U Bosni i Hercegovini je tokom 2024. godine u prosjeku svakog mjeseca jedna žena izgubila život zbog rodno zasnovanog nasilja. Tri godine nakon što je Nizama Hećimović ubijena u Gradačcu, pitanje više nije znamo li da problem postoji. Pitanje je koliko je država spremna učiniti prije nego što žena postane još jedna statistika
Piše: R. I.
Tri godine.
Toliko je prošlo od 11. augusta 2023. godine, dana kada u gradačcu ubijena Nizama Hećimović. U živom prenosu na instagramu Nermin Sulejmanović dao je jezivu novu dimenziju femicidu.
Nizama nije bila slučajna žrtva slučajnog nasilja. Prije nego što je ubijena, tražila je zaštitu. I upravo je zato njeno ime ostalo mnogo više od imena jedne žrtve femicida. Nizama je postala simbol pitanja koje Bosna i Hercegovina ni tri godine kasnije nije dobilo odgovor.
Jer ako žena prijavi nasilje, ako se obrati policiji, sudu, centru za socijalni rad ili drugoj instituciji i kaže da se boji za svoj život, onda njena sigurnost više ne smije zavisiti od toga koliko će nasilnik biti uporan.
Tada počinje odgovornost države.
Jedna žena mjesečno
Najnoviji dostupni podaci daju razlog da se priča o Nizami ne pretvori u godišnju komemoraciju.
Tokom 2024. godine u Bosni i Hercegovini je, prema podacima koje je objavio UNICEF, svakog mjeseca u prosjeku jedna žena izgubila život zbog rodno zasnovanog nasilja. Istovremeno, SOS linije za pomoć žrtvama nasilja primile su više od 17.000 poziva tokom tri godine.
Jedna žena mjesečno. To je statistički prosjek. Ali nijedna žena nije statistika. Iza svakog broja nalazi se ime, porodica, djeca, posao koji je neko radio, ljudi koji su je voljeli, planovi koje više nikada neće ostvariti.
Zato je opasno kada se ubistva žena u javnosti pretvore u niz nepovezanih slučajeva: žena koju je ubio muž, žena koju je ubio bivši partner, žena koju je ubio član porodice.
Svaki put se govori o „tragediji“, o „porodičnom sukobu“, o „nesretnim okolnostima“. Ponekad o „zločinu iz strasti“.
Ali kada se slučajevi posmatraju zajedno, postaje vidljiv obrazac.
Žene najčešće ne ubijaju nepoznati ljudi na ulici. Ubijaju ih muškarci iz njihovog bliskog okruženja, često sadašnji ili bivši partneri.
Zato femicid nije samo pitanje kriminalne statistike. On je pitanje nasilja nad ženama, odnosa moći i sposobnosti društva da prepozna opasnost prije nego što ona postane smrtonosna.
„Porodična tragedija“ nije objašnjenje
Policijski bilteni često koriste jezik koji ubistvo žene smješta u privatnu sferu. Dogodio se „porodični sukob“. „Muškarac usmrtio suprugu.“ „Nakon svađe došlo do tragedije.“
Takav jezik nije samo pitanje stila. Način na koji govorimo o nasilju određuje i način na koji ga razumijemo.
Kada se ubistvo žene predstavi kao posljedica svađe između dvoje ljudi, briše se kontekst koji mu je prethodio: prijetnje, kontrola, ljubomora, praćenje, izolacija, ekonomsko nasilje, ranije fizičko nasilje, ucjene, posjedovanje oružja, kršenje zabrana.
A upravo su ti obrasci često upozorenja da nasilje može eskalirati.
Zato „porodična tragedija“ nije dovoljno objašnjenje. Niti je „zločin iz strasti“. Nasilje nije strast. Ubistvo nije ljubavni problem.
Odgovornost nije podjednako raspoređena između nasilnika i žene koju je ubio.
Nizama je tražila pomoć
U slučaju Nizame Hećimović posebno je teško zanemariti činjenicu da je nasilje bilo prijavljeno i da su institucije bile uključene.
Upravo zato se nakon Gradačca nije smjelo stati na pitanju ko je ubica. Moralo se pitati: Ko je znao da je Nizama ugrožena? Ko je procjenjivao rizik? Ko je odlučivao o njenoj zaštiti? Ko je imao informaciju koja je mogla promijeniti ishod?
I, najvažnije: šta je sistem naučio iz tog slučaja?
Jer svrha istrage institucionalnog propusta nije samo utvrditi šta se dogodilo 11. augusta 2023. godine.
Svrha je spriječiti da se isti lanac grešaka ponovi.
Tri godine poslije – zakon jeste promijenjen
Ovdje je važno biti pošten prema činjenicama.
Nije tačno da se u međuvremenu ništa nije dogodilo.
Federacija BiH je u martu 2025. godine usvojila novi Zakon o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama, kojim su uvedeni snažniji mehanizmi zaštite. Zakon predviđa hitne mjere zaštite koje mogu provoditi policijski organi, kao i elektronski nadzor osoba kojima su izrečene mjere udaljenja ili zabrane približavanja. Predviđena je i obaveza koordiniranog djelovanja policije, tužilaštava, sudova, centara za socijalni rad i drugih nadležnih institucija.
To jeste važan korak. Ali zakon sam po sebi ne spašava ženu. Spašava je njegova primjena.
A upravo tu se, tri godine nakon Gradačca, i dalje otvaraju ozbiljna pitanja.
U junu 2026. godine Ujedinjene nacije i OSCE u BiH organizirali su sastanak posvećen upravo uvođenju elektronskog nadzora i jačanju primjene zaštitnih mjera. U saopćenju UN-a navedeni su kontinuirani izazovi u izdavanju i efikasnom praćenju zaštitnih mjera.
Drugim riječima, mehanizam je uveden u zakon, ali država još uvijek radi na tome da ga pretvori u funkcionalnu zaštitu.
A za ženu koja je prijavila nasilnika razlika između zakona na papiru i zakona u praksi može biti razlika između života i smrti.
Zaštitna mjera nije komad papira
Nasilniku se može izreći zabrana približavanja. Ali šta ako je niko ne kontroliše? Može mu se zabraniti kontakt sa žrtvom.
Ali šta ako policija ne reagira dovoljno brzo kada zabranu prekrši? Može mu se odrediti udaljenje iz stana.
Ali gdje će žena otići ako nema novca, posao, podršku porodice ili siguran smještaj? Tu dolazimo do najvažnijeg problema sistema: zaštita žene ne može biti samo jedna odluka jednog suda ili jednog policajca. To mora biti lanac koji funkcioniše. Policija mora prepoznati rizik. Tužilaštvo mora ozbiljno tretirati prijetnje i nasilje. Sud mora brzo odlučiti o zaštitnim mjerama. Centar za socijalni rad mora znati šta se događa. Sigurna kuća mora imati mjesto. Zdravstveni sistem mora prepoznati nasilje. Institucije moraju međusobno razmjenjivati informacije. I neko mora provjeriti šta se dogodilo nakon što je zaštitna mjera izrečena.
Ako bilo koja karika zakaže, žena ostaje sama pred nasilnikom.
Sigurna kuća ne može biti cijeli sistem
Bosna i Hercegovina danas ima osam skloništa namijenjenih ženama, odnosno devet skloništa dostupnih ženama, sa ukupno oko 213 mjesta prema podacima evropske mreže WAVE. Pet ženskih skloništa u Federaciji BiH raspolaže sa 146 mjesta i rade 24 sata dnevno.
To su institucije koje često doslovno spašavaju živote. Ali sigurna kuća nije zamjena za državu. Ona ne može biti policija, sud, centar za socijalni rad, zdravstvena služba i sistem socijalne zaštite u jednom. Ne može od žene očekivati da se sakrije dok nasilnik ostane slobodan i bez ozbiljnog nadzora. Ne može država problem riješiti tako što će ženi reći: „Idi u sigurnu kuću.“ Pitanje mora biti i: Šta ćemo mi uraditi da nasilnik ne može doći do nje?
Najopasniji trenutak često dolazi kada žena odluči otići
Jedna od najopasnijih zabluda o nasilju jeste ideja da je rješenje jednostavno: „Samo ga ostavi.“
Ali odlazak iz nasilnog odnosa nije samo emocionalna odluka. To može značiti gubitak doma, prihoda, društvene mreže, podrške porodice, brigu o djeci, strah od osvete i neizvjesnost šta će se dogoditi nakon odlaska.
A upravo prekid odnosa može izazvati eskalaciju nasilja. Zato nije dovoljno ženama govoriti da moraju biti hrabre.
Država mora napraviti uslove u kojima je hrabrost moguća.
Žena mora znati da će, kada prijavi nasilje, neko procijeniti rizik. Da će joj neko vjerovati. Da će biti zaštićena. Da nasilnik neće biti samo upozoren. Da će se zabrana približavanja kontrolisati. Da će djeca biti zaštićena. Da neće ostati bez novca i krova nad glavom. Da će postojati mjesto na kojem može biti sigurna.
Nakon Nizame nije smio biti dovoljan samo šok
Gradačac je 2023. godine izazvao ogroman javni bijes.Hiljade ljudi izašle su na ulice. Tražile su se promjene zakona, bolja zaštita žena, ozbiljniji rad policije i pravosuđa.
Ali u Bosni i Hercegovini postoji jedna opasna politička navika: nakon tragedije dolazi obećanje. Nakon obećanja dolazi radna grupa. Nakon radne grupe dolazi izmjena zakona. Nakon izmjene zakona slijedi saopćenje.
A onda sve polako utihne.
Problem je što nasilje ne čeka da institucije završe svoje procedure.
Nasilnik ne čeka pravilnik.
Žena ne može čekati da se formira komisija.
Pitanje nije samo koliko smo zakona usvojili
Pravo pitanje je koliko je žena zbog njih danas sigurnije. To je jedini kriterij koji bi trebao zanimati javnost. Ne koliko je održano konferencija. Ne koliko je saopćenja objavljeno. Ne koliko je puta političar izgovorio „nulta tolerancija na nasilje“. Nego: Koliko je žena prijavilo nasilje? Koliko ih je dobilo procjenu rizika? Koliko ih je dobilo zaštitnu mjeru? Koliko je tih mjera stvarno kontrolirano? Koliko je nasilnika prekršilo zabrane? Šta se tada dogodilo? Koliko je žena završilo u sigurnim kućama? Koliko ih nije moglo dobiti mjesto? Koliko je djece ostalo bez majke? I koliko je žena ubijeno nakon što su prethodno tražile pomoć?
Tek kada počnemo redovno objavljivati takve podatke, moći ćemo govoriti o ozbiljnom sistemu prevencije.
Femicid se ne događa „iznenada“
Najopasnija rečenica koju možemo izgovoriti nakon ubistva žene jeste: „Niko nije mogao očekivati da će to uraditi.“
Ponekad zaista nema vidljivih znakova. Ali vrlo često nasilje ima historiju. Prijetnje. Kontrolu. Uhođenje. Ljubomoru. Fizičko nasilje. Prijetnje ubistvom. Uništavanje imovine. Oduzimanje novca. Prijetnje djeci. Posjedovanje oružja. Kršenje ranijih mjera.
Svaki od tih znakova mora biti shvaćen ozbiljno.
Zato borba protiv femicida ne počinje kada muškarac uzme oružje ili nož. Počinje mnogo ranije. Počinje onog trenutka kada žena prvi put kaže: „Bojim se.“
Odgovornost društva
Institucije snose posebnu odgovornost, ali nisu jedine. Komšija koji čuje nasilje. Porodica koja zna da muškarac prijeti partnerici. Prijateljica kojoj se žena povjeri. Kolega koji primijeti da žena dolazi na posao s povredama. Ljekar kojem žena kaže da se boji.
Svi oni mogu biti dio lanca zaštite.
Ali samo ako prestanemo nasilje tretirati kao „njihovu privatnu stvar“. Nasilje u porodici nije privatno. Femicid nije privatno. Prijetnja smrću nije privatno. To su pitanja sigurnosti i ljudskih prava.
Nizama nije broj
Nizamu više ne možemo spasiti.To je najteža i najjednostavnija činjenica. Ali možemo odlučiti da njeno ime neće ostati samo simbol jednog užasnog dana u Gradačcu. Možemo ga pretvoriti u pitanje koje će se postavljati svaki put kada žena prijavi nasilje: Šta će institucije uraditi sada, prije nego što bude kasno?
Možemo prestati ubistva žena nazivati porodičnim tragedijama. Možemo prestati tražiti šta je žena mogla učiniti drugačije. Možemo prestati romantizirati ljubomoru i posesivnost. Možemo prestati muškarca koji ubije partnericu predstavljati kao čovjeka koji je „izgubio kontrolu“, kao da je kontrola nešto što mu pripada.
I možemo početi mjeriti rad institucija jednim jedinim kriterijem: jesu li žene koje su tražile pomoć bile zaštićene?
Jer činjenica da je u Bosni i Hercegovini tokom 2024. u prosjeku jedna žena mjesečno izgubila život zbog rodno zasnovanog nasilja nije samo statistika. To je optužba protiv sistema koji još uvijek prečesto reagira kada je već prekasno.
Tri godine nakon Nizame, pitanje više nije znamo li šta treba učiniti. Znamo. Imamo zakone. Imamo Istanbulsku konvenciju. Imamo policiju, tužilaštva i sudove. Imamo sigurne kuće, SOS linije, centre za socijalni rad i organizacije koje godinama rade posao koji bi država morala raditi zajedno s njima. Imamo čak i nove zakonske mehanizme poput hitnih zaštitnih mjera i elektronskog nadzora.
Ono što još nemamo u dovoljnoj mjeri jeste sistem koji sve te mehanizme povezuje, provodi i kontroliše prije nego što se pojavi sljedeća crna hronika.
Zato je tri godine nakon Gradačca pravo pitanje samo jedno: Koliko još žena mora biti ubijeno da bi zaštita konačno počela prije ubistva, a ne poslije njega?
Jer sljedeća žena koja će postati broj već danas negdje živi, radi, odgaja dijete, pokušava otići iz nasilja ili skuplja hrabrost da nekome kaže da se boji. Ona još nije statistika. I upravo zato još uvijek imamo priliku da je spasimo.
