Zlatko Dizdarević AVNOJ I ZAVNOBIH Jadni zaborav velikog rođendana

Zanimljiva je bila rasprava minule sedmice na skupu antifašista u Zagrebu, očigledno izuzetno rijetkom na prostoru cijele bivše države. Antifašistička liga, Srpsko narodno vijeće i Igmanska inicijativa organizovali su dvodnevnu konferenciju “Fašizam i antifašizam 80 godina poslije AVNOJ-a”. Uz učešće značajnog broja istoričara, univerzitetskih profesora, aktivista, analitičara naše društvene i političke stvarnosti, novinara…Iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore. Sve tamo rečeno ukazuje, konkretno ali i na svoj način fenomenološki, na nekoliko činjenica što i poprilično tužno upućuju na istine sa kojima ovaj prostor živi

Za ubjedljivu većinu današnjeg svijeta sa prostora bivše Jugoslavije, posebno onog mlađeg, informacija  o osamdesetoj godišnjici zasjedanja AVNOJ-a i formiranja državne zajednice Jugoslavije, 29. novembra 1943., bila je upadljivo skrajnuta pa i nebitna. Blago kazano.

A činjenica tog zaborava na antifašizam , uz ostalo, posebno je tužna ali i znakovita za “novu” BiH, za koju je Jajce istinsko mjesto rođenja.

Zanimljiva je bila rasprava o tome minule sedmice na skupu antifašista u Zagrebu, očigledno izuzetno rijetkom na prostoru cijele bivše države. Antifašistička liga, Srpsko narodno vijeće i Igmanska inicijativa organizovali su dvodnevnu konferenciju “Fašizam i antifašizam 80 godina poslije AVNOJ-a”. Uz učešće značajnog broja istoričara, univerzitetskih profesora, aktivista, analitičara naše društvene i političke stvarnosti, novinara…Iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore. Sve tamo rečeno ukazuje, konkretno ali i na svoj način fenomenološki, na nekoliko činjenica što i poprilično tužno upućuju na istine sa kojima ovaj prostor živi povodom 29. novembra 1943. godine, i svih nas u tome.

Antifašizam nije ideologija

Prva i najuočljiva od tih činjenica, kazana na skupu a zajednička za sve pomenute četiri države iz kojih su došli učesnici skupa, jeste da u njihovoj istorijsko –institucionalnoj i memorijskoj realnosti te službenoj komunikaciji “AVNOJ uopšte ne postoji”.

Iz toga proističe i “potreba oživljavanja antifašističkih vrijednosti u uslovima uznapredovalog revizionizma, jačanja desničarskih i neonacističkih krugova koji šire nesigurnost, neravnopravnost i nejednakost, ne samo na ex-jugoslavenskim prostorima nego i u europskim okvirima. Zato je neophodno mlade generacije upoznati sa tekovinama antifašizma…”

Da antifašizam nije ideologija, nego civilizacijska kategorija i trajna borba za mir, slobodu i demokraciju, poručio je okupljenima na konferenciji, bivši diplomat, partizan i jedan od učesnika AVNOJ-a Budimir Lončar: “Žalosti me što je smišljeno ova važna 8o0. obljetnica AVNOJ-a u Hrvatskoj praktično zaboravljena, iako u Ustavu Republike Hrvatske piše da je antifašizam osnova hrvatske državnosti.To je opasni revizionizam…”

Na ovom fonu mijenjali su se i drugi govornici. Kopredsjednik Igmanske inicijative Vehid Šehić iz Foruma građana Tuzle:”Nažalost, u BiH AVNOJ se službeno ne spominje a činjenica je da kao država postojimo na njegovim tekovinama. Zašto se AVNOJ pokušava brisati, a slave se kao nacionalni heroji osuđeni ratni zločinci?! To je duboka moralna kriza društva u kojem živimo. Kriza istine…” Branislav Radulović iz podgoričke Inicijative za regionalnu saradnju, istakao je da našem prostoru nedostaju bratstvo, solidarnost, jednakost, progres i sigurnost, sve ono što su vrijednosti antifašizma. “Ko bi mogao zamisliti da će 2023. neko ko sebe legitimiše četničkim vojvodom predsjedavati visokim domom crnogorskog predstavničkog tijela u jednoj antifašističkoj zemlji…”

Sviđalo se to nekim nacionalistima ili ne…

Istoričar Dragan Markovina ustvrdio je da mlađe generacije primarno misle da su Domovinski rat i branitelji hrvatske tekovine, a partizani srpske: “Po novom odgoju antifašizam u Hrvatskoj je neka srpska stvar koja nema veze sa Hrvatima. U Hrvatskoj, kad govorimo o antifašističkim temeljima, uvijek govorimo o ZAVNOH-u, nikad o AVNOJ-u, kao da ZAVNOH nema nikakve veze sa širim kontekstom. A današnja Hrvatska je AVNOJ-ska Hrvatska, sviđalo se to nekim nacionalistima ili ne…”

Hrvoje Klasić, istoričar, opovrgao je javno prihvaćene tvrdnje da je AVNOJ  bio antihrvatski. “AVNOJ je bio anacionalan a kamoli antinacionalni. U kojoj se republici u Jugoslaviji, osim himne Hej Slaveni, pjevala i nacionalna himna? Samo u Hrvatskoj Lijepa naša. Toliko o navodnoj tamnici naroda u kojoj su Hrvati živjeli. Devedesetih godina je pokušano i da se partizanski pokret proglasi samo hrvatskim. Mora se ponavljati da nije postojao hrvatski antifašistički ni hrvatski partizanski pokret, već samo jedan jugoslavenski na području cijele Jugoslavije. Hrvatske državne vlasti rade povijesnu reviziju slanjem vijenaca prilikom obilježavanja godišnjice bitke na Sutjesci samo zato što su tamo izginuli Hrvati… Ovim nacionaliziraju nešto što je bilo internacionalno…”

Očigledan fenomen

Ovim, i mnogim drugim sličnim izjavama minulog četvrtka i petka u Zagrebu ukazivalo se na očigledan fenomen: Mladi danas nisu zainteresirani za antifašističke teme i događaje iz Drugog svjetskog rata. Ali i uz nedostatak spoznaje da je “fašizam svuda oko nas, negdje u začetku, negdje jako uznapredovao…”

Mlade “moramo odgojiti da alternativa uvijek postoji i za nju treba imati hrabrosti, kao što su ogromnu hrabrost imali naše bake i djedovi. U ovom kontekstu, i to je Klasić posebno naglasio, “partizanski pokret je alternativa, dokazuje da svi mogu, ne samo živjeti zajedno, nego boriti se zajedno, ginuti jedni za druge. Mladima treba pokazati da takav antifašizam nije utopija…”

Prisutnima ovoj raspravi iz Bosne i Hercegovine nametnulo se, nimalo slučajno, jedno upoređenje sa donekle različitim realnostima spram čitavog ovog procesa  zaborava ili omalovažavanja AVNOJ-a.

Učesnici konferencije iz Srbije govorili su o otvorenim fašisoidnim pojavama sa korjenima u tamošnjoj politici, sistemu, mitovima, strankama i kandidatima koji su danas i na izbornim listama, poput Šešelja i sličnih. Pominjani su murali Mladića i sličnih koji se brane i čivaju sudskim presudama protiv onih što ih “skrnave” pa i gađanjem pokvarenim jajima. Dovršena su “čišćenja” muzeja i galerija od imena, slika i bisti narodnih vođa, patriota i heroja, naročito Tita. Mnoge ulice danas nose imena ličnosti zločinačkih provenijencija. Broza je zamijenio Draža Mihajlović uz slične “heroje”.

Brutalno negiranje

Na ovom fonu su bili i predstavnici antifašističkih organizacija iz Hrvatske, pominjući, uz ostalo, sad već agresivnu “legalizaciju” – prije nekoliko sedmica i u Vukovaru – ustaškog “Za dom spremni” i svega što uz to ide u medijima, na stadionima, u školama i na univerzitetima. Cilj je očigledan: brutalno negirali NOB, Jasenovac, zajedništvo, uz sad već bezmalo svakodnevno multipliciranje broja ‘nevinih kominističkih žrtava’ posvuda, od Blajburga pa dalje…”

Ipak, uočljivo je bilo i na pomenutoj konferenciji koliko ovaj histerični pokret promocije fašisoidnosti ima i u Beogradu i Zagrebu organizovane i aktivne protivnike, na istoj i jasnoj liniji antifašizma, pa često i u različitim okolnostima. Uz uočljivu činjenicu da na svoj način posebno snažan ton ovom antifašističkom angažovanju daju “drugarice”, kako makar i uz blagu šalu insistiraju da ih se naziva. Pa i uz različitu generacijsku pripadnost.

Nama iz BiH ovom prilikom nisu mogle promaći, uz sve drugo, dvije činjenice. Uočljivija je bila ona o većem disbalansu između učešća “drugova” i “drugarica” u antifašističkom djelovanju u BiH, spram Srbije i Hrvatske. Naravno, u korist “drugova”.

Druga je činjenica u svojim korijenima  složenija: “Novo”, danas uočljivo antiavnojsko i antizavnobihovsko bh. društvo i država, posebno su vidljivo odmaknuti od nekadašnjih vlastitih istorijskih pobjeda. Uz sve Sutjeske, Neretve, Igmane… Naročito nakon minulog rata, na tragu “dejtonske” nametnute ustavne i organizacione složenosti, sve do potpune degradacije državne funkcionalnosti i zajedništva društva, uz pobjedonosnu glorifikaciju nacionalnog i vjerskog “identiteta”, primarno društva pa iz toga i države. Tako se većina u BiH u mnogo čemu čak i nesvjesno ne samo pomirila sa upornom redefinicijom istorijske, ratnom pobjedom izvojevane avnojske i zavnobihovske budućnosti, već je evo i legalizirala tendencije suprotne antifašizmu u punom smislu značenja tog izborenog opredjeljenja. Ma koliko preostali antifašisti djelovali protiv.

Ciljani zaborav

Današnju realnost ciljanog zaborava AVNOJA i ZAVNOBiH-a svim silama brane i unapređuju samo profiteri uspostavljenog “sistema” i smisla djelovanja u njemu, koji zahtijeva slijedeće: Pobjedu “onog drugog unutar BiH”, umjesto života u traganju za zajedničkim dobrom uz sva prava proistekla iz legitimnih razlika; Podcrtavanje razlika čak i vještačkih, konstruisanih i podupiranih u svakoj prilici; Glorifikaciju različitosti u “istorijski drugačijim korjenima”. A sve skupa primarno je uklopljeno u interese pojedinaca i manjih grupa, najčešće kriminalne…

Na ovome je, uz ostalo, prepoznatljivo javno odgurnut AVNOJ kojim je BiH u Jajcu utemeljena kao buduća ravnopravna republika, kasnije i država, mada i uz drugačije ideje nekih tada oko Tita. Kojeg se, evo, svelo na ulicu od parstotinjak metara u Sarajevu.  Kako stvari idu – dokle i toliko, vidjet će se!

Otud, ovdje u nas, za razliku od dva crno-bijela izgrađena fronta u Beogradu i Zagrebu – profašistički i antifašistički (ma koliko je ovaj drugi sve slabiji), situacija je složenija ali u dekomponovanoj državi i zatrovanom društvu, sve opasnija po budućnost BiH. I sve po tome uočljivija. Pored po prvi puta javnih, fašisoidnih naredbi policije u Banjaluci i Mrkonjiću da ne smije biti okupljanja povodom dana ZAVNOBiH-a, zbog opasnosti od nemira (sic!), ali i “spontanih” zaborava i neobilježavanja dana koji su nam stvarali identitet, i vlastiti i svjetski – u  pitanju imamo  dominantnu šutnju pred svim tim. Sliježe se ramenima nad očitim društvenim jadom temeljenim na dubokoj transformaciju u kojoj se više, mic po mic, i ne sjećamo ko smo, šta smo i odakle smo. Ono što smo bili, veliki, ponosni, svoji i zajedno očito više nismo. Čast izuzecima.

E, baš pobjeda!

U Sarajevu, eno, “narod” nije došao pred Vječnu vatru u podne 25. novembra (povodom 29. odavno se ne dolazi – to je “jugoslovensko !”) ! jer kažu – bila je kiša i hladno! Ali hajdemo dalje. Otkud eno šutke umrla priča o “dvije škole pod istim krovom” i u tome najmanje dvije različite istine o istorijskim faktima u udžbenicima i na časovima. U tim “njihovim i našim školama”.

Otkud ciljano, uređivački, potpuno druge istine u medijima o istim stvarima, u ovisnosti od onih koji se sjećaju ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a i onih koji bi da ih se nikada više ne spomene…

Kako to pod istom pravosudnom kapom jedni kriminalci a isti takvi na drugom mjestu ministri, kako to da su partizanski spomenici za jedne identitet a za druge meta neprekidnih divljačkih i fašisoidnih napada i rušenja, organizirano bez ikada utvrđenih nalogodavaca i izvođača zločina, rijetko viđenih u svijetu. Tu jedino oni malo dobrohotniji, i hrabriji, eto raspravljaju ko će platiti plin za ponovno paljenje ugašenog plamena Vječne vatre na spomeniku nekadašnjim pobjednicima na Vracama. Pa šutljivi pozitivci ispotiha zadovoljni “što se uspjelo”.  E, baš pobjeda!

Za i protiv sjećanja

To je eto – kako mi se činilo u oba dana sjajnih rasprava u Zagrebu  – tema o kojoj se ni tamo ni ovdje nije progovorilo. Zašto ? Pa logično je. Tamo, kod njih u Zagrebu, Beogradu i Podgorici postoje dva sukobljena fronta, za i protiv sjećanja na AVNOJ. Ma koliko jedan od tih frontova jača, a drugi se, manjinski žilavo bori.

U nas, teško se bilo oteti istini, ni tog fronta više nema. Frontalna je šutnja. Osim u primjerima koji bude nostalgiju, pa i čuđenje. U Mostaru, recimo, najčešće.

Borbe ima tek u tragovima kod pojedinaca i marginaliziranih organizacija jer ovdje nije u pitanju tema dignuta na nivo suštinske bitke za ili protiv novih fažizama. Već je u pitanju kako očuvati status quo koji odgovara raznim mentalnim “minderlijama” i njihovim interesima dignutim na nivo profitabilnog balansa, poznate ovdašnje dobrohotnosti. Zato nam je, eto, jedino ovdje u nas, čak i od bivšeg gradonačelnika, mogla javno nad Vječnom vatrom u onom komadu Titove, biti pohvaljena “pobjeda nad antifašizmom”. I nije on kriv, izabralo ga.

Tih dana, sjećamo se, i lokalni fakin javno je, oko podne, na istom mjestu zapišavanjem gasio Vječnu vatru. A desetine prolaznika unaokolo pravili selfije sa njim u pozadini. “E baš je baja…!”

Tužna uspomena na Valtera.  Ja, i…!

 

 

 

Prethodna vijest

JPTC FBiH Employees reported the director for abuse of power, he claims that the reports are meaningless

Naredna vijest

The Chinese are asking for additional guarantees of Srpska for construction of Hydropower plant “Buk Bijela”