Poslije raspada socijalističke Jugoslavije nove političke elite su na prostoru Bosne i Hercegovine uspostavile revizionistički pogled na period Drugog svjetskog zbog čega su brojni spomenici NOB-a zapušteni i zaboravljeni. Planski, u kulturi sjećanja, taj period se postepeno prepušta zaboravu kako bi se mogle uspostaviti neke nove vrijednosti. I upravo o tome Goran Dujaković, mladi bh. reditelj napravio je igrani dokumentarni film koji je predstavljen na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu. Najprije u Sarajevu, a potom u Mostaru
Razgovarala: Sanela KARAICA
Posljednji glasovi, film je koji u fokus stavlja zanemarenu istoriju partizanske borbe na prostoru Bosne i Hercegovine s naglaskom na spomeničku arhitekturu i rijetka svjedočanstva živih učesnika NOB-a, koji su sada i posljednji svjedoci toga vremena.
Režiser Goran Dujaković u razgovoru za Interview.ba govori upravo o odnosu aktuelnih političkih „elita“ prema Drugom svjetskom ratu, spomenicima Narodno oslobodilačke borbe i partizanima.
I u ovom slučaju, naglašava, postoje tri različita odnosa, srpski, hrvatski i bošnjački.
O NOB-u mladi imaju samo opšte informacije. No, nas je zanimalo: Šta će biti kada ne bude živih svjedoka tog vremena? Ko će svjedočiti o tom dijelu naše povijesti?
Dujaković: U filmu pravimo jednu simbiozu između odnosa prema spomenicima NOB-a, koji predstavljaju jednu vrstu kulturnog i istorijskog naslijeđa, i posljednjim živim partizanima, o današnjem odnosu političkih elita i kulturi sjećanja prema periodu NOB-a. Pričamo o tome kako se manji i veći spomenici uklapaju u neke političke diskurse danas. Zapravo, to je jedna vrsta “neželjene baštine” sa kojom ne znaju šta će, ali opet svi žele da baštine antifašizam, svako na svoj način. Trude se da to ostane barem na toj liniji neke političke korektnosti.
Interview: Znamo da su partizanska groblja i spomenici često zapušteni, devastirani, stalno na meti vandala… Pa imamo najnoviji, svježi primjer iz Mostara, gdje je nedavno uništeno stotinu spomen ploča na čuvenom, grandioznom Partizanskom groblju.
Dujaković: Sve je to u filmu obrađeno. Mi smo se dosta bazirali na ove, recimo, male spomenike, koji su daleko problematičniji kada je u pitanju odnos prema njima. Političari vole da dođu na Sutjesku, na Kozaru… To je kao fensi, da se pojave jedan dan u godini. Pa se ti veliki kompleksi donekle i održavaju. Problem su srednji ili manji spomenici kojih ima na hiljade u BiH. I tu se najbolje vidi taj odnos o kome govorimo. Negdje su potpuno devastirani, negdje prilagođeni nekim novim narativima. Neki čak i služe za nacionalno prebrojavanje, ono kao da li je među partizanima bilo više Srba, Hrvata ili Bošnjaka.
Zapravo, postoje neka tri generalna odnosa. Srbi dobro održavaju spomenike iz NOB-a, ali traži se ta nacionalna dimenzija. Da se vidi kakav je srpski doprinos partizanskom pokretu. Bošnjački antifašizam je takav da se oni pojavljuju negdje po potrebi. Tamo gdje je dobro da se slikaju. Imamo primjer jednog od najvećih spomenika NOB-a, Korčanica (na Grmeču, op. aut), gdje je bila partizanska bolnica. On se nalazi u Unsko-sanskom kantonu i potpuno je zapušten i devastiran. Tamo političari ne dolaze. Na trećoj strani imate hrvatske predstavnike i njihov odnos je u filmu direktno prikazan. Kada smo snimali, bio nam je veliki problem čak i da nađemo sagovornike. Kada krenete od Mostara preko zapadne Hercegovine, gotovo da ne možete naći nijedan očuvani partizanski spomenik. Negdje su na tim mjestima napravljeni novi spomenici na kojima piše da su posvećeni žrtvama partizanskog terora.
Nekada su se borili za bratstvo i jedinstvo, sada se bore protiv bratstva i jedinstva
Interview: Duboka politička podjeljenost u BiH podijelila je i učesnike NOB-a. Imamo SABNOR BiH i SUBNOR RS koji značajne datume odvojeno obilježaju.
Dujaković: To je najubjedljivije na obilježavanju Bitke na Sutjesci. Delegacije iz Federacije i Republike Srpske tamo dolaze na različite datume, u razmaku od sedam dana. Postoje i razlozi zašto je to tako. Zato što su udruženja na području RS-a proglašena za udruženja od nacionalnog značaja i finansira ih Vlada, tako da se tu preliva određena politika. Uglavnom, elite na vlasti ponosne su na partizane i antifašističku borbu samo jedan ili dva dana. Pojave se kad treba da se slikaju i polože cvijeće, I to je to. Nakon toga, spomenici ponovo padaju u zaborav. Možda će doći neko novo vrijeme kada će se te vrijednosti vratiti.
Interview: Kakva će biti budućnost naše prošlosti kada više ne bude živih svjedoka antifašističke borbe?
Dujaković: Biće isto kao i sada. Ništa se bitno neće desiti. Oni svakako nisu prisutni u javnom životu. Krivi su za to i mediji, novinari. Mada, i ja sam radio u novinarstvu i znam kako to sve izgleda. Hoće li neko ponuditi temu i da li će ta tema dobiti odobrenje u redakciji. U suštini, nestaće posljednji svjedoci, i to je to.
Ovdje je problem jer su sadašnje vrijednosti potpuno u suprotnosti sa vrijednostima NOB-a. Nekada su se borili za bratstvo i jedinstvo, sada se bore protiv bratstva i jedinstva. Oni se borili za državu socijalne pravde protiv kapitalizma, sadašnje elite se bore za kapitalizam protiv države socijalne pravde. Sve suprotno.
Interview: Znaju li mladi u BiH ko su bili partizani. Uče li u školama o tom periodu?
Dujaković: Vrlo malo. Pošto radim kao profesor, kada predajem istoriju jugoslovenskog filma, sa studentima pričam o tome, da vidim kako oni gledaju na taj period. Zapravo, oni imaju neke osnovne informacije i ništa više. O Titu vrlo maglovito znaju. Znaju za partizane i da su bile te neke ofanzive, za Sutjesku i Kozaru, ali ne znaju njihov značaj ni šta se desilo. Međutim, živimo u informatičkom dobu. Sve informacije su prisutne. Ako nekog interesuje period NOB-a, on može naći more izvora. Postoji puno knjiga u pdf-u. Znači, samo je pitanje pojedinca hoće li se zainteresovati za određeni period. To je s jedne strane. Pamćenje će postojati. Ono je prisutno kroz dokumente, knjige itd. Postoje istoričari koji se bave tim periodima. Doduše, profesija im je takva da istoriju prilagođavaju potrebama političkih elita. Druga priča je ta opšta klima, kako ćemo mi odgajati mlade ljude u odnosu prema nekoj prošlosti.
Fascinantan dokument
Interview: Dugo ste radili na filmu?
Dujaković: Radili smo četiri godine. Počeli smo snimati 2019. godine. Čak i za vrijeme korone smo uspijevali raditi mada nismo posjećivali ove starije ljude zbog straha da ih ne zarazimo. To je šteta, jer mislim da smo propustili još živih svjedočanstava. Razgovarali smo sa mnogima. Iako ne volim nikoga posebno izdvajati, ipak je možda najznačajniji Raif Dizdarević, jer on je bio i politička ličnost. Veliki dio sagovornika, učesnika NOB-a, preminuo je u međuvremenu i u špici filma je navedena evidencija o njihovim godinama rođenja i smrti.
Interview: Očekivali ste da Vaš film bude uvršten u takmičarski program, ali to se nije desilo.
Dujaković: Moram reći da sam razočaran odnosom SFF-a prema autorima koji dolaze sa periferije uslovno rečeno. Mislim da ovakav film nije zaslužio takav odnos Festivala. Radi se o fascinantnom dokumentu. Očigledno da selektor dokumentarnog filma ima diskriminirajući odnos prema autorima koji dolaze iz RS-a. Filmovi završe u Programu BH film, gdje ih pogleda dvadeset ili trideset ljudi. Žao mi je što je imao svjetsku premijeru na taj način.
Interview: Kakvi su dalji planovi? Neki novi festivali?
Dujaković: S obzirom na temu, ovaj film je velike festivale dokumentarnog filma regionalnog tipa. Cilj je da se što više promovišemo na prostorima gdje postoji izgrađen odnos prema NOB-u. Također, radićemo na tome da dođe do najmlađe publike tamo gdje bude moguće takav film prikazati. I tu će sigurno biti problema, to je sasvim očigledno. Mislim na škole.
