati drugima

„Te godine, 2012., u Bosni i Hercegovini pao je do tada nezapamćen snijeg, meni pukao bruh…bila je to godina u kojoj po svim zakonima prirode nije trebalo započinjati ništa, a mi smo započeli priču o Rock školi u Mostaru“ – ovako počinje Orhan Maslo, osnivač i direktor Rock škole Mostar čije priče nikada nemaju potpuno običan početak. Maslo je dijete iz doma, vrsni muzičar i čovjek koji voli Mostar, muziku i prave priče.

INTERVIEW.BA: Danas o Rock školi Mostar pišu svjetski mediji, kroz njene prostorije prolaze stotine mladih, poboljšavate kulturni i zabavni život Mostara i drugih bh. gradova…Nije bilo lagano, ali je li zaista vrijedilo?

MASLO: Priča o Rock školi je zapravo priča o trećoj sreći. Ideja o pokretanju Rock škole rodila se još u vremenu koje sam provodio u dječijem domu, tokom ratnih godina. U domu sam upoznao i profesora Nigela Osborna. On je otkrio moj talenat i u meni probudio ljubav i strast prema muzici.

Nigel je muzikom pomagao djeci da prevaziđu ratne traume. Tada nisam znao da i meni pomaže, ali sam znao da Nigel u dom donosi muziku i to mi je bilo jedino važno. Želio sam učiti i svirati, ali i muzikom prekratiti te ratne godine. Uskoro sam muziku drugima počeo nositi i ja. Putovao sam sa Nigelom u druge domove i donosio muziku, radost i drugačiju svakodnevnicu.

U to vrijeme bio sam željan znanja, a nije mi ga imao ko dati. Tada sam još odlučio da ću ja biti taj koji će djeci i mladima donijeti muziku, učiti ih na način koji je meni uskraćen. Tako se rodila ideja o muzičkoj školi koja danas nosi ime Rock School Mostar koja mlade muzički obrazuje, ukazuje na drugačije poglede, koja ih ujedinjuje i čini boljim osobama.

INTERVIEW.BA: Kako se desila treća sreća, kako je zapravo nastala Rock škola Mostar?

MASLO: Prvi pokušaj osnivanja Rock škole desio se još 90-tih, kada je u Mostaru pokrenut Muzički centar Pavarotti, ali to nije dugo potrajalo. Tu sam shvatio da zapravo igram za raju i zanemarujem taktiku (smijeh) i da od toga ništa neće biti. No, dok je trajalo bilo je lijepo. Tada se u podijeljenom Mostaru još uvijek nije prelazilo sa jedne strane na drugu, a ja sam to činio. Jer ja sam samo želio okupiti kvalitetne muzičare i dovozio sam ih sa svih strana, na različite načine. I to ima svoju vrijednost jer priča o povezivanju počela je još tada.

Drugi pokušaj je bio kada sam odlučio zakupiti vlastiti prostor. Plaćao sam zakup, neko bi kupio spužve, neko malo opreme i tako smo funkcionisali. Svirali smo i učili sruge svirati. No, ni to nije imalo perspektivu. Odlučio sam se posvetiti vlastitoj karijeri. Radio sam mnogo i mnogo putovao, uspio i zaraditi, izgraditi kuću, biti ekonomski nezavisan….

Tada sam osjetio i potrebu da pripadam nekom. Koliko god da sam radio, putovao, zarađivao osjećao sam da ne pripadam nigdje i nikome.

INTERVIEW.BA: I onda ste pristupili Dubiozi Kolektiv?

MASLO: Poziv od strane Dubioze nekako je bio sudbonosan. Baš u momentu kada mi je toliko trebao taj osjećaj pripadnosti. Dio Dubioze bio sam šest godina i imao nezaboravne trenutke. No, za sve to vrijeme moj san iz djetinjstva nije iščezavao. I dalje sam želio druge podučavati muzici, pružiti im ono što je meni i mnogima iz moje generacije nedostajalo. Učenje! Znanje!

Zbog tog sna odlučio sam napustiti bend i pokušati još jednom. I ovog puta sam uspio. Okupio sjajnu ekipu muzičara i napravili strašnu priču. Priču zbog koje je zaista sve vrijedilo.

INTERVIEW.BA: I na kraju priče…?

MASLO: Prva školska godina počela je sa 40 polaznika, a bilo je 100 prijava. Od tada smo samo rasli. Odgajali nove generacije, spajali mlade ne samo u podijeljenom Mostaru, već u svim dijelovima Bosne i Hercegovine. Učili ih muzici i životu i imali nove klince koji su zaista postajali uzori svojim vršnjacima. Od tada su mladi imali kampove i bendove. Imali su od koga učiti i kome znanje prenositi.

Danas je mostarska Rock škola prostor kojim mladi zamjenjuju ulicu, gdje roditelji međusobno prevazilaze predrasude i gdje se obnavljaju prijateljstva sa istoka i zapada. To je fabrika zvuka koja iz godine u godinu iznjedri novu generaciju potkovanih talenata, mjesto razmjene i saradnje, klub profesionalnih muzičara, platforma podrške sa lepezom servisa za mlade muzičare i bendove u usponu. U šest  godina postojanja organizovali su brojne koncerte, oformili bendove, bili dio međunarodnih festivala.

Prethodna vijest

Esad Bajtal: Dajemo ad hoc rješenja da zakrpimo aktuelnu rupu

Naredna vijest

POVRATAK OTPISANE Dženana Alađuz: U krevetu s neprijateljem