Iza Dodika ostaju prijetnje, odmazde, obrazovni i zdravstveni sistemi na koljenima, ojađeni entitet koji se neće ni lako ni brzo oporaviti
Piše: Anisa MAHMUTOVIĆ
Danas je zvanično sa počeo kraj političke karijere Milorada Dodika. Kada je na vlast došao helikopterima i na tenkovima međunarodne zajednice kao „dašak svježine“ imala sam tri godine. Sad mi je trideset i pišem sve ono što nije stalo ni u jednu priču, a dio je svakodnevnice stanovnika RS čijim entitetom je decenijama upravljao Milorad Dodik. Radeći kao novinarka u graničnom dijelu Bosne i Hercegovine mnogo vremena provodim u razgovorima sa ljudima koji žive u tome dijelu zemlje.
Posebno odjeljenje
Radovan Višković, koji je danas prijepodne dao ostavku, kazao da je ponosan na ekonomske parametre tog entiteta, stabilnost, izvoz i sve što bi trebalo da održava i životni standard građana i samu stabilnost institucija. Dok Višković priča o ekonomskoj stabilnosti u glavi mi odzvanjaju rečenice osoblja osnovnih škola koji rade u područnim odjeljenjima i tvrde da nemaju papira, bojica i drugih materijala koji su potrebni za izvođenje nastave. Jedna od učiteljica mi je kazala da svakog mjeseca materijal za nastavu kupuje od svoje plate.
Reče Višković i da su mnogo učinili da im drugi zavide, ali ne znam da li mu zavide roditelji Osnovne škole u Zvorniku u kojoj postoji „Posebno odjeljenje“ za djecu da invaliditetom. U namjeri da pomogne i obnovi učionicu koja više liči na špajz jedna od učiteljica nam se prošle godine obratila za pomoć. Potvrdio je direktor postojanje posebnog odjeljenja Goran Ivanović, inače brat gradonačelnika Bojana Ivanovića, ali nakon što smo objavili tekst uslijedili su neviđeni pritisci na učiteljicu da napiše demantij u kome će tvrditi da nije rekla istinu. Uradila je to. Razumjeli smo je, a fotografije su govorile više od ijedne riječi.
I tu nije bio kraj problemima u obrazovanju djece sa invaliditetom. Nedostajalo je sistemske finansijske pomoći roditeljima, a djeca su, nakon što završe obrazovanje po „posebnim odjeljenjima“ u Viškovićevom stabilnom entitetu, išla u porodice ili na ulicu jer institucije nisu znale šta će s njima.
Dok se u Federaciji BiH za osobe sa invaliditetom izdvaja preko 700 KM za prvu kategoriju i 421 za drugu kategoriju, roditelji u entitetu RS morali su se zadovoljavati sa tek nešto više od stotinu KM. Subvencije za zapošljavanja i samozapošljavanja osoba za invaliditetom ne postoje. Tako su ostajali nezbrinuti po ulicama ili u porodicama bez ikakvog socijalnog i društvenog angažmana.
Kad zafali neprijatelja…
Ni mladima nije lako. Odlaze masovno, u kolonama. Ukoliko bi posljednjih godina radili sa vršnjacima iz Federacije BiH, pisali projekte vrlo brzo bili bi proglašeni „stranim plaćenicima“, izopćeni iz zajednice i etiketirani kao neprijatelji svoga naroda. Zbog toga se posljednjih godina sve manje mladih odlučivalo priključiti nevladinom sektoru. Uz časne izuzetke!
– Nažalost nevladine organizacije su predstavljene kao neki neprijatelji, kao nešto loše. Da bi jedna država se nazvala demokratskom mora imati izražen građanski aktivizam, jake nevladine organizacije. Ponekad vlast, političari nemaju dovoljno vremena, nemaju dovoljno osjećaja za građane, za njihove probleme i tu nastupaju nevladine organizacije, udruženja građana koja se aktivno uključuju i daju svoj doprinos kako bi izgradili bolju i kvalitetniju zajednicu za život. Kod nas je, to mogu slobodno da kažem, do sada bila neka nula. Ranije je to bilo drugačije, a posljednjih godina mnoge su nevladine organizacije iskorištene u svrhu politike, izbornih kampanja – tvrdio je Nedeljko Bosiočić, predsjednik udruženja građana „Pokreni se“.
Odlazili su mladi u inostranstvo, ali iz RS nisu se iseljavali samo oni, već i ljekari koji pronađu posao u FBiH ili van zemlje. Njihove plate u bolnicama i domovima zdravlja entiteta RS bile su znatno manje, a uslovi rada nikakvi.
Aleksandar Dragušić, zamjenik predsjednika Samostalnog sindikata radnika u zdravstvu i socijalnoj zaštiti RS krajem 2024. godine za RSE je upozorio:
– Prosječna plata medicinske sestre u RS je 1.380 maraka, a ljekar koji tek zasnuje radni odnos ima platu 1.780 maraka. Medicinske sestre na primjer u Sarajevu ili Tuzli imaju i do 500 maraka veću platu nego u RS. Npr. mladi ljekar u UKC RS koji dobije specijalizaciju, počinje od nekih 1.700 maraka, a u Tuzli u zavisnosti od grane, od 2.400 do 2.600 maraka.
Tada je Nebojša Šešlija, direktor bolnice Srbija u Istočnom Sarajevu potvrdio da imaju problem sa odlivom kadrova.
– U protekle tri godine napustilo nas je sigurno sedam, osam doktora i dvadesetak medicinskih tehničara, koji su prešli da rade u Federaciju BiH, Kanton Sarajevo, neki u privatne bolnice koje su otvorene i koje se otvaraju u Sarajevu, a ostali u državne bolnice na području Kantona Sarajevo. Razlog je kod svih doktora bio jedan jedini, a to su značajno veća finansijska sredstva koja mogu dobiti – rekao je Šešlija.
Srbija ništa nije poklanjala
U RS dolazili su predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, bivša premijerka Ana Brnabić, bivši ministar Aleksandar Vulin i mnogi drugi. Svaki put su im puna usta bila podrške, prizivali su pomoć, govorili o gradnji bolnica, škola… Srbija, međutim, ništa nije poklanjala Republici Srpskoj. Bila je to kompenzacija za „gušenje“ domaće poljoprivredne proizvodnje, kako žitarica, voća, povrća, tako i mesa. Poljoprivrednici u Posavini su nam pričali o uvozu stoke i poljoprivrednih proizvoda iz Srbije po znatno nižim cijenama, nego što je njima isplativo plasirati na tržište.
Javna tajna jeste da su na granici česti prijevozi stoke preko Drine splavovima koji ne prolaze granične i carinske kontrole.
Na „gušenje“ domaće proizvodnje upozorili su i u dokumentu Strategija razvoja grada Zvornik u kome stoji:
– Zbog uvoza velikih količina mesa na nivou države, nedovoljno razvijenih silažnih hraniva i nedostatka organiziranog otkupa proizvodnja mesa se smanjuje. Tokom 2012. Godine prema ovom dokumentu bilo je registrirano 1600 poljoprivrednih gazdinstava, godinu kasnije 1815 poljoprivrednih gazdinstava. Dok 2016. godine taj broj se smanjio za pet puta.
U budžetu gradova u entitetu RS teško je bilo pronaći stavke koje bi upućivale na pomoć iz „bratske“ Srbije. Za većinu kapitalnih projekata u Gradu Zvorniku predviđeno je kreditno zaduženje, kako kod Svjetske banke, Evropske investicione banke i fonda za zapadni Balkan, razvojnog programa UN, Švajcarske agencije za razvoj, tako i kod drugih komercijalnih agencija koje posuđuju novac.
– Obični građani nemaju predstavu kako to izgleda finansijski, nemaju pojma da je dio tog projekta strana donacija, kredit. Ne znaju, ne pominje se finansiranje infrastrukturnih projekata od strane Vlade Tuzlanskog i Sarajevskog kantona. Ono što je sporno da ljudi koji su vlast u našem gradu prikazuju da je to sve njihovom zaslugom i ponašaju se kao da su to njihovi novci. Građani ne znaju da je ekonomska situacija katastrofalna i Grad Zvornik je do 2055. godine sad zadužen 70 miliona KM – govorio je, između ostalih, odbornik u Gradu Zvornik Bojan Lukić.
Nova Alumina – stari kriminal
Drinski kraj odakle dolaze do skoro prvi ljudi Milorada Dodika, gdje je Milorad Dodik ove godine slijetao helikopterima na lokalni stadion, kretao se ulicama sa naoružanim specijalcima, nije samo ekonomski na aparatima, zadužen i prostor gdje su ugrožena ljudska prava mladih i lica sa invaliditetom. Ovdje ne postoji ni sloboda govora i mišljenja.
Radeći istraživačku priču o ekološkim problemima koje izaziva privatna kompanija Nova Alumina, srela sam se sa političarima kako bošnjačke, tako i srpske nacionalnosti. O brani „Crvenog mulja“ svi su znali sve, kompaniji koja zagađuje zrak, zagađivanjem vode ugrožava životnu sredinu ljudi i životinja. Međutim, javna mišljenja izbjegavali su iznijeti. Jedan je konačno kazao:“Ovdje se svi boje Zorana Stevanovića.“ Bio je to sadašnji direktor Nove Alumine, ranije je 16 godine obavljao poziciju gradonačelnika grada, jedan od najbližih ljudi Milorada Dodika i odbornik u NSRS. Političar, vrlo blizak strukturama SDA i u koaliciji sa SDA više od decenije.
Zakazala sam termin i posjetila gospodina Stevanovića. Razgovarajući o ekološkim problemima Nove Alumine direktoru Stevanoviću nedostajalo je tehničkih informacija o objektima kojima upravlja, a koji vrlo jednostavno mogu ugroziti živote stanovnika dijela BiH i Srbije. U jednom trenutku sam ga pitala, zašto ga se ljudi boje? Tvrdio je da nikada nikome ništa nije učinio loše. Međutim, iako stanovnici po kuloarima govore kako će ubrzo Nova Alumina spaljivati komunalni otpad u svom postrojenju, osim tihog negodovanja, javnog mišljenja o tome nema. Boje se, nisu zadovoljni, ali direktor Nove Alumine Zoran Stevanović potvrđuje:
– Potpisali smo ugovor sa Kinezima. Ponudićemo svim komunalnim preduzećima da otkupljujemo otpad koji će se selektovati i ovdje spaljivati.
Dograđivanje brane „Crvenog mulja“ se između ostalog vrši i kako toksični otpad, opasan po stanovništvo ne bi izlio preko brane u slučaju većih padavina jer jezero je puno. Otpad je izašao na djelovima iz predviđenog prostora.
O politici Stevanović više ne govori. Konkretan odgovor nema ni na konstataciju da je ovo „zakržljali“ ekonomski kraj. Nekada jedan od najvažnijih ljudi Milorada Dodika, sada je privrednik, čovjek koji putuje Evropom, sklapa poslove sa Kinezima, širi saradnje svojih kompanija i najavljuje skori ulazak ruskog Pavgorda i u zeničku Željezaru, gdje je također planiran kao energent RDF, odnosno spaljivanje komunalnog otpada. U privredu prelazi i dosadašnji premijer Radovan Višković, zvornički komšija iz Milića. Dodik, polako, ali sigurno ostaje bez ljudi koji su sa njim u političku arenu ušli kada sam imala tri godine.
I dok sam listala arhivu pronađoh izjavu Milorada Dodika u emisiji Pošteno govoreći. Na pitanje Duške Jurišić gdje sebe vidi za 10 godina, Dodik je odgovorio:
– Kao važnog političara i najvažnijeg kod srpskog naroda koji će povesti RS u njenu stabilnost, ojačati njenu stabilnost i koja će biti neprikosnoven politički faktor na ovim prostorima.
Deceniju nakon te izjave odbijena je žalba Milorada Dodika on više nije predsjednik RS.
Iza njega ostaju prijetnje, strahovi, urušena ekonomija, gradovi bez ljudi, obrazovni i zdravstveni sistemi na koljenima, ojađeni, osiromašeni, entitet koji se neće ni lako ni brzo oporaviti.
Sve što je Dodik jačao proteklih godina je samo vlastita pozicija. I eto, ni nju nije uspio sačuvati.
