Piše: Ahmed BURIĆ
U čekaonici Evropske unije
Al’ je lep ovaj Bled, mogao je pomisliti 1965. godine na 33. kongresu P.E.N., jugoslavenski nobelovac Ivo Andrić parafrazirajući legendarnog dječjeg pjesnika Jovana Jovanovića Zmaja. A možda i nije bilo vrijeme za igru, jer se kongres održavao u teškim vremenima. Organizator je bio slovenački P.E.N. koji je time utvrdio svoj ugled, i postavio Sloveniju kao tačku dijaloga između Istoka i Zapada. Učestvovali su mnogi značajni ljudi toga vremena: recimo, dramatičar iz New Yorka Arthur Miller, potom čileanski pjesnik Pablo Neruda, italijanski romansijer Alberto Moravia, mađarski literarni prvak Gyula Illes, poljski šeksipirolog Jan Kott. Uz, naravno, i jake, tada domaće snage: Andrić, Miroslav Krleža, Vasko Popa, Josip Vidmar, „gorljivi i plemeniti“ Jože Javoršek, likovni umjetnik Božidar Jakac, Matej Bor…
Bez obzira o čemu se razgovaralo, a razgovaralo se o protivrječnostima Titovog socijalizma, ratu u Vijetnamu, Hladnom ratu i polemikama sa Sovjetskim savezom, radni čovjek pri zdravoj pameti bi radije čitao zapise s tog kongresa, nego pratio Strateški forum, održan na istom mjestu prošlog tjedna, uz učešće regionalnih knezova Balkana.
Borut Pahor kazao je da je važno za zemlje Zapadnog Balkana uđu u Evropsku uniju, jer odgađanje ima neželjene posljedice za sve – pad povjerenja u evropski projekt, odgađanje reformi, rast nacionalizma i otvaranje puta za takozvane „treće igrače.“ Ne pojasnivši pritom pojam tih trećih igrača. Drugi učesnik Ivan Janez Janša, dojučerašnji pobornik famoznog non-papera koji je utjecaj na Zapadnom Balkanu htio podijeliti između Beograda, Zagreba i Tirane, također je zagovornik proširenja EU. „Proširenje nije nikad bilo tehničko pitanje, nego strateško te da je riječ o političkoj odluci, a da je skrivanje iza tehničkih detalja samo alibi.“
Ko čeka Godota?
Naizgled čudna promjena. Dio analitičara smatra da Janša nije promijenio stav, ali jeste strategiju. Vjerovatno računa na to da će se Evropska unija lakše raspasti ako primi zemlje koje su već jednom pokazale rezultat u razbijanju integrativnih tvorevina. Tako bi se „zabava“ dezintegracija ponovo nastavila. Za pravu zabavu pobrinuo se albanski premijer Edi Rama, otvorivši dramski diskurs: „Mi čekamo Godota. Ne znamo tko je Vladimir, a tko Estragon, ali Albanija i Sjeverna Makedonija su poput likova u Beckettovoj drami. Beckett je u posljednje vrijeme Bugarska.“ Sofija je, podsjetimo, blokirala otvaranje pregovora o članstvu sa Sjevernom Makedonijom zbog spora oko makedonskog jezika. Pri tome, u Bugarskoj ni nakon dva kruga parlamentarnih izbora u Bugarskoj nije formirana vlast. Rama, slikar i bivši košarkaš, živopisno je izrazio nadu da Sjeverna Makedonija koja je zbog deblokiranja pregovora i okončanja spora s Grčkom nakon novih izbora u Bugarskoj neće morati promijeniti ime u Zapadna Bugarska.
Duhovito. Doduše, kako kome. Sve otvoreniji sukob između Rame i kosovskog lidera Albina Kurtija uvijek može eskalirati, jer Rama, praktično igra na otvorenost prema susjedstvu, dok Kurti iz prikrajka čeka svoju šansu da krajnjim nacionalizmom preuzme mjesto lidera Albanaca u regionu. U registru crnog humora dakle se valja nadati da Albanija neće morati promijeniti ime u Južno Kosovo.
Nova epizoda
Status najveće zvijezde za pobjedu na festivalu, pardon forumu na Bledu očekivano je potvrdio bivši mađarski komunist Viktor Orban poručivši da EU treba Srbiju zbog geopolitike. On tvrdi da se bez Srbije kao članice EU na može razgovarati o sigurnosti ili cjelokupnom evropskom identitetu. „Više nam treba srbijansko članstvo u EU, nego što to treba Srbiji.“ Knez Orban poručuje predsjedniku Evropskog parlamenta Sassoliju koji je nedavno podsjetio na urušavanje Rimskog carstva, da je puno važnije istočnoevropsko iskustvo otomanskog osvajanja. „Pitanje je kako da ostanemo zajedno. Dolaze muslimani.“
Eto dakle nove epizode. Janša i Orban brane Evropsku uniju od muslimana. Pritom je uloga šefa prve crte odbrane protiv napasti sa Istoka namijenjena Vučiću. Kojem to, možda, intimno i prija, ali javno baš i nije pokazao preveliko oduševljenje. Rekao je kako je Srbija bila entuzijastična oko procesa pristupanja EU-u, ali – „taj entuzijazam više ne postoji”. Našli smo svoje načine da nadvladamo ekonomske poteškoće. Stvorili smo svoje mehanizme.
A mehanizmi su, između ostalog, sve veća autokratija, korupcija i nacionalizam koji se izvozi preko granice. U ovom trenutku najviše u Crnu Goru kojoj se želi uskratiti državni legitimitet. Poljski velmoža Morawiecki, zatvorio je debatu rekavši da zbog zaokružavanja granica EU-a Zapadni Balkan treba što prije biti primljen. „Moramo biti veoma glasni oko toga koliko je to važno iz strateške perspektive EU-a.“
Dok traje egzodus
I tako. Iz ove perspektive moguće je da za Bosnu i Balkan Evropska unija djeluje kao rješenje dijela problema, ali nameće se logično pitanje: „treba li ići tamo gdje te dojučer nisu htjeli, a danas te hoće ugurati?“ I to isti oni koji su te mrzili, i danas plakatno nude blagostanje, uvećavaju bogatstvo svojih pajdaša, a običnom svijetu ostavljaju oskudan život?
Dok traje egzodus stanovnika zemalja Zapadnog Balkana prema Zapadnoj Evropi, njihovi se lideri okupljaju kako bi se zaštitili od migracija.
Eto, zato je bolje čitati zapisnike s kongresa na Bledu od prije šezdeset i šest godina, nego danas slušati šta govore lideri.
U čekaonici Evropske unije.
(Tekst je objavljen u ljubljanskom „Dnevniku“, za koji je originalno napisan.)
