Čak i novopridošli član redakcije vrlo brzo shvati ko je nedodirljiv, dakle o kome se i kako može pisati/objavljivati, koje su (ne)poželjne teme ili ličnosti, na koji se način tretira neka tema ili ličnost
Piše: R. I.
Postoje u novinarskom svijetu, u medijima u Bosni i Hercegovini samo rijetki koji su imali sreću da se pohvale kako nikada nisu namjerno ispustili bitnu činjenicu ili mišljenje, zbog pritiska vlasti ili interesnih grupa, zbog politike, društvenih okolnosti ili straha od posljedica.
Među novinarkama i novinarima u Bosni i Hercegovini kruži jedna šala: „Cenzure u medijima gotovo da i nema. Uspješno se opiremo autocenzurom“.
I upravo ova crnohumorna šala odslikava istinu.
A istina je da se ponekad (neki i malo češće) branimo autocenzurom.
Autorcenzura je, reći će teorija, ograničavanje slobode medijskog i javnog izražavanja vlastitom voljom.
– Kontrola onoga što kažeš ili radiš kako bi izbjegao da se zamjeriš ili uvrijediš druge, a da ti nije rečeno zvanično da je takva kontrola nužna – tako autocenzuru ukratko definiše Cambridge online rječnik.
“Ima svega”
A u novinarstvu je to posebna slabost. I mana. I jaka brana profesionalnim standardima i istini.
Novinarke i novinare u BiH ne libe se priznati da „ima svega“. Pa počnu nabrajati kako (u pravilu) autocenzura nastaje zbog jačeg ili slabijeg zagrljaja uređivačke politike medija i (in)direktnog pritiska političkih i ekonomskih centara.
Čak i novopridošli član redakcije vrlo brzo shvati ko je nedodirljiv, dakle o kome se i kako može pisati/objavljivati, koje su (ne)poželjne teme ili ličnosti, na koji se način tretira neka tema ili ličnost.
I zašto se to radi?
Odgovor ne treba tražiti u novinarstvu i medijima već u svakodnevnom životu – zbog straha, zbog finansijske neizvjesnosti, zbog mogućnosti da ćemo izgubiti posao.
Neki, budimo iskreni pa priznajmo i zato što to sami žele. Misle da će ispuštanjem činjenica ili sakrivanjem činjenica osigurati bolju poziciju za sebe, postati miljenici urednika ili čak političara.
– Autocenzuru novinari često pravdaju egzistencijom, i dok to u teoriji ne bi smjelo da se dešava, neki kažu da je to ipak stvar izbora. Može se desiti da se nekom oglašivaču ne svidi kako se piše o njemu, pa u sred godine promijeni ugovor o reklami – tada se novinari mogu zamisliti kako će pisati o svom sponzoru. No, sudeći prema onome što su naši sagovornici rekli, autor uvijek ima izbor – navodi Darko Tanić u tekstu „Da li je autocenzura stvar izbora“.
Javna tajna
I bez imalo skrivanja dodaje da novinari i novinarke ne kriju da su često u situaciji da pišu “naručene tekstove”, izbjegavaju pojedine sagovornike, ili čitave teme, iz razloga što se to neće svidjeti uredniku, ili vlasniku medija u kojem rade.
Za razliku od cenzure gdje su se novinari usudili da ponešto govore o sopstvenim iskustvima, autocenzura je javna tajna.
Urednica Klixa, dugogodišnja novinarka Emela Burdžović odavno je prepoznata kao beskompromisna, oštra, profesionalna, ali priznaje da „nalazi kompromise“.
– Nisam pretjerano sklona autocenzuri, ali se ponekad desi, u razgovoru s političarima – kaže Burdžović.
A razlog zašto ponekad „stane na kočnicu“ kod nje se u mnogome razlikuje od razloga drugih kolega.
– Razlog je najčešće svijest o tome da će se bojkotovati naredni intervju ukoliko postavim prevše neugodna pitanja – dodaje ona.
Kad pitamo jesmo li zbog autocenzure sami sebi “najveći neprijatelji” ili to radimo da spriječimo pritisak, Burdžović nam kaže:
– Morate raditi posao, sagovornici vam trebaju, pa nalazite određene kompromise. Moram naglasiti da se to zaista rijetko dešava.
Društvo straha
Ističe kako je zapravo uloga urednika, pogotovo kad rade s mladim kolegama iznimno značajna. Upravo bi urednici trebali biti zaštita, ohrabrivati kolege. Urednici bi (naročito mlađim) kolegicama i kolegama trebali ukazati na štetnost autocenzure, zajednički kreirati slobodan prostor u kojem novinari_ke mogu raditi sigurno, bez straha, bez primisli da namjerno sakrijemo činjenicu.
Smatra da nas je autocenzuri naučilo društvo u kojem živimo.
– Ili preciznije svi smo kreirali takvo društvo. Društvo straha – zaključuje.
I nekako sa žalom primjećuje da je autocenzura sve više prisutna. Zna i kako je prepoznati. To je ono kad novinari ne pitaju potpitanja, kad znaju da sugovornik govori neistinu, a novinar šuti… prolaze neistine.
Za kraj i glavno pitanje: je li i sama bila u situaciji da ne izgovori, pita, napiše, objavi ono što zna i zašto je to uradila – da zaštiti neku osobu/kompaniju/instituciju ili zbog pritiska.
– Jesam. Zbog pritiska i navedenih razloga.
Politička kontrola
Slađan Tomić je novinar koji je prošao mnoge redakcije u Bosni i Hercegovini. Ima iskustva s kolegama, s različitim urednicima.
Većinu karijere proveo je kao „free lancer“, a u njegovom slučaju reklo bi se da je zaista željan slobode i slobodan.
Zato i ne razumije zašto kolege pribjegavaju autocenzuri.
– Mogu samo pretpostaviti da to rade iz straha od posljedica, kazne… Ja eto nisam takav tip, ni u poslu ni u životu. Možda govorim i pišem i više nego što treba, pa mi cenzura nije bliska. Ali, naravno da autocenzuru primjećujem kod kolega. I svjedočim koliko je razorna – kaže Tomić.
Smatra da su za autocenzuru „glavni krivci“ u medijima urednici, vlasnici medija, cijeli sistem, uostalom. Podsjeća kako smo počeli od škole, gdje kritičko mišljenje nije bilo poželjno. Neki su tako nastavili i u profesiji, kao da je to način na koji trebaju da rade.
– Sjećam se kako su me u jednoj redakciji ohrabrivali, poticali na autocenzuru. Politička kontrola tog medija je bila očita, čak i vrlo agresivna. Dobijao sam savjete da „pazim šta pričam i koga kritikujem.“ Kada bih radio neki politički osjetljiv prilog slali su mi se signali prije početka rada na prilogu da treba malo da se smirim. I to je bila klasična cenzura. Sa tim sam se znao izboriti. Sa autocenzurom nisam ni pokušao jer nisam dopustio da uopće o tome razmišljam. To mi je strano i nesvojstveno – navodi.
Kako kod kolega primjećuje autocenzuru? Lako! S mnogima se i privatno druži, zna šta misle, kakve stavove imaju. A onda pročita njihove tekstove ili pogleda priloge i shvati da je tamo sve potpuno drugačije, gotovo „kao po diktatu“, po određenim političkim narativima, uklopljeno u za medij odgovarajući okvir.
Od studentskih dana
Sam sebe nije nikad autocenzurirao, ali priznaje da jeste popustio.Naprimjer, nekoliko puta svjesno je odlučio da neće postaviti pitanje predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku.
– Znao sam da neću dobiti odgovor već će on moje pitanje iskoristiti za novi napad i vrijeđanje – ističe.
Dodaje i kako bi možda o autocenzuri više znali dugogodišnji urednici i urednice, oni koji „treniraju“ mlade novinare, oni koji ne rade po profesionalnim standardima. I profesori na fakultetima, gdje se o autocenzuri gotovo i ne govori.
– Od studentskih dana treba da krene osnaživanje novinare, prevencija samocenzure i alati za prepoznavanje. Možda smo i mnogo puta pribjegli autocenzuri, a da zapravo nismo znali ili nismo svjesni. Zato treba učiti da je autocenzura neprijatelj novinarstva. Ona novinarsku profesiju devalvira, izjeda novinarsku izvrsnost i
objektivnost – zaključuje Tomić.
Ugašena iskra
Jelena Jevđenić, novinarka portala Impuls, osvaja slobodu medija iz Banja Luke, gdje neovisnim, profesionalnim medijima nikad nije bilo gore, a nakon Dodikove odluke da se kleveta vrati u krivični zakon. Smatra da je autocenzura nastavak cenzure, ali i gora od cenzure.
Sigurna je da to ovisi od medija u kojem radimo. U javnim servisima, dodaje, autocenzura je normalizirana. Ne samo za javnost već i za novinare. A da i ne govorimo kako je u javnim servisima istraživačko novinarstvo izumrlo.
– Ako se novinar samocenzuriše to znači da je iskra koja ga motiviše da istražuje i piše skoro pa ugašena. Novinar mora da ima poriv da postavlja pitanja i traži odgovore, u suprotnom je prenosilac saopštenja – ističe.
S druge strane u privatnim medijima novinari često izbjegavaju određene teme i osobe, a sve kako bi zaštitili interese ne samo tih osoba već prije svega svoje medijske kuće.
Jevđenić skreće pažnju i na još jednu pojavu, koju na prvu ne bismo pripisali autocenzuri, a jeste to. Riječ je o tome da se neki sadržaji uopće ne objavljuju jer su neki urednici procijenili da su dosadni ili nekonkurentni na tržištu, odnosno neklikabilni.
Nedavno je provedeno i istraživanje u SAD-u gdje je skoro 80% novinara reklo da su priče koje su od javnog značaja, ali dosadne, pa su izbjegavali da ih rade.
– Danas mi se čini da je raditi po načelnima profesije postalo luksuz, a ne pravilo. Skoro sam sigurna da većina novinara koja pribjegne autocenzuri to radi da izbjegne određeni pritisak. Bilo vlasti ili poslodavca. Novinari su hronično potplaćeni, odnosno hronično izloženi napadima i prijetnjama, pa im se i ne isplati “staviti glavu u torbu”. To nisu dobre prakse istinskog novinarskog posla, ali mogu da razumijem. Mada, autocenzura nije rješenje – navodi Jevđenić.
“Nećemo vas ugasiti, samo ćete se ugasiti”
Smatra da nas autocenzuri uče od rođenja i da nije vezana samo za novinarsku profesiju.
No, za razliku od većine profesije, u novinarstvu ne bi trebalo biti.
– Svjesna sam da nismo u idealnom svijetu, da ponekad podlegnemo. A kad još novinar zna da nema podršku urednika i kuće u kojoj radi šanse za autocenzuru su velike. Kada je donesen zakon u RS koji kriminalizira klevetu to je u prvom redu uticalo na slobodu medija, a samim tim i samocenzura je postala vidljivija. Ne samo kod novinara, kod sagovornika čak više. Netom poslije usvajanja zakona, sagovornici koje sam često kontaktirala i koji su uvijek bili raspoloženi komentirati dnevno-politička događanja, najednom ih je sve manje. Dešavalo mi se da pitanje pošalje jednoj osobi, a da ih preuzme neko ko je na višoj poziciji. To govori da je represija vlasti urodila plodom, u kakvom društvu živimo iu kakvoj nepovoljnoj klimi mediji rade. Svim tim zakonima koji sužavaju demokratske slobode vlasti su nam poručile “nećemo vas ugasiti, sami ćete se ugasiti” – kaže.
Vjeruje da malim trudom i radom novinar može naučiti kako da u sebi savlada cenzuru.
– Iskusnog novinara, s godinama radnog staža, nije lako zastrašiti kao nekog ko je tek na početku karijere. S tim da su političari generalno ispraksirani za javni govor i u odgovorima manipulativni, pa ako ne vladaju materijom za čas vas mogu “progutati”. Njihov položaj je uvijek povoljniji, posebno jer nema osjećaja da su dužni da se pravdaju građanima kojima bi trebalo da služe, zašto bi onda bili profesionalni s novinarima koji im još postavljaju nezgodna pitanja i pozivaju na odgovornost. Ako pogledamo samo par godina unatrag kako se političari obraćaju novinarima, vidljivo je da ih pokreće svako pitanje. Milorad Dodik je prvak u targetiranju novinara i verbalnih napada na novinare. Naravno da je u takvoj atmosferi izražena samocenzura. A i svjesni smo da nema prave zaštite novinara. Redovno krivi i vlastima i građanima pa nas se u isti koš svrstava. I novinare koji profesionalno i časno obavljaju svoj posao i režimska glasila – navodi.
U interesu javnosti
Zato bi urednici trebali biti i više od iskusnijih kolega – raditi da stvore sigurno radno okruženje za novinare, inzistirati na transparentnosti i etičkom izvještavanju, podučavati mlađe kolege kakvu štetu donosi autocenzura. To je velika odgovornost i nisu svi urednici spremni na to. Medijski posao melje i ponekad nema ni vremena za dubok, ozbiljan, profesionalan razgovor. No, mora se.
– Sloboda izražavanja je najveći uvjet da novinar radi svoj posao ispravno. Imam sreću da radim u mediju koji ne zavisi od partije, političara, vlasti i marketinga. Trudim se da radim u interesu javnosti, iako su pritisci prisutni konstantno. Nisam sklona samocenzuri, inače ne bih mogla da se bavim ovim poslom – navodi.
I kao i svaka objektivna i profesionalna novinarka priznaje i svoju autocenzuru.
– Svjesno sam nedavno izabrala da ne objavim tekst na kojem sam radila jer mi je izvor povukao dokumentaciju i odustao iz straha od odmazde, a bez dokumentacije koja je ključna nisam mogla dokazati da je jedna institucija slagala. Nisam odustala od ove teme, ali sam je za sada stavila u folder. Ne znam da li je to samocenzura ili
kredibilitet koji ne želim da urušim, jer bez ključnog dokaza tekst ne bi bio relevantan – kaže na kraju.
