June 2017

Rubina Čengić je dobro poznato lice medijske scene u BiH, dugogodišnja novinarka magazina Start BiH. Za interview.ba Čengićeva komentariše medijsku i političku scenu zemlje, uz napomenu da ne vjeruje da će ljevica išta uspjeti u ovoj zemlji zbog previše ličnih interesa. U susret izborima u 2018. preporučuje da biramo žene, posebno one koje su mame.

POLITIČKA LJEVICA I SITNI INTERESI: „BiH je, ja mislim, posljednja višenacionalna država u Evropi i neka lijeva ili liberalna ideja su jedine ideje koje ovu zemlju mogu povesti u prosperitet i ljudi koji su sada okupljeni oko raznih partija ljevice bi za BiH sigurno mogli uraditi mnogo više zajedno, radeći jedni s drugima nego radeći jedni protiv drugih. No nisam optimista. Mislim da vladaju jake sujete, potreba pojedinaca ili grupa da kontrolišu “svoj” novac, “svoje” članove, “svoje” glasove, da budu predsjednici, potpredsjednici, sekretari… da imaju “svoje” sive zone uticaja“.

INTERVIEW.BA: Krajnje je loša situacija u i oko Kliničkog centra Koševo u kojoj se krivica pripisuje direktorici Sebiji Izetbegović. No, malo medija kritički piše o tome. Riječ je o pritisku na medije ili?

ČENGIĆ: Pritisak na medije uvijek postoji kao nedostatak vremena, novca, ideja, ljudi… i oni sami po sebi nisu problem, nego je problem kako se novinari i mediji nose s tim pritiscima. Ako mislite da neko pritiska medije da loše pišu o aktuelnoj direktorici UKCS – ne znam. Ono što znam jeste da u toj bolnici ima obilje problema, da oni nisu od juče, da traju godinama, ali da se o njima sada više govori. A zašto se sada govori više nego ranije – opet ne znam. Moguće da je to drugačiji pristup menadžmenta problemima, moguće da pacijenti više govore o tome, moguće da novinare provocira prezime aktuelne direktorice, moguće…  zapravo, to ne bi trebao biti problem dok god se piše istina i to profesionalno i u skladu sa etičkim normama.

INTERVIEW.BA: Vaš stav je da novinari moraju graditi međusobnu solidarnost i stajati jedni uz druge kada su slučajevi pritiska i ugrožavanja slobode govora i objektivnog izvještavanja u pitanju. Jesu li  novinari zaštićeni?

ČENGIĆ: Nisu!

INTERVIEW.BA: Svakodnevno smo izloženi govoru mržnje na internetu, kako u komentarima na pojednim portalima, tako i na društvenim mrežama. Općinski sud u Širokom Brijegu osudio je bivšeg zamjenika ministrice odbrane BiH Emira Suljagića za klevetu  na Twitteru, kako to komentarišete?

ČENGIĆ: Osuda za govor mržnje sama po sebi je dobrodošla, govor mržnje i kleveta moraju u bh. društvu biti sankcionisani jer je bh. društvo, ovako šareno i ranjivo, dodatno osjetljivo na govor mržnje. No problem je koliko sudovi i sudije u BiH razumiju slobodu govora, slobodu mišljenja. Često se srećemo sa presudama koje pokazuju da sudije promišljaju kao u doba najmračnijeg boljševizma, ali se često srećemo i sa nerazumijevanjem slobode govora. Presudu o kojoj govorite ne bih komentarisala iako, moram priznati, ne bih voljela da mi neko kaže da sam “rasističko smeće”, s tim da ne znam da li bih presavila papir i tužila tu osobu.  “Rasista” bih možda i podnijela jer to jeste političko ubjeđenje, ali za “rasističko smeće”, ne znam.

INTERVIEW.BA: Iako se sve glasnije govori o ujedinjenju ljevice u BiH koja je “potrebnija nego ikada“,  smatrate da uskoro neće doći to toga. Zašto?

ČENGIĆ: Naravno da je potrebno jer zemlja godinama ide u pogrešnom pravcu vođena etničkom pričom, svađama, strahom, razjedinjenjem, ucjenama među političkim partnerima i prijateljima… BiH je, ja mislim, posljednja višenacionalna država u Evropi i neka lijeva ili liberalna ideja su jedine ideje koje ovu zemlju mogu povesti u prosperitet i ljudi koji su sada okupljeni oko raznih partija ljevice bi za BiH sigurno mogli uraditi mnogo više zajedno, radeći jedni s drugima nego radeći jedni protiv drugih. No nisam optimista. Mislim da vladaju jake sujete, potreba pojedinaca ili grupa da kontrolišu “svoj” novac, “svoje” članove, “svoje” glasove, da budu predsjednici, potpredsjednici, sekretari… da imaju “svoje” sive zone uticaja…

Ako nije tako, zašto su se razilazili ili zašto nisu kao odrasli ljudi, u interesu ove države za koju kao rade, nalazili kompromise, prevazilazili nesporazume, dozvoljavali da njihovi drugovi i kolege misle drugačije ali u interesu države tražili kompromis? Znam da razilaženje u partijama nije ništa novo. Evo sada gledamo kako ljudi napuštaju Sašu Jankovića u Beogradu jer misle da bi trebao biti agresivniji, glasniji… (Mislim da to nije dobro jer je Janković sjajna pojava koju treba podržati i pomoći mu ili pokušati oko njega graditi ozbiljan projekat.)

Evo neki dan su SDP i DF potpisali saradnju, pa je navodno 200 ljudi iz SDP prešlo u Stranku za BiH, a pred prošle izbore su ljudi iz SzaBiH prelazili u SDP. Šta to govori? Neko nešto ne razumije, zar ne, jer ako se ujedinjenje svede na “ujedinili se Željo i Neka” – to baš i nema nekog posebnog smisla.

Više političkih partija ne bi trebalo biti problem jer one angažuju više ljudi, stvara se više ideja, postoji tržište i konkurencija koja bi ljude u tim partijama i partije trebala tjerati da budu bolji, ali u situaciji kakva je trenutno u BiH, veliki broj političkih partija obeshrabruje birače, stvara buku u kojoj birači ne mogu da prepoznaju ideje i stavove, rasipa pažnju i glasove pa nakon izbora imate u parlamentima veliki broj partija sa jednim ili dva zastupnika, što onda stvara prostor za trgovinu i prevare birača suludim neprincipijelnim koalicijama, a u parlamentima stvara pretjeranu gužvu u borbi za ciljeve i realizaciju plemenitih ideja…  BiH treba sukus ili koncentrat ideja, snage, lica, ruku u parlamentima…

INTERVIEW.BA: Rekli ste da način komuniciranja pravosudnih institucija s medijima treba poboljšati te da postoji mnogo problema, počevši od toga da svi mediji nisu ravnopravno tretirani. Hoćete reći da neki mediji imaju privilegije?

ČENGIĆ: Kako biste vi nazvali to što, recimo, hapšenju visokog političkog dužnosnika prisustvuju kamere samo jedne televizije? Ili to što na službena putovanja sa predsjedavajućim Vijeća ministara BiH putuju uvijek novinari iz jedne-iste redakcije? Ili da određeni politički dužnosnik deset puta gostuje u jednoj tv-kući, dok druge uporno odbija? Ako mi kažete da su novinari te neke odabrane redakcije mnogo bolji od novinara u drugim redakcijama – možda bih i mogla povjerovati, ali ne mogu da vjerujem da ti koji su ih odabrali ne razumiju da publika tih odabranih medija nije cijela bh. javnost jer priča o privilegovanim (medijima ili bilo kome) nije priča o medijima nego o javnoj odgovornosti onih koji dodjeljuju privilegije. 

INTERVIEW.BA: Šta mislite o novim generacijama novinara, urednici/novinari portala jure za brzom informacijom koja će biti u pravilu eksluzivna, ali ne nužno tačna i provjerena?

ČENGIĆ: Nove generacije novinara su nove generacije novinara, lajkabilnost je novi  pojam u sferi javne komunikacije i to je tako. Za novinare je važno da poštuju pravila profesije, a pravila tržišta postavljaju oni kojima se ti mediji obraćaju. Neki dan, kada je bio strašni požar u Londonu, jedan vatrogasac je na Twitter stavio zanimljiv komentar i obratili su mu se iz redakcije  britanskog “The Sun-a” s pitanjem da li mogu objaviti taj tweet, na šta im je on odgovorio: “Ne u tom vašem sranju!”  

INTERVIEW.BA: S obzirom na to da komentarišete i analizirate manje-više društveno-političke akutuelne teme u BiH, zanima nas kojim medijima Rubina Čengić vjeruje te šta prati ili čita?

ČENGIĆ: Novinar nikom ne smije vjerovati, čak ni majci kad mu kaže da ga voli.

INTERVIEW.BA: Šta mislite, postoje li uistinu slobodni mediji kod nas, u smislu da nisu pod bilo kakvom vrstom političke kontrole?

ČENGIĆ: Postoje! Evo recimo START BiH u kom ja radim! Zapravo mislim da je mnogo manje medija pod političkom kontrolom nego medija koji se dodvoravaju želeći doći “za sto” ne shvatajući da kada jednom sjedneš za sto – gotov si zauvijek. 

 INTERVIEW.BA: Medija je definitivno previše i očito je da njihovo postojanje po više osnova nije održivo. Kako mislite da će se pročistiti medijska scena u situaciji kada vlasti podupiru većinu njih na ovaj ili onaj način i da li će uopšte doći do formiranja jedne zdrave medijske konkurencije?

ČENGIĆ: Medija nikada nije previše ako postoji medijska pismenost, a medijska scena u BiH se pročišćava sama od sebe, samo, nažalost, ne na način da najgori nestaju i najbolji opstaju, ali i to je dug proces. I ne mislim da vlast podupire većinu medija, a znam da se nije dobro proveo niko koga je vlast podupirala, to se može lako provjeriti.    

INTERVIEW.BA: Kakav je utjecaj na medijsku scenu učinilo pojavljivanje velikih kuća poput Al Jazeere i N1?

ČENGIĆ: U svakom slučaju je obogatilo medijsku scenu. 

ZAMISLI 2018!

INTERVIEW.BA: Hajmo zamisliti 2018. godinu i rezultate izbora, prva slika  Parlamenta BiH i Vijeća ministara. Koliko njih na slici su žene, koji procenat?

ČENGIĆ: Ne vjerujem da ih je mnogo, ali iskreno – nakon nekih žena u bh. politici, ne znam da li želim da ih je mnogo. Šefovi partija ne vole jake žene, njima se teže manipuliše, poslušne bolje da i ne ulaze u politiku jer su onda samo broj i prave farsu, a pametne i hrabre žene ne idu u politiku jer je to za  njih “ćorav posao”.

INTERVIEW.BA: Ako biste birali tri žene za članice Predsjedništva, koga biste birali?

ČENGIĆ: Moju mamu i još nekoliko mama (smijeh). Mame sve mogu i kada one jednom postave temelje – nema mrdanja! Možda bi mogla i neka kćer. (smijeh).

INTERVIEW.BA: Dajte nam jedan razlog zašto glasati za ženu?

 

ČENGIĆ: Pa hajde da jednom probamo i tako, ali molim vas – ne za bilo koju ženu!

OVAJ INTERVJU PUBLICIRAN JE UZ PODRŠKU FONDACIJE HEINRICH BOLL

Šef Delegacija EU i njen specijalni predstavnik za BiH Lars Gunnar Wigemark govori diplomatski skromnim rječnikom, ali neke njegove poruke sasvim su jasne – EU ostaje uz BiH koja mora završiti svoj dio posla da bi joj se pomoglo. Bez dvojbe, budućnost zemlje je u evropskoj političkoj i ekonomskoj porodici. Do tada, političari u zemlji trebaju obaviti svoj dio posla. Na primjer, usvojiti državnu strategiju za poljoprivredu i ruralni razvoj, bez koje pomoć EU nije moguća, kaže gdin Wigemark za interview.ba

NASILJE NAD ŽENAMA JE ZNAK SLABOSTI „U proteklih deset godina, Evropska komisija je pomogla tristo hiljada djevojaka da postanu dio srednjoškolskog obrazovanja. Radimo zajedno s lokalnim liderima koji odbacuju praksu genitalnog sakaćenja žena. Podržavamo mlade žene koje odbacuju prisilne brakove. Pomažemo u širenju poruke da je nasilje nad ženama znak slabosti, a ne snage muškaraca“.

INTERVIEW.BA: Skorašnje ocjene EU u pogledu napretka BiH ka punim evropskim integracijama govorile su o izvanrednom napretku za koji trebamo zahvaliti bh. vlastima. U čemu se konkretno ogleda taj napredak? Kako na opipljiviji način pokazati, uvjeriti ljude, da se zemlja kreće u pravom smjeru?

WIGEMARK: BiH napreduje na evropskom putu. Zemlja već ima koristi od Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju i liberalizacije trgovine s EU. Ono što je podjednako važno jeste da BiH nastavi s napretkom po Reformskoj agendi. Sljedeći važni koraci su reforme javne uprave i zdravstva. Želja za borbom protiv korupcije jeste velika, ali su i izazovi veliki. Svako ko radi u politici i institucijama ima odgovornost za provedbu strukturnih reformi koje će otvoriti više radnih mjesta, adekvatnije koristiti javna sredstva i olakšati poslovanje.

Pomozite nam da pomognemo vama da osigurate da najvažniji sektori, odnosno pravosuđe, uprava, ekonomija, te ključna infrastruktura, budu spremni da ispune visoke zahtjeve članstva u EU, da budu konkurentni i dobivaju finansijsku i tehničku podršku EU.

Neće biti lagano. Trebat će vremena. Najveći dio posla je na vama i vašim vlastima. Ali mi smo tu da vam pomognemo u ostvarivanju našeg zajedničkog cilja, članstva Bosne i Hercegovine u Evropskoj uniji.

INTERVIEW.BA: Politika u BiH i dalje radi na principu ‘etničkih torova’ odnosno podjeli ionako male zemlje na još manje dijelove i uvjeravanju ljudi da je to budućnost. Da li dalje etničko segmentiranje BiH uistinu može biti proces prihvatljiv za važeće evropske standarde?

WIGEMARK: Bosna i Hercegovina je evropska zemlja, a njezina je budućnost u Evropskoj uniji. To je zemlja nevjerojatnih različitosti, kao što je i Evropska unija. Za članstvo u Evropskoj uniji, zemlja mora ispuniti ekonomske i političke uslove kojima se traži stabilna demokratska država koja poštuje temeljne vrijednosti Evropske unije u smislu ljudskog dostojanstva i ljudskih prava, slobode, demokratije, jednakosti i vladavine zakona. Glavni cilj Evropske unije je odbraniti ove vrijednosti u Evropi i promovirati mir i dobrobit građana.

Međutim, glavni problemi s kojima se Bosna i Hercegovina suočava su socioekonomske prirode i glavni fokus treba biti na stvaranju radnih mjesta i poticanju privrednog rasta i ulaganja jer to žele i to je potrebno građanima u BiH. Cilj je bolji život u zemlji i moderniziranje zemlje kako bi se ispunili zahtjevi članstva u EU i to je jedini način za zaustavljanje začaranog kruga političke i ekonomske stagnacije u Bosni i Hercegovini.

INTERVIEW.BA: Prema Vašem mišljenju, šta znatno može ubrzati evropske integracije BiH, a šta ih trenutno najviše koči?

WIGEMARK: Na putu evopskih integracija nema prečica. Sada je najvažnije da Bosna i Hercegovina aktivno radi na dostavljaju sveobuhvatnih, preciznih i koordiniranih odgovora na upitnik Evropske komisije i u tom smislu je kvaliteta važnija od brzine.

Također očekujemo od svih političkih stranaka i njihovih lidera da postupaju u skladu s preuzetim obavezama i pomognu u provedbi Reformske agende kojom se može osigurati napredak BiH na evropskom putu. Nema sumnje da naše opredjeljenje ostaje jednako snažno kao i prije u pružanju podrške BiH na njenom evropskom putu, uključujući provedbu Reformske agende.

INTERVIEW.BA: Vlasti u BiH očito nisu prepoznale i dovoljno ozbiljno shvatile potencijal predpristupnih fondova koji bi mnoge sektore mogli transformisati i osigurati još bolji pristup zajedničkom evropskom tržištu, na primjer. Kakav je Vaš savjet u ovom pogledu?

WIGEMARK: EU je najveći donator Bosni i Hercegovini. Pružali smo i pružamo različite vrste finansijske pomoći, od infrastrukturne obnove nakon rata do ulaganja u bolje obrazovne, pravne, administrativne i socijalne usluge, uključujući i pomoć tokom i nakon poplava.

Buduća pomoć Evropske unije u okviru programa IPA II usmjerena je na strateške prioritete. Bez cjelodržavnih sektorskih strategija u oblastima kao što su poljoprivreda i ruralni razvoj, Bosna i Hercegovina neće moći dodatno uživati koristi podrške IPA-e u ovim sektorima.

U posljednje dvije decenije, EU je uložila preko 30 miliona eura u poljoprivredni sektor Bosne i Hercegovine, a za nastavak ove podrške potrebno je usvojiti strategiju za poljoprivredu i ruralni razvoj cijele zemlje. Značajan dio posla već je urađen, a sada se treba donijeti politička odluka o usvajanju Strategije.

Pozdravljamo usvajanje strategija prometa i aproksimacije u oblasti zaštite okoliša. Time se otvaraju vrata za dodatnu pomoć Evropske unije u ovim sektorima, a bh. građanima se pružaju bolje mogućnosti i omogućava razvoj standarda jednakih onima koje uživaju građani EU.

INTERVIEW.BA: Vjerujem da ste upoznati sa velikom emigracijom stanovništva iz BiH prema zemljama EU, uglavnom zbog loše ekonomske situacije. Ljudi se očito brže integrišu od same države. Da ste na čelu ove države, da li bi Vas ovaj trend imalo zabrinuo?

WIGEMARK: Svjestan sam ovoga trenda i da, brine me! Građani žele posao, pristojan život i odgovarajuću zdravstvenu zaštitu. Ovaj trend također pokazuje da zapravo žele i alternativu političkom zastoju i ekonomskom padu. Zemlja bi se trebala nastaviti fokusirati na reforme koje su neophodne za rješavanje socioekonomskih izazova i koje mogu povesti BiH dalje na njenom evropskom putu.

Svi smo tu – zajedno s državama članicama EU – da pomognemo vlastima, civilnom društvu, medijima i građanima u nastojanju da se zemlja približi EU i to činimo sa čvrstim uvjerenjem da će ovaj put donijeti stvarna poboljšanja u životima građana ove zemlje.

INTERVIEW.BA: Njemačka predvodi tzv. Berlinski proces koji se već sada naziva nekom vrstom Marshallovog plana za Balkan u smislu ekonomskog jačanja ovog prostora. Vjerujete li da je ovo recept koji će riješiti ovdašnje nedaće, uključujući one političke?

WIGEMARK: EU nanovo ističe svoje opredjeljenje evropskoj perspektivi Zapadnog Balkana i pozdravlja sve inicijative svojih zemalja članica koje podržavaju ovaj cilj. Investicijski okvir za Zapadni Balkan (WBIF) utemeljen je 2009. godine, a okuplja Evropsku komisiju, 20 bilateralnih donatora (od kojih su mnogi zemlje članice EU-a i članice EFTA-e) i vodeće međunarodne finansijske institucije, kao i same zemlje Zapadnog Balkana. Predstavlja ključni instrument za osiguranje sredstava za pripremu i provedbu velikih infrastrukturnih zahvata u regiji kao temelja njenog ekonomskog razvoja. Ovaj je instrument otvoren svim zainteresiranim donatorima koji žele doprinijeti svojim sredstvima na Zapadnom Balkanu.

INTERVIEW.BA: No, i pored svega ključnim se čini da je najvitalniji dio stanovništva izgubio vjeru u državu i da je perspektiva emigracije bilo gdje rješenje za sve probleme. Mnoge političke opcije ipak zagovaraju treći entitet ili otcjepljenje jednog od postojeća dva. Je li to moguće?

WIGEMARK: EU podržava suverenitet, teritorijalni integritet i političku nezavisnost Bosne i Hercegovine. Također, EU u cijelosti poštuje postojeće ustavno uređenje BiH i radit će njegovu usporedbu s pravnom stečevinom Evropske unije u okviru procesa izrade Mišljenja. Naša vizija za BiH je vizija stabilne, demokratske i prosperitetne države, integrirane u EU. Bosna i Hercegovina je zemlja složenog uređenja, ali nema razloga za izostanak napretka po evropskoj perspektivi, gdje ima odlučne političke volje. Politički lideri me uvjeravaju da dijele zajednički cilj napretka na evropskom putu. Raduje me da vidim trenutak kada će ostaviti po strani svoje političke razlike kako bi se taj zajednički cilj i postigao. Tu je i pitanje odgovornosti prema njihovim biračima.

ZAMISLI 2018!

INTERVIEW.BA: Zamislimo da je 2018. godina i da su izbori završeni. Koliko je žena izabrano u Parlamentarnu skupštinu BiH i Vijeća ministara BiH nakon ovih izbora, koji je procent?

WIGEMARK: Postotak žena aktivnih u politici BiH je obeshrabrujuće nizak i nadam se da će biti mnogo veći nakon Općih izbora 2018. godine. Unatoč postojanju političkih obaveza i zakonskih odredbi kojima se osigurava ravnopravnost spolova, žene su i dalje slabije zastupljene u politici i javnom životu u BiH. EU će nastaviti podržavati angažman žena u politici i javnom životu da daju i svoje osvrte po aktuelnim pitanjima i budu glasnije kada je riječ o budućnosti BiH. Moja poruka bi bila da sve žene koje se namjeravaju ali se nisu kandidirale to i učine, a one koje obnašaju javne funkcije, da pokušaju uvesti novu generaciju žena, jer je to stvarno potrebno.

INTERVIEW.BA: Ako biste birali tri žene za članice Predsjedništva, koga biste birali?

WIGEMARK: Tokom svog mandata na čelu Delegacije EU u BiH i kao specijalni predstavnik EU, upoznao sam mnoge sposobne, talentirane i pametne žene u ovoj zemlji. Gradonačelnice, poduzetnice, humanitarne radnice, aktivistkinje … Ova zemlja ima mnogo hrabrih i izvanrednih žena čiji rad i predanost igra ključnu ulogu u razvoju i prosperitetu BiH. Bilo koja od njih bi mogla uspješno voditi zemlju i ne bi bilo pošteno od mene da odaberem samo jednu ili samo tri.

INTERVIEW.BA: Dajte nam jedan razlog zašto glasati za ženu?

WIGEMARK: Sve je više žena koje su vodeće u svakom polju unutar Evropske unije, bilo da je riječ o poduzetništvu, politikama ili obrazovanju. Više je velikih evropskih zemalja koje imaju uspješne liderke. I bivša i sadašnja visoka predstavnica EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku i potpredsjednica Evropske komisije je bila i trenutno je žena. Ponosni smo na to!

Žene igraju sve važniju ulogu u našoj politici, vanjskoj politici i našim društvima. Naša evropska vanjska politika stavlja žene u samo središte i to radi svakog dana. U proteklih deset godina, Evropska komisija je pomogla tristo hiljada djevojaka da postanu dio srednjoškolskog obrazovanja. Radimo zajedno s lokalnim liderima koji odbacuju praksu genitalnog sakaćenja žena. Podržavamo mlade žene koje odbacuju prisilne brakove. Pomažemo u širenju poruke da je nasilje nad ženama znak slabosti, a ne snage muškaraca.

Društvo u kojem žene imaju ista prava kao i muškarci nije samo pravednije, već i sigurnije i bogatije društvo. Kada žene nemaju pristup dobrom obrazovanju ili vodećim radnim mjestima, na taj način samo gubimo njihov ogroman potencijal, koji je istovremeno i naš potencijal. Treba prepoznati da osnaživanje žena znači osnaživanje društava u cjelini.

OVAJ INTERVJU PUBLICIRAN JE UZ PODRŠKU FONDACIJE HEINRICH BOLL

Draganu Jovanović šira javnost ne poznaje puno sa televizijskih ekrana, ali ako spomenete organizaciju ‘Prijatelji Srebrenice’, stvari je lako povezati. Ova organizacija od 2005. postala je medijski i nevladin sinonim za Srebrenicu, u pogledu informisanja, obrazovanja, upošljavanja odnosno unapređenja života za sve njene građane. Nažalost, Srebrenica odumire, svjedoči za interview.ba gđa Jovanović, jer iz nje odlaze i nezaposleni i poslodavci.

PROJEKAT ‘KAMENOVANJE VUČIĆA’ „Taj dan sam bila u Potočarima, na glavnom putu, u masi, sa našom TV ekipom. Pratili smo šta se dešava putem bilborda ispred nas. Masa u kojoj smo bili je mirno, osim sporadičnih povika, pratila šta se dešava na dvadesetak metara od nas. Kako god, nametnuo se zaključak da se radilo o “projektu” koji su inicirali pojedinci. Ko su bili njihovi nalogodavci, pokazaće vrijeme. Čaršija još uvijek drži mogućnosti otvorenima…” 

INTERVIEW.BA: Kako živi Srebrenica između velikih političkih događaja, manevara, borbi, za koje političari obično tvrde da su u interesu naroda i boljitak grada?

JOVANOVIĆ: Život Srebrenice se piše i rješava negdje drugdje. Malobrojni stanovnici, procjena je da govorimo o oko tri hiljade ljudi, učestvuju u performansu koji je vrlo neizvjesan, razapeti između prošlosti i sadašnjosti. Vikendom je najgore, grad je gotovo pust. Stalna tema je politička borba za vlast. Mladi odlaze zbog daljeg školovanja i ne vraćaju se. Nedostatak kvalitetnih radnih mjesta je ključni problem. S druge strane, svi vape za poslom, ali malo ko hoće i zna da radi. Zvuči kao opis gotovo bilo kog mjesta u BiH, samo malo gore… Svijetli primjeri: preduzetnici – u oblasti poljoprivrede, usluga, zanatlije, koji pokreću svoje male biznise i tvore svjetlo na kraju tunela…

INTERVIEW.BA: Svi koji posjete Srebrenicu mogu primijetiti da se stvari ne pomiču ili slabo pomiču s mjesta. Primjer, glavne gradske ulice, i nakon miliona donacija koje su slile tu, nisu popravljene. Zar to nije nelogično?

JOVANOVIĆ: Da napomenem – zbog vjerodostojnosti – upravo dok ovo pišem, u toku je rekonstrukcija glavne ulice u Srebrenici. Što ne zasjenjuje suštinu pitanja – da li je, uz sav dobijeni novac, ova zajednica trebala da bude mnogostruko naprednija nego što očigledno jeste. Teško je suditi o tome šta je trebalo, ko je trebao, da li je trebalo… Odgovornost je na svim stranama, nema nevinih. Niti na strani onih koji daju ili su davali bezuslovno i bez kontrole, niti na strani onih koji su trošili, niti onih koji su primali. Vlast, nevladine organizacije, međunarodne organizacije, donatori, primaoci – svi imaju svoj dio odgovornosti i stoga ne mislim da ima kapaciteta i volje da se ozbiljno istraživački neko pozabavi tom temom. Vrijeme je da se lijepo zahvalimo na naučenim lekcijma i krenemo dalje. Što smo naučili, naučili smo. Dalje moramo sami. I zaista, negdje – hvala Bogu na tome!

INTERVIEW.BA: Bošnjačke partije su tvrdile da Srbin ne smije biti načelnik i da doslovno život za Bošnjake tu više neće biti isti. Šta se, zapravo, promijenilo dolaskom nekoga ko se drugačije zove i dolazi iz druge partije?

JOVANOVIĆ: Više se radi o subjektivnom/objektivnom osjećaju da se ovakvim izborom čini istorijska nepravda i da se na taj način omalovažavaju žrtve nego što zaista i praktično postoji uticaj na svakodnevni život običnog čovjeka. Možda Srebrenica u ovakvim uslovima više nije sagovornik na određenim mjestima, zbog čega smo ponovo svi zajedno na gubitku, ali je definitivno bilo izvjesno da će jednom doći do ovoga. Mislim da je na sadašnjem načelniku ogromna odgovornost i iz sveg srca se nadam da će je ispuniti na najbolji mogući način. Opet, zbog svih nas.    

INTERVIEW.BA: Fokus na Srebrenici je 11. jula tokom komemoracije u Potočarima. Da li se, prema Vašem mišljenju, ovaj dan politički zloupotrebljava i time manipuliše ljudima koji su izgubili članove porodica u ratu?

JOVANOVIĆ: Mislim da u BiH ne postoji tema koja nije ispolitizirana. Odavno je sve u BiH svedeno na politiku, pa nije čudno da i jedan dan koji bi trebalo svima u BiH da bude opomena na posljedice ratnog bezumlja, bude korišten u dnevnopolitičke svrhe. S druge strane, sasvim prirodno je da porodice žrtava referiraju na komemoraciju prilikom postavljanja svojih zahtjeva i prijedloga.   

INTERVIEW.BA: Još nije završena priča oko kamenovanja Aleksandra Vučića u Potočarima. Šta kažu kuloarske priče, šta se zapravo desilo, ko je krivac?

JOVANOVIĆ: To više nije tema o kojoj se u Srebrenici priča. Ono što je postalo očigledno u vremenu koje je uslijedilo jeste da je g. Vučić izvanredno dobro unaprijed pripremljen za svaku situaciju u kojoj se nađe i da postaje ozbiljan kandidat za jednog on najuticajnijih političkih lidera u regionu. Taj dan sam bila u Potočarima, na glavnom putu, u masi, sa našom TV ekipom. Pratili smo šta se dešava putem bilborda ispred nas. Masa u kojoj smo bili je mirno, osim sporadičnih povika, pratila šta se dešava na dvadesetak metara od nas. Kako god, nametnuo se zaključak da se radilo o “projektu” koji su inicirali pojedinci. Ko su bili njihovi nalogodavci, pokazaće vrijeme. Čaršija još uvijek drži mogućnosti otvorenima…

INTERVIEW.BA: Vide li se efekti donatorske konferencije za Srebrenicu na kojoj je samo Srbija obećala znatna sredstva za obnovu grada?

JOVANOVIĆ: Prava adresa za ovo pitanje su organizatori konferencije. Ono što je običnom građaninu očigledno su rekonstrukcije puteva, koje su u toku, i izgradnja obdaništa.  

INTERVIEW.BA: Vi vodite nevladinu organizaciju ‘Prijatelji Srebrenice’ koja je u mnogim pogledima značajna – obrazovanje, video i radijska produkcija, rad sa mladima. Šta znači nevladin sektor za Srebrenicu i okolinu i šta bi bilo da ga nema?

JOVANOVIĆ: Nevladin sektor bi trebalo da donosi i mišljenja koja su van mainstreama, da djeluje inovacijski, da kao dio civilnog društva radi za i upotpunjuje usluge koje lokalne vlasti pružaju građanima – u oblastima u kojima je to moguće. U Americi sam imala priliku da vidim nevladine organizacije koje pružaju usluge iz oblasti socijalne zaštite po ugovoru sklopljenom sa državom.  

Izuzetno živ nevladin sektor je dugo bio jedna od osnovnih karakteristika Srebrenice. To što je broj organizacija u stalnom padu, ne znači, nažalost, da je prestala potreba za njihovim postojanjem, već da nije ustanovljen odgovarajući mehanizam održivosti i da ne postoji  široko prihvaćen prenos ovlasti na organizacije civilnog društva i njihovo finansiranje iz budžeta u ozbiljnijem obimu.

Dakle, da, nevladin sektor je imao izuzetnu ulogu u razvoju mira, tolerancije i pružanju usluga građanima, ali se bojim da je u toku odumiranje i minimiziranje uloge ovog sektora. Potrebno je unapređenje saradnje, definisanje mehanizama za značajnije finansiranje, kao i profesionalizacija i jasnije profilisanje nevladinih organizacija.  

INTERVIEW.BA: Aludirajući na naziv vaše organizacije, ko su stvarni prijatelji Srebrenice?

JOVANOVIĆ: Stvarni prijatelji Srebrenice su svi oni koji rade na jačanju stanovnika i same Srebrenice u ekonomskom, psihosocijalnom, kulturnom i svakom drugom pogledu, pri čemu su vođeni stvarnim interesom zajednice, a ne vlastitom korišću.

INTERVIEW.BA: Opada li interes donatora za taj kraj? Uzimajući posebno u obzir da se dosta ulagalo, posebno u Srebrenicu.

JOVANOVIĆ: Sigurno, povlačenje donatora se može osjetiti na svakom koraku. To je neminovnost koju treba prihvatiti i naći nova rješenja za svoj rad. To je divna prilika za kreativno razmišljanje.

INTERVIEW.BA: Ima li efekata kada je zapošljavanje u pitanju ili ljudi zbog nezaposlenosti i dalje odlaze?

JOVANOVIĆ: Činjenica je da ljudi odlaze u potrazi za poslom. Isto tako, činjenica je da se poslodavci često žale da je teško naći odgovarajući profil radnika, da vještine timskog rada, poslovna etika, disciplina nisu na zadovoljavajućem nivou… S jedne strane odlaze nezaposleni, ali zbog karakteristika radne snage – odlaze i poslodavci.

SVE TI MOGU ODUZETI OSIM MJESTA ROĐENJA

INTERVIEW.BA: Vi ste Sarajka koja zapravo živi na potezu Srebrenica – Bratunac. Kakav je život i jeste li se ikada uspjeli navići?

JOVANOVIĆ: Rođena sam u Sarajevu i prvih devetnaest godina života provela “na Borku”, na Skenderiji. Narednih devet u Beogradu. S druge strane, moji roditelji su iz ovog kraja, moj otac je prva generacija učenika srebreničke gimnazije. Dobro poznajem mentalitet ljudi. Iako sam odavno izgubila osjećaj poistovjećenja sa  mjestom življenja, još uvijek kad me neko pita odakle sam, automatski, bez razmišljanja kažem da sam iz Sarajeva. Mislim da je to zbog  osjećaja koji imam kad vidim svjetla Skenderije u noći ili ogromnog poštovanja koje imam prema ljudima sa kojima sam rasla, koji su me obrazovali, vaspitali, okruživali u jednom vremenu. Gotovo sve je moguće oduzeti ljudima, ali ne i mjesto rođenja, to odakle ste.     

DISKRIMINACIJA I PRAVA: „Tri godine intenzivno radimo na zaštiti žrtava diskriminacije. Činjenica je da nam se obraća puno ljudi ali većina ne želi pokrenuti postupak protiv diskriminacije, posebno u oblasti rada i zapošljavanja. Iz prostog razloga što se boje da će ostati bez posla, ili da će prijavljivanjem ugroziti svoje šanse za zapošljavanje. Davanje otkaza ženama koje su u drugom stanju je pokazatelj nebrige i izostanka bazične ljudskosti kada je u pitanju sistem u kome živimo. Vrlo smo dvolični.“ 

INTERVIEW.BA: Da li možemo mjeriti osnaživanje žena, kako da dokažemo da su žene danas vidljivije, jače?

ANDRIĆ: Žene danas možda jesu glasnije i vidljivije u javnosti, ali ne u smislu da su vidljive uvijek kao osnažene. Da li možemo uopće mjeriti kako se osnažuju žene?  Možemo. Žene su izašle iz okvira i progovaraju o tome šta se događa. Ako govorimo o nasilju, na primjer …uvijek ga je bilo, nije bilo neke razlike prije rata i sad, ali žene su se osnažile da ga prijave, pogotovo poslije 2003. kad je stupio na snagu novi krivični zakon. Međutim, tu se pojavljuje drugi problem: imamo puno prijava u BiH kad pogledamo policijske evidencije, ali dok se dođe do krajnje instance suda i kada treba odlučiti šta sa tim parom ili nasilnikom, tada pada broj predmeta, što obeshrabruje žene da nasilje prijavljuju.

INTERVIEW.BA: Koji je put ka jačanju žena, posebno u ruralnim područjima gdje su one daleko ovisnije od muške glave porodice? 

ANDRIĆ: Malo šta u BiH ima perspektive kad gledamo trenutnu situaciju. Ministri koji su zaduženi za socijalnu zaštitu i brigu kažu: „Znate nema para.“ Istovremeno mi u BiH imamo 15 različitih vlada i ministarstava – to ne troši pare, je l? Naravno, to jako opterećuje budžet, ogromna sredstva troše se na tu birokratiju koja održava ovaj prilično kabast sistem.

Prednost je nekad živjeti u ruralnoj sredini, sve zavisi iz kog se ugla gleda. od nas je patrijahalno naslijeđe još uvijek vrlo živo, ženska djeca se u korist svoje braće odriču nasljedstva nad imovinom svojih roditelja. Žene ne raspolažu zemljom, onim što bi im mogao biti osnovni izvor prihoda. I to postane problem kad su u pitanju poticaji za žene u ruralnim sredinama od strane mikrokreditnih organizacija ili međunarodnih agencija. Naime, da bi žena dobila plastenik kao vid poticaja mora dokazati da ima komad zemlje na svoje ime. Ona to nema. I onda ne može da dobije ekonomski poticaj. U ruralnim područjima žene treba osnažiti prije svega da se oslobode nasilja unutar svojih porodica, da se na neki način razbiju ti patrijahalni modeli koji mlade žene uvlače u rane brakove prosto kao radnu snagu.

U selima na primjer na Vlašiću otac drži ovce i treba platiti njihovo šišanje. Da bi sebi priskrbio šišače ovaca u porodici, daje svoju maloljetnu kćerku u porodicu koja se tradicionalno u tom kraju bavi šišanjem ovaca. Kćerka mu se, tada,„isplatila“.To nisu neke imaginarne stvari tamo negdje, to je svakodnevnica mladih djevojaka u ruralnim sredinama.

INTERVIEW.BA: Koliko su sigurne kuće „sigurno“ utočište za žene koje su žrtve nasilja? Na žalost, znamo da se one često vraćaju nasilnicima upravo nakon izlaska iz kuće zbog teške ekonomske situacije, nezaposlenosti i sl. u kojoj se nalaze. Da li se, dakle, radi o jednom zatvorenom krugu iz kojeg one ne mogu izaći?

ANDRIĆ : Da, ukoliko ženama ne ponudimo neku alternativu koja će ih potpuno izvući iz nasilja. Sigurne kuće jednim dijelom smatram mjestom za oporavak žena. Ne osuđujem žene koje se vraćaju nasilnicima, ne okrivljujem ih. Okrivljujem dobrim dijelom sistem i društvo koji ženama nije pružio bolju alternativu. Hoće li ko toj ženi naći stan ili posao, zaposliti nju ili najstarije punoljetno dijete? Hoće li platiti školske knjige? Neće. Prema tome, gdje će ona? Ko daje podršku tim ženama? Ne mogu sve žene na isti način da pronađu neku svoju novu perspektivu. Naravno da ih treba osnažiti, omogućiti im zdravstvenu zaštitu, gdje je briga o djeci? Gdje su škole? Žena mora da provede pola dana da bi dijete odvela u školu i vratila natrag.

U nekim razvijenim zemljama skloništa za žene funkcionišu. U nekim zemljama žene zarađuju bolje od svojih muževa i kad ih napuste, uzmu svoj automobil, parkiraju ga pred sigurnu kuću i plate dio boravka u sigurnoj kući. Od tog novca će u sigurnoj kući boraviti ona, ali još i žena koja nema novaca. Ne treba samo siromašnim ženama sigurna kuća, ona treba i ženama koje imaju egzistenciju, ali im je život u opasnosti.

INTERVIEW.BA: Citiraću Vas:„Neki dan sam ponovo srela jednu “Maru”. Pita me „Dolaze li vam u Medicu još one silovane? Valjda je sad to silovanje prestalo.” Kažete da vas nije zasmetalo što vas je to pitala, već kako je pitala?  (Infoteka Medica Zenica 1997)

ANDRIĆ : Mara simbolički predstavlja one komšinice koje stalno nešto propituju. I zaista mi je smetalo što pita kako pita. Ljudi nikako nisu razumijevali, a naročito boli kad ne razumije jedna žena kolike su dugoročne posljedice silovanja. To nije nešto što prestaje onog trenutka kad prestane sam čin silovanja. To je nešto sa čim kasnije živite cijeli život. Ono što prati žrtve silovanja, kao i žrtve domaćeg nasilja, može ući u sistem zaštite kao u slučaju PTSP-ja. PTSP se kod nas priznaje RVI i učesnicima u ratu. Vjerujem da su svi oni koji su preživjeli rat u BiH manje/više, na neki način, PTSP-jevci. Imamo neke svoje tikove, flash backove, neka traumatska iskustva. Međutim, preživjeti silovanje i očekivati od žena koje su preživjele silovanje da je sad to gotovo nekako mi je mahnito, bezobrazno.

Prije dvije godine sam srela ženu koja je prvi put progovorila o tome da je silovana u ratu. Dvadeset godina nakon što je rat završio i nakon što su preminuli stariji članovi njene porodice i njen muž, ona je progovorila o tome.

Negdje nam je nestalo empatije, negdje nam je nestalo razmišljanja šta žrtva jednog silovatelja ili bivanja u logoru jeste. Nekako olako o tome govorimo. Volimo pričati o jakoj bosanskoj čehri, šta to sve mi možemo podnijeti. I to je priča patrijarhata. Od silne priče šta sve bosanska žena može podnijeti, neke bosanske i hercegovačke žene ne usuđuju se da progovore.

INTERVIEW.BA: Da li je korijen nasilja u porodici i nasilja poput ratnog silovanja u patrijarhalnom modelu?

ANDRIĆ: Bez obzira što ratno silovanje jeste na neki način prepoznato kao oruđe genocida, ipak se iza toga krije partijarhalni model. Te žene stradavaju kao žrtve ne zbog njih samih, nego zato što su nečije žene, majke, sestre, kćerke. Žene koje rađaju djecu one druge nacije protiv koje se ta osoba, silovatelj, u tom trenutku bori. To je ustvari veliki patrijahalni model o kome su progovorile žene iz regiona. U krajnjoj liniji to je muško nasilje nad ženama koje postoji od pamtivijeka: agresori siluju žene onih koje žele da porobe i to nije nikakva naša balkanska izmišljotina.

INTERVIEW.BA: Gdje žene griješe? Gdje se sakrila ženska solidarnost?

ANDRIĆ : Mi smo politički skoro pa nemušte da stvarno artikulišemo ono što hoćemo i želimo. Na nekom nižem nivou, komšijskom odnosu, postoji ta ženska solidarnost, kao i na globalnom kad treba da se okupimo i progovorimo politički jasno. A u BiH ona negdje izostaje. Valjda nas poklopi to opšte beznađe, žene vjerovatno misle šta možemo sad promijeniti? Naravno, ne možemo reći da ženska solidarnost ne postoji, jer se ona pojavi kad zagusti. Evo posljednja priča sa pacijentima na klinici u Sarajevu. Mene ni u jednom trenutku apsolutno nije zanimala direktorica Izetbegović, ono što se dogodilo je sramotno. A činjenica da je ona na toj poziciji tu situaciju čini samo sramotnijom, jer je supruga jednog od najmoćnijih ljudi u državi. Ono što me rastužuje je činjenica da bi žene svoju poziciju mogle da iskoriste za bolji, pravedniji, ravnopravniji položaj žena u društvu. A to su žene koje su na poziciji odlučivanja, koje su u parlamentu. Jako mi je teško slušati kako žene iz različitih političkih partija ne mogu da se dogovore o nekom „ženskom pitanju“, kao što je problem trudnica i porodilja. U Parlamentu FBiH nije postojala ženska solidarnost u vladajućim strankama da se izvrši pritisak i usvoji vrlo jednostavna odredba da se žene iz vanbračnih zajednica uvedu u  pravo na porodičnu penziju nakon smrti vanbračnog partnera. Zašto? Zato što im partije to nisu dale ili zato što, kao prave predstavnice patrijarhata, smatraju vanbračnu zajednicu nelegitimnom?

INTERVIEW.BA: Feminizam u BiH postoji samo zahvaljujući nekolicini odvažnih žena ili je utihnuo zbog umanjenih sredstava za feminističke projekte nevladinog sektora?

ANDRIĆ: Neke organizacije koje su stvarno „furale“ feminističku priču u vrijeme dok je bilo više donatorskih sredstava, nastavile su da furaju tu priču i danas. Kad je, uslovno rečeno, manje novca na tržištu za ženske nevladine organizacije – neke se na mala vrata „uvaljuju“ u priču o feminizmu, jer iz nekih razloga to je možda budućnost. Feminizam podrazumijeva puno toga, pa i zagovaranje jedne sekularne države, nultu toleranciju na nasilje, pravo na raspolaganje vlastitim tijelom, pravo na abortus, umjetnu oplodnju, seksualnost, LGBT prava, zagovaranje rodne i spolne ravnopravnosti… Ne možete biti malo feministkinja.

INTERVIEW.BA: U BiH se za pojam feminizam još uvijek vežu predrasude i neznanje, odnosno da je to borba protiv muškaraca. Da li su mediji i obrazovni sistem odgovorni za to ili?

ANDRIĆ: I mediji, obrazovni sistem i patrijarhat. Uvijek ima ko da čuje da kad kažemo feminizam, ravnopravnost spolova – ja ne želim da budem ista, , ne želim da budem muškarac. Želim da se neke moje drugačije vrijednosti jednako vrednuju. Želim jednake prilike. Često sam znala reći da imaju koji slučajem muškarci priliku da rađaju, ginekološki odjel bi bio opremljen TV-om da mogu da prate svjetsko prvenstvo, da mogu da čuvaju trudnoću u bolnici. Standardi opremanja ginekološkog odjela upravo pokazuju kakav je naš odnos prema ženama, odnosno da muškarci mogu da rađaju, ginekološki odjeli bi izgledali znatno bolje.

INTERVIEW.BA: Djelujući kroz Centar  za pravnu pomoć ženama Zenica i pružanje pomoći obespravljenim osobama, vidite da su strah i nepovjerenje osnovica zbog kojih brojni slučajevi diskriminacije ostanu neprijavljeni, posebno prilikom zapošljavanja (npr. otkazi na poslu ženama u drugom stanju)… 

ANDRIĆ: Tri godine intenzivno radimo na zaštiti žrtava diskriminacije. Činjenica je da nam se obraća puno ljudi ali većina ne želi postupak protiv diskriminacije, posebno u oblasti rada i zapošljavanja. Iz prostog razloga što se boje da će ostati bez posla, ili da će prijavljivanjem ugroziti svoje šanse za zapošljavanje.

Davanje otkaza ženama koje su u drugom stanju je pokazatelj te nebrige i izostanka bazične ljudskosti kada je u pitanju sistem u kome živimo. Vrlo smo dvolični. Stalno pričamo o tome da treba rađati. Dobro, na koga računate kada je to rađanje u pitanju? Ako računate na žene, dajte malo se potrudite i potaknite ih da rađaju. Ovaj sistem ne podstiče žene. Nije u pitanju traženje privilegija da rađaju, žene samo žele da se taj njihov životni period ispoštuje. Diskriminacija ostaje neprijavljena i zbog toga što procesi traju jako dugo. Jedna tužba protiv diskriminacije vodi se i po pet, šest godina a troškovi padaju na teret onoga ko izgubi spor. Mi u BiH diskriminaciju ne shvatamo ozbiljno.

ZAMISLI 2018!

INTERVIEW.BA: Hajmo zamisliti 2018. godinu i rezultate izbora, prva slika  Parlamenta BiH i Vijeća ministara. Koliko njih na slici su žene, koji procenat?

ANDRIĆ – RUŽIČIĆ: Ta 2018. je tako blizu, malo je vremena da se bilo šta promijeni. Biću optimistična, pa ću reći da će u Parlamentu slikanja radi biti 20 posto žena, a u Vijeću ministara 10 posto.

INTERVIEW.BA: Ako biste birali tri žene za članice Predsjedništva, koga biste birali?

ANDRIĆ – RUŽIČIĆ: Principijelno ne bih birala tri. Generalno sam protiv ovog našeg troglavog predsjedništva kao načina funkcionisanja i to je nešto što me jako frustrira. To troglavo predsjedništvo pokazuje kompletnu sliku naše države. Ja ne uživam ni slobodu kretanja u cijeloj državi. Ja samo mogu da odem negdje, ali tamo negdje gdje odem ne mogu da se zaposlim, a ako se zaposlim, izgubiću sva prava koja sam imala ovamo gdje sam još uvijek stalno prijavljena. Ne mogu da se liječim. Nedao bog da me zaboli zub u Vitezu, a kamoli u Bosanskoj Gradišci. A pri tome, moj poslodavac uredno plaća moje zdravstveno osiguranje, i to pozamašno.

INTERVIEW.BA: Dajte nam jedan razlog zašto glasati za ženu?

ANDRIĆ – RUŽIČIĆ: Glasala bih i uvijek glasam za žene, ali glasam za žene koje se unutar svojih političkih partija izbore za svoj vlastiti status. Glasam za one žene koje neće svojim stavom izbjegavati činjenicu da su žene i pričati priču kako njima nikad nije u karijeri bilo prepreka to što su žene. Svaka žena koja tako kaže, biću malo maliciozna i reći da laže, jer je jednostavno pristala na neke kompromise u smislu svojih stavova. Žena je u ovom patrijahalnom društvu morala naići na prepreku onog momenta kada je iskoračila iz patrijahalnog okvira. A biti žena na poziciji, a da nisi prekršila patrijarhalne kvazi norme – nemoguće.

OVAJ INTERVJU PUBLICIRAN JE UZ PODRŠKU FONDACIJE HEINRICH BOLL

Edhem Eddie Čustović svojevrsna je medijska senzacija u BiH. Ovaj Bosanac iz Australije ili Australac u Bosni, unio je novu energiju u domaći prostor sa svojom BH Futures fondacijom kojom želi promovirati mlade i talentirane, podržati inovacije i osvijetliti put ka razvoju. Čustović, koji trenutno radi na La Trobe univerzitetu u Melburnu, ima niz korisnih savjeta i primjedbi. Prva je da treba da poduzmemo akciju, a druga da ne očekujemo od političara nova radna mjesta jer to svakako nije njihov posao.

NEĆEMO SPRIJEČITI ODLAZAK MLADIH „Mi nećemo spriječiti odlazak mladih talentovanih ljudi iz Bosne i Hercegovine, barem ne sada. Koliko god bila bolna tačka, nismo mi jedina država u regionu koja ovo doživljava. Mnoge države su ovo već doživjele. Neke su uspjele da stabiliziraju situaciju, neke se još uvijek bore sa ovim, a neke su sada magnet za mlade talente. Pitate se zašto? Ulaganje u obrazovni sistem, reforma edukacije, da prati najnovije trendove u privredi, investicije u domaće proizvode i inovacije“ .

INTERVIEW.BA: Kroz svoju fondaciju BH Futures pokrenuli ste program stipendiranja nadarenih studenata u BiH. Da li ovo znači da vjerujete da će mladi ljudi, nove generacije ipak uspjeti transformirati budućnost ove zemlje?

ČUSTOVIĆ: Bez imalo sumnje vjerujem da će mladi ljudi transformirati Bosnu i Hercegovinu u jednu modernu i naprednu državu kao članicu Evropske zajednice. BH Futures fondacija nagrađuje nadarene i one koji nisu u mogućnosti da pokriju troškove školovanja. Dokaz da obrazovano stanovništvo postaje nosilac progresivnih promjena postoji kao primjer stotinama godina. Ulaganje u školovanje mladih ljudi je ulaganje u svjetliju budućnost svake države. Ne želim da moja fondacija bude jedna koja samo dijeli financijska sredstva. Jer to neće riješiti probleme u kojem se nalaze mladi u BiH. Ja jesam osnovao fondaciju i predstavio viziju, ali fondacija je mnogo veća od jednog Edhema Čustovića. U kratkom periodu sam povezao talentovane i uspješne ljude porijeklom iz BiH koji trenutno borave u inostranstvu, a iza kojih stoje vidljivi rezultati. Njihovo bogatstvo je znanje i životno iskustvo, a upravo to znanje i životno iskustvo je ono što treba da se prenese na mlade ljude. Mentorstvo igra ključnu ulogu u svemu tome. Internacionalizacija obrazovanog procesa je nešto što želimo uvesti u našu sredinu i na taj način obezbijediti transfer znanja i iskustava iz visokorazvijenih zemalja u BiH.

INTERVIEW.BA: Živite u Australiji, a ipak želite djelovati i u BiH. Kakav to potencijal vidite?

ČUSTOVIĆ: Vidim potencijal u mladim ljudima koji još uvijek maštaju. Sanjaju da će u svom životu postići nešto veliko. Moja fondacija, moja mreža i naravno ja lično, želimo da budemo akcelerator i stabilizator u njihovom profesionalnom životu, posebno u godinama kada mladi ulaze u taj poslovni svijet. Ono u šta sam lično siguran, a što je stav i mojih kolega koji su uključeni u ovaj projekt, je činjenica da intelektualni potencijal i sposobnosti naših ljudi nimalo ne zaostaju za njihovim vršnjacima u visokorazvijenim zemljama. Štaviše, s obzirom na ambijent u kojem započinju svoj profesionalni put, vjerujem da su u nekim segmentima i superiorniji, posebno u aspektu kreativnosti i snalažljivosti. Ono što je njima potrebno je jasno vodstvo i mentorstvo, što smo već naglasili.

INTERVIEW.BA: Dosta ljudi u našoj zemlji od političara očekuje da stvore radna mjesta odnosno uposle ljude. Pošto su ta očekivanja neispunjena, ljudi se sele na Zapad. Trebaju li nam i moraju li političari otvarati radna mjesta i kako bi se ova bh. enigma mogla riješiti prema vašem viđenju?

ČUSTOVIĆ: Ne, političari nisu ti koji su zaduženi za otvaranje novih radnih mjesta. Ali političari su ti koji imaju moć da sprovedu zakone koji itekako imaju uticaj na razvoju novih industrija i stvaranje afirmativnog tržišnog ambijenta. Indirektno, oni svojim odlukama mogu da stvore potencijal za nova radna mjesta, stvore uslove koji su primamljivi investitorima koji bi onda mogli da angažuju intelektualni potencijal ljudi u BiH. Međutim, najveća odgovornost opet spada ne samo na inovativne i snalažljive ljude već i obične građane, koji nužno moraju da prepoznaju ovaj sistem vrijednosti koji mi promovišemo kroz fondaciju i ostale aktivnosti.

Ljudi moraju da shvate da se možemo žaliti danima, godinama i vijekovima, ali bih ja ipak da radimo na rješenjima a ne da stalno krivimo druge za svoj neuspjeh.

BiH je puna toga. Stalno tražimo razloge zašto neke stvari ne funkcionišu i krivimo sve osim sebe. Mi smo kolektivno krivi a to ćemo izmijeniti tek kada priznamo da smo krivi i da se moramo uključiti u stvaranje rješenja. Ima previše primjera gdje se prilika ukaže ali naši građani jednostavno nisu motivisani da se potrude. Dosta toga potiče iz prijašnjih iskustva gdje su bili razočarani. Moj savjet je da se ne predaju prije ispaljenog metka. Ja sam tu sa svojom mrežom da pružim podršku.

INTERVIEW.BA: Izrazit problem kod nas postaje i odlazak talentovanih i obrazovanih ljudi, najvitalnijeg dijela stanovništva. S obzirom da ovo ubrzano smanjuje razvojne šanse, kako ga zaustaviti? Šta preporučujete?

ČUSTOVIĆ: Da budemo realni, to je stvar tržišne utakmice. Mi nećemo spriječiti odlazak mladih talentovanih ljudi iz Bosne i Hercegovine, barem ne sada. Koliko god bila bolna tačka, nismo mi jedina država u regionu koja ovo doživljava. Mnoge države su ovo već doživjele. Neke su uspjele da stabiliziraju situaciju, neke se još uvijek bore sa ovim, a neke su sada magnet za mlade talente. Pitate se zašto? Ulaganje u obrazovni sistem, reforma edukacije, da prati najnovije trendove u privredi, investicije u domaće proizvode i inovacije. Kada se ove stvari kombinuju onda dobijate jedan ekosistem koji zadržava mlade ljude. Čak ih privlači iz ostalih država. Ovo se ne stvara preko noći. Nema tog političara koji ovo može obećati i ispuniti u svom mandatu. Potrebno je razviti dugoročni strateški plan. Mnogi smatraju da je potrebno ulagati milijarde u velike industrije i proizvodnju, ali to nije istina. Ja vjerujem da ulaganje u manje, ali vrlo inovativne biznise ima veći potencijal za našu domovinu. BiH je država koja je u nekoj razvojnoj fazi gdje pokušava stati na noge. U sljedećem periodu će se nastaviti trend ’odliv mozgova’ i ne treba se bojati toga. Trebamo se bojati toga što ne planiramo kako to zaustaviti i šta trebamo uraditi da započnemo aktivnosti koje će imati za rezultat kreiranje ambijenta u kojem neće biti neophodno da mladi odlaze.

INTERVIEW.BA: Tradicionalna zanimanja polako nestaju, pa su inoviranje i specijalizacija i za nas neizbježni. Šta savjetujete mladima koji sada odabiraju vlastite karijere na tržištu koje je zasićeno ekonomistima, pravnicima, profesorima?

ČUSTOVIĆ: Mladim ljudima preporučujem da što više prate mega trendove na svjetskom tržištu. Posebno na tehnološki razvoj, njegov uticaj na tradicionalna zanimanja. “Disrupting the future” (Poremetimo budućnost) je moto mog naučno-istraživačkog laboratorija. U bliskoj budućnosti ćete imati priliku da vidite i konkretne rezultate rada mladih ljudi koji rade u tom laboratoriju. Neke stvari će se tako najlakše dočarati, bez da koristimo riječi. Inovacije i poduzetnistvo imaju ogroman potencijal u BiH i smatram da mladi ljudi moraju biti ti koji će pokrenuti taj val promjene.

TREBA STVORITI START-UP NACIJU

Država ima dužnosti da stvori uslove za start-up biznise. Da olakša pristup investicijskim fondovima i da umanji ili čak ukine poreze kompletno za nove start-up kompanije. Moramo da razmišljamo dugoročno. Osnivanje kompanije bi trebalo da bude jednostavno, da jednim klikom na laptopu pokrenete svoj biznis. Najbolji primjer je Izrael koji stvara idealne uslove za pokretanje novih start-up kompanija. Država neće zaraditi na oporezivanju start-up kompanije već zarađuje kada taj start-up uspije na tržištu i počne da izvozi na internacionalno tržište. Zarađuje kada taj start-up zaposli mlade ljude, kada ti mladi ljudi postaju mentori drugima i kada stvorite ambijent u kojem mladi ljudi maštaju da i oni mogu slično. Sveukupno stvarate ’Start-up naciju’. Mladi ljudi u BiH će igrati najveću ulogu o gore navedenom. Probudite se, zajedno možemo napraviti čuda!

O radu BH Futures fondacije možete se informirati putem sljedećeg linka https://www.bhfuturesfoundation.org/ 

MODAMO.info je prvi profesionalni modni portal u Bosni i Hercegovini koji već deset godina uspješno predvodi Ana Ćavar iz Mostara. Sa Anom smo razgovarali o modi i sceni u BiH, za koje Ana kaže da je u posljednjih pet godina napravljeno dosta koraka u pravom smjeru. Sretnom je čini to što su neki dizajneri prepoznali tu snagu koju imamo, te danas proizvode i na inozemnom tržištu uspješno plasiraju svoje proizvode od kože.

KAMPANJA #zagrlizaljubav: “Kampanja #zagrlizaljubav je osmišljena na način da osoba za sebe kupi lijep i praktičan ceker, osmišljen, dizajniran i proizveden u BiH, a tom kupovinom novac donira u humanitarne svrhe. Pri posjeti Bingo marketima na blagajnama zatražite naš humanitarni ceker po cijeni od 5,90 KM i time nekoga jako zagrlite”.

INTERVIEW.BA: Deset godina portala MODAMO.info je jedan lijep jubilej–kako se razvijala modna scena u ovoj deceniji?

ĆAVAR:Da, činjenica da već 10 godina bez prekida radimo u domeni kreativnih industrija a u okruženju kakvo vlada u BiH uistinu je vrijedno istaknuti ovaj jubilej, jer vjerujem da pokazuje da se uz upornost i rad može postići skoro sve što želite. A kada pričamo o tome jesam li zadovoljna kako se modna scena razvija… hm. Bilo bi nezahvalno reći da nisam, jer od 2007. kada je MODAMO.info portal krenuo sa radom do danas napravljeno je mnogo koraka u pravom smjeru. Malo me žalosti činjenica što mi, za razliku od zemalja iz regije, nemamo modni event kvalitetne produkcije i sezonsko predstavljanje kolekcija naših dizajnera.  

INTERVIEW.BA: Postoji li uopšte modna scena u Bosni i Hercegovini?

ĆAVAR: Postoji naravno, no nemamo taj modni event koji će na jednom mjestu okupiti sve kvalitetne ljude bh.modne scene. Zasada scenu čine pojedinci – neki genijalni dizajneri koji svoj rad predstavljaju samostalno kroz lookbookove, zatim fotografi koji snimaju ove spomenute lookbookove, modeli koji rade u inozemstvu jer posla u BiH nema dovoljno, te javne osobe koje na fantastičan način kombiniraju proizvode s Made in BiH etiketom. Svi oni će se prepoznati u ovom odgovoru, a ja se i dalje nadam da će se neki zaljubljenik u bh.modu odvažiti okupiti nas na nekom genijalnom eventu koji će predstaviti bh.modnu scenu na odličan način.

INTERVIEW.BA: Možete li nam predstaviti tim ili kreativce MODAMO.info? Po čemu ste izdvajate iz okruženja, odnosno šta to Mostar ima ponuditi u odnosu na ostatak BiH?

ĆAVAR: MODAMO.info već dugi niz godina ne predstavlja samo Mostar, nego cijelu BiH. Naši čitatelji dolaze iz cijele regije, a vijestima pratimo cijelu zemlju. Tako ćete na portalu pročitati o novom dizajneru koji stiže iz Sarajava, o dobrom restoranu iz Banja Luke i neodoljivim vinima iz Trebinja. Naš tim motiviraju lijepe priče i želja da radimo lijepe stvari. Nemamo radno vrijeme, jer inspiraciju nije moguće podesiti da radi od 8h do 16h. Zato ćemo nerijetko kada svi idu na posao, mi ispijati kavu u parku, ali ćemo zato u 22h navečer razgovarati o nekoj brilijantnoj ideji do koje je recimo naša urednica Dijana došla prelistavajući Instagram ili čitajući neku knjigu.

INTERVIEW.BA: Festival MODAMO.kreARTiva koji je prošlog mjeseca upriličen u Sarajevu  (prije toga u Mostaru) bila je prilika da se na jednom mjestu okupe kreativci, naravno i kupci. Kako je sve prošlo?

ĆAVAR: Biti ću iskrena i reći da smo oduševljeni MODAMO.kreARTiva Festivalom kojeg smo organizirali u Sarajevu, na platou BBI centra, pod kreARTivnim šatorom od čak 400m2. Energija kakvu su stvorili naši izlagači, njih 60 uz pomoć posjetitelja i kupaca je uistinu jedinstvena. Uživali smo dva dana u druženju i teško mi je izdvojiti nešto što bi promjenila. Radije bi rekla da bismo za naredni put neke stvari dodali, poput radionica i okruglih stolova. No, o tome više u nekoj najavnoj priči za Festival MODAMO.kreARTiva 2018.

ĆAVAR:…Kampanja #zagrlizaljubav je osmišljena na način da osoba za sebe kupi lijep i praktičan ceker osmišljen, dizajniran i proizveden u BiH, a tom kupovinom novac donira u humanitarne svrhe. To je ono što želimo, pričati lijepe priče. Pogotovo kada nam u tome pomognu neki sjajni ljudi poput Tomislava Cvitanušića koji je zaštitno lice naše kampanje.  

INTERVIEW.BA: Da li naši ljudi kupuju domaću dizajnersku odjeću?

ĆAVAR:Rekla bih da, kad vide da je kvalitetno i precizno izrađena. Bh. dizajneri koji ulažu svoje znanje u dizajn, pomno biraju tkanine, te izrađuju odjeću preciznim vještinama, a zatim tu odjeću na kvalitetan način prezentiraju javnosti te održavaju kontakt sa svojim kupcima će uvijek imati posla. Konkurencija je velika i današnji kupci pomno biraju kome će posvetiti svoje vrijeme i gdje će potrošiti svoj novac za koji uvijek žele dobiti neku dodatnu vrijednost. Na dizajneru je da pokaže da će kupovinom njegovog dizajna dobiti upravo tu dodatnu vrijednost i bezvremenski artikal u svojoj garderobi. 

INTERVIEW.BA: Kada je dizajn u pitanju, u čemu Bosna i Hercegovina može zaista biti brend – odjeća, torbe ili nešto drugo vezano za modu?

ĆAVAR: Mislim da BiH za torbice može biti ono što je Italija za cipele. Uz kožu kakvu imamo u BiH i znanja naših ‘starih’ majstora, uz suvremen dizajn inovativnih dizajnera, mislim da možemo napraviti sjajnu priču kada govorimo o ovom modnom dodatku. No, i ovdje, kao i u mnogim drugim poljima u BiH, nam nedostaje standardiziranost, plan i dosljednost, ali sretnom me čini to što su neki dizajneri prepoznali tu snagu koju imamo, te danas proizvode i na inozemnom tržištu uspješno plasiraju svoje proizvode od kože.

INTERVIEW.BA: Popularno je raditi komparacije između Bosne i Hercegovine pa -hajmo i mi – ko se zanimljivije odijeva Bosanke ili Hercegovke?

ĆAVAR: Ne bi rekla da se ova podjela u odijevanju može geografski podIjeliti nekom crtom između Hercegovine i Bosne. Naime, nerijetko ću u Mostaru vidjeti prekrasno odjevenu djevojku ili pak curu na Baščaršiji zaustaviti i pitati gdje je pronašla tako genijalnu torbicu.

ZAMISLI 2018!

INTERVIEW.BA:Hajmo zamisliti 2018. godinu i rezultate izbora, prva slika  Parlamenta BiH i Vijeća ministara. Koliko njih na slici su žene, koji procenat?

ĆAVAR:Moram priznati da svoj svijet gradim daleko od bh.politike, no kratko ću reći da kada zamišljam 2018. godinu, na tom polju ju ne vidim mnogo drugačijom nego 2017.

INTERVIEW.BA:Ako biste birali tri žene za članice Predsjedništva, koga biste birali?

ĆAVAR:Jednostavan odgovor. Birala bi jednu ženu. Svoju mamu. Ona je uz ograničene resurse uspjela odgojiti petero djece, danas petero dobrih ljudi koji marljivo rade, a čini mi se da malo više dobrote i rada ne bi škodilo našoj zemlji.

INTERVIEW.BA:Dajte nam jedan razlog zašto glasati za ženu?

ĆAVAR:Nema razloga zašto glasati za ženu samo zato jer je žena. Isto tako nema razloga zašto glasati za muškarca samo zato jer je muškarac. Pročitah neki dan jednu rečenicu koja kaže: „Fight like a girl.“  Obzirom da se žene danas bore kao lavice, taj natpis mi se jako svidio i na sjajan način pokazuje koliko su žene danas jake. Mislim da glas treba netko dobiti za svoju borbu, a ne zato jer je muškarac ili žena.

OVAJ INTERVJU PUBLICIRAN JE UZ PODRŠKU FONDACIJE HEINRICH BOLL

Samir Beharić iz Jajca je mogao odabrati da bude žrtva sistema “dvije škole pod jednim krovom”, ali nije. Umjesto toga odabrao je da se bori protiv tog sistema i to vlastitim aktivizmom i obrazovanjem. Ovaj student FPN-a u Sarajevu, odlučio je iskoristiti sve pogodnosti koje nudi EU, te je studirao i studira na nekoliko evropskih univerziteta. Iz Rima za interview.ba pojašnjava kako se političke stranke bave proizvodnjom segregacije te šta mladi u BiH kao izuzetna snaga mogu uraditi po tom pitanju.

PROIZVODNJA NACIONALNIH ZOMBIJA “U komšiluku sam rastao sa Srbima, Hrvatima i Bošnjacima, te sam na osnovu svoga iskustva mogao razbiti neke od klasičnih nacionalističkih mitova kojima neki nastavnici i profesori vole pribjegavati kako bi opisali zbog čega je jedna grupa posebna u odnosu na drugu. Upravo iz razloga što je sistem od mene zahtijevao da se povinujem etničkoj podjeli, u meni se probudio društveni bunt koji raste i danas, kada SDA-ovi i HDZ-ovi političari u pobačaju pokušavaju napraviti zombi srednjoškolsko obrazovanje dok istovremeno već dvije decenije odbijamo učiti na greškama etničkih podjela iz osnovnih škola”. 

INTERVIEW.BA: Vi ste prošli kroz mašineriju “dvije škole pod jednim krovom” u Jajcu i umjetno kreiranu segregaciju. Šta je lekcija tog iskustava iz današnje perspektive?

BEHARIĆ: Za “dvije škole pod jednim krovom”, sistem obrazovanja koji sam pohađao tokom osnovne škole u Jajcu, već sada znam da će oblikovati moj život i sistem mišljenja. Moja velika sreća je bila da sam živio u etnički heterogenom gradskom naselju, te mi od prvih dana segregacije nije bilo prihvatljivo da idem u odvojenu učionicu od svog komšije i prijatelja Dragana, s kojim sam ispred kuće igrao klikera ili fudbala. U komšiluku sam rastao sa Srbima, Hrvatima i Bošnjacima, te sam na osnovu svoga iskustva mogao razbiti neke od klasičnih nacionalističkih mitova kojima neki nastavnici i profesori vole pribjegavati kako bi opisali zbog čega je jedna grupa posebna u odnosu na drugu. Upravo iz razloga što je sistem od mene zahtijevao da se povinujem etničkoj podjeli, u meni se probudio društveni bunt koji raste i danas, kada SDA-ovi i HDZ-ovi političari u pobačaju pokušavaju napraviti zombi srednjoškolsko obrazovanje dok istovremeno već dvije decenije odbijamo učiti na greškama etničkih podjela iz osnovnih škola. 

Činjenica da se veliki broj mojih vršnjaka i vršnjakinja nisu nikad upoznali, sprijateljili i zajedno pokušali graditi društvo samo jer su se drugačije zvali predstavlja korak nazad za društvo i državu iz koje baš oni rapidno odlaze. Ništa ih drugo nije otjeralo, nego loše razvojne politike istih onih stranaka za koje su im roditelji glasali i koje su ih dijelile u školskim klupama. Takvo nešto je protivno mome ideološkom uvjerenju o univerzalnom dobru, prijateljstvu, saradnji i izgradnji društva. 

I danas se sjećam školskih tuča iz osnovne škole, krvavih hrvatskih i bošnjačkih glava učenika sedmih i osmih razreda i rahmetli nastavnice Mubere koja ih rastavlja u školskom dvorištu Osnovne škole “Berta Kučera”. Ta škola i danas radi po principu “dvije škole pod jednim krovom”, čemu se više niko ne protivi i što više niko i ne preispituje. Ako političarima pođe za rukom da podijele i srednje škole, njihovu podjelu ćemo za nekoliko godina normalizovati baš kao što smo to uradili i sa segregacijom u jajačkim osnovnim školama. Budemo li pasivni u borbi protiv podjela, automatski otvaramo mogućnost za ponavljanje scena iz školskih dvorišta koje sam gledao kao osnovac. Zbog svega toga sam uporno protiv razdvajanja učenika po etničkoj liniji, te dok sam živ, biću glasan u borbi protiv segregacije i svih oblika društvene, umjetno izazvane podjele od koje korist ima samo probrana politička elita. Ovo nije samo puka borba za srednjoškolce, već borba za našu zajedničku budućnost, oslobođenu od umjetno izazvanih etno-nacionalnih kriza.  

INTERVIEW.BA: Zbog čega SDA i HDZ insistiraju na podjelama djece? 

BEHARIĆ: Evidentno je da u jajačkim srednjim školama postoje problemi u izučavanju pojedinih predmeta, prije svih historije i geografije, čiji narativi u jajačkim srednjim školama odgovaraju hrvatskom narodu u BiH, te se kao takvi i ne preispituju. Zbog toga mladi Jajčani više uče o hrvatskom kralju Tomislavu, nego o kraljevskoj dinastiji Kotromanića čiju tvrđavu gimnazijalci vide iz svojih učionica. Problematično je i štampanje grba hrvatskog naroda u BiH, odnosno tzv. Herceg-Bosne, na školska uvjerenja koja na kraju svake školske godine dobije podjednak broj učenika Hrvata i Bošnjaka. To očigledno vrijeđa nacionalni sentiment učenika Bošnjaka i njihovih roditelja. Uz sve to, kantonalno ministarstvo obrazovanja već tradicionalno pripada skoro pa fašističkim strujama HDZ-a, čije su ministrice znale tvrditi kako se “kruške i jabuke ne trebaju miješati”, aludirajući na Bošnjake i Hrvate. Ipak, politički predstavnici Bošnjaka su imali i više nego dovoljno vremena da se ozbiljno pozabave ovim nesuglasicama i uz, također inertnu, međunarodnu zajednicu na čelu sa OSCE-om, spriječe problem davno prije nego što je eskalirao do ovog stadija, što je zapravo bilo i za očekivati. 

SDA ni prije dvije godine nije ponudila pravnu pomoć učenici Halimi Hodžić koja je odbila primiti svedočanstvo sa grbom Herceg-Bosne. Tada je Halima zajedno sa svojim ocem i bez SDA vodila bitku protiv kantonalne mašinerije. SDA je do sada bila tiha u rješavanju ovog problema jer je nikad nisu zaista ni interesovali “obični” Bošnjaci, kao što ni HDZ nikad nisu interesovali “obični” Hrvati. Ni sada ih ne interesuje školstvo koje podjelama neće postati kvalitetnije, već baš suprotno. Ono što ih interesuje je zbrinjavanje svojih političkih kadrova, a borba za nacionalni identitet je dobar mamac na koji se narod peca još od rata.SDA i HDZ se ne bore za Bošnjake i Hrvate, već za svoje poslušnike, članove stranke, dužnike, sve one koji su od SDA imali bilo kakvu korist i koji će kasnije bez pogovora izvršavati ono što stranka od njih zatraži. Uprava nove srednje škole je već odabrana. Radi se o Bošnjacima, mahom članovima SDA, što pokazuje da će ta stranka i raditi po istom receptu po kojem u srednjim školama radi i HDZ, na čemu im je SDA do sada i zamjerala. 

INTERVIEW.BA: S obzirom da ste studirali i još uvijek studirate na univerzitetima u nekoliko zemalja EU, šta je to ključna razlika u kvalitetu i šta to nedostaje našem obrazovnom sistemu da se priključi aktuelnim evropskim tokovima?

BEHARIĆ: Svaki od univerziteta ima svoje karakteristike, ali za onaj u Berlinu mislim da je radio kao jako dobro podmazan stroj. Sjajno je iskustvo iz prve ruke upoznati se sa obrazovnim sistemima drugih država i studirati na nekim od najboljih i najvećih svjetskih univerziteta. Tek kada odemo iz svoje države, sa svoga matičnog univerziteta, imamo priliku vidjeti koliko prostora ima za unapređenje situacije u Bosni i Hercegovini. Kvalitet studija u Bosni i Hercegovini je tema za cijeli esej, ali suštinski našim univerzitetima nedostaje kultura koja gaji i podržava kritičko mišljenje među studentima i studenticama. Od naših mladih se još od osnovne škole traži bespogovorno pokoravanje učiteljima i nastavnicima, a za preispitivanje autoriteta se često i kažnjava, kako u srednjim školama (sjajan primjer su jajački gimnazijalci koji tvrde da im je direktor škole zabranio bunt protiv odluke o podjeli škola), tako i na univerzitetima. Ako pogledamo gdje se bosanskohercegovački univerziteti nalaze na međunarodnim rang-listama svjetskih univerziteta, ne možemo biti optimistički jer su i pomaci koje činimo sitni, a ponekad čak i negativni.

Svjetlosnim godinama smo daleko od vodećih obrazovnih institucija u Europskoj uniji i regionu, ali se, istini za volju, i ne trudimo da iz EU fondova povučemo nama dostupne novce koje možemo koristiti za poboljšanje infrastrukture i “povećanje kvaliteta obrazovanja”, što je već ofucana floskula koju menadžment Univerziteta u Sarajevu svako malo spominje kada treba povećavati školarine studentima. 
Ovako površne i nadasve štetne inicijative će trenutne (i buduće) studente Univerziteta u Sarajevu prije otjerati na privatne univerzitete, nego izvući na ulicu. Ne trebamo izmišljati toplu vodu, već kopirati ono što radi Srbija i naravno Hrvatska i Slovenija, te na taj način doći do sredstava koja će naše univerzitete učiniti konkurentnijima kada su u pitanju univerziteti u regionu.

INTERVIEW.BA: U jednom nedavnom intervjuu ste rekli kako je veći poduhvat ostati u BiH, nego otići iz nje. Je li mlade ljude, na osnovu vlastitog iskustva, ohrabrujete da odu ili ostanu, privremeno ili zauvijek?

BEHARIĆ: Ohrabrujem ih da ostanu, kao što ohrabrujem i sam sebe, jer mislim da će samo visokokvalitetni mladi ljudi moći izgraditi bosanskohercegovačko društvo po mjeri njih samih, bez da takva društva traže van Bosne i Hercegovine, što je nažalost slučaj. Ipak, kakve koristi ima od moga (ili bilo čijeg) ohrabrivanja, ako je, po podacima Svjetske banke, nezaposlenost mladih 64%, ako vlade na svim nivoima vlasti izdvajaju više na papir za printanje, spajalice ili zimske gume za službene automobile, nego za omladinske projekte? 

Kakve koristi imaju bilo čija uvjeravavanja ako su kvalitetni mladi ljudi frustrirani činjenicom da i nakon nekoliko godina aktivizma, formalnog i neformalnog obrazovanja, ne mogu da nađu posao bez štele?

Mlade se često optužujemo da su pasivni, da ispijaju kafe, da neće da rade… Pa kako onda odmah dobiju posao u Njemačkoj kad napuste Jajce, Livno ili Bosansku Krupu? Kako ih je po onom već poznatom istraživanju Unije za održivi povratak i integracije, u protekle dvije godine 80.000 našlo posao u inostranstvu? U prosjeku, to je 110 osoba dnevno ili 4,6 osoba za jedan sat. 

Sigurno u Minhenu ne sjede i piju kafu, već rade i zarađuju jer im je za to pružena prilika koju u Bosni i Hercegovini očito nemaju. Zarađeni novac sve manje šalju nazad u domovinu, jer i svoje porodice odvode u inostranstvo. Često mi se spočitava kako sam pesimista, ali ja mislim da samo realno gledam na katastrofalnu situaciju jer ovo su realni podaci i mjerljive cifre.

Ni patriotizam ne puni stomak, već samo konkretne i vidljive omladinske politike koje će smanjiti nezaposlenost mladih, ukinuti korupciju i nepotizam, te ponuditi poslovnu platformu za omladinske i start-up projekte. Mnogo možemo naučiti i proučavajući politike kako su Tajvan i Kina najprije usporili svoj odliv mozgova, a nakon toga i radili na vraćanju stručnjaka koji su napustili te zemlje.

Bitno je napomenuti da je omladinska nezaposlenost relativno reverzibilan problem jer ga se može tretirati određenim ekonomskim politikama, te ga tako smanjiti. Odliv mozgova je skoro pa ireverzibilna pojava jer je jako teško vratiti mlade ljude koji su napustili svoju zemlju, posebno ako Bosna i Hercegovina ne nudi optimalne uslove za povratak mladih i kvalifikovanih profesionalaca koji su se već adaptirali na uslove rada u Europskoj uniji i tu počeli zasnivati porodicu.

INTERVIEW.BA: Kada vidite kako stvari funkcioniraju u zemljama EU, šta prvo pomislite da poručite političarima koji su još uvijek romantično vezani za ratne note i narodno-oslobodilački folklor?

INTERVIEW.BA: Političarima će najbolju poruku uputiti glasači koji ih mogu kazniti na prvim narednim izborima, te na taj način poslati poruku koja će ima efekta. Političarima koji gaje ratni sentiment je davno trebalo ostaviti u prošlost. Umjesto toga, mi im na svakim novim izborima nudimo da nas vraćaju u prošlost. Poručivati im bilo šta na individualnom nivou danas skoro da ne daje rezultat. Rezultat daje konkretna akcija na terenu. 

Ne smijemo zaboraviti da je BiH demokratska država, te je iznimno bitno da koristimo sve demokratski dozvoljene metode kako bismo u svoju korist okrenuli odluke političara koji nas predstavljaju u vlasti i koje mi plaćamo. 610.000 mladih ima pravo glasa. Naši glasovi bi naglavačke okrenuli izborni rezultate. 

Svim svojim vršnjacima koji misle da ne mogu donijeti promjenu ni na izborima, poručujem da proguglaju šta je stranka Laburista uradila na posljednjim vanrednim izborima u Britaniji, te kako je mobilizovala mlade ljude koji su ih masovno podržali. Na istom primjeru mogu učiti i određene političke partije u BiH koje bi se sa preotimanja već aktivnih glasača mogli fokusirati na pridobivanje i aktivaciju mladog i mahom intertnog glasačkog tijela. Pridobiti glasove mladih birača znači uložiti u stabilnu glasačku podršku u budućnosti.  

Naši političari su naše sluge, ali zbog činjenice da kao glasači nismo dovoljno svjesni toga, oni su situaciju okrenuli u svoju korist i već godinama vladaju nama i našim životima. Kazniti ih na izborima, dati glas novim i mladim pojedincima i pojedinkama kojih ima u svim strankama je najbolja moguća poruka na koju se neće moći oglušiti. Mladi na izborima trebaju preuzeti uloge veće od lijepljenja plakata i formalnog popunjavanja mijesta na izbornim listama.

MESARIMA, PEKARIMA I LJEKARIMA NIJE MJESTO U POLITICI

Priča o povećanju kvaliteta obrazovanja je manipulacija i laž. Osnivanje nove škole će na godišnjem nivou osiromašiti kantonalni budžet za oko milion KM, koliko u prosjeku primaju druge dvije srednje škole u Jajcu. Od tog novca su se novom opremom mogli “osvježiti” kabineti informatike i elektrotehnike, izgraditi sportska dvorana prijeko potrebna gimnazijalcima ili opremiti jedan savremen laboratorijski kabinet koje srednjoškolci tokom školovanja vide samo na CSI Miami. Ako novca ima za podjele, ne postoji taj stranački demagog koji će me ubijediti da para nema za nešto što će suštinski poboljšati kvalitet obrazovanja u Jajcu. S druge strane, neformalna grupa “Bolja škola” je dala svoj prijedlog koji bi učenike ne bi razdvajao na način na koji je to sada predloženo. Od SDA i HDZ-a se očekuje da to usvoje, ali preduslov za to jeste da politikom upravljaju stručni i sposobni muškarci i žene s vizijom. Mesarima, pekarima i ljekarima nije mjesto u politici!      

Besima Borić jedno je od najpoznatijih imena u bh.političkom životu. Ona je profesorica bosanskog jezika i književnosti i članica Predsjedništva SDP BiH. Za interview.ba pojašnjava zašto vjeruje da će ujedinjena ljevica pobijediti na izborima 2018 te kako izjednačiti prava svih građana.

POLITIKA PODJELA SLUŽI NESPOSOBNIM VLASTIMA  „Nacionalni princip je osnovni, jedini i iznad svega, i to služi vlastima, nesposobnim da obezbijede ekonomski i socijalni prosperitet,  da u miru nastave politiku podjela, zaokruže svoje teritorije i nastave sa ostvarenjem ciljeva koji nemaju puno veze sa težnjama i očekivanjima građana i naroda koji žive u BIH…Ne može profit biti jedini cilj, a ljudski životi roba“.

INTERVIEW.BA: Aktuelne politike i danas generišu podjele u društvu – na koji način usmjeriti ovu zemlju ka prosperitetu, pozitivnim kretanjima i EU?

BORIĆ: Na sreću, imamo vjekovno iskustvo zajedničkog života različitosti. Na žalost, naša bliska prošlost je tragična. Na nesreću, imamo političke elite nedorasle da kreiraju stabilnost i prosperitet kako bi ljudi u ovoj državi živjeli sretni i mirni. Imamo šansu danas da se suštinski, a ne samo deklarativno, opredijelimo za evropski put, da odbacimo lance u koje nas stalno vezuju nacionalne vođe izolirajući nas jedne od drugih, školujući djecu u dvjema školama pod jednim krovom, zatupljujući nas. Moramo prestati živjeti na dva paralelna kolosijeka, sa iskrivljenim i lažnim slikama napretka ka EU u koji nas ubjeđuju nemoćni međunarodni predstavnici i neki domaći akteri koji pri tom rade sve da tamo nikad ne stignemo. Nezadovoljni, frustrirani i neslobodni ljudi su pogodni za manipulacije  i teško se odlučuju za promjene, a iz toga se svašta može izroditi.

INTERVIEW.BA: Kroz razgovor ste mi rekli da smatrate da lijevo orijentisanim političkim partijama Dejtonski sporazum ne ostavlja veliki prostor za djelovanje, pa kako onda doći do promjena u političkom ambijentu BiH?

BORIĆ: Dejtonski sporazum je, prije svega, okvirni mirovni sporazum i njegovi najveći dometi su zaustavljanje rata i mir na ovim prostorima. Ovim sporazumom stvoren je okvir za jednu nefunkcionalnu državu sa mehanizmima kočenja koji se zloupotrebljavaju i zaustavljaju brži razvoj ove države. I to se potvrđuje i nakon 20 godina. Nacionalni princip je osnovni, jedini,iznad svega i to služi vlastima, nesposobnim da obezbijede ekonomski i socijalni prosperitet,  da u miru nastave politiku podjela, zaokruže svoje teritorije i nastave sa ostvarenjem ciljeva koji nemaju puno veze sa težnjama i očekivanjima građana i naroda koji žive u BIH. Potrebna je radikalna promjena politika koje se vode u ovoj zemlji uključujući i sistem koji razvijamo. Ne može profit biti jedini cilj, a ljudski životi roba. Ne može nacionalna pripadnost biti jedina vrednosna odrednica koja se ispriječila kao nepremostiv bedem koji je omeđio liniju našeg kretanja. Toliko je kvaliteta u našim ljudima, toliko bogatstva i ljepote u našoj domovini, toliko mogućnosti koje otvara suvremeni i razvijeni svijet, a nama stalno političari krešu krila.To se mora promijeniti.

INTERVIEW.BA: Zbog čega se lijevo orijentisane partije ne mogu dogovoriti oko zajedničke platforme i ponuditi novu perspektivu građanima?

BORIĆ: Mislim da je sazrela ideja kod lijevo orijentiranih i građanskih stranaka, a i u javnosti, da se mora okupljati oko drugačije vizije BIH, ponuditi novi koncept, stvarati funkcionalnu državu, dobru za sve njene građane i narode, koja će afirmirati rad, jednakost, pravdu i solidarnost. Stvarati ambijent iz kog neće bježati naša djeca. Procesi koji se odvijaju i u strankama, odlasci i dolasci, pobjeda nezavisnih kandidata i druge pojave, pokazuju da mnogi tragaju za drugačijim načinima i modelima. Lijevo orijentirane stranke vrše pripreme za zajednički nastup na narednim izborima i ja sam sigurna da će to biti kvalitetan nastup koji će građani prepoznati. Zdušno sam za ideju okupljanja ljevice  i zajedničkog izlaska na izbore i ne bi se smjelo dogoditi da iznevjerimo građane kojima je dosta podjela i koji žele vidjeti novo lice ljevice kojoj vjeruju.

INTERVIEW.BA: Kakve su šanse opozicije na izborima 2018., ima li snage da napravi jači iskorak?

BORIĆ:  Aktuelna vlast pokazuje da ovaj koncept podjela koje oni stalno generiraju jeste najveća brana reformama potrebnim ovoj državi. Oni su sami kočnica evropskog puta koji su proklamirali. Dakle, ne mogu dalje i to iz dana u dan postaje sve vidljivije. To je velika prilika da opozicija pokaže da može i mora drugačije i ja sam sigurna da će se to vidjeti na izborima 2018.

INTERVIEW.BA: Šta treba podrazumijevati politička emancipacija žena u BiH i kako natjerati partije da je prihvate? Očito je da su partije glavni kočničari tog procesa.

BORIĆ:  Kada sve stranke shvate da je najvažniji kvalitet kadrova koji obnašaju razne funkcije, tada će, prirodno, biti mnogo više žena na političkoj sceni nego što je to danas. Kod nas se politička pozicija još uvijek doživljava kao velika moć, privatno vlasništvo koje se ne prepušta tako lako  i u kome prostor dobijaju samo odani i poslušni. Naravno, tu se nađe i pokoja žena. Imamo mi u BIH izgrađene mehanizme i u Izbornom zakonu i u nekim političkim strankama da žena bude više, ali su žene, uglavnom, bez suštinskog uticaja na političke odluke i to je veliki problem. Nekako smo pristale na to, na žalost. Čast izuzecima!

INTERVIEW.BA: Zalažete se za razvoj ženskog pokreta i unapređenje politike ravnopravnosti spolova u BIH i regiji. Jeste li zadovoljni razvojem  situacije u ovom polju, te angažiranosti bh. žena u političkom djelovanju?

BORIĆ: Mi živimo u zemlji nejednakosti i zato se i politika koja zagovara jednakost i ravnopravnost teško ostvaruje. Moramo priznati da su žene u BIH napravile velike iskorake stvarajući mehanizme koji će ih učiniti vidljivijim i obezbijediti prisustvo na mjestima odlučivanja. Uloženo je mnogo truda, posebno žena iz NVO i to smatram važnim dostignućem. Drugo, žene su otvorile mnoga pitanja koja bi, sigurno, ostala na marginama da ih žene ne potenciraju: porodiljske nadoknade, rodno zasnovano nasilje, dječija zaštita i mnoga druga. Potom, žene razvijaju modele saradnje sa civilnim društvom, NVO, sindikatima i slično što su dragocjena i poželjna iskustva u političkom djelovanju. Sve ove godine sarađujemo i sa ženama iz regije jer,uglavnom , prolazimo iste procese i dostignuća su nam slična. Bojim se da smo se uljuljale u tim dostignućima i pomalo zamorile.

Mislim da nam danas treba pokret koji će glasno vrisnuti i ukazati da ne želimo zemlju iz koje bježe mladi ljudi, naša djeca. Moramo reći da hoćemo da budemo i kreatorke i partnerice u stvaranju novog koncepta, drugačijih odnosa. Očekujem od mladih žena da se pobune, da nam pokažu kako ne pristajemo na ovo nepravedno i sebično društvo u kome živimo. Ovo bi moglo postati mjesto okupljanja aktivnih žena bez obzira kojoj političkoj opciji pripadaju ili iz kojeg naroda dolaze.

INTERVIEW.BA: Vi ste jedna od političarki u BiH koja se zalaže za afirmaciju i prihvatanje i LGBTQ zajednice u našoj zemlji,  kažete da je to obaveza svih onih koji se nalaze na pozicijama moći. Kako komentarišete nedavno odbijanje izdavanja dozvole za održavanje protestne šetnje aktivista glavnom sarajevskom saobraćajnicom od strane Ministarstva saobraćaja  KS?

BORIĆ: Ne možemo se selektivno zalagati za ljudska prava, pa birati šta nam se sviđa, a šta ne. Za mene su ljudska prava univerzalna i treba ih poštovati i stvarati uvjete za njihovo ostvarenje. Mi smo na ovim prostorima tragično osjetili šta znači stradati samo zato što si drugačiji imenom, pripadnošću narodu i slično i trebalo je da nešto naučimo iz toga. Pojedinci i pojedinke koji pripadaju LGBTQ zajednici su naši sugrađani, traže poštivanje rodne ravnopravnosti, na vrlo artikuliran način se bore za svoja prava i mislim da im to ne treba osporavati.

Ministarstvo saobraćaja KS je na perfidan i licemjeran način osporilo njihovo pravo da prošetaju ulicom. Zapravo su iskazali stav u odnosu na LGBTQ zajednicu, ali nemaju hrabrosti da to otvoreno i kažu.

INTERVIEW.BA: Rediteljica Tanja Miletić-Oručević je za interview.ba rekla da Vas vidi kao jednu od članica Predsjedništva BiH, da li Vi sebe vidite na ovoj poziciji?

BORIĆ: Hvala Tanji na ovako lijepom mišljenju o meni, vrlo cijenim ono što ona sjajno radi u pozorištu. Prije nekoliko godina zamalo da se i dogodi da budem kandidatkinja za Predsjedništvo BIH. U ovim odnosima i sa ograničenim nadležnostima Predsjedništva BIH, nisam sigurna da nam ono uopće i treba, pogotovo što način izbora i sastav pokazuje očitu diskriminaciju pripadnika naroda i građana. Ne znam kako se dogodilo da se članovi Predsjedništva BIH proglase predstavnicima naroda što nigdje u Ustavu ne piše. I još tom logikom hoće da ozakone da npr. ja kao Bošnjakinja mogu glasati samo za bošnjačkog člana, itd. Za mene je ta vrsta diktata i ograničavanja prava na izbor neprihvatljiva. Sanjam vrijeme u kome ćemo svi birati sve članove ili jednog člana Predsjedništva BIH,a koji/koja će će predstavljati sve građane i narode u BIH.

INTERVIEW.BA: Bila ste jedina žena kandidatkinja za predsjednicu SDP-a. Niste osvojili dovoljno glasova. Iz današnje perspektive šta biste drugačije uradili u pripremi i izvedbi kampanje za tu poziciju?

BORIĆ:  Vrlo sam ponosna na činjenicu da sam bila prva i zasad jedina kandidatkinja za predsjednicu SDP BIH ikad. Dakle, pokazala sam da imamo ženu spremnu za to i , nadam se, ohrabrila druge da se kandidiraju i pokažu da su žene spremne preuzeti odgovornost. Moja kandidatura se, na žalost, odvijala u vrijeme vanrednih uvjeta u SDP BIH, kada se bitka vodila između dva unaprijed favorizirana kandidata za koje je sve bilo u pogonu,, te smo mi ostali kandidati, a bilo nas je još troje, bili u startu gubitnici. Moram reći da sam ja bila potpuno spremna, jedina sam napravila program, podijelila ga delegatima i delegatkinjama, ali to tad niko nije čitao jer to nikog nije ni zanimalo. Dakle, pokazala sam kako se priprema za ovako važnu funkciju, pa i to može poslužiti kao model. Moram reći da nisam ni očekivala da ću biti izabrana, bilo mi je važno da časno i dostojanstveno prođem kroz ovo , što se i dogodilo. Očekivano, žene nisu podržale ženu, samo da nemamo iluzija.

ZAMISLI 2018!

INTERVIEW.BA: Hajmo zamisliti 2018. godinu i rezultate izbora, prva slika  Parlamenta BiH i Vijeća ministara. Koliko njih na slici su žene, koji procenat?

BORIĆ: Kada 2018. pobijedi blok lijevih i građanskih stranaka, što neskromno očekujem, zastupljenost žena u Parlamentu BIH biće daleko veća nego što je to danas. Realno, očekujem oko 25%  žena. U Vijeću ministara nešto manje jer je tu uvijek gužva pred golom. Dakle, najmanje dvije ministrice i nekoliko zamjenica.

INTERVIEW.BA: Ako biste birali tri žene za članice Predsjedništva, koga biste birali?

BORIĆ: Nemojte mi zamjeriti, ali ne bih navodila imena, iako na političkoj sceni u BIH ima nekoliko žena koje bih rado vidjela u Predsjedništvu BIH. Vrlo ih je malo, ali su i vrlo spremne i hrabre. Žene sa stavom, a to cijenim, iako nas to, skoro u pravilu, skupo košta.

INTERVIEW.BA: Dajte nam jedan razlog zašto glasati za ženu?

 

BORIĆ: Kada žena dođe na poziciju moći, ona vrlo ozbiljno i odgovorno obavlja svoj posao. Žene su više vezane za život, rađanje, svakodnevnicu i bolje osjećaju probleme i okreću se njihovom rješavanju. Osim toga, brže i lakše pronalaze načine kako da prevaziđu preprekekako bi ostvarile ciljeve.

OVAJ INTERVJU JE PUBLICIRAN UZ PODRŠKU FONDACIJE HEINRICH BOLL

Helem Nejse nije samo hip-hop dvojac kojeg čine Čika Gagara i Stihomir Klepić. Ovo je priča iza koje stoji kreativni, produkcijski i psihološki rad. Helem Nejse je organizacija gdje pored Stihija i Gage marljivo rade Urednik, Ajda, Momo, Duško i Toshi. Za interview.ba govore o situaciji kod nas iz svog vrlo specifičnog ugla. Mladima poručuju – možete dobiti kafu i kiselu ali račun plaćate sami.

KAKO IZAĆI IZ TUNELA? „Izlaz iz tunela je svakodnevni rad, napredak, pozitivno razmišljanje, osmijeh, zajebancija, volja i mentalna snaga. Depresija je za ljude kojim je dosadno. Svjetlo na kraju tunela mogu biti i farovi od najnovijeg modela voza kojeg je Bosna i Hercegovina dobila kao donaciju od grada Istanbula, a mogu biti uspjesi na poslovnom, ljubavnom i porodičnom planu. Samo se treba dobro organizovati. Voli vas Helem Nejse“.

INTERVIEW.BA: Zašto „Helem Nejse“ – ima li to veze sa onim pitanjima, Šta ima kod tebe? Ništa jel’de? Ili jednostavno nema veze?

HELEM NEJSE: Nema apsolutno nikakve veze. Vjerovatno je glavni razlog za izbor ovog naziva bio u njegovom tursko-jezičnom porijeklu, kako bismo pratili demografske trendove u Sarajevu. Inače, fraza se koristi za potrebe izlaska iz digresije. Kada krenete razgovarati na određenu temu pa u toku razgovora skrenete u drugu temu, kažete samo „Helem nejse“ i vratite se na pravi put.

INTERVIEW.BA:  Pjesma “Vodič kroz Sarajevo” je svojevrsna poruka Isa-begu Isakoviću, osnivaču Sarajeva, šta je Sarajevo danas iz vašeg ugla?

HELEM NEJSE: Isa Beže, stvari su ipak malo teže. Sarajevo iz našeg ugla je glavni grad Bosne i Hercegovine i mjesto koje je pretrpilo brojne peripetije kroz svoju bogatu historiju. Mjesto u kojem smo se rodili i mjesto u kojem odrastamo već skoro 26 godina. Mjesto gdje svakodnevno primjećujemo zanimljive ljude u zanimljivim situacijama. Sarajevo je horizont, tačka gdje se spajaju čudnovata sreća i teška tuga. Sarajevo je život.

INTERVIEW.BA Izdvajamo neke stihove iz hit pjesme „Bosnia “ „Bosna mala bara ali puna debila,“  „Bosnia nikad nije bila ljepša i ponosnija, “ Fabrike imaju tu moć da ostaju u stečaju što nikad neće proć…“ –, tunel  iz kojeg dvojac „Helem Nejse“ kaže da postoji  izlaz!  

HELEM NEJSE: Izlaz iz tunela je svakodnevni rad, napredak, pozitivno razmišljanje, osmijeh, zajebancija, volja i mentalna snaga. Depresija je za ljude kojima je dosadno. Svjetlo na kraju tunela mogu biti i farovi od najnovijeg modela voza kojeg je Bosna i Hercegovina dobila kao donaciju od grada Istanbula, a mogu biti uspjesi na poslovnom, ljubavnom i porodičnom planu. Samo se treba dobro organizovati. Voli vas Helem nejse.

INTERVIEW.BA:  Tekstovi pjesama kroz dobru satiru tretiraju ozbiljnu problematiku naše svakodnevnice, što je  jedan od načina uticaja na našu svijest , mislite li da smo mi u dubokom glibu u ekonomsko/političkom smislu?

HELEM NEJSE:  Bosna i Hercegovina se nalazi u jednom ozbiljnom političko-ekonomskom sunovratu. Ne smijemo zaboraviti sve probleme oko nezaposlenosti, zdravstva, neimaštine, nacionalizma, korupcije, itd. Onako kako mi vidimo, rijetko kome to smeta, rijetko ko se buni, pa tako da ljudima kojima je ovakva situacija zadovoljavajuća i ne zaslužuju bolje. Jako je važno da se ljudi počnu baviti sobom, pa tek onda kuhinjom, wc-om i dnevnim boravkom. Mi smo našli svoje način da opstanemo u ludilu. Mi ga dajemo.

INTERVIEW.BA:  Kad i kako ste shvatili, nakon satirične radijske emisije ”Helem Nejse – rejdio šou”, da je vrijeme da se predstavite i široj publici? Kakav je feed back?

HELEM NEJSE: Pokretanjem cjelokupnog koncepta i priče oko radijske emisije krenulo je predstavljanje široj publici. Stvari jednostavno idu svojim tokom, a mi smatramo da imamo dosta toga za ponuditi pa samim tim radimo dosta toga. Feedback je generalno dobar i polako se naša priča širi i navikava publiku na sveprisutnost iste. Naša publika raste zajedno sa nama i nadamo se da ćemo ih činiti sretnima dokle god je to moguće. Jako marljivo radimo i ne planiramo sebi dopustiti da stanemo.

INTERVIEW.BA:  Otišli ste i korak dalje i do pozorišta sa predstavom „za djecu i odrasle“  koja se, također, zove  Helem Nejese – šta poručujte mladima, ali i drugim generacijama?  

HELEM NEJSE: Zapravo, predstava se zove „Sarajevski dani terorizma“ u izvedbi organizacije Helem Nejse. Mladima možemo poručiti po kafu i hladnu kiselu. Račun će morati platiti sami.

Zoran Ćatić prvo je ime kultnog sarajevskog studentskog EFM radija. Ovaj medij već godinama nije na elektronskim frekvencijama iako je mladima nudio izvrsnu podlogu za razvijanje njihovih talenata i poticaj za slobodu govora. To je malo ko prepoznao, pa je zbog nedostatka novca radio ugašen. Danas djeluje kao online platforma. Ćatić za interview.ba nakon dužeg izbivanja sa medijske scene govori o tome kako odgajamo djecu i mlade, ima li nade za nas i ko je kriv za sve što nas okružuje.

NE VODITE DJECU U DRUGU SOBU “Moje mišljenje je da je velika greška upravo to “vođenje djece u drugu sobu”. Djeca su pametna i mogu da razumiju mnogo više nego to mi pretpostavljamo. Ali im mi ne damo priliku da pitaju, kažu svoje mišljenje. Ni kući, ni u školi, pa ni kada dođu u priliku da budu aktivni sudionici društva. Ubijamo ih u pojam u trenutku kada bi zapravo trebalo da “procvjetaju”.

INTERVIEW.BA: EFM Radio je sa elektronskih frekvencija preselio na online djelovanje.  Je li vas to usporilo u vašoj misiji jedne vrste urbane, kulturne radionice?

ĆATIĆ: Pitanje brzine je vrlo relativan pojam. Znači li to da smo dok smo bili na zemaljskoj frekvenciji bili brzi i efikasni ? Zašto smo onda ostavljeni od donatora, kolega iz civilnog društva i oglašivača ? Da li je misija koju smo sebi zadali prije dvadeset godina, da budemo servis mladih, prostor i mogućnost za prve korake i edukaciju i medijskom svijetu bila pogrešna ? Sve su to pitanja koja bi se mogla postaviti i nikada ne naći pravi odgovor. U pitanju je proces kroz koji svi prolazimo, kolektivno, kao društvo i pojedinačno.

Naše opredjeljenje je bilo – biti oslonac mladim ljudima. Ne učiti ih bilo čemu, već im staviti u kontekst ono što oni već znaju. Inspirisati ih da sami krenu u istraživanje i otkrivanje svijeta oko sebe uz pomoć medijskih alata. Uz to pružiti osnovne informacije i zabavu.

To očigledno nije prepoznato na nivou koji bi bio dovoljan da pokrijemo osnovne troškove i zato nas više nema. Mi smo davno izašli van okvira frekventnog opsega i krenuli širom BiH da u direktnom kontaktu s mladima probamo biti od koristi. To radimo i danas, kroz Udruženje za kulturnu i medijsku dekontaminaciju. Mnogo putujemo i obilazimo BiH i imamo tu privilegiju da sagledamo stvarnu sliku iz mnogo više uglova i izvora nego su to ona zadana dva.

Radili smo i u Hrvatskoj i Srbiji pa onda možemo stvoriti i nešto širu sliku. Da li smo usporeni u našoj misiji ? Naš rad nismo nikada mjerili brojkama i projektnim evaluacijama, svaki osmijeh koji dobijemo, novo poznanstvo i prijateljstvo (tu se pika i ono na facebooku J ), svaka priča i zajedničko iskustvo u kojem svi učimo za nas je satisfakcija koja se ne može prikazati određenim veličinama, pa ma kakve one bile.

INTERVIEW.BA: Imate dosta objava sa upozorenjem ‘roditeljska pažnja’. Šta je sve kod nas za roditeljsku pažnju, zbog čega bi djecu trebali voditi u drugu sobu?

ĆATIĆ: Roditeljska pažnja je zapravo naziv moje emisije koja se emituje svakim radnim danom od 10:30 – 12:00 već nekih skoro dvadeset godina. Sam naziv je zapravo odgovor na situaciju koju sam imao sa tadašnjom regulatornom agencijom za medije. Ali ono što jeste poenta naziva ali i sadržaja onoga čime se bavim je potpuno drugačije od ovoga što je pitanje. Moje mišljenje je da je velika greška upravo to “vođenje djece u drugu sobu”. Djeca su pametna i mogu da razumiju mnogo više nego to mi pretpostavljamo. Ali im mi ne damo priliku da pitaju, kažu svoje mišljenje. Ni kući, ni u školi, pa ni kada dođu u priliku da budu aktivni sudionici društva. Ubijamo ih u pojam u trenutku kada bi zapravo trebalo da “procvjetaju”. Zatvaramo ih u s(e)obe, praveći od njih sopstvene kopije, postavljamo im sopstvena vjerovanja, stavove i uvjerenja kao mjerilo vrijednosti. Tjeramo ih da uče napamet  i reproduciraju “naučeno” . Nudimo im “novi vrli svijet” koji smo i mi naslijedili od naših roditelja.

INTERVIEW.BA: Ima te li vi nade u zemlji u kojoj ljudi gube nadu ili sve ovo nije pitanje nade nego možda drugačijeg pristupa stvarnosti? Alternativnih činjenica?

ĆATIĆ: Trebalo bi prvo definisati nadu i ljude. Šta je nada i ko su ti ljudi ? Primjećujete da neprestano postavljam pitanja. Ne zato što se pravim pametan već upravo suprotno. Što nisam. Što pokušavam da u svakom trenutku za sve oko sebe nađem odgovor, da istražim, vidim, obrazložim, samom sebi objasnim. Zapravo, pokušavam da se vratim upravo u vrijeme života kada sam išao u školu, što je sada najveći broj mladih sa kojima radim, da budem radoznao, da se igram i otkrivam svijet, nove stvari i tehnologije. Zato ja pored privilegije da putujem, upoznajem mnogo ljudi, gledam svijet u kojem živim iz mnogih po svemu različitih sela, mjesta, gradova, imam i tu čast da učim od mladih ljudi. Nazovite to zloupotrebom službenog položaja ili kako hoćete ali ja uživam u toj STVARNOSTI. Alternativne činjenice su ono što vidim, čujem i čitam po medijima i internet, i ono što ljudi doživljavaju kao stvarnost.

INTERVIEW.BA: Pošto su nam političari najveće zvijezde, kojeg bi ste najviše izgrlili i poželjeli mu da nam se više nikad ne pojavljuje pred očima?

NAPOMENA: Sagovornik je na poslednja dva pitanja dao jedan odgovor.

INTERVIEW.BA: Jesmo li mi sami sebi krivi ili nam je kriv neko drugi?

ĆATIĆ: Objediniću ova dva pitanja u jedno. Sve u životu je pitanje naših izbora. Nadam se da se iz ovog intervjua vidi šta je ono što je moj izbor i naravno on nije konačan. Ko zna šta ću u međuvremenu još naučiti, vidjeti, iskusiti i koliko će se stvari još mijenjati. Igra je moj izbor. Vjera u lika u ogledalu, kojeg svakog jutra mogu pogledati ravno u oči dok perem zube. Jedino iskonsko partnerstvo sa “najboljom suprugom na svijetu” a pogled u budućnost – naš sin.  Više takvih ili sličnih zajednica čine i društvo i državu. Sve ono što nam se predstavlja kroz politiku i medije je samo laž koju koristi maloj skupini ljudi zarad (njima se čini) sopstvene koristi. Kada nama kao pojedincima bude dobro, biće dobro i državi.