“Da li građani BiH mogu biti predsjednici države ili pak samo privatnici daleko od javnog budžeta?” Na to pitanje odgovorio je analitičar Slaven Kovačević. Za Interview.ba govorio je i o tome šta je to nezavisnost donijela građanima, da li je Ustav BiH diskriminatoran, te ko od političara zaslužuje da bude iza rešetaka.
USTAV ZA NAROD ILI NAROD ZA USTAV? “Ovi koji koriste samo polovinu te alineje Preambule Ustava BiH, želim poručiti da ustavi nisu švedski stol, da uzimaš samo ono što ti se sviđa, a da ono što ne voliš automatski odbacuješ, jer ustavi se trebaju koristiti i tumačiti u cijelosti. Polovičnost nikoga nikad nije dovela do nečeg dobrog. To politika često zanemaruje.”
INTERVIEW.BA: Čiji je Prvi mart praznik, građana BiH ili konstitutivnih naroda iz Ustava BiH?
KOVAČEVIĆ: Ako se sjetimo referendumskog pitanja od 1. marta 1992. godine i rezultata tog referenduma, onda bi to trebao biti praznik svih građana ove zemlje, bili oni pripadnici bilo kojeg naroda, iz reda ostalih ili neizjašnjeni o etničkoj pripadnosti. Pođemo li, recimo, od Ustava BiH, onda u toj, sada već čuvenoj alineji 10. Preambule Ustava BiH, piše da su ustavotvorni elementi ove zemlje Bošnjaci, Hrvati, Srbi kao konstituentni (ne konstitutivni) narodi, zatim Ostali i građani Bosne i Hercegovine. To sad već znači da je time obuhvaćen svaki stanovnik ove zemlje i Prvi mart bi trebao biti svačiji praznik. Zašto koristim termin konstituentni? Pa zato što tako piše u jedinoj službenoj verziji Ustava BiH, a to je prema tumačenju OHR-a ona verzija na engleskom jeziku, koja se lako može pronaći na internet stranici OHR-a. Termin konstituentni u direktnom prijevodu s latinskog jezika, značio bi »dio cjeline« ili »sastavni dio« što opet ni u kojem slučaju ne kaže da bi neko trebao da ima veća prava od drugih. To jednostavno nije tačno, pa je nažalost posljedica toga da Bosna i Hercegovina, radi vještih manipulacija političkih elita, već 22 godine od Daytona živi od samo pola alineje 10. Preambule Ustava BiH, što baš i nije dobro, a pravno promatrano, potpuno je nepravilno.
Prvi mart treba biti praznikom svih građana Bosne i Hercegovina, da sada ne posežemo za tumačenjem Anexa II, Ustava BiH, koji u članu 2. kaže da su svi zakoni koji su postojali na teritoriji BiH, počev od 1995. godine, nastavljaju važenje sve dok nadležni državni organ BiH ne donese novi zakon, a kako znamo postojao je zakon o praznicima RBiH u kojem je bio i Prvi mart, koji bi trebao i danas, barem formalno, da važi.
INTERVIEW.BA: Gdje je mjesto građana BiH?
KOVAČEVIĆ: Mjesto građana jeste u Ustavu BiH, kako sam to već rekao u toj čuvenoj alineji 10. Preambule Ustava BiH na engleskom jeziku, ako ćemo je čitati i tumačiti u cijelosti. Ovi koji koriste samo polovinu te alineje Preambule Ustava BiH, želim poručiti da ustavi nisu švedski stol, da uzimaš samo ono što ti se sviđa, a da ono što ne voliš automatski odbacuješ, jer ustavi se trebaju koristiti i tumačiti u cijelosti. Polovičnost nikoga nikad nije dovela do nečeg dobrog. To politika često zanemaruje, vođena osobnim političkim interesima, jer njima je vidno lakše baratati s tri, umjesto s pet varijabli. Valjda im intelektualni kapaciteti, ponekad ne dozvoljavaju složenije pravne forme, pa su naviknuti na proste izjavne rečenice, gdje opet koriste samo onu polovinu koja im odgovara. Zato bi bilo dobro da i građani ove zemlju dignu glas u svoje ime, kako bi dobili ono što im po Ustavu BiH pripada, njihovo političko mjesto. Ako govorimo o građanima, kao stanovnicima ove zemlje, pa postavimo pitanje gdje su oni sada, onda odgovor može biti samo: u bijedi, u slabom obrazovnom sistemu, u nedostatku osnovnih kulturnih vrijednosti, u nemoralu, oni su i bez posla, bez perspektive, bez inspiracije jer im to politika tako servira. Kako stvari rijetko dođu same, onda će stvari postati bolje kada građani uzmu svoj položaj u svoje ruke i izbore se za sva svoja prava.
INTERVIEW.BA: Da li građani mogu biti predsjednici države, direktori javnih kompanija ili mogu biti samo privatnici daleko od javnog budžeta?
KOVAČEVIĆ: Da je ovo normalna država, tada bi ovo pitanje bilo besmisleno. Nažalost, građani ove zemlje, ako nisu izjašnjeni kao Bošnjaci, Hrvati ili Srbi, ne mogu biti članovi Predsjedništva BiH, radi te diskriminatorne odredbe Ustava BiH, koju je čak osporio i Europski sud za ljudska prava iz Strassbourga. Nešto je slično i s drugim javnim funkcijama, kao što su direktori javnih preduzeća, u kojima ne može biti niko, ko nije dijelom ili u blizini vrha političkih stranaka koji u zadatom trenutku čine vlast. To je tužna istina o odnosima u ovoj zemlji.
INTERVIEW.BA: Izmjene Izbornog zakona trebale su se desiti u novembru prošle godine, međutim, to se nije desilo, dajte nam tri razloga zašto se to nije desilo?
KOVAČEVIĆ: Prvo, jer tako nešto ne odgovara političkim elitama. Njima je lakše ostvarivati vlast ako učine etničke i svake druge podjele stanovnika Bosne i Hercegovine. Lakše je upravljati malim selom, nego velikim gradom, jer tada bi trebalo da imaš i neki kapacitet, neki potencijal da to obavljaš. Nažalost, političke elite i one osobe koje oni kandidiraju, vrlo često nemaju potrebni potencijal, pa posežu za njima lakšim rješenjima. Drugo, jer matematika često zna biti neumoljiva, pa se radi u sukobu koncepcija kojim se traži barem još jedan mandat više, još jedna stolica, još jedno direktorsko mjesto, odnosno, političke elite prilikom razmatranja izbornog zakonodavstva vode računa isključivo o sebi, a skoro nimalo o interesima građana ove zemlje. To je jako pogrešno. Treće, jer nemate dovoljno aktivnih političkih djelatnika koji će štiti europske principe i standarde, makar im oni ne donosili direktnu korist u vidu glasova na izborima, pa se opet ulazi u politički pragmatizam i za rješenja s kojima se lakše ostvaruje manipulacija nad stanovništvom. Često pomislim, u sebi, kako Europa nije baš za svakoga. Izmjene izbornog zakonodavstva su divan pokazatelj toga.
INTERVIEW.BA: Jučer je bilo oko 500 političara u zgradi na Trgu BiH. Koliko od njih zaslužuje da bude na tom mjestu, a koliko iza rešetaka?
KOVAČEVIĆ: Nisam ja nikakav pravosudni organ da bih mogao dati takvu procjenu. Ali, ako pogledamo otpor koji se pruža europskim principima i standardima, postaje vidno da se neki od političkih aktera plaše ulaska u Europsku uniju, koja otvara prostor u pregovaračkom poglavlju 23. (pravosuđe i osnovna prava) za neke domaće »slučajeve Sanader« kojih vrlo izvjesno ima ovdje. Znate kako ovdje često biva. Prije će neko biti procesuiran jer je ukrao kilogram krompira ili uzeo nešto sitno, malo, nego onaj koji je političkim malverzacijama »hajrovao« milionske iznose. Uvijek se nastoji učiniti da se kola lome na malom djelu, na malom čovjeku, dok su krupne ribe zaštićene interakcijom njihovih zajedničkih interesa u kojima vrlo često dominiraju stvari s one strane zakona. Zato postoje izbori, da se građani »zahvale« nekima, kojima nije mjesto u političkom ambijentu i time će tim nazovi političarima biti izrečena dovoljna kazna. Opet se vraćamo na početak, sve je u rukama građana, jer oni jedini imaju pravo da odlučuju kada dođu izbori.
