Zoran Ćatić prvo je ime kultnog sarajevskog studentskog EFM radija. Ovaj medij već godinama nije na elektronskim frekvencijama iako je mladima nudio izvrsnu podlogu za razvijanje njihovih talenata i poticaj za slobodu govora. To je malo ko prepoznao, pa je zbog nedostatka novca radio ugašen. Danas djeluje kao online platforma. Ćatić za interview.ba nakon dužeg izbivanja sa medijske scene govori o tome kako odgajamo djecu i mlade, ima li nade za nas i ko je kriv za sve što nas okružuje.
NE VODITE DJECU U DRUGU SOBU “Moje mišljenje je da je velika greška upravo to “vođenje djece u drugu sobu”. Djeca su pametna i mogu da razumiju mnogo više nego to mi pretpostavljamo. Ali im mi ne damo priliku da pitaju, kažu svoje mišljenje. Ni kući, ni u školi, pa ni kada dođu u priliku da budu aktivni sudionici društva. Ubijamo ih u pojam u trenutku kada bi zapravo trebalo da “procvjetaju”.
INTERVIEW.BA: EFM Radio je sa elektronskih frekvencija preselio na online djelovanje. Je li vas to usporilo u vašoj misiji jedne vrste urbane, kulturne radionice?
ĆATIĆ: Pitanje brzine je vrlo relativan pojam. Znači li to da smo dok smo bili na zemaljskoj frekvenciji bili brzi i efikasni ? Zašto smo onda ostavljeni od donatora, kolega iz civilnog društva i oglašivača ? Da li je misija koju smo sebi zadali prije dvadeset godina, da budemo servis mladih, prostor i mogućnost za prve korake i edukaciju i medijskom svijetu bila pogrešna ? Sve su to pitanja koja bi se mogla postaviti i nikada ne naći pravi odgovor. U pitanju je proces kroz koji svi prolazimo, kolektivno, kao društvo i pojedinačno.
Naše opredjeljenje je bilo – biti oslonac mladim ljudima. Ne učiti ih bilo čemu, već im staviti u kontekst ono što oni već znaju. Inspirisati ih da sami krenu u istraživanje i otkrivanje svijeta oko sebe uz pomoć medijskih alata. Uz to pružiti osnovne informacije i zabavu.
To očigledno nije prepoznato na nivou koji bi bio dovoljan da pokrijemo osnovne troškove i zato nas više nema. Mi smo davno izašli van okvira frekventnog opsega i krenuli širom BiH da u direktnom kontaktu s mladima probamo biti od koristi. To radimo i danas, kroz Udruženje za kulturnu i medijsku dekontaminaciju. Mnogo putujemo i obilazimo BiH i imamo tu privilegiju da sagledamo stvarnu sliku iz mnogo više uglova i izvora nego su to ona zadana dva.
Radili smo i u Hrvatskoj i Srbiji pa onda možemo stvoriti i nešto širu sliku. Da li smo usporeni u našoj misiji ? Naš rad nismo nikada mjerili brojkama i projektnim evaluacijama, svaki osmijeh koji dobijemo, novo poznanstvo i prijateljstvo (tu se pika i ono na facebooku J ), svaka priča i zajedničko iskustvo u kojem svi učimo za nas je satisfakcija koja se ne može prikazati određenim veličinama, pa ma kakve one bile.
INTERVIEW.BA: Imate dosta objava sa upozorenjem ‘roditeljska pažnja’. Šta je sve kod nas za roditeljsku pažnju, zbog čega bi djecu trebali voditi u drugu sobu?
ĆATIĆ: Roditeljska pažnja je zapravo naziv moje emisije koja se emituje svakim radnim danom od 10:30 – 12:00 već nekih skoro dvadeset godina. Sam naziv je zapravo odgovor na situaciju koju sam imao sa tadašnjom regulatornom agencijom za medije. Ali ono što jeste poenta naziva ali i sadržaja onoga čime se bavim je potpuno drugačije od ovoga što je pitanje. Moje mišljenje je da je velika greška upravo to “vođenje djece u drugu sobu”. Djeca su pametna i mogu da razumiju mnogo više nego to mi pretpostavljamo. Ali im mi ne damo priliku da pitaju, kažu svoje mišljenje. Ni kući, ni u školi, pa ni kada dođu u priliku da budu aktivni sudionici društva. Ubijamo ih u pojam u trenutku kada bi zapravo trebalo da “procvjetaju”. Zatvaramo ih u s(e)obe, praveći od njih sopstvene kopije, postavljamo im sopstvena vjerovanja, stavove i uvjerenja kao mjerilo vrijednosti. Tjeramo ih da uče napamet i reproduciraju “naučeno” . Nudimo im “novi vrli svijet” koji smo i mi naslijedili od naših roditelja.
INTERVIEW.BA: Ima te li vi nade u zemlji u kojoj ljudi gube nadu ili sve ovo nije pitanje nade nego možda drugačijeg pristupa stvarnosti? Alternativnih činjenica?
ĆATIĆ: Trebalo bi prvo definisati nadu i ljude. Šta je nada i ko su ti ljudi ? Primjećujete da neprestano postavljam pitanja. Ne zato što se pravim pametan već upravo suprotno. Što nisam. Što pokušavam da u svakom trenutku za sve oko sebe nađem odgovor, da istražim, vidim, obrazložim, samom sebi objasnim. Zapravo, pokušavam da se vratim upravo u vrijeme života kada sam išao u školu, što je sada najveći broj mladih sa kojima radim, da budem radoznao, da se igram i otkrivam svijet, nove stvari i tehnologije. Zato ja pored privilegije da putujem, upoznajem mnogo ljudi, gledam svijet u kojem živim iz mnogih po svemu različitih sela, mjesta, gradova, imam i tu čast da učim od mladih ljudi. Nazovite to zloupotrebom službenog položaja ili kako hoćete ali ja uživam u toj STVARNOSTI. Alternativne činjenice su ono što vidim, čujem i čitam po medijima i internet, i ono što ljudi doživljavaju kao stvarnost.
INTERVIEW.BA: Pošto su nam političari najveće zvijezde, kojeg bi ste najviše izgrlili i poželjeli mu da nam se više nikad ne pojavljuje pred očima?
NAPOMENA: Sagovornik je na poslednja dva pitanja dao jedan odgovor.
INTERVIEW.BA: Jesmo li mi sami sebi krivi ili nam je kriv neko drugi?
ĆATIĆ: Objediniću ova dva pitanja u jedno. Sve u životu je pitanje naših izbora. Nadam se da se iz ovog intervjua vidi šta je ono što je moj izbor i naravno on nije konačan. Ko zna šta ću u međuvremenu još naučiti, vidjeti, iskusiti i koliko će se stvari još mijenjati. Igra je moj izbor. Vjera u lika u ogledalu, kojeg svakog jutra mogu pogledati ravno u oči dok perem zube. Jedino iskonsko partnerstvo sa “najboljom suprugom na svijetu” a pogled u budućnost – naš sin. Više takvih ili sličnih zajednica čine i društvo i državu. Sve ono što nam se predstavlja kroz politiku i medije je samo laž koju koristi maloj skupini ljudi zarad (njima se čini) sopstvene koristi. Kada nama kao pojedincima bude dobro, biće dobro i državi.
