Brojni Romi u Bosni i Hercegovini doživjeli su diskriminaciju tokom obrazovnog procesa, najčešće u osnovnoj i srednjoj školi. Osim što im je ta diskriminacija znatno otežala proces školovanja, ona je, bar prema njihovom mišljenju, značajno uticala i na njihov kasniji uspjeh i životni standard. Ovo je pokazalo ispitivanje koje je proveo portal Udar.
Piše: Udar
Prema iskustvima većine ispitanika, diskriminaciju su uglavnom vršili njihovi vršnjaci i školsko osoblje. Tek rijetki su odlučili prijaviti diskriminaciju, no i oni kažu da od toga nije bilo nikakve koristi. Jedna od naših ispitanica je Dajana Mirković, koja je doživjela ovu vrstu diskriminacije.
– Doživjela sam psihičku, a ponekad i fizičku diskriminaciju. Prijavila sam je direktoru škole ali diskriminacija je nastavljena – kazala nam je Mirković.
Ona je doživjela čak i fizičko nasilje od strane nastavnog osoblja.
– Od prvog razreda sam imala probleme. Kao mala imala sam jako kovrdžavu kosu i kada bi me majka počešljala izgledalo bi još gore. Jednom se desilo da me učiteljica počupala za kosu, rekla mi je da sam neuredna, da se ne češljam. Nakon toga, svi iz razreda su počeli da mi svašta govore i da me izazivaju. Moja mama je često dolazila u školu tako da učiteljica nije više ništa govorila, ali je ostalo vrijeđanje od strane vršnjaka. Učiteljica se nije zauzela za mene. Nije stala u moju odbranu da objasni djeci da postoje osobe sa kovrdžavom kosom i da nije to razlog da mi se rugaju. Kasnije, kada sam bila bolesna, govorili su mi da sam ciganka i da je to razlog zašto ne dolazim u školu – ispričala je Mirković.
Ona je danas bez stalnog zaposlenja i redovnih prihoda. Odgovarajući na upitnik navela je i da se s diskriminacijom susrela i u srednjoj školi.
– Rečeno mi je da se ne upisujem u četverogodišnju školu, jer neću biti primljena. Ali, ja se nisam obazirala na to i upisala sam se na smjer poslovno-pravni tehničar u Centru srednjih škola ‘Ivo Andrić’ u Prnjavoru. Uvijek sam bila izložena diskriminaciji, upisivali su mi ocjene kada ja nisam bila u školi. Imam osjećaj da su se pojedini trudili da me sputavaju da ne završim srednju školu, ali ipak sam uspjela – kazala je Mirković.
Svi naši ispitanici su rekli da im je zbog diskriminacije otežano školovanje. Svi su kazali da nisu zadovoljni svojim trenutnim poslom niti visinom primanja. Većina je nezaposlena ili povremeno rade.
Što se tiče vrsta diskriminacije koju su doživjeli, tu su im iskustva raznolika. Prema jednom od tih iskustava najveći problem su vršnjaci.
– Neki su me zvali cigo ili cigan. Bilo je djece koja su bježala od mene ali jednom je učiteljica ukorila dva bezobrazna dječaka. Mislim da osoblje ne dozvoljava vrijeđanja, ali problem su djeca. Ja sam imao dvoje prijatelja i preko 20 onih koji ne žele Rome u blizini – navodi jedan od naših ispitanika koje je želio da ostane anoniman.
Prema iskustvu još jedne ispitanice, diskriminaciju su vršili i školsko osoblje i vršnjaci.
– Nastavnici su nam govorili da smo ‘seljaci’, iako sam bila primjerenog ponašanja. Od učenika sam doživljavala ismijavanje i izbjegavanje – kazala nam je.
Neki su doživjeli fizičko nasilje od svojih vršnjaka, a nastavno osoblje nije adekvatno reagovalo.
– Dvoje iz razreda govorilo je – bježi od cigana. Jedan dječak me je čak gurnuo. Učiteljica je to vidjela i rekla – nemojte djeco da se svađate. Nije to uredu. Ispalo je da smo svi krivi. Neka djeca nikada nisu htjela sa mnom sjediti. Bila je u razredu moja rodica pa smo uvijek zajedno sjedile u klupi. Mislim da djeca gledaju po tome i koliko si tamna. Moja tazbina iz Gradiške su svijetli i kaže da joj kćerka nema problema u školi. Ali možda ne znaju još da je Romkinja – ispričala je Hana iz Prijedora koja nije željela da se slika plašeći se da bi joj to moglo zasmetati sada u fazi kada traži posao.
Iskustvo je s nama podijelio i jedan ispitanik koji nije Rom, ali je govorio o diskriminaciji Roma za koju je znao.
– Išao sam pred rat u Hasan Kikić na Gorici. Bilo je mnogo Roma, ali niko tada nije koristio taj izraz nego Cigani. Bilo je diskriminacije. Većina djece nije htjela da sjedi ili se druži sa Romima. Ali nije bilo pravila. Mnogi misle da su bogata djeca sa Ciglana pravila dikriminaciju. Ne. Zavisi od kuće i mnogo toga, a ne koliko imaš para. To je samo na filmu. Ali moram reći, Romi koji su se znali tući, niko im ništa ružno nije smio reći. To pokazuje da samo silom možeš imati poštovanje – kazao je on.
Jedan od prijavljenih slučajeva diskriminacije je i slučaj dvanaestogodišnje djevojčica romske nacionalnosti K.M. o čemu je Udar ranije izvještavao.
Naime, djevojčica je u to vrijeme pohađala šesti razred Osnovne škole “Branko Ćopić” u Prnjavoru, te je određeno vrijeme u navedenoj školi trpjela neprijatnosti. Nastavnica srpskog jezika Branka Šćepović, kako je djevojčica navela, na časovima je pričala pogrdne viceve i priče o Romima, te se djevojčica osjećala nelagodno, ali je pokušavala da je ignoriše. Nakon što je djevojčica smatrala da nije dobila zasluženu ocjenu, te je pitala nastavnicu koji je razlog tome, nastavnica joj je rekla da je nepismena ona, ali i njena majka. Rekla je da joj majka slobodno dođe u školu, ali će sa njenom majkom morati da priča na kineskom (misleći na romski jezik), ismijavajući je pred cijelim odjeljenjem.
Slučaj je prijavljen direktorici škole Jasmini Malešević, koja je kazala da po njenim informacijama nije bilo vrijeđanja. Niko nije sankcionisan, nastavnica Šćepović je sve demantovala i tvrdi da je riječ o lažima.
Kako je ranije kazala za Udar, ima poštovanje prema svoj djeci, bez obzira na porijeklo, a to je i striktna politika škole u Prnjavoru koja je učestvovala u raznim projektima razvoja multikulturalizma. Rekla je da se svaki slučaj predstavlja kao nasilje nad manjinama, iako su ti slučajevi nešto normalno što se dešava u školskom procesu.
Brojne barijere na putu uspjeha
Branko Anđić, psiholog, voditelj Sekcije za školsku psihologiju Društva psihologa RS, za Udar je kazao da je potrebno da se u vaspitno obrazovnom sistemu od najranijeg nivoa posveti posebna pažnja prevenciji kojom će se dekonstruisati predrasude i stereotipi, putem koje bi došlo do važnijih pomaka u odnosu na borbu i iskorijenjivanje diskriminacije u društvu pa tako i u školi.
– Niko od aktera vaspitno obrazovnog procesa ne smije biti izložen diskriminaciji, odnosno fizičkom, psihičkom i socijalnom nasilju, seksualnom zlostavljanju ili nekom drugom vidu diskriminatornog postupanja koje vrijeđa ličnost, sa posebnom pažnjom prema učenicima koji ne smiju biti zanemarivani ili izloženi bilo kojem vidu opasnosti po lični i fizički integritet. Međutim, činjenica je da se diskriminacija u obrazovanju može pojaviti već pri upisu u vaspitno obrazovnu ustanovu, u procesu formiranja i u funkcionisanja učeničkih i drugih školskih organa i tijela, tokom kreiranja i usvajanja nastavnih planova i programa, u svakodnevnoj komunikaciji i međusobnim odnosima među učesnicima vaspitno obrazovno procesa – kazao je Anđić.
Naglasio je da diskriminacija Roma u vaspitno obrazovnom sistemu najčešće predstavlja diskriminaciju kroz pristup pravu na obrazovanje i da svakako može, ukoliko je prisutna, da utiče na kasniji tok života kao i na njihov uspjeh u životu, jer u startu nemaju jednake šanse kao ostali učenici.
– Ne dolazi do razvoja njihovih individualnih vještina i karakteristika kao jednog od prediktora za kasniji uspijeh svakog pojedinca. Niže učešće romske djece u obrazovanju ozbiljno ograničava njihove kapacitete i mogućnosti za učešće u redovnom društvenom, ekonomskom pa i političkom životu kao odraslih ljudi. Ustaljeni stereotipi i predrasude o Romima, uvrede i distanca, siromaštvo, predstavljaju veliku barijeru u uspostavljanju inkluzivnog ambijenta u školi koji je preduslov za dobro obrazovanje. Za uspjeh u školi potrebno je da svi učenici budu zaštićeni od svih oblika diskriminacije, ali i da svi akteri vaspitno obrazovnog procesa prepoznaju svoje lične predrasude i rade na njima u cilju smanjenja diskriminacije – zaključio je Anđić.
Diskriminacija ostavlja posljedice
Emir Abduzaimović, pravnik i aktivista za prava Roma, također tvrdi da diskriminacija tokom školovanja itekako utiče na kasniji uspjeh u životu.
– Svakako da diskriminacija romske djece ostavlja posljedice koje se dalje provlače kroz njihov čitav život. Tu bih svakako izdvojio manjak samopouzdanja u njihovom daljem životu. Kada govorimo o uticaju diskriminacije u obrazovnom sistemu na uspjeh i finansije romske djece u njihovom daljem životu, svakako da je i taj uticaj itekako vidljiv. Upravo zbog diskriminacije romska djeca vrlo rano završavaju svoj obrazovni ciklus, često ostajući samo na završenom osnovnom obrazovanju, koje ne pruža ni minimum kompetencija za pronalaženje solidnog zaposlenja. To dovodi do toga da čitav svoj život žive u nepovoljnoj finansijskoj situaciji, u stalnoj borbi za ostvarivanje osnovnih životnih potreba. Da ne dolazi do diskriminacije u obrazovanju, svakako da bi romska djeca ostvarivala bolje rezultate u svom radu tokom školovanja, što bi dovelo do toga i da se opredjeljuju za dalje školovanje, dok bi ukupan rezultat bio sticanje vještina i znanja koje bi ih učinilo konkurentnim na današnjem tržištu rada, a što sada nažalost nije slučaj – kazao nam je Abduzaimović.
Naravno, treba naglasiti da postoje brojni pozitivni primjeri škola i nastavnika koji se bore protiv diskriminacije Roma.
– Ipak, osjećam potrebu, da iz poštovanja prema svijetlim primjerima, obrazovnim radnicima na području Zenice, naglasim da od roditelja romske djece imam pozitivne reakcije na odnos nastavnog osoblja prema njihovoj djeci. Nastavno osoblje, barem u Osnovoj školi ‘Miroslav Krleža’, koju pohađa najveći broj romske djece na području grada Zenice, ponaša se izuzetno korektno i profesionalno prema romskoj djeci, pazeći pri tome da i ostala djeca, pripadnici većinskih naroda, ne iskazuju u bilo kojem obliku diskriminaciju prema romskoj djeci – zaključio je Abduzaimović.
Na tržištu najviše NK radnika
Činjenica da većina Roma smatra da ih je diskriminacija omela u nastavku školovanja potvrđuje se i kroz informacije službi za zapošljavanje.
– Federalni zavod za zapošljavanje unatrag nekoliko godina, u okviru projekta Dekada Roma, na osnovu doznačenih sredstava od strane Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH svake godine realizira program zapošljavanja Roma, koji podrazumijeva davanje poticaja za zapošljavanje i samozapošljavanje osoba iz ove ciljne grupe. Većim dijelom je riječ o KV i NK radnicima koji se zapošljavaju u komunalnim preduzećima na jednostavnim poslovima održavanja čistoće i hortikulture. Period sufinansiranja za te osobe traje 12 mjeseci a iznos subvencije po osobi iznosi 6.000 na godišnjem nivou, odnosno 500 KM mjesečno. Subvencija za zapošljavanje osoba sa visokom stručnom spremom na godišnjem nivou iznosi 8.000 KM po osobi, a dužina trajanja perioda sufinansiranja je 12 ili 24 mjeseca. Također, potrebno je napomenuti da veliki broj romskih udruženja aplicira po tom programu, te da uz pomenutu subvenciju zapošljavaju osobe iz ove ciljne grupe na administrativnim poslovima – kazali su nam iz Zavoda za zapošljavanje FBiH.
Luka Glibo, rukovodilac Odjeljenja za programe zapošljavanja i razvoj preduzetništva iz Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske, kazao nam je da je mali broj lica romske nacionalnosti prijavljen na evidenciju (134 lica u aktivnoj ponudi na dan 30.09.2022.godine). Također, prilikom prijavljivanja na evidenciju najčešće se ne izjašnjavaju kao Romi, što je zapažanje sa terena.
– Tu su i neaktivnost na tržištu rada i nedovoljno razvijena svijest o značaju prijavljivanja na evidenciju i aktivnog traženja posla; niska i nepovoljna kvalifikaciona struktura. Skoro 80% prijavljenih na evidenciji su NK radnici, 107 lica su NK od 134 prijavljena na evidenciju Zavoda); većina prijavljenih na evidenciji nalazi se u najproduktivnijoj starosnoj dobi – 81 lice je u starosnoj dobi do 45 godina; dugoročna nezaposlenost ove populacije, skoro polovina prijavljenih je na evidenciji duže od 12 mjeseci; ponuda radnih mjesta na koja bi ova lica mogla konkurisati je ograničena zbog nepovoljne kvalifikacione strukture i prisutnih predrasuda kada je u pitanju zapošljavanje ovih lica. Ova lica se najčešće zapošljavaju u komunalnim djelatnostima, prikupljanje otpada, uslužne djelatnosti (autopraonice i sl.), poljoprivreda, jednostavniji poslovi u prerađivačkim djelatnostima, rad na pijacama (trgovina), građevinarstvo i slično; nespremnost i nedovoljna znanja i vještine potrebne za vođenje samostalnog posla ovih lica; te još uvijek slab interes poslodavaca za zapošljavanjem lica romske nacionalnosti, kao i korištenje mogućnosti samozapošljavanja – kazao je Glibo.
On je također, ispred Zavoda za zapošljavanje ovog entiteta, a na osnovu dosadašnjeg iskustva na polju zapošljavanja Roma, dao određene, uopštene preporuke za poboljšanje ovog procesa: Rješavanje pitanja stambenog zbrinjavanja i zdravstvene zaštite romske populacije (integralni pristup rješavanja problema ove populacije); Ulaganje u obrazovni proces; Podizanje nivoa kvalifikacione strukture nezaposlenih lica romske nacionalnosti; Uključivanje većeg broja institucija sistema u rješavanje ovih pitanja; Bolja organizovanost i rad udruženja romske nacionalnosti; Veća pomoć udruženja romske nacionalnosti u rješavanju navedenih pitanja.
Sagledati stvari iz druge perspektive
Pedagogica predškolske ustanove Crvrčak Aldina Zemanić mišljenja je da se Romi, kao jedna od najmnogobrojnijih nacionalnih manjina, susreću sa velikim životnim poteškoćama, diskriminacijom, društvenim predrasudama a često znaju biti žrtve nasilja, kako verbalnog, medijskog, tako i fizičkog.
– Svijest o samoj romskoj kulturi, i putujućim narodima uopšteno, u našem društvu ali i u svijetu vrlo je ograničena. Romska populacija se nalazi na marginama društva, uskraćena za obrazovanje, zapošljavanje i osnovne životne potrebe. Pravo na obrazovanje, garantovano Dječijom konvencijom o pravima djeteta, nije dostupno svakom romskom djetetu a svaki roditelj bi želio da se njegovo dijete školuje i na taj način da sebi obezbijedi egzistenciju i, narodski rečeno, hljeb u rukama. To pravo, dijelom je uskraćeno zbog lošeg obrazovnog sistema, njegovog (ne)funkcionisanja a činjenica je i da Romi nemaju sredstava da školuju djecu te su prepušteni sami sebi. Svjesni društvene dehumanizacije i diskriminacije mladi Romi i Romkinje upravo zbog nedostatka sredstava za obrazovanje rano ulaze u brak i postaju roditelji i tako se njihovi problemi vrte u krug – kazala je Zemanić.
Kako je istakla, s obzirom na to da je škola dužna, kao odgojno obrazovna ustanova, obezbijediti djeci sigurnu sredinu u kojoj neće trpiti nijedan vid diskriminacije – učitelji, nastavnici i profesori su ti koji trebaju reagovati na svaki vid nasilja prema romskoj djeci te usmjeravati učenike svojim primjerom, potičući socioemocionalnu prihvaćenost i stvaranje sigurne i ugodne razredne klime.
–Trebaju učenike učiti pozitivnoj komunikaciji i povjerenju, s obzirom na to da su svakodnevno u doticaju s njima te da mogu detaljno pratiti njihovo funkcionisanje. Na ove načine uveliko bi se razbile društvene predrasude prema ovim ljudima. Čest je slučaj da djevojčice Romske populacije napuštaju školu prije završenog 9-og razreda a današnji poslodavci na poslove spremačice primaju osobe sa završenom srednjom školom. Ovoj djeci treba obezbijediti fleksibilniji nastavni plan i program, dodatne časove i rad sa njima kako bi se omogućilo postizanje zadovoljavajućih rezultata i završetak osnovnog obrazovanja – naglasila je.
Dodala je da bi škole mogle biti uspješnije u smanjivanju isključenosti romske djece ako bi uvele veću fleksibilnost, prilagodile nastavu i usvojile praksu koja stavlja dijete u centar i koja odgovara djeci koja žive na drugačiji način, često u nepovoljnim okolnostima.
– Ali, ono što je najvažnije, jeste potreba da se u svim sferama javnog mišljenja i društvenog života, kroz obrazovanje i edukaciju svih nas, promovišu osnovne vrijednosti prihvatanja drugačijeg od nas, tolerancije ali i empatije u odnosu na one koji nisu istih pripadnosti, statusa ili porijekla. Poslodavci trebaju mijenjati svoje stavove i sagledati ove ljude iz druge perspektive a ne kroz prizmu ‘neradnika i ljenština’. Osnovno obrazovanje, srednje pa i ono tercijarno omogućilo bi svakome od njih da ostvari svoje pune potencijale i da ih usmjeri na kvalitetan način života dostojan svakog čovjeka – kazala je pedagogica Zemanić.
Bez srednje škole nema istinske inkluzije
Hana, čiji primjer diskriminacije smo iznijeli ranije u tekstu, ima obećanje za privremeni posao na određeno vrijeme čim radnica ode na trudničko bolovanje i oslobodi se radno mjesto. Ne želi da priča za medije jer se plaši da je neće primiti, što je takođe vid diskriminacije. „Samo mi fali još moja glava u medijima i da skrećem pažnju dodatno na to da sam Romkinja“, kaže.
Udruženje „Kali Sara“ iz Sarajeva u svom projektu lobiranja za prava romske populacije, iznosi podatke da je u BiH na evidenciji biroa za zapošljanje oko 3900 građana romske nacionalnosti od čega je većina bez profesionalnih kvalifikacija, što je pokazatelj da je potrebno pokrenuti obrazovanje za podesna zanimanja i prekvalifikacije. Broj nezaposlenih Roma je svakako i veći, ali neki zbog neznanja ili neinformisanosti, a neki radi raznih životnih kalkulacija, nisu prijavljeni. Najveći broj nezaposlenih Roma je u Tuzli – 734, što je i očekivano jer je Tuzlanski kanton regija gdje živi najveći broj Roma. Aktivisti ove organizacije takođe smatraju da pored niza socijalnih razloga, ključno je što dio Roma zbog diskriminacije u osnovnoj školi se ne odlučuje za srednju školu, što ih odmah stavlja na dno socijalne ljestvice.
Hana i Dajana su završile srednju školu iako su bila djeca koja su trpila diskriminaciju.
– Bez obzira na sve, željela sam, a i moji roditelji, srednju školu jer bez toga nema normalnog života – rekla je Hana za Udar. S druge strana, Dajana ističe da studira i da ju je sve što je proživjela u školi ponukalo da se bore za prava i žena i Roma, ali i svih drugih koji trpe diskriminaciju.
