Ratna članica Predsjedništva BiH, ambasadorica naše zemlje, profesorica koja je odgojila mnoge generacije, govori o svom neobičnom životu, o tome kako je s par mjeseci “otišla” u partizane, kako se i zašto nekoliko godina zvala Hajba, o svojim roditeljima, Sarajevu nakon Drugog svjetskog rata i danas. O običajima koje smo zaboravili, o tradiciji koju smo zanemarili. O gradskim ocima i onima koji su to htjeli biti. O borbi koja za nju nikad ne prestaje

Razgovarala: Senka KURT

Život prof. dr. Tatjane Ljuić Mijatović, ratne članice Predsjedništva BiH, ambasadorice BiH, zamjenice predsjedavajuće Gradskog vijeća Sarajeva je filmska priča.

Rođena je  11. maja 1941. godine u Sarajevu, a kaoo beba s roditeljima, krenula u partizane. No, beba nije mogla izdržati daleki put, skrivanje i probijanje kroz vreti Bosne.

– Imala sam pet šest mjeseci kad su me roditelji poveli u rat sa sobom – kaže na početku razgovora za Interview.ba

Njeni roditelji su se upoznali u Sarajevu.

– Nakon mog rođenja odlučili su se krenuti u borbu za svoju zemlju. Ponijeli su me sa sobom. Nisu me mogli nigdje drugo ostaviti – kaže.

Kako je postala Hajba nosila dimije

Interview.ba: Tokom Pete ofanzive roditelji shvataju da s tako malom bebom ne mogu dalje. I onda se Vaš život mijenja.

Ljujić Mijatović: Moji roditelji tada su odlučili da me ostave kod jedne porodice, u selu Zelinje (kod Zvornika, op. aut). Porodica je imala petero djece, bila je to jedna muslimanska porodica, dali su mi ime Hajba. Tata me je tako zvao do kraja života. Moji roditelji su tada bili u Tuzli, znali su da je riječ o domaćinskoj, poštenoj porodici. Nije bilo vremena za premišljanje i odluke. Taj čovjek je rekao mojim roditeljima: “Možete ostaviti kod nas dijete”. I tako sam ostala u toj porodici, odrastala s njihovom djecom, išla u džamiju, naučila i da klanjam, nosila sam dimije

Interview.ba: Koliko ste dugo bili u toj porodici?

Ljuić Mijatović: Negdje, 1944. godine moj babo, tako sam ga zvala, dobio je poziv da me dovede u Tuzlu. Moj tata je učestvovao u oslobođenju Tuzle. Moja mama je bila oboljela od tifusa. Sjećala sam se njenih očiju. Kad me je babo doveo u Tuzlu, prvo je moja mama izašla pred mene. Ja je nisam prepoznala. Imala je kratku kosu, zbog tifusa je bila potpuno drugačija. Ja sam rekla: “Ti nisi moja majka“. Tada sam vidjela veliku tugu u njenim očima. I sjetila sam se njenog pogleda. Onda sam skočila prema babi, rekla mu: “Ne daj me, ovo nije moja majka“. Kasnije je došao moj tata, bio je u uniformi, takvog sam ga zapamtila, skočila sam prema njemu. Ali, teško mi je bilo godinama kako mamu nisam prepoznala, te njene oči. Tako sam ostala u Tuzli, ali bilo mi je teško odvojiti se od babe i djece s kojima sam u Zelinji odrastala. To je bio sastavni dio moj života.

Interview: Kao porodica, 1945. slavodobitno ulazite u Sarajevo. Kao oslobodioci.

Ljuić Mijatović: Stanovali smo u Nemanjinoj (današnja Čekaluša), tu sam išla u osnovnu školu. Moj otac je bio prvi komandant grada Sarajeva. No, ubrzo je otišao u zatvor u Beograd, zbog političkog neslaganja sa tadašnjim establišmentom. Ja sam uvijek mislila da je Goli otok nešto najstrašnije, međutim, kasnije sam čitajući knjige shvatila da je zatvor u kojem je bio moj otac bio po mnogo čemu gori. Tog momenta, kad su ga odveli neki ljudi su nam odnijeli sve što smo imali. Tata je bio žrtva Informbiroa. U ratu je bio komandant 6. istočnobosanske brigade. Moj otac je bio omiljen u Sarajevu, radio je puno da se Sarajevo stabilizuje nakon rata. Kad je otišao u zatvor bilo nam je teško, nismo imali šta da jedemo, niko nam nije smio doći od porodice, niko ništa pomoći. Jedino, Đedo Kecmanović, on je bio predsjednik Prezidijuma ZAVNOBiH-a. On je imao tu snagu, taj autoritet. On nam je donosio hranu kako bi preživjeli mama, mlađi brat i ja. Kad je on otišao sa političke scene, mnogo ljudi je reklo: “Kad je Vojo Ljuić otišao, otići ću i ja“. Moj stric je također bio na Golom otoku tri godine.

Otac Vojo Ljuić bio je prvi komandant grada Sarajeva

Interview: Kako se sjećate prvih godina osnovne škole?

Ljuić Mijatović: Po druženju sa svima. To ljudi ne mogu da shvate, naročito stranci da mi čak nikada nismo razmišljali ko je kakve nacionalnosti. Mi smo samo znali kad je Božić, Bajram, Uskrs, Vaskrs… jer su nas zvali da jedemo. I bili smo sretni. I sve smo zajedno slavili. Mi smo bili sretniji s manje novaca, ali smo imali sigurnost.

Komandir čete na autoputu “Bratstvo – jedinstvo”

Interview: Htjela bih demistrificirati kakvo je to Sarajevo bilo nekad, pa i tih strašnih portanih godina, nakon Drugog svjetskog rata. Bile su to godine gladi, neimaštine, nove ideologije. To su i godine rada, poleta, elana. Jeste li osjetili taj polet u ljudima?

Ljuić Mijatović: Ja sam to doživljavala kao ljubav prema gradu. Kao gimnazijalka išla sam na auto put, tadašnji Bratstvo – jedinstvo, svi. I djeca funkcionera. Ja sam bila u Osipaonica kod Beograda, bila sam komandir jedne čete u kojoj su bili  ljudi iz cijele tadašnje Jugoslavije. Gradsko sam dijete, ali sam se vrlo brzo privikla raditi. Vladao je polet, želja da se gradi zemlja. Svi smo bili sretni, mladi ljudi, radili smo pjevajući. Možda i zato sam očekivala da ćemo nakon ovog rata ići na radne akcije. Mogli smo puno toga podići. Nismo svi morali kopati, raditi ono što najbolje znamo. Nikada nas niko nije pozvao na akciju. O autoputevima u BiH da i ne govorimo. Da li je to ideal? Nas je pokretala želja da obnovimo svoje.

Interview: Je li to stvarno ideal ili nametnuta ideologija koja se stvarala nakon Drugog svjetskog rata, jeste li stvarno vjerovali u to?

Ljuić Mijatović: Ja sam lično vjerovala. Moj moto, životni ideal uvijek je bio zajednički život. To nekom danas para uši. Jednostavno sam kosmopolita i vjerujem u to, vjerujem u ljude. Međutim, moram reći da je kod nas ta ideja od ovog posljednjeg rata devalvirala.

Blumova vizija i filozofija

Interview: Vi ste svjedok grada kojeg se danas samo rijetke sjećaju. Tih velikih pothvata, gradnje i napretka – od Skenderije, uspona velikih kompanija poput Energoinvesta. Čega se Vi sjećate. Kako zapušteni grad postaje grad?

Ljuić Mijatović: Sjećam se toga. Kad spominjete “Energoinvest”, to je bio džin. To je bila u svijetu prepoznatljiva kompanija, možda i po Emeriku Blumu, koji je bio izuzetna ličnost. Samo kad se sjetim koliko je studenata stipendirao i ja sam bila među njima. Danas ne vidim tu želju. Blum je nauku inkorporirao u tu kompaniju i mislim da je to jedan od razloga zbog kojih je imao velikog uspjeha. On je slao mlade ljude da studiraju u inostranstvo, pa ih vraćao natrag da grade zemlju i svoj grad. Mi do danas nismo napravili projekat po kome bi dali mladima priliku da se školuju vani, steknu izvanredna znanja i vrate se ovdje, da im damo povoljne stanove, dobre poslove. Ko će našu zemlju danas graditi? Ja sam predavala 30 godina, iz zadnje moje generacije jedan mladi čovjek radi u banci na šalteru, govori dva jezika, super projektant. Drugi niko nije zaposlen.

Interview: Zašto ste se odlučili školovati na Poljoprivrednom fakultetu u Sarajevu?

Ljuić Mijatović: Željela sam studirati pejsažnu arhitekturu. Moj pokojni suprug je bio arhitekta, vidjela sam da bi i prostor oko kuća treba biti uređen. On je radio mnogo u inostranstvu, privatne kuće, pa sam vidjela da je sastavni dio objekta i vrt. Na Poljoprivrednom fakultetu nije bilo tog odsjeka, pa sam, kad sam završila, otišla na specijalizaciju u Beč, pa na postdiplomski studij u Beogradu. I onda sam doktorirala u Sarajevu i tu nastavila svoju karijeru.

Je l’ Saraj’vo gdje je nekad bilo

Interview: Kad već govorimo o tome Sarajevo je nekad bilo poznato po avlijama, baštama, vrtovima oko kuća, parkovima… To je nekako kroz vrijeme nestalo, potpuno smo u betonu, zapušteni.

Ljuić Mijatović: Meni je to vrlo bolna tema. Mi smo narod koji zaboravlja svoju tradiciju i ne njeguje je koliko je potrebno. Pogotovo nakon ovog rata. Napravila sam projekte za Džerzelezovu kuću, Svrzinu kuću, Despića kuću… Ubacila to u knjigu, mislila da ću tako animirati one koji su odgovorni. Imala sam ideju da se napravi iluminizacija tih objekata. Neću reći kome sam to predlagala, reći će, evo odmah politiku vodi. U predvečerje to bi bilo prekrasno, da se u svom sjaju vidi naša baština. Istraživala sam vrste cvijeća koje se sadilo u našim baštama. Predlagala rasadnik da se to sad odmah radi. Naše bašte i avlije uzimale su svjetske arhitekte kao primjer gradnje.

Interview: Čega se iz te studentske mladosti najviše sjećate?

Ljuić Mijatović: Na fakultet sam došla iz firme “Park”, gdje sam bila šef projektnog biroa, jer su me na fakultet zvali da predajem, imala sam iskustva u struci. Poslije sam postala asistent. Radilo se puno. Nije sve bilo idealno. Tada se puno više pažnje poklanjalo tome kako Sarajevo izgleda. Nije se moglo raditi kako ko hoće. Sad projektuje ko stigne. Prije to nije moglo, znalo se ko ima licencu. Sad nema ni inspekcije. Prije drvo nisi smio odrezati bez odobrenja, pa platiš. Mi smo pokušavali napraviti katastar zelenila. Napravili smo i knjigu o tome. Poklanjala se pažnja uređenju eneterijera. Pogotovo kad su dolazili državnici, Tito na primjer.

Kako je dobila pohvalu od Tita

Interview: Jeste li se sreli sa Titom?

Ljuić Mijatović: U Herceg Novom uvijek sam radila izložbe cvijeća u okviru Dana mimoze. Uređivala sam prostor svaki put kad bi Tito dolazio i jednom smo se upoznali. Rekao mi je: “Ovo je lijepo Tatjana. Baš lijepo“. To je možda bilo 1972.

Interview: Kako ste se, vi mladi družili tih godina? Gdje ste izlazili, kako ste upoznavali momke?

Ljuić Mijatović: Momci i djevojke upoznavali su se na sarajevskom korzu. A, družili smo se po klubovima, tehničara, medicinara. Tu smo se sastajali, ljudi od struke. Onda u Collegiumu Artisticumu. Tu smo mnoge sate proveli, razgovarali o svemu, od umjetnosti do politike. Išli smo na skijanje, poneseš sendvič, odeš na skijanje, vratiš se kući, Jahorina, Bjelašnica, do Bukovika i pješke. Išli smo na more, kolektivno, u radnička odmarališta, u Gradac, gdje je tatina firma imala odmarališta, u Dubrovnik u čuvenu vila “Kaboga”. Nismo možda imali mnogo novca, ali je država davala mogućnost da skijamo, ljetujemo…

Interview: U političkom i društvenom smislu čini mi se da je propadanje sinonim za ono što živimo. Ne propadaju, na žalost, samo objekti, već sve oko nas. Nije rat baš za sve kriv.

Ljuić Mijatović: Kriva je politika stranaka. Ja razumijem da stranka na vlasti na pozicije stavlja svoje ljude. Ali, neka bar stavi pametne i kompetentne. Toliko je loših primjera. Ne mogu da shvatiti da se dovode ljudi koji čak ne znaju uključiti kompjuter, a takvih ima. I to prolazi, a tamo sjedi neko dijete superobrazovano, koje ne može ni da priđe. Nije tajna da su konkursi unaprijed završeni. I kad sam imala funkciju pokušala sam ubaciti super studente na neka mjesta. Nisam uspijevala. Mi ne shvatamo da je to poraz države i nas samih.

Interview: Vratit ću se još malo na Sarajevo. I Vi ste, baš kao i ja, sigurno slušali priče o veličini, idejama, radu nekadašnjeg gradonačelnika Sarajeva Emerika Bluma. O njemu se i danas govori u superlativima. Šta je to što je njega izdvajalo od drugih? Poslije njega bilo je uspješnih gradonačelnika, ali Blumu se svi vraćamo.

Ljuić Mijatović: On je, mislim, bio vizionar. A danas, nekako imam osjećaj, da oni koji znaju, imaju ideje, u startu se nastoje odbiti, eliminirati. Možda je razlog što ovi koji nisu dovoljno kompetentni, nemaju znanja, gube svoju cijenu. Ja sam to dosta osjetila na svojoj koži, da se ovi koji znaju, žele, hoće nastoje staviti na stranu. A pogotovo oni koji su se borili za državu BiH, stavljali na kocku svoju porodicu, sebe.

Interview: Sad ćemo preskočiti dug period i doći u sadašnjost. Poslije rata imali smo cijeli niz gradonačelnika, nećemo sad poimenično, ali je činjenica da je politika bila presudna u njihovom radu. Eto, posljednji slučaj sa neizborom Bogića Bogićevića. Kako to posmatrate?

Ljudić Mijatović:  Strašno je to što se njemu dogodilo i najmanje što sam mogla očekivati, a prošla sam kroz svašta, to nisam mogla predvidjeti. Ostala je jedna mrlja koja će se teško izbrisati. Međutim, kad je prihvatio, Bogić je trebao ostati do kraja.

Interview: Dobili smo mladu gradonačelnicu. To je drugi put da imamo na čelu grada ženu.

Ljuić Mijatović: Gospođa Benjamina je mlada, obrazovana, ali mislim da joj treba pomoć. Moram reći da kad sam došla u Gradsko vijeće, bez obzira na sve prethodno iskustvo, nisam znala puno o tom poslu. Trebalo mi je dugo da to sve shvatim. Nije to baš jednostavan posao, odgovoran je. Svaka riječ se vaga, tamo je komplikovan odnos između vijećnika. Ona, vidi se, želi nešto pozitivno da uradi. Samo se bojim i savjeta dušebrižnika. Koji misle da bi trebali da je savjetuju. Ne može svako biti savjetnik.

Interview: Jeste li razočarani u Sarajevo?

Ljuić Mijatović: To je vrlo teško reći. Ja Sarajevo stvarno volim. Nisam mogla zamisliti ni u ratu da ostavim svoje ulice, svoje prijatelje, svoj fakultet. Ja sam ostala. Koliko sam doprinijela neko će drugi reći. Bila je to moralna obaveza svakog čovjeka da ostane i bori se. Ali, ja se nisam borila za ovo što vidimo sada.

Interview: A šta je sada?

Ljuić Mijatović: Sada je takav konglomerat nekih kontraproduktivnih izjava u vezi opstanka Bosne i Hercegovine. Ovi naši nedovoljno su sposobni ili neće da se odupru tome.

Ljudić Mijatović: LKj

Interview: Kad kažete “ovi naši”, ko su naši danas?

Ljuić Mijatović: Pa svi što žive u Sarajevu. Eto, dobro pitanje. Kad me pitaju: Što se više ne boriš za multietničku državu?, ja odgovoram: Pa ko to više hoće. Prije  potpisivanje Daytonskog sporazuma, bila sam sa ostalim članovima Predsjedništva BiH u Bijeloj kući u Vašingtonu. U razgovoru sa predsjednikom Clintonom sam rekla svoje mišljenje u pogledu podjele BiH na dva entiteta.  Smatrala sam da BiH ima višegodišnju tradiciju zajedničkog života i da će svaka podjlea prouzrokovati veliki broj problema. Na žalost, nisam mogla zamisliti da bi moglo biti gore nego što je sada.

Mnogim lošim događajima prethodio je neki non paper

Interview: To potvrđuje i ovaj non paper, famozni o kojem se priča ovih dana, a koji predviđa mirnu podjelu BiH.

Ljuić Mijatović: Umjesto da idemo ka transformaciji Daytona, da zemlja ide na bolje, mi smo sve prepustili drugima. Nedopustivo je da se za opstanak države radi non paper, pogotovo ako mu nije prethodila konsultacija ili informacija s državom BiH. Ja ovo smatram vrlo opasnim. Mnogim stvarima u istoriji je prethodio neki non paper, koji preko noći postane oficijelni paper s potpisom. Ovo može izazvati i oružane sukobe. Ovo je opasno.

Tatjana Ljuić Mijatović s kćerkama Dunjom Povjerenicom za ljudska prava Vijeća Europe i Majom, svjetski priznatom čembalisticom

Interview: Ko je doveo do ovog da danas pričamo, makar i neformalno o podjeli, raspadu BiH?

Ljuić Mijatović: Ljudi kojima je smetao visegodišnji identitet BiH kao države.

Iza tate je ostao šešir i štap, a mogao je imati pola Sarajeva

Interview: Vrijede li danas te naše borbe? Obzirom i na sva dešavanja, posebno u Europi,  gdje jača fašizam?

Ljuić Mijatović: Mislim da vrijedi. Kad vidim šta rade nacionalisti onda sama sebi kažem: Vrijedi. Meni su roditelji pričali šta se dešavalo, ja znam kakvo je to zlo, za razliku od nekih koji se prave da ne znaju. Ko će voditi tu borbu u BiH? To ne znam, nismo odgojili novu generaciju. Ni u jednoj knjizi se ne spominju imena članova ratnog Predsjedništva BiH. Nas, koji smo imali tu ideju, čuvali je. I mladost je, na žalost, zatrovana. Moji roditelji su vjerovali u ideale. Oni su vjerovali u tu ideju. Iza tate je ostao šešir i štap. A mogao je imati pola Sarajeva. Oni su mi ostavili bogatstvo, gdje god sam otišla u ratu, ljudi su me ljubili, poštovali me. Moji su mi roditelji ostavili u nasljedstvo da vrednujem ljude prema onome kako se odnose prema drugim ljudima, šta rade, kako rade. Oni su mi ostavili da se borim protiv svih oblika fašizma. Mi smo mislili kad je Drugi svjetski rat završio da je fašizam nestao. A evo, pojavljuje se opet. Ne treba zanemariti ni jedan oblik fašizma, ma kako naivan bio.