Dragana Jovanović: Život Srebrenice se piše i rješava negdje drugdje

Draganu Jovanović šira javnost ne poznaje puno sa televizijskih ekrana, ali ako spomenete organizaciju ‘Prijatelji Srebrenice’, stvari je lako povezati. Ova organizacija od 2005. postala je medijski i nevladin sinonim za Srebrenicu, u pogledu informisanja, obrazovanja, upošljavanja odnosno unapređenja života za sve njene građane. Nažalost, Srebrenica odumire, svjedoči za interview.ba gđa Jovanović, jer iz nje odlaze i nezaposleni i poslodavci.

PROJEKAT ‘KAMENOVANJE VUČIĆA’ „Taj dan sam bila u Potočarima, na glavnom putu, u masi, sa našom TV ekipom. Pratili smo šta se dešava putem bilborda ispred nas. Masa u kojoj smo bili je mirno, osim sporadičnih povika, pratila šta se dešava na dvadesetak metara od nas. Kako god, nametnuo se zaključak da se radilo o “projektu” koji su inicirali pojedinci. Ko su bili njihovi nalogodavci, pokazaće vrijeme. Čaršija još uvijek drži mogućnosti otvorenima…” 

INTERVIEW.BA: Kako živi Srebrenica između velikih političkih događaja, manevara, borbi, za koje političari obično tvrde da su u interesu naroda i boljitak grada?

JOVANOVIĆ: Život Srebrenice se piše i rješava negdje drugdje. Malobrojni stanovnici, procjena je da govorimo o oko tri hiljade ljudi, učestvuju u performansu koji je vrlo neizvjesan, razapeti između prošlosti i sadašnjosti. Vikendom je najgore, grad je gotovo pust. Stalna tema je politička borba za vlast. Mladi odlaze zbog daljeg školovanja i ne vraćaju se. Nedostatak kvalitetnih radnih mjesta je ključni problem. S druge strane, svi vape za poslom, ali malo ko hoće i zna da radi. Zvuči kao opis gotovo bilo kog mjesta u BiH, samo malo gore… Svijetli primjeri: preduzetnici – u oblasti poljoprivrede, usluga, zanatlije, koji pokreću svoje male biznise i tvore svjetlo na kraju tunela…

INTERVIEW.BA: Svi koji posjete Srebrenicu mogu primijetiti da se stvari ne pomiču ili slabo pomiču s mjesta. Primjer, glavne gradske ulice, i nakon miliona donacija koje su slile tu, nisu popravljene. Zar to nije nelogično?

JOVANOVIĆ: Da napomenem – zbog vjerodostojnosti – upravo dok ovo pišem, u toku je rekonstrukcija glavne ulice u Srebrenici. Što ne zasjenjuje suštinu pitanja – da li je, uz sav dobijeni novac, ova zajednica trebala da bude mnogostruko naprednija nego što očigledno jeste. Teško je suditi o tome šta je trebalo, ko je trebao, da li je trebalo… Odgovornost je na svim stranama, nema nevinih. Niti na strani onih koji daju ili su davali bezuslovno i bez kontrole, niti na strani onih koji su trošili, niti onih koji su primali. Vlast, nevladine organizacije, međunarodne organizacije, donatori, primaoci – svi imaju svoj dio odgovornosti i stoga ne mislim da ima kapaciteta i volje da se ozbiljno istraživački neko pozabavi tom temom. Vrijeme je da se lijepo zahvalimo na naučenim lekcijma i krenemo dalje. Što smo naučili, naučili smo. Dalje moramo sami. I zaista, negdje – hvala Bogu na tome!

INTERVIEW.BA: Bošnjačke partije su tvrdile da Srbin ne smije biti načelnik i da doslovno život za Bošnjake tu više neće biti isti. Šta se, zapravo, promijenilo dolaskom nekoga ko se drugačije zove i dolazi iz druge partije?

JOVANOVIĆ: Više se radi o subjektivnom/objektivnom osjećaju da se ovakvim izborom čini istorijska nepravda i da se na taj način omalovažavaju žrtve nego što zaista i praktično postoji uticaj na svakodnevni život običnog čovjeka. Možda Srebrenica u ovakvim uslovima više nije sagovornik na određenim mjestima, zbog čega smo ponovo svi zajedno na gubitku, ali je definitivno bilo izvjesno da će jednom doći do ovoga. Mislim da je na sadašnjem načelniku ogromna odgovornost i iz sveg srca se nadam da će je ispuniti na najbolji mogući način. Opet, zbog svih nas.    

INTERVIEW.BA: Fokus na Srebrenici je 11. jula tokom komemoracije u Potočarima. Da li se, prema Vašem mišljenju, ovaj dan politički zloupotrebljava i time manipuliše ljudima koji su izgubili članove porodica u ratu?

JOVANOVIĆ: Mislim da u BiH ne postoji tema koja nije ispolitizirana. Odavno je sve u BiH svedeno na politiku, pa nije čudno da i jedan dan koji bi trebalo svima u BiH da bude opomena na posljedice ratnog bezumlja, bude korišten u dnevnopolitičke svrhe. S druge strane, sasvim prirodno je da porodice žrtava referiraju na komemoraciju prilikom postavljanja svojih zahtjeva i prijedloga.   

INTERVIEW.BA: Još nije završena priča oko kamenovanja Aleksandra Vučića u Potočarima. Šta kažu kuloarske priče, šta se zapravo desilo, ko je krivac?

JOVANOVIĆ: To više nije tema o kojoj se u Srebrenici priča. Ono što je postalo očigledno u vremenu koje je uslijedilo jeste da je g. Vučić izvanredno dobro unaprijed pripremljen za svaku situaciju u kojoj se nađe i da postaje ozbiljan kandidat za jednog on najuticajnijih političkih lidera u regionu. Taj dan sam bila u Potočarima, na glavnom putu, u masi, sa našom TV ekipom. Pratili smo šta se dešava putem bilborda ispred nas. Masa u kojoj smo bili je mirno, osim sporadičnih povika, pratila šta se dešava na dvadesetak metara od nas. Kako god, nametnuo se zaključak da se radilo o “projektu” koji su inicirali pojedinci. Ko su bili njihovi nalogodavci, pokazaće vrijeme. Čaršija još uvijek drži mogućnosti otvorenima…

INTERVIEW.BA: Vide li se efekti donatorske konferencije za Srebrenicu na kojoj je samo Srbija obećala znatna sredstva za obnovu grada?

JOVANOVIĆ: Prava adresa za ovo pitanje su organizatori konferencije. Ono što je običnom građaninu očigledno su rekonstrukcije puteva, koje su u toku, i izgradnja obdaništa.  

INTERVIEW.BA: Vi vodite nevladinu organizaciju ‘Prijatelji Srebrenice’ koja je u mnogim pogledima značajna – obrazovanje, video i radijska produkcija, rad sa mladima. Šta znači nevladin sektor za Srebrenicu i okolinu i šta bi bilo da ga nema?

JOVANOVIĆ: Nevladin sektor bi trebalo da donosi i mišljenja koja su van mainstreama, da djeluje inovacijski, da kao dio civilnog društva radi za i upotpunjuje usluge koje lokalne vlasti pružaju građanima – u oblastima u kojima je to moguće. U Americi sam imala priliku da vidim nevladine organizacije koje pružaju usluge iz oblasti socijalne zaštite po ugovoru sklopljenom sa državom.  

Izuzetno živ nevladin sektor je dugo bio jedna od osnovnih karakteristika Srebrenice. To što je broj organizacija u stalnom padu, ne znači, nažalost, da je prestala potreba za njihovim postojanjem, već da nije ustanovljen odgovarajući mehanizam održivosti i da ne postoji  široko prihvaćen prenos ovlasti na organizacije civilnog društva i njihovo finansiranje iz budžeta u ozbiljnijem obimu.

Dakle, da, nevladin sektor je imao izuzetnu ulogu u razvoju mira, tolerancije i pružanju usluga građanima, ali se bojim da je u toku odumiranje i minimiziranje uloge ovog sektora. Potrebno je unapređenje saradnje, definisanje mehanizama za značajnije finansiranje, kao i profesionalizacija i jasnije profilisanje nevladinih organizacija.  

INTERVIEW.BA: Aludirajući na naziv vaše organizacije, ko su stvarni prijatelji Srebrenice?

JOVANOVIĆ: Stvarni prijatelji Srebrenice su svi oni koji rade na jačanju stanovnika i same Srebrenice u ekonomskom, psihosocijalnom, kulturnom i svakom drugom pogledu, pri čemu su vođeni stvarnim interesom zajednice, a ne vlastitom korišću.

INTERVIEW.BA: Opada li interes donatora za taj kraj? Uzimajući posebno u obzir da se dosta ulagalo, posebno u Srebrenicu.

JOVANOVIĆ: Sigurno, povlačenje donatora se može osjetiti na svakom koraku. To je neminovnost koju treba prihvatiti i naći nova rješenja za svoj rad. To je divna prilika za kreativno razmišljanje.

INTERVIEW.BA: Ima li efekata kada je zapošljavanje u pitanju ili ljudi zbog nezaposlenosti i dalje odlaze?

JOVANOVIĆ: Činjenica je da ljudi odlaze u potrazi za poslom. Isto tako, činjenica je da se poslodavci često žale da je teško naći odgovarajući profil radnika, da vještine timskog rada, poslovna etika, disciplina nisu na zadovoljavajućem nivou… S jedne strane odlaze nezaposleni, ali zbog karakteristika radne snage – odlaze i poslodavci.

SVE TI MOGU ODUZETI OSIM MJESTA ROĐENJA

INTERVIEW.BA: Vi ste Sarajka koja zapravo živi na potezu Srebrenica – Bratunac. Kakav je život i jeste li se ikada uspjeli navići?

JOVANOVIĆ: Rođena sam u Sarajevu i prvih devetnaest godina života provela “na Borku”, na Skenderiji. Narednih devet u Beogradu. S druge strane, moji roditelji su iz ovog kraja, moj otac je prva generacija učenika srebreničke gimnazije. Dobro poznajem mentalitet ljudi. Iako sam odavno izgubila osjećaj poistovjećenja sa  mjestom življenja, još uvijek kad me neko pita odakle sam, automatski, bez razmišljanja kažem da sam iz Sarajeva. Mislim da je to zbog  osjećaja koji imam kad vidim svjetla Skenderije u noći ili ogromnog poštovanja koje imam prema ljudima sa kojima sam rasla, koji su me obrazovali, vaspitali, okruživali u jednom vremenu. Gotovo sve je moguće oduzeti ljudima, ali ne i mjesto rođenja, to odakle ste.     

Prethodna vijest

Duška Andrić: U BiH diskriminaciju ne shvatamo ozbiljno

Naredna vijest

Lars Gunnar Wigemark: Naše opredjeljenje za podršku BiH ostaje snažno