Za rat je obično potrebno (najmanje) dvoje, a kod nas je i to inovirana disciplina pa se političari sami sa sobom svađaju. I to u dokazivanju kako su za rat, ali i za mir istovremeno. Pa se čini da su (uz poneke izuzetke) najratoborniji oni koji prošli rat nisu ni vidjeli
Piše: Senka KURT
Rat! Riječ koja ne izlazi iz našeg jezika, misli, kod nekih i srca već trideset godina. Od pravoga rata. Koji nam se sručio na glavu, unesrećio nas, u kojem niko nije pobijedio. U kojem smo, htjeli ne htjeli priznati, poraženi svi. Osim onih koji su opet iz tog rata izašli bogatiji, snašli se, shvatili pravila i postali ratni profiteri.
Pa tako od Daytona do danas, upravo zahvaljujući onima kojima je rat mio bilo koje vrste bio, mi ratujemo. Ako nema neprijatelja, mi ih izmislimo. Pred izbore naročito volimo izgovarati tu strašnu riječ. Ratujemo zbog migranata. Ratujemo zbog vakcina. Ratujemo zbog nas i susjeda. Zbog rezolucija i non papera.
Olako izgovaramo tu tragičnu riječ.
Ronhill i patriotizam
Domaći političari ne ustručavaju se na dnevnoj bazi spomenuti neki rat. Tako Stranka demokratske akcije na svaki blef Milorada Dodika da će otcijepiti Republiku Srpsku odgovori da je sposobna organizirati odbranu BiH. A njen lider Bakir Izetbegović obećao je da se ovoga puta neće skrivati u kabinetima već stati ispred naroda. Ne daj Bože da to dočekamo!
Za rat je obično potrebno (najmanje) dvoje, a kod nas je i to inovirana disciplina pa se političari sami sa sobom svađaju. I to u dokazivanju kako su za rat, ali i za mir istovremeno. Pa se čini da su (uz poneke izuzetke) najratoborniji oni koji prošli rat nisu ni vidjeli. Ili su ga gledali sa sigurne distance. Radeći neke važne poslove u logistici.
Šta su u ratu radili članovi Predsjedništva BiH, koji neki što žele, a neki što moraju, sve češće govore o ratu?
Milorad Dodik, koji prednjači među onima koji su danas za rat, sutra za mir, prekosutra nemir i tako dalje… prema zvaničnoj biografiji rat proveo kao zapovjednik vojne policije RS na aerodromu u Banjoj Luci, u činu poručnika.
Poraće je dočekao kao opozicionar, pa je zahvaljujući podršci Zapada već 1998. postao premijer. Njegova karijera od tada nezaustavljivo raste. S njom i utjecaj, moć, bogatstvo. I opetovano mantranje o ratu svaki put kad osjeti da makar malo gubi tlo pod nogama. Opozicija u Republici Srpskoj s osmijehom dočekuje ratnu biografiju Milorada Dodika. Dodik je zbog navoda da je u ratu prodavao cigarete i naftu, dobio naziv Mile Ronhill, tvrdio je Mladen Bosić (SDS).
– Želim dokazati da stojim iza svojih tvrdnji da je Dodik pokrao milione. Jedan dio dokumentacije smo predali sudiji koji je zadužen za ovaj postupak. Očekujem da će mi dozvoliti da iznesem sve dokaze i pozovem sve svjedoke. Počeli smo prikupljanje dokaza iz 1992. i 1993. godine, jer imamo dokumentaciju da je Dodik u ratu švercovao cigarete i naftu. Prodavao je cigarete po cijeni koja je bila 300 odsto viša od nabavne. To se u žargonu zove ratno profiterstvo – rekao je Bosić nakon što ga je Dodik tužio.
Prema dokumentaciji, kojom je mahao Bosić, Dodik je bez sumnje ratni profiter i to dovoljno govori o njegovom patriotizmu.
– Dodik je mene tužio da sam mu nanio duševnu bol. Čovjek sa takvim moralom nije mogao osjetiti nikakvu bol. Jer je to čovjek koji je stvarao milione dok su omladina i narod ginuli. Godine 1993. je sarađivao sa Oktan prometom, čiji je vlasnik bio Vojin Mitrović, jedan od kupljenih poslanika u prošlogodišnjem izbornom procesu – istakao je Bosić.
Ratna biografija člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića odnosi se na oblast odbrane i sigurnosti. Džaferović je tokom rata bio načelnik Centra službi bezbjednosti (CBS) u Zenici, što će reći načelnik u MUP-u, koji je bio dio odbrambenih snaga RBiH
Nakon rata radio je kao sekretar u Agenciji za istraživanje i dokumentaciju (suradnja s Haškim tribunalom). No, tu se zadržao tek nekoliko mjeseci i krenuo putem politike.
Krhki mir i non paper
Džaferović važi za mirnog, staloženog, neimpulsivnog čovjeka. Kad već govori o ratu onda je to u kontekstu na moguće prijedloge o mirnom razlazu BiH.
– Oni koji zagovaraju takve ideje vode ovu državu i cijelu regiju u novi rat – kazao je Džaferović povodom slovenačkog non papera, koji se ovog proljeća nezvanično pojavio u javnosti.
Željko Komšić, dugogodišnji član Predsjedništva BiH, za sebe bi sigurno rekao da je “ratoboran”. Javnost ga doživljava manje strpljivog od Džaferovića, a više nego Dodika. No, Komšić je odavno priznao da mu mnoge stvari mogu dirati, ali ne i rat.
Iz rata je izašao s najvišim priznanjem “Zlatnim ljiljanom”. U rat je ušao kao pravnik Zavoda za penziono osiguranje BiH. Prijavio se u redove Armije RBiH, tokom rata dobio čin natporučnika. Demobiliziran je početkom 1996.
– Željko nije želio da stupimo u brak u ratu jer je stalno bio na liniji, moglo mu se nešto dogoditi i nije me želio unesrećiti. To je bilo vrlo pošteno od njega. Čekali smo da rat završi i onda se vjenčali. Bila je to skromna ceremonija. Počeli smo se zabavljati 28.augusta 1992. a vjenčali se 28. augusta 1996. Godine – ispričala je za “Graciju” Sabina Komšić.
Da mu je rat svetinja potvrdio je u i čuvenoj polemici u “60 minuta” sa Bakirom Izetbegovićem. Kandidati za Predsjedništvo BiH lagano su časkali dok se nije došlo do činjenice šta je ko radio u ratu.
Izetbegović je počeo pitanjem Komšiću: Jeste li ikad sreli neprijateljskog vojnika izbliza?
Komšić: Jok, Vi ste sreli… Nemojte me dirati na rat. Vi sreli zarobljenika …
Bakir: Hvala Bogu…
Komšić… Kad smo ga mi uhvatili
Bakir: Ja sam bio sto puta u prilici da poginem
Komšić: Bolan šuti, sjedio si kod oca u kabinetu.Nemoj, bolan!
Kad već pominjemo Izetbegovića treba reći da se, prema mnogim svjedočenjima, on više naratovao u seriji koji su turski producenti snimili o njegovom ocu Aliji Izetbegoviću nego u stvarnosti.
Bakir iz turske sapunice
No, eto tvrdi da je “sto puta bio u prilici da pogine”, bez obzira što je najveći dio rata proveo u očevom kabinetu, kao lični sekretar, zlobnici kažu skriven i u trezoru tadašnje Narodne banke BiH.
Poslije rata malo dorađena romansirana biografija navodi da je Izetbegović mlađi aktivno sudjelovao u pripremama za odbranu BiH u ratu, u izgradnji Sarajevskog tunela.
Nedavno je za MTV Igman, omiljeni medij bračnog para Izetbegović, kazao da nema stvari koju je jedan muškarac dužan raditi, kad su njegov narod i zemlja napadnuti, a da on to nije radio.
– Dakle, nijedne. Ni one najteže, najopasnije, gdje se glava gubi. I to više puta. Ne vjerujem da je iko osim Željka Komšića, od ovih visokorangiranih političara, to radio što sam ja radio. Ali dio Bošnjaka voli da cijepa svojima dlaku na četvero. Naravno da nisam bio u trezoru – kazao je Izetbegović.
Istakao je da rat nije proveo u rovovima, ali dodaje da je znao otići i po tri-četiri kilometra u tuđu teritoriju.
Da ga borbenost nije napustila svjedočio je baš u tom intervjuu ističući da je spreman stati ispred ljudi ukoliko rata bude.
– Apsolutno. Apsolutno. Dakle, apsolutno – rekao je.
Čović: Soko ga nije volio
O ratnoj biografiji Dragana Čovića, vječitog lidera Hrvatske demokratske zajednice, zvanično, ništa se ne zna. Nezvanično, a o čemu postoje mnogobrojna sjedočenja, Čović je kao generalni direktor mostarskog giganta SOKO, tražio od upravnika logora Heliodrom da za potrebe rada u preduzeću SOKO ”ustupi” deset zatvorenika sredinom ratne 1993. godine. Riječ je dakako o zatvorenicima Bošnjacima i Srbima.
Iako je nekoliko puta na sudovima dokazivao nevinost zbog optužbi za kriminal ili zloupotrebu položaja, o ovim događanjima iz juna 1993. nikada nije procesuiran.
Poznato je da je na čelu Zrakoplovne industrije SOKO bio od 1992. punih šest godina, a činjenica da se nalazi na čelu tako važne kompanije tokom rata govorila je o povjerenju vrha tadašnje HZ “Herceg Bosna” prema njemu.
– Molim vas da nam za potrebe ZI Soko omogućite izuzimanje deset zatvorenika, a sa ciljem obavljanja određenih poslova – podizanje i postavljanje zaštitne ograde oko ZI Soko… Osiguranje zatvorenika će obavljati Funkcija sigurnosti ZI Soko Mostar – stoji u spornom dokumentu od 22. juna 1993., koji potpisuje Dragan Čović.
Gostujući kod Aleksandra Stankovića na HTV-u, Čović je nemušto opovrgavao autentičnost dokumenta, ističući da je sve što je osobno radio od 1992. do 1995. bilo ‘više nego časno, korektno i ljudski’.
Jedan od zatočenika, mostarski stomatolog Huso Obradović, svjedočio je da je Čovića često viđao dok su “radili” u kompaniji SOKO.
– Gotovo svaki dan smo ga znali viđati, prolazio je pokraj nas. On nikad nije gledao prema nama niti nam se obraćao – kazao je Obradović.
Inače, prisilni rad dio je presude protiv hercegbosanske šestorke, gdje je kvalificiran kao izravno kršenje Ženevske konvencije, odnosno međunarodnog običajnog humanitarnog prava.
Postupak šestorki obilovao je svjedočenjima bivših logoraša, odvođenih na rad na bojišnicu, u mostarske tvornice i na druge lokacije.
Tako je bilo u ratu. U miru se Čović zalaže, dakako, za mir!
Višković i optužbe iz Srebrenice
Malo i o premijerima entiteta.
Fadil Novalić prije rata je bio predsjednik Upravnog odbora TMD Gradačac Famos. U ratu je od 1992. do 1995. godine bio dobrovoljac/vojnik, pripadnik 107. Gradačačke brigade ARBiH, i vođa projekta proizvodnje NVO u TMD Gradačac.
Novalić je ratni vojni invalid iza koga stoje i boračke organizacije, koje su prošle godine, kad se tek pojavila afera “Respiratori” naglasile da su “svi naši branioci, pa i premijer Novalić, dokazane patriote koji sigurno ne bježe od bilo kakve odgovornosti ukoliko se dokaže”.
Njegovog kolegu, premijera RS Radovana Viškovića nemali broj svjedoka prozivao je proteklih godina zbog sudjelovanja u ratu, odnosno njegove uloge u premještanju masovnih grobnica.
Memorijalni centar Srebrenica (MMC) pozvao je 17. septembra prošle godine Tužilaštvo BiH da pokrene istragu o krivičnoj odgovornosti Radovana Viškovića.
Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica izjavio je da je Višković prema izjavama svjedoka datim pred Sudom BiH, pod zakletvom i to prema izjavama svjedoka Tužilaštva i prema izjavama svjedoka odbrane u Hagu pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) bio i u Potočarima i u Srebrenici u julu 1995. godine.
– U najmanje jednom slučaju učestvovao u organizaciji transporta zarobljenika, najvjerovatnije na neko od mjesta zatočenja, odnosno mjesta pogubljenja i učestvovao u takozvanoj operaciji asanacije, odnosno prekopavanja masovnih grobnica i prikrivanja dokaza o genocidu – kazao je Suljagić za RSE.
Tužilaštvo BiH potvrdilo je da je Posebni odjel za ratne zločine već formirao predmet koji se odnose na više osoba, uključujući i Radovana Viškovića. Radi se o optužnici u predmetu ‘Josipović i drugi’, a koja se odnosi na prisilno premještanje, transport i zarobljavanje bošnjačkog stanovništva, a nekima je na teret stavljeno i pogubljenje muškaraca.
I svjedok Željko Kerkez, oficir Glavnog štaba Vojske Republike Srpske na suđenju Vujadinu Popoviću, načelniku sigurnosti Drinskog korpusa VRS-a u Tribunalu u Hagu, doveo je u vezu Viškovića sa genocidom u Srebrenici.
Iz kabineta premijera RS Radovana Viškovića nema komentara na ove optužbe, a pisanje sarajevskih medija ocjenjuju kao “besmislice”, koje ne zaslužuje da im se pridaje bilo kakav značaj.
Pominjanje Viškovića u kontekstu ratnih zločina Milorad Dodik je prokomentirao riječima da ne vjeruje da je “okrvavio ruke”.
– Kada kažem da je dobar Srbin, ne mislim da apriori treba da mrzi druge. Upravo zato što poštuje druge ljude, narode i vjere, on je čovjek koji sigurno nije okrvavio svoje ruke i ono što se nameće protiv njega je izmišljotina, laž nekog svjedoka, koji pokušava da bude anoniman i zaštićen i to govori koliko laže. Ako je istina, neka se suoči sa njim – kazao je Dodik novinarima.
Iako sam žena, nisam dezerter
Kad je riječ o predsjednici Republike Srpske Željki Cvijanović, tamošnja je opozicija nerijetko postavljala pitanje gdje je bila i šta radila tokom rata.
Cvijanović su optuživali zbog njenog “miješanog” porijekla (majka joj je Hrvatica), pa su je optuživali i za dezerterstvo.
– … Iako sam žena, nisam dezerter. Otac mi nije kupio stan u Novom Sadu i sklonio me, a mogao je kao oficir. Takođe, drugog sina sam rodila u ratu u prnjavorskoj bolnici gdje sam ležala zajedno sa ranjenicima, uključujući i one koji su dolazili sa ratišta na kojem je bio moj otac – kazala je ona.
Pohvalila se da je njen otac major Slobodan Grabovac bio jedan od osnivača teslićke brigade koja je imala više od 9.000 boraca gdje je od prvog do zadnjeg dana rata bio načelnik artiljerije.
Cvijanović ide sigurnim stopama svog stranačkog lidera Dodika, te uporno ponavlja da će RS kad – tad biti samostalna.
Zato poručuje svima koji su protiv te ideje ‘‘da bi im bilo bolje da izbiju rat iz svojih glava i da prestanu plakati po ambasadama, jer Republika Srpska neće ratovati”.
Domaći aktuelni političari vole reći da ne bi tako često pomišljali na rat da nisu izazvani. Bošnjaci zato najviše reagiraju na izjave susjeda. Istočnih i Zapadnih.
Prošlosedmična izjava ministra unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina nedvosmisleno je poručio da je rat jedino ostvarenje ciljeva politike zvaničnog Beograda.
– Zadatak ove generacije političara jeste stvaranje “srpskog sveta”, odnosno da objedini Srbe gdje god oni budu živjeli – rekao je Vulin na obilježavanju 13. godišnjice Pokreta socijalista, kome je prisustvovao i predsjednik SNS-a i Srbije Aleksandar Vučić.
Već odavno srbijanski analitičari i javnost naglašavaju da Vulin govori ono što Vučić misli, a Vučić je svakako od devedestih do danas imao oreol “ratnika”.
Vučić “nekim poslom” na Trebeviću
Vučić je političku karijeru počeo je kao radikal Vojislava Šešelja, tokom rata volio se slikati na Trebeviću iznad Sarajeva. U to su vrijeme na grad padale hiljade granata, ubijana su djeca, grad je bio bez struje, vode, hrane.
Šta je Vučić radio na Trebeviću? Je li pucao na Sarajevo?
– Nisam pucao, ali sam bio na Palama i radio svoj posao – kazao je Senadu Hadžifejzoviću i dodao da “nikad u životu nije uzeo snajper”.
No, bez obzira koliko je navodio da su njegove riječi “izvučene” iz konteksta, ostat će zauvijek zapisana izjava.
– Ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu muslimana! Pa vi bombardujte, ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu muslimana. Pa da vidimo smeje li međunarodna zajednica ili bilo ko drugi da udari na srpske položaje, može li se tako ponašati sa srpskim narodom – prijetio je Vučić zbog NATO-vih udara na srpske položaje u Bosni i Hercegovini 1995.
Danas se prikazuje kao umjereni, proeuropski orijentirani konzervativac. Vjeruje da vuk može promijeniti i dlaku i ćud. Njegovi protivnici opet tvrde da je Vučić danas isti kakav je bio kada se prije paklenih devedesetih udružio sa Slobodanom Miloševićem da mu osigura opstanak.
Danas tvrdi da mu na pamet ne pada ni da razmišlja o sukobima i ratovima. Svoju političku platform radije prikazuje dobročinstvom, mirotvorstvom, frazama o dobrosusjedskim odnosima.
Tako Vučić, onako Vulin. Ko vjeruje u kompromis?
Milanović: Slava i čast u kabinetu
Hrvatski predsjednik Zoran Milanović jedna je od najvećih politički enigmi regiona. Dojučerašnji socijaldemokrata, kod zadnjeg se mandata prometnuo u nacionalistu, konzervativca, potpuno preokrenuo priču i ponekad se stiče dojam da ni ne čeka priliku da uputi uvrede, malo Bošnjacima, malo Srbima, malo i “svojima”.
I sam je priznao da je kao mladić bio buntovan, sklon tučnjavama. Izgleda da mu se to pomalo i vraća. Svoju borbenost nije iskazao u ratu. Domovini je služio u Ministarstvu vanjskih poslova, gdje se kao još mladi pravnik zaposlio 1993. Iduću je godinu već otišao u mirovnu misiju OSCE-u u Azerbejdžan, u Nagorno Karabah.
Nedavno je na obilježavanju jedne brigade Zbora narodne garde odnosno Hrvatske vojske, gledao fotografije poginulih pripadnika.
Milanović je istaknuo kako je taj detalj bilo dirljivo i ponizno gledati.
– Natjera te da na trenutak spustiš pogled i da se zapitaš: Gdje sam ja bio? Ja nisam bio u ratu, bio sam u Zagrebu. Radio sam za Hrvatsku. Ali nisam nosio pušku. Slava i čast, što da kažem više od toga – poručio je Milanović.
Riječ po riječ i eto niko nije za rat. Oni što su osjetili “bauke kaljavih rovova”, čini se da su najtiši. Znaju šta je rat.
Oni koji su se skrivali, bili manekeni na prvim linijama, slikali se, švercovali, sad bi ratovali.
Neka hvala, bez nas! Bez naše djece!
