Zlatko Dizdarević: Na mutnom izvoru

Evo  nas u drugoj polovici treće decenije otkako vodom sa mutnog izvora zalijevamo takozvanu dejtonsku Bosnu i Hercegovinu. Stotinama i stotinama godina postojeću i održivu biljku uzgajanu u raznim uslovima i kijametima, a rijetko tako slabašnu i jedva uspravnu kao danas.

Mudrovanja su različita zašto je to, eto baš sada, ovako kako je. I različiti su odgovori – što namjerno, što iz neznanja. Zle namjere nisu nove, ali su neznanja uznapredovala silno. I ciljano. Uz lijepa pamćenja šta smo i kako nekada učili na časovima istorije tokom školovanja. O datumima ali, još više o istoriji kao potankom objašnjenju proteklih vremena. Pa i o tome što bude ako se pamet i fakti o prošlosti ne slože.

Drugi svjetski rat učili smo iz knjiga. Drugi smo živjeli. Knjige su pričale i o koracima nakon davne pobjede nad fašizmom ne bi li se svijet izvukao iz košmara. I šta činiti da se ne ponovi? Nije to bila tek politički pomodna, rutinska floskula. Radilo se o smišljenim, organizovanim i neupitno velikim potezima koji će u prošlost gurnuti jednu, a vrata otvoriti drugoj realnosti. Stari bi kazali, zavazda.

Tadašnji pobjednički interesi i politička mudrost, učili smo, stvarali su važne uslove za put Evrope u mirnu budućnost.

Prvo, nije bilo dileme ni trenutka ko je protiv koga ratovao i zašto. Urnebesno smiješno bilo bi pitati tada, ko je pobijedio, a ko izgubio. A o nebrojenim “nijansama” pobjede i poraza istorija će se kasnije baviti.

Drugo, Nurnbeg i sud zločinu došao je brzo i završen brzo. U 11 mjeseci od kraja  ’45. precizno i efikasno dovršeni su sudski procesi protiv optuženih ratnih zločinaca. Dvanaest obješenih, sedam u zatvorima, tri oslobođena. Nekoliko njih uhvaćeno je i suđeno kasnije. Poput Eihmana, recimo. Oni koji nisu bili za egzekuciju, a bili su organizovani i aktivni na strani gubitnika, otišli su u zapećak istorije. Njihovim imenima nikada se nisu zakitile ulice, trgovi, škole…

Treće, političke partije, legla mržnje i zločina, nisu nastavile svoje postojanje.

Lideri u novim, a u ratu gubitničkim državama, priznavali su na različit način sve što su kao poraženi imali priznati. Istorija će po tome, recimo, pamtiti dovijeka Willy Brandta. Neke baš i neće.

Četvrto, pobjednici su grandioznim projektima obnove i svekolikog suporta (Marshallov plan, napr.) vraćali život generaciji preživjelih u razorenim  državama. Bila je to borba za egzistenciju, obnovu normalnosti ali i za nove, humane vrijednosti.

Dalje, izbori nisu došli odmah iza rata. Puno je toga trebalo pomesti – pogrešne ljude posebno – da bi teren za slobodu, demokraciju, institucionalizam i pogled u drugačiju budućnost bio raskrčen…

Sve nam je ovo bilo znano iz knjiga u mladosti ali, išli smo tada naprijed pa nismo znali kako izgledaju tragovi nenaučenih lekcija. No, tu činjenicu đavo je čekao i dočekao. Istorija se ne može prevariti i evo nas ovdje gdje smo. Mali i nigdje. Izvor na kojem smo počinjali 1995. nije bio ni približno bistar kao onaj na kojem je pobjednička koalicija pola vijeka ranije počinjala da napaja Evropu i novo društvo. Bio je od početka zagađen drugačijim interesima i zlom “mudrošću” izvana i još više iznutra.

I letimično poređenje sa ’45. sada bi bilo smiješno, da nije tragično: Dayton u osnovi nije utvrdio pobjednika i pobijeđenog. A to ni jedan istinski dovršeni rat ne poznaje. Učinjeni su veliki ustupci mnogima, prije nego li novoj budućnosti i novim ljudima ovdje oko nas. Izvorni kreatori Mirovnog sporazuma su potvrdili staru kolonijalnu logiku: “Tamo gdje se u zoni tvog interesa tuče više plemena, najveći ne smije biti poražen”. Tako je i bilo. Oni koji su stvarili uslove prvo za raspad Jugoslavije a potom i rat, koji su ga vodili i priveli kraju, u suštini  poštujući i strane interese na Balkanu, ostali su na vlasti. Naravno, nastavljajući prvo ispotiha a onda sve otvorenije sa svojim logikama koje nisu kažnjene dovoljno dugo. Novi krivi put mogao je profunkcionirati.

Nurnberg je završio sa “zločinom i kaznom” za manje od godine a trodecenijsko filozofiranje međunarodne zajednice i Krivičnog suda u Haagu, kao njene produžene ruke, mnoge od zločinaca vratilo je na spiskove “heroja”.

Izbori u atmosferi nedovršenog rata zakazani su ubrzo nakon pucanja. Novi -stari “lideri”, legitimirani kobajagi demokratskim izborima, iza leđa ostrašćenih glasača naplatili su se kriminalnom privatizacijom i trpanjem u džepove svega što je vrijedilo u državi prije rata. A puno toga vrijedilo je basnoslovno mnogo. “Marshallov” i slični planovi ostali su pusti san. Na sreću “lidera”, nije bilo ni Maršala, pobjednika. Otimačina, korupcija i šprdnja sa demokratijom i vladavinom prava polako su ugrađivani kao kancer u državu i posebno društvo.

Puno je toga već napisano o profilu države u kojoj živimo, o onima koji su istinski ljudski i egzistencijalno poraženi i o onima koji divljaju javno zaštićeni vlastitim siledžijskim pozicijama. Ili čuvarima što su ih lično doveli uznos svim normalnim uslovima i standardima. Posebna klasa su oni o kojima se malo govori, koji nisu ni osioni potkapacitirani a moćni “lideri”, niti oni što ekonomski ucijenjeni ili mazohistički poslušni čuvaju ove prve. To je “nova poslovna klasa” milionera obogaćenih raznim marifetlucima u ciljano raspadnutom sistemu. Napravljene su čitave male imperije kojima ovakva država, korumpirano pravosuđe i ponižena struka potpuno odgovaraju. Njihova šutnja uz debilizirani sistem i ovakve okolnosti očekivana je. Kao i masovni odlazak svih koji ni na kakav način ne mogu ili ne žele u ovakvu realnost da se uklapaju.

Poznati su i razlozi zbog kojih tzv. međunarodna zajednica, sa nama najbližom EU, ima puno birokratsko-interesnih razloga da čuva status quo jada i bijede u BiH. Uspjeh se u Bruxellesu dokazuje time da se ovdje ne puca. Potpuna farsa je u pozivu “liderima”, dakle, hraniteljima raspada,”da ulože dodatni napor za brže reforme na evropskom putu BiH”.

Rat je bio takav kakav je bio. Oni koji su ga ovdje prošli znaju šta to znači. I kako je došlo dotle da nas vode tri kartela “uz zaštitu” iz susjedstva/komšiluka i posrnulu opoziciju. Onda, 1945. tako nije moglo biti, jer nismo bili ni mali, ni poraženi.

Jasno je da ništa od onoga što se željelo tada, nije u Daytonu bio ni prioritet pa ni dugoročni plan. “Mirovnjaci” su išli tragom drugih interesa na Balkanu. I napravljene su velike greške. Stimulisan je raspad na stalnoj proizvodnji nacionalizma, mržnje i uporne želje da se porazi “drugi” unutar iste države. Pred smrt je sumnju rezultatom svog posla iskazao i Richard Holbrook, izvođač radova u Daytonu. Uz ostale iz Evrope. No, nije to ni prva ni posljednja velika greška i dalje kolonijalnog Zapada po svijetu.

Nama danas i ovdje to saznanje ne olakšava život. Mora se znati precizno, ko je i zašto zamutio do trovanja onaj izvor. Čuvari te tajne su moćni, a ozbiljnih interesa za njeno demistificiranje ni ovdje ni vani za sada nema.

 

 

 

Prethodna vijest

DOSJE: Šta su radili u ratu oni zbog kojih smo izgubili mir?

Naredna vijest

Narodno pozorište RS po sto puta manjoj cijeni od tržišne izdaje lokale kumu Igora Radojičića!