Francisa kojeg su i u ratu i kasnije kulturni centri u Beogradu i Zagrebu pominjali sa divljenjem, čuđenjem i neskrivenom ljubomorom, uz svjetska imena i događaje koji su tada dolazili ovamo, a nas činili ravnopravnim u velikom svijetu, niko ovdje neće zaboraviti
Piše: Zlatko DIZDAREVIĆ
Bezbroj puta mi je tokom minulog rata padalo na pamet, ovdje u Sarajevu, kako je, uz ljudske živote što su se brutalno gasili svakodnevno, bezmalo podjednaku bol pričinjavalo i nametnuto osjećanje poniženosti, nipodaštavanja, ataka na ljudski dignitet, samopoštovanje i pripadnost velikom svijetu. A sve to prethodno je bilo ovdje uzgojeno i dignuto na nivo koji nam je neupitno pripadao.
I danas, kad god se sjetim Francisa Bueba, običnog tihog, mirnog, reklo bi se neambicioznog i slučajnog tu gdje je, preplavi me osjećanje zapravo čuđenja šta je sve i koliko taj neobični Francuz, došavši vlastitom voljom i odlukom u Sarajevo iz Pariza, učinio u odbrani i vraćanju na zaluženi nivo svih tih naših prethodno krvavo urušavanih osjećanja.
Nije Francis u Sarajevo došao u ono rano proljeće ’94. ni slučajno ni neznajući kuda i zašto ide. Još od početka rata u nas sticao je prijatelje iz sarajevskog svijeta kulture, umjetnosti, izdavaštva i to onda ukrštao sa dugogodišnjim poslom urednika zaduženog za kulturne susrete u FNAC-u, moćnom francuskom lancu promocije i prodaje kulturnih “plodova” i elektronske opreme. Tako je došao i do glasa o ratnom “Oslobođenju”, u ono vrijeme čudovišnoj “novini koja nije htjela da umre”…
Uspostavljena je veza, on i FNAC širili su storiju o novini i ekipi koja u podrumu nekad velelijepne, pa srušene zgrade na kraju grada bije bitku za
informaciju, komentar i životne priče o ljudima kojima je to značilo beskrajno mnogo u ratnom beznađu. Prvo samo na ograničenom bombardovanom terenu u Sarajevu, a potom i dalje, kroz tunel i uz poklonjenu tehniku – u cijeli svijet.
Zasluga je Francisova i za ulazak “Reportera bez granica” i drugih organizacija iz Pariza u ovu priču, kao i buđenje velikog interesa francuskih i evropskih
interelektualaca, pisaca, novinara i humanista raznih profila evropske orijentacije, za podizanje morala i odbranu digniteta pred krvavim izazovima, eto baš odavde iz Sarajeva. A i prije njegovog dolaska u Sarajevo, Francisov jednostavni stan u srcu Latinskog kvarta u Parizu, postao je mjesto odakle su se organizovale akcije u našu korist, povezivalo nas se sa sjajnim ljudima iz svijeta umjetnosti, kulture ali i politike. U nekoliko navrata, bio je to i urgentni smještaj za kolege i kolegice koje je ratna povreda urgentno odvela iz Sarajeva u Pariz, znali su da imaju smještaj i sve što treba, dok treba.
U Sarajevo, vlastitom odlukom, nakon vremena “logističke pomoći” iz Pariza došao je u rano proljeće ’94. U to vrijeme sa njim i Gerard Rondeau, jedan od najvećih francuskih foto-reportera koji je, kao malo ko, svojom kamerom i crno- bijelom fotografijom obilježio ratno Sarajevo. Ali i ljudskim svjedočenjima svake druge vrste o Sarajevu i svima nama ovdje. Nažalost, ni njega više nema.
Sjećam se kad je Francis prve noći došao u moj stan u Skerlićevoj, i odmah postao miljenik moje majke, i ona njegov. Namješten mu je bio krevet u mojoj radnoj sobi, čaršafi, jastušnice i sve neophodno. Ujutru sam bio zblanut vidjevši ga kako pored tog kreveta, nedirnutog, spava na podu u vrći za spavanje. Rekao je jednostavno, “kako mogu prljati posteljinu a vode nema ni za piće, a kamo li za pranje”… Nisu čaršafi bili bitni, bio je jednostavni a golemi gest ljudskosti i razumijevanja naše realnosti pokazan na čudnom, naoko bizarnom primjeru. Taj odnos prema našoj realnosti ubrzo je pretočen u veliko djelo promocije duhovnosti i kulture u ratnom Sarajevu, i povezivanja te kulture sa svijetom i svijeta sa nama.
Odmah po dolasku ’94. napravio je uz našu pomoć i “logistiku” veliko čudo od male Galerije – knjižare u Titovoj broj br.29, preko puta tadašnjeg kina
“Romanije”. Knjige, časopisi, slike, susreti i ćaskanja…kad je manje pucalo…Pripreme i sva zbivanja na sami dan dan otvaranja Galerije nazvane “Pariz – – Sarajevo”, nadahnuti Bato Čengić snimao je sve unaokolo da ostane i da se zna kako smo se dizali na noge u mraku razaranja unaokolo. Ko zna gdje su ti snimci danas. Pa i onome mladiću koji nas je silno obradovao donijevši teglu od pet litara, punu hladnog sarajevskog piva koje je to jutro po prvi put iznjedrila kako-tako skrpljena ponovna proizvodnja u pivari na Bistriku.
Galerija je zatvorena nekoliko mjeseci kasnije, Francisa sam konačno natjerao da spava u krevetu a on nas motivisao da okupimo književnike, pisce, slikare,
intelektualce i zajedno dogovaramo “kulturne prodore” u svijet za kojim “Sarajevo ništa ne zaostaje”, kako je znao reći. Kao i ono, “Evropu su srušili u Sarajevu, i ovdje će biti izgrađena”… Imao je za taj projekat oko sebe sjajnu grupu mladih ljudi, sa najvećom i najvažnij0m među njima Zibom Galijašević… Niko od njih nije tada pomišljao o tome kako su uspješni, koliko su svijeta približili Sarajevu, i Sarajevo njima. U Parizu, na čelu Asocijacije Pariz – Sarajevo bio je veliki Jorge Semprun, a dolazili su nam i vraćali se, uz bezbroj drugih i Paul Garde, Roy Gutman, Juan Goytisolo, Susan Sontag, Jean Luc-Godar, Jean Rolin, Maren Sell, Jean Hatzfeld, Nicole Du Roy…
Sjećam se, samo na jednom skupu deceniju kasnije, održanom u Parizu, novembra 2005. Centar Pompidou odao je priznanje Francisu i Centru Andre Marlaux, čuvarima nade i našeg digniteta, “druženjem” 72 respektabilina intelektualca iz Francuske i BiH, tada “umočena” u kulturu Sarajeva kroz ratne i poratne godine.
Sjećam se tih susreta i posebno izuzetno značajne uloge tadašnjeg BiH ambasadora Nikole Kovača, prepoznate i u Parizu i dalje, podjednako kao i djelovanja Predraga Matvejevića, Dževada Karahasana, Abdulaha Sidrana, generala Jovana Divjaka…
Francis je iz Sarajeva otišao, moram kazati, dosta tužno nakon svega onoga što je uradio za BiH, ali i za promociju Francuske ovdje. Rekao sam davno, i ne poričem ni danas – bezmalo nikada u novijoj istoriji Francuska nije u Sarajevu bila toliko respektovana i cijenjena kod običnih ljudi – uprkos i vrlo dubioznoj (blago kazanoj) politici predsjednika Miterana spram ratne priče BiH i interesa u proizvodnji sjena spram te priče. Na drugoj strani, svojevrsna diplomatsko – profesionalna sujeta vodećih državnih institucija u kulturi i diplomaciji, teško je podnosila objektivnu činjenicu da je Centar Andre Marlaux sa mirnim i nenapadnim a očito uspješnim Buebom na čelu, bio i šire izvan Bosne i Hercegovine perjanica u istinskoj promociji Francuske. Zapravo korak ispred glasovitog Que d’ Orsaya i “državno-profesionalnih” promotora francuske kulture.
Na tragu tog čudnog fenomena sujete, Francis, valjda nije bio njihovo društvo. Otišao 2014. godine uz pripremljen teren iz zvaničnog Pariza, u tišini. Nastavak “svoje Bosne” nalazio je često u Stocu, evo skoro do ove beskrajno tužne pa i pomalo iznenadne vijesti za one koje sjećanje na to kako smo se vraćali svom dignitetu, koliko nam je Andre Marlaux sa Francisom značio, koga nam je doveo i kome odvodio… Bila je ogromna, rijetka sreća biti dio te priče, i za nas i prijatelje iz Francuske. Što je najvažnije, i za Francisa Sarajliju. Centar je “uveden” u paket sa Francuskim institutom u BiH i tako polako, onako autentičan, otklizava u zaborav. Hvala im i na hommageu Buebu. Lijepo, kulturno, i prolazno.
Francisa kojeg su i u ratu i kasnije kulturni centri u Beogradu i Zagrebu pominjali sa divljenjem, čuđenjem i neskrivenom ljubomorom, uz svjetska imena i događaje koji su tada dolazili ovamo, a nas činili ravnopravnim u velikom svijetu, niko ovdje neće zaboraviti. Ne bi trebali ni Francuzi iz Que d’Orsay-a, uradio je za njih puno više nego što su mnogi bili spremni da priznaju. A mi znamo šta je bio nama.
Pour toujour !
