Nevladine organizacije koje vode sigurne kuće u Bosni i Hercegovini (BiH) još jednom su pokazale da žene žrtve silovanja i seksualnog nasilja u bh. ratu, ni skoro 30 godina kasnije, nisu zaboravljene i same. One, na čelu s organizacijom „Medica“ Zenica, sprovode projekat koji podrazumijeva povezivanje sigurnih kuća s vjerskim zajednicama u našoj zemlji, a kako bi se pružila dodatna podrška žrtvama ove vrste nasilja.
Piše: Milica Brčkalo Gajić
Više o ciljevima kojima teže rekla nam je Sabiha Husić, direktorica organizacije „Medica“ Zenica koja vodi projekat pod nazivom “Sigurni zajedno: Uspostavljanje netradicionalnih partnerstava na lokalnom nivou između sigurnih kuća i vjerskih zajednica u BiH radi unapređenja prava preživjelih seksualnog nasilja u ratu na području Bosne i Hercegovine“.
– Osnovni cilj je uvezivanje nevladinih organizacija koje vode sigurne kuće i pružaju psiho-socijalnu i pravnu podršku sa religijskim zajednicama u BiH. Cilj je da žrtve koje su preživjele silovanje i seksualno nasilje u ratu imaju adekvatnije informacije i podršku – objašnjava nam direktorica Husić i dodaje da se u posljednje vrijeme određeni broj osoba koje su preživjele ovaj vid nasilja, prije svega žena, obraća i religijskim zajednicama za pomoć.
Upravo to je dovelo do spoznaje da predstavnici religijskih zajednica često nemaju dovoljno informacija o pravima onih koji su preživjeli ratno seksualno nasilje, te imaju dileme kako i na koji način da reaguju i da li imaju pravo da se „miješaju“ u porodicu.
– Da vam iskreno kažem, ni ja ni moje kolege nismo bili dovoljno upoznati baš s točnim adresama na koje možemo uputiti osobe koje nam se jave. Upoznati smo s radom sigurne kuće, ali nismo imali ostvarene kontakte da bismo žrtvama mogli točno pomoći, odnosno uputiti ih. Ovakvi projekti su jako važni jer mi radimo iste poslove, a tu mislim na pružanje pomoći osobama koje nisu samo žrtve ratnog, nego nasilja koje se, nažalost, događa i u obitelji, u školi, na poslu i tako dalje. U prvom redu je to nasilje nad ženama, ali možemo reći i nasilje nad onima koji su, na neki način, slabiji i tako često postaju žrtve. Jednostavno je potrebno zajedničkim snagama raditi na tome da se takve osobe ohrabre da potraže pomoć i zaštitu i da dobiju prave informacije. Zato je važno da imamo dobru suradnju i kontakte i da možemo da ih usmjerimo na pravo mjesto, ali i da se mi educiramo – rekao je za naš portal velečasni Marinko Mrkonjić, župnik Župe Dragunja i dekan Tuzlanskog dekanata ispred katoličke crkve, te jedan od potpisnika sporazuma u okviru ovog projekta sa Udruženjem “Vive Žene” iz Tuzle.
NEOPHODNA PODRŠKA
Ovaj tip uvezivanja će, kako nam objašnjava direktrica Husić, biti moguć upravo zahvaljujući projektu koji realizuju.
– Fokus projekta je na, prije svega, resursima koje pružaju specijalizirane nevladine organizacije sa dugogodišnjim iskustvom, kao i na resursima koje posjeduju vjerske zajednice, a kako bismo bili na raspolaganju onima koji su preživjeli silovanje i seksualno nasilje u ratu kao i njihovim članovima porodica. Žene treba da znaju, bez obzira da li se javile u nevladinu organizaciju ili tražile podršku u religijskim zajednicama, da će biti ohrabrene i usmjerene na način na kojim im se može pomoći. Osim toga, važno je i to što ćemo doprinijeti podizanju svijesti da silovanje i seksualno nasilje ne mogu biti tabu teme. To ne može biti greška žene nego je to najjeftinije oružje rata koje, nažalost, ostavlja najdugoročnije posljedice s kojima se nose žene, a nosiće se i mlađe generacije ako se adekvatno ne odgovori na ovaj vid kršenja ljudskih, a posebno ženskih prava – kaže Husić i dodaje da je najčešće pitanje koje žene žrtve ratnog seksualnog nasilja sebi postavljaju: „Da li me drugi gledaju manje vrijednom?“.
Ona ističe da se skoro tri decenije nakon rata u BiH i dalje nosimo s posljedicama traume, a razna istraživanja pokazuju da je prisutan i transgeneracijski prenos na djecu.
– Veliki broj žena do danas nije progovorilo o preživljenim traumama, a to znači da se sve ove godine nose sa svojom patnjom i bolom, te čuvaju tajnu. Naravno da se to odražava na njihovo zdravlje i odnos sa drugima, odnosno na komunikaciju. Dakle, itekako je neophodno ojačati okruženje, počevši od lokalne zajednice, a kako bi žene prihvatile da to nije njihova krivica, da nisu manje vrijedne i da nisu obilježene. Potrebno im je odati poštovanje – kaže ona i dodaje da je neophodno zajedničko djelovanje različitih aktera.
U skladu s tim je, kako ističe Husić, potrebna podrška nadležnih institucija, a donošenje adekvatnih zakona je ključno.
– Dakle, neophodno je da profunkcionišu sistem, sistemska podrška i zaštita, kao i proces kažnjavanja svih onih koji marginaliziraju ili etiketiraju ovu grupu. To je samo jedno od rješenja nakon kojeg bismo mogli reći da se sistemski riješilo. Naglasila bih i to da je, kada se donesu zakoni, a znamo da su u BiH doneseni određeni zakoni, jako važno da implementacija bude adekvatna i bez previše komplikacija i zahtjeva prema preživjelima. Žene iz BiH su doprinijele da na Međunarodnom sudu u Hagu bude prepoznato ratno silovanje i seksualno nasilje, što je doprinijelo da ono bude prepoznato i u Krivičnom zakonu BiH, ali je neophodno donijeti i adekvatnije zakone koji bi štitili preživjele, djecu rođenu iz čina silovanja, kao i očevice silovanja bez obzira na teritorijalnu pripadnost. Kod nas, nažalost, postoji i teritorijalna diskriminacija. Mi se kroz ovaj projekat zalažemo da svaka žena, bez obzira na to u kom dijelu BiH je živjela, odnosno preživjela silovanje, ima ista prava i iste mogućnosti – zaključuje ona.
SISTEMSKA RJEŠENJA
Upravo ovu ideju su prepoznali u Ministarstvu vanjskih poslova Velike Britanije, te su podsredstvom Biritanske ambasade u BiH finansijski podržali projekat. No, sigurni smo da projekti ove vrste najveći značaj imaju za žene žrtve nasilja, što svojim odgovorima potvrđuju naše sagovornice.
– Meni saradnja između religijskih zajednica i nevladinih organizacija puno znači. Predstavnice organizacije „Udružene žene“ i sigurne kuće u Banja Luci su mi puno pomogle i pomažu mi uvijek. Daju mi pravnu pomoć, tješe me i, koliko mogu, finansijski pomažu. Kada mi je najteže one su tu za mene. Moja crkva mi daje drugu vrstu podrške, a kada rade zajedno pomoć je sveobuhvatna. Crkva je veza mene i dragog Boga, a tim Udruženih žena brine o mojim zemaljskim potrebama – kaže žena koja je prošla kroz iskustvo nasilja, a čiji identitet je poznat članovima redakcije.
Sličnog mišljenja, kada je o ovom projektu riječ, su i druge dvije žene koje su prošle kroz iskustvo nasilja, a čije identitete, takođe, nećemo otkrivati.
– Prvo mi mnogo znači to što znam da mogu prijaviti i govoriti o nasilji, a smatram da ću u vjerskoj zajednici dobiti dodatnu podršku. Tačnije, sigurnije se osjećam kada znam da imam podršku vjerske zajednice – kazala nam je jedna od njih.
Oduševljenje projektom nije krila ni naša treća sagovornica.
– Drago mi je čuti da postoje ovakvi projekti. Niko ko taj užas nije prošao ne zna niti može da zamisli kako to izgleda. To ne može ni da se prepriča – kazala nam je ona i drugim ženama, koje još uvijek nisu progovorile o nasilju, poručila da ne čekaju, te da potraže pomoć.
Podsjećamo, u Bosni i Hercegovini djeluje osam nevladinih organizacija koje vode sigurne kuće, a koje su dio ovog projekta: „Medica“ Zenica, „Vive žene“ Tuzla, „Fondacija lokalne demokratije“ Sarajevo, „Žena BiH“ Mostar, „Žene s Une“ Bihać, „Fondacija udružene žene“ Banja Luka, „Budućnost“ Modriča i „Fondacija Lara“ Bijeljinja.
(Interview.ba)
