Novinarka, scenaristica filma “Čija je ovo zemlja” u našem je podcastu govorila o ratu i miru, o ljudskim pravima i medijskoj (ne)pismenosti, ali i o tome kako je u BiH stanje neriješeno, a ne vidi na koju će stranu sve prevagnuti
Razgovarala: Rubina ČENGIĆ
Aida Čerkez novinarstvom se počela baviti za vrijeme rata u BiH – radila je za Associated Press i kaže da je sve vrijeme maštala o kraju rata.
– Osjećala sam se kao Alisa u Zemlju Čuda koja propada u onu rupu i nađe se u nekom svijetu gdje ne važe nikakva pravila – mačke pričaju, ljudi lete, gravitacija ne postoji i ti to sve u čudu gledaš i misliš kako ćeš izaći iz te rupe, kakav god da ti je život bio prije toga. Ja sam jedna od onih koja je mislila da rata neće biti i sada me stid toga jer je bilo očigledno da hoće. Htjela sam da se sve smiri i da nastavimo svoje živote onakve kakvi su bili i nadala sam se da će to biti za deset dana, za heftu, za mjesec, pa za dva, pa u proljeće i tako dalje, a oteglo se boga mi. Dakle maštala sam o kraju rata i ne sjećam se kako je taj kraj izgledao u mojoj mašti, ali je bio dobar osjećaj – kazala je u našem podcastu “Čitaj više, misli više” Čerkez.
Ekstremno zlo proizvodi ekstremno dobro
Kaže da ovo što danas živimo nije ni blizu onom o čemu je maštala jer – rat još uvijek traje, samo je završen oružani sukob, ali BiH je 30 godina u ratu, “neriješeno je i ne vidi se na koju će stranu sve prevagnuti”.
– Tada sam imala malo više nade nego danas, čini mi se. Ali ima jedna lijepa stvar koja se desila tokom rata – nikada nisam doživjela više solidarnosti među ljudima i mislim da se to desi samo kada je neko ekstremno zlo – kada udari poplava, napadnu nas vanzemaljci ili zemljotres i slično i tada ljudi pokažu neko sasvim drugo lice i shvatiš da uopšte ne znaš ko je kakav. Za one za koje smo mislili da su super dobri se pokaže da su najgori u tim ekstremnim situacijama, a ljudi kojih smo se klonili jer su namćori ili slično ispadnu najbolji. Ekstremno zlo proizvodi ekstremno dobro i bilo je divno uživati u tom ekstremnom dobru koje se vjerovatno nikada neće ponoviti – kaže Čerkez.
S ratom u Ukrajini je došla u centar pažnje javnosti zbog pisma koje je uputila svojim kolegama i nepoznatim prijateljima kojima je, na bazi sarajevskog iskustva, objašnjavala kako će se stvari razvijati. Smatra da oni koji su nakon sarajevskog rata mislili da se on “više nikada nikome neće ponoviti preambiciozno koriste složenicu neće nikada više”.
– Svijet sada jeste bolji nego ikada prije – nikada prije u istoriji nije bilo manje ratova nego sada. Oni jesu gori, globalniji, ali prije su se često događali ratovi, događalo se da neko izbriše neko selo, narod, plemena, a da nismo ni znali za njih i to je bio modus vivendi, a sada to jenjava jer postoje konsekvence. Mislim da su za to zaslužni Nunberg i Haag, kao i ICNP koji se porodio u BiH i već se vidi razlika između rata u Bosni i Hercegovini i rata u Ukrajini. Kada se u ratu u BiH događalo da padne granata na Markale pola stranaca se stvarno pitalo da li su oni na Palama u pravu kada kažu da su u Sarajevu pucali sami na sebe. Sada imamo tu istu propagandnu mašineriju u Ukrajini i niko im ne vjeruje – to je već viđeno i sada svi već mnogo znaju o fake news koji je postojao i ranije, ali se sada podigla svijest da nije baš sve tako i ljudi više razumiju – pojašnjava Čerkez.
Cijeni da se novinarstvo u proteklih 30 godina drastično promijenilo i to prvenstveno zbog mobitela i drugih tehnologija koji su učinili da građani ili svjedoci, očevici budu prvi izvor informacija.
– Prije novinari čuju da se nešto desilo i idu da provjere, pa budu prvi izvor informacija, a novinari su ljudi koji su učili kako da provjere informaciju i da je uobliče da odgovara istini i da je objektivna, ne neutralna jer to je nešto sasvim drugo, nego objektivna jer samo je istina u službi javnosti. Sada je skoro svaki građanin novinar i to vidite na Ukrajini – sve je uslikano prvo mobitelom, prva informacija dolazi od građana, od svjedoka i onda se novinari bave potvrdom ili demantijem. Evo – ko je otkrio Buču? Ko je otkrio bilo šta o Ukrajini? Uvijek je to bio video koji je neko snimio i prva informacija ne dolazi od novinara nego od građana, a novinari trče za tim informacijama i vjerujem da ih to izluđuje – navodi priča Čerkez i dodaje da je to “demokratizacija medija” koja je opasno jer je podložna manipulacijama, vodi do ekspanzije fake news-a i manipulacije društvenim mrežama i internetom što zbunjuje ljude.
Zato kaže, nije ni čudo da ljudi vjeruju u gluposti koje se plasiraju i to jeste vrlo opasno, ali se rješava medijskom edukacijom, razvojem medijske pismenosti od najranijih nogu.
Ne treba kriviti političari jer njih biraju građani
– I ja bih to uvela u osnovne škole – zaključuje Čerkez napominjući da je medijska nepismenost globalni problem koji još niko nije riješio i da će za to trebati generacije, 30 godina.
Čerkez je, između ostalog, dobila nagradu za dobru organizaciju rada u sarajevskom dopisništvu Associated Pressa i tim povodom se prisjeća da je to bilo jako davno.
– Prvi put sam za e-mail čula 1992. godine i dok su mi to objasnili – bože, bilo mi je nevjerovatno. Gledala sam film Blum i vidjela da je to u Sarajevo postojalo još 1985 ili ’86., ali za mene je to te ’92 bilo dostignuće. Tada je satelitski telefon bio ogroman, kao sto, pa kada hoćete da telefonirate morate satelit iznijeti na krov, pa uperiti taj satelit negdje, pa vam neko raširi veš i ometa vam satelit, zimi stalno neko mora biti na krovu i čistiti snijeg… Nakon sat vremena uspostaviš vezu… Sada je satelitski telefon kao mobitel… , prisjeća se Čerkez.
Strane kolege je često pitaju kuda ide Bosna i Hercegovina i ona im, kaže, objasni da se vrti u krugu, ali je optimista u vezi s budućnosti ove zemlje.
– Problem koji mi pokušavamo riješiti, a to je harmonizacija individualnih i kolektivnih prava – da li je važnije individualno ljudsko pravo ili pravo kolektiva – je na sceni kod nas, ali i u mnogo drugih država: u Belgiji, Kanadi i u mnogo drugih država i niko ga nije riješio, a ja mislim da će se ovdje riješiti – kaže Čerkez.
I upozorava da za stanje u BiH ne treba kriviti političari jer njih biraju građani.
– Da sada gospodin Milorad Dodik okrene ćurak i kaže da je BiH dobra zemlja i da trebamo živjeti zajedno – on bi izgubio izbore. Pa ima li ijedna stranka u Republici Srpskoj čija politička platforma nije zasnovana na većoj samostalnosti i hegemonosti srpskog naroda? Sad će u oktobru izbori i hajde da se nađemo poslije izbora i da vidimo šta je bilo – sve isto kao do sada – cijeni Čerkez.
No, odbija tezu da građani glasaju strahom.
– Strah se zaista koristi za mobilizaciju i pod tom krinkom se svakakve mutne radnje mogu raditi, ali ja ne znam kakve su to radnje. Ovdje se mnogo priča o korupciji, ali je pitanje ko je ukrao, gdje, kako… Sve optužbe su paušalne… Problem jeste pravosuđe i dok oni ne profunkcioniše – neće se ništa desiti, ali profunkcionisaće, do sada nije još prekipjelo – uvjerena je .
Kako se sada zove ova zemlja
Film Kako se sada zove ova zemlja je nastao na bazi njenog intervjua iz 1994. godine s Ismetom Tabakovićem koji je vodila povodom 80 godina atentata na austrougarskog prestolonasljednika Franza Ferdinanda što je bilo povod za Prvi svjetski rat – Tabaković je bio svjedok atentata.
– Bio je to težak intervju jer moj sagovornik loše čuje, pa sam se derala, vikala, cijele Bjelave su čule naš razgovor, ali je on fantastičan. U toku intervjua sam ga ispitivala o atentatu, pa je on pričao o Prvom svjetskom ratu i svom životu i ja shvatim da je on rođen u Austrougarskoj, živio je u SHS, pa u staroj Jugoslaviji, pa pod Trećim Rajhom, pa u Jugoslaviji i na kraju me pitao kako se ova zemlja sada zove i meni je to bilo genijalno pitanje koje ilustruje cijelu situaciju, tih sto godina u jednom životu i pitanje koje opisuje sto godina jedne zemlje. Film je višeslojan, ima dobro objašnjenje turbulentne istorije ove zemlje i ima poruku za novinare. To je bilo vrijeme kada sam ja odustajala od novinarstva jer sam mislila da bi nam neko iz inostranstva, kada bi znao šta se događa, sigurno pomogao i zaustavio rat i tako sam i izvještavala vjerujući da moj šok dijele svi na svijete. Budala! Znali su kao što i mi znamo šta se sada dešava u Jemenu, ali šta običan čovjek može da uradi? To je građanska nemoć. Šta da uradi jedan Nijemac zbog toga što se puca po Sarajevu? Te 1994. sam posustala jer – ja izvještavam, a niko ništa i razmišljala sam o napuštanju BiH. Ismet me tada pitao šta ću ja u BiH, što ne idem kod djeteta u Njemačku i ja mu kažem da izvještavam, ali niko ništa, a on mi tada kaže ljekovite rečenice koje su me ubijedile da ostanem i zbog njega sam i dan danas novinar, priča Čerkez.
A poruka koju je tada dobila bila da izvještavanjem ne može zaustaviti rat, ali može pomoći da što više ljudi znaju šta se događa.
– Rekao mi je da je on pitao ljude kako su se osjećali dok su im komšije vodili u Jasenovac i oni su govorili da nisu znali. To neznanje amnestira čovjeka, pa mi je rekao da izvještavam tako da svi znaju šta se događa jer kada ne znaju – ljudi ništa ne mogu poduzeti, a kada znaju – sada s internetom se moraš dobro potruditi da ne znaš i to je stvar izbora – a izaberu da ne znaju to je onda stvar izbora, a ako izabereš da ne znaš to znači da si loš i to je super. U tome ima i malo moje osvete prema onima koji ništa nisu uradili ili su birali da ne znaju, zaključuje Čerkez i pojašnjava da neznanje odgovornost prebacuje na one koji su se imali zadaću da informišu.
Cijeli razgovor možete pogledati na YT kanalu Intereview.ba
